Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Mario Kalik

Liberalni fašizam i rasizam u Srbiji

Osnovni zakon „tranzicije“ - „Život je zakon!“

Klasno raslojavanje društva, kao posledica tzv. tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, neminovno se odražava i u svesti društvenih aktera. Mahnito društveno raslojavanje dovodi do erozije nekadašnje egalitarističke svesti. Društvo se više ne doživljava kao zajednica radnih ljudi koji sa jednakim pravima učestvuju u njegovoj izgradnji, već kao arena u kojoj se odvija borba za opstanak i u kojoj je „prirodno“ da nemaju svi jednaka prava. Naturalističke metafore široko prodiru u javni govor, razarajući političku zajednicu i jačajući pretpolitičko stanje u kome je čovek čoveku vuk, a ne najviše biće, i u kome vlada borba svih protiv svih, a ne solidarnost. Parole koje najbolje izražavaju ovu suženu socijalnu svest, a kojima smo poslednjih godina preplavljeni, su „Život je zakon!“, „Prvo život, a onda sve ostalo!“, „Život ne može da čeka!“ itd. Život je u njima sveden na golu činjenicu opstanka; on nema drugu vrednost sem da bude sredstvo za preživljavanje. Čovekov život se dehumanizuje, lišava svega onoga što ga izdvaja iz prirodnog sveta, bolje rečeno, životinjskog carstva. Imperativ borbe za preživljavanje, i zakon opstanka jačeg, koji vladaju u ovom carstvu, postaju dominantni i u ljudskom društvu koje razjeda „tranzicija“. Razaranje elementarne socijalne zaštićenosti i sigurnosti, koje čitave mase ljudi neposredno suočava sa perspektivom fizičke smrti, provocira onaj primarni nagon za preživljavanjem, za koji smo naivno mislili da smo ga konačno podmirili tokom „civilizacije“. „Tranzicija“ nam je surovo pokazala da istorijski razvoj ne mora da bude progresivan, da je uvek moguća istorijska regresija, put unazad, čak i radikalan iskorak iz istorije i povratak ogoljenoj prirodnoj borbi za opstanak.

Infantilni egoizam - „Budućnost odmah!“

Kada puki život (preživljavanje) postane vrhunski zakon, onda ne treba da čudi da vlada samo-živost. Infantilni egoizam, oličen u pokliču „Hoću sve i hoću odmah!“, postaje preovlađujući oblik socijalnog ponašanja, čime se prikriva njegova sociopatska priroda. On ne zna i ne želi da zna za moral, državu, istoriju, sve ono što transcendira i relativizira njegov egoistički horizont, smeštajući individuu u šire i više društvene okvire. Sve to postaje smetnja na putu koji teži što bržem i neposrednijem zadovoljenju egoističkih potreba. Stoga su oni koji najviše robuju ovoj prinudi, pogrešno misleći da u tome žive svoju slobodu (u tolikoj meri da od toga čak prave „Povelju slobode“), u neprestanom sukobu sa moralom, koga proteruju u crkvu, sa vlastitom državom, na koju besomučno atakuju, na kraju sa sopstvenim narodom i njegovom prošlošću (istorijom), koje bezobzirno nipodaštavaju. Njihov nervozni karakter ne želi da se opterećuje sa „metafizikom“ i „mitovima“ koji su pohranjeni u ovim nadindividualnim tvorevinama; nasuprot njima, oni opsesivno ističu svoj „realizam“ i „pragmatizam“ kao spasonosnu društvenu formulu. Oni ne znaju i ne žele da znaju za staru latinsku izreku „Žuri polako!“. U svojoj nestrpljivosti oni hoće „Budućnost odmah!“ – takva neposredna budućnost nije ništa drugo do neposredna sadašnjost pošto istinska budućnost, koja treba da prevlada okvir sadašnjosti, nije nadohvat ruke, ona se mora stvoriti kroz dugu i tešku borbu sa tom sadašnjošću.

Fetiš Realnosti (Dominacije) - Otpor otporu

Njihovo božanstvo je stoga neposredna, sadašnja Realnost, ona je uzdignuta do fetiša. Otuda se oni tako lako usklađuju sa dominantom Realnošću (realnošću Dominacije), postajući lojalni zaštitinici njenog statusa quo. Otuda oni tako zagriženo napadaju svaki otpor toj Realnosti/Dominaciji, isprva se podsmevajući njegovoj „iluzornosti“, a kada otpor postane ozbiljan, preteći povratkom u „mračnu prošlost“. Svaki zahtev koji servira ta moćna Realnost oni spremno prihvataju i dosledno ga sprovode, nastojeći da obesmisle i podriju ideje i snage koje se tim zahtevima suprotstavljaju. Zato potpuno groteskno deluje kada oni ovaj notorni konformizam podmeću kao vrhunski akt bunta i subverzije. Da, oni su otpor, ali otpor otporu, subverzija subverzije, reakcija na revolucionarne pokušaje destabilizovanja dominantnog globalnog poretka. Dakle, najobičnija kontra-revolucija koja je opsednuta maštanjima o „gvozdenoj metli“ i „vešanju na bandere“ (1). Oni uporno sanjaju svoju „Kristalnu noć“ (mitski „6. oktobar“), trenutak kada će kucnuti čas „konačnog rešenja“ problema „društvenog otpada“, svih onih koji stoje na putu njihovom nesmetanom zadovoljenju života, proširenju njihovog „životnog prostora“. Fašizam zaista nije definitivno poražen; i danas, kao i nekada, on izbija iz ideologije i retorike onih koji sebe smatraju liberalima (setimo se samo da je Đovani Đentile slavio Musolinija kao uzornog liberala).

Liberalni fažizam

Klasični liberalni kapitalizam za najviše vrednosti uzimao je privatnu svojinu i sigurnost života onih koji tom svojinom raspolažu. On je zagovarao bespoštednu konkurenciju privatnih vlasnika koji su se takmičili na „slobodnom tržištu“. Država je bila „minimalna“, potpuno lišena socijalnih funkcija, i svedena na represivni pravni i policijski aparat koji treba da zaštiti privatnu svojinu i obezbedi njenu nesmetanu reprodukciju. Ovaj liberalizam, dakle, nije mario za one koji takvom svojinom ne raspolažu, niti za njihov život. Takvi su bili isključeni iz njegovog pogleda na svet, ostavljeni da propadaju na društvenoj margini. Oni su za njega jednostavno bili gubitnici u „prirodnom“ i „racionalnom“ nadmetanju na tržištu. Takva ideologija utrla je put fašizmu. Umesto tržišta, dobili smo kao vrhovnog arbitra život (životni prostor), a umesto takmičenja na tržištu, borbu za opstanak. U toj borbi preživljavaju (opstaju) samo najsposobniji, odnosno najjači u pukom biološkom smislu. Kombinacija ovih klasično liberalnih i fašističkih ideja, nažalost, sve više uzima maha na našoj društvenoj sceni. Sve više se ističe kult mladosti, brzine, spretnosti – to su vrline neophodne u tranzicijskoj borbi za opstanak. Metafore ispraznog aktivizma, takmičenja, trčanja naročito je upražnjavao nekadašnji premijer, obraćajući se mladima pre svih. A današnji predsednik takođe ih svesrdno koristi. Čak i kada deluju groteskno, npr. „Da osvojimo Evropu!“ dok „Evropa“ uveliko osvaja nas. Tako je socijalni darvinizam pogled na svet ovog liberalnog fašizma. Kada život postane ispražnjen od svake vrednosti sem one da se u borbi za život preživi, zaista je prirodno što se u našoj svesti pojavljuju oni Drugi, oni koji ugrožavaju naš životni prostor i protiv kojih se, samim tim, moramo boriti. Oni su pretnja za naš opstanak, za nesmetano ispoljavanje naše životne energije, i stoga njihova prava deluju sumnjivo. Prema njima se odnosimo sa prezirom ili, najčešće, sa gađenjem. Time su na društvenoj sceni rasizmu širom otvorena vrata.

Socijalni rasizam

Ovaj rasizam prikriven je vatrenim polemikama koje s vremena na vreme dominiraju u našoj javnosti, u skladu sa dnevno-političkim potrebama ove ili one grupacije, i u kojima se ta pojava vezuje isključivo za pitanje odnosa prema drugim rasama. Rasizam je, međutim, pojava u kojoj se neke društvene grupe tretiraju jednostavno kao niža prirodna vrsta (rasa), kao skupine podljudskih jedinki, bez obzira da li je reč o drugoj rasi ili drugoj klasi. Tako se može govoriti o svojevrsnom socijalnom rasizmu, i o njemu je ovde reč. U ovom obliku on je daleko prisutniji od onog na koji nam se napadno skreće pažnja i, naizgled paradoksalno, počinje upravo od društvenog miljea koje se bučno zalaže protiv „govora mržnje“, protiv diskriminacije, rasizma i fašizma. A s obzirom da je prećutan, i da se intenzivno širi, problem je utoliko veći, i zato ga valja razotkriti.

Ovaj rasizam valja se po Internet forumima i blogovima onih koji sebe vide kao avangardu modernizacije, u njihovim novinama i javnim nastupima (2). On izbija na površinu kada se određene novine pune slikama starih ljudi, pristalica drugačije politike, na čijim licima se vidi patnja, a čija je neskrivena poruka „vidi ove na šta liče“. Kada jedan poznati režiser sebi dozvoli da slikovito opisuje (ne)ljudski izgled pristalica drugačijih političkih stavova (3), ili kada jedna poznata glumica na predizbornoj promociji vodećeg „demokratskog“ predsedničkog kandidata deli građane na one prvog i one drugog reda (4). Takođe, kada jedan funkcioner vodeće liberalne partije i neki od vodećih liberalnih publicista ističu „neprosvećenu“, „zapuštenu“, “provincijalnu” prirodu svojih političkih neistomišljenika (5). Kada jedan mlađani sociolog iz poznate „nevladine“ organizacije, i aktivista jedne omladinske „nevladine“ organizacije, navode istu stvar, u još direktnijem obliku (6). Nije slučajno što je ovaj socijalni rasizam usmeren prema onim društveni slojevima u kojima je preovlađujuće političko opredeljenje drugačije, pa i suprotno, od onog koje zastupaju naši liberali. Socijalna i politička mržnja se međusobno podupiru.

Govor mržnje liberalnih fašista ne mimoilazi, naravno, ni predstavnike njima suprotstavljenih političkih partija. Često se iz tih krugova mogu čuti uvrede poput „Toma-grobar“ i „Velja-selja“. Nije reč ovde toliko o „Tomi“ i „Velji“, koliko o grobarima i seljanima, onima koji se bave određenom vrstom posla, odnosno žive u određenoj sredini. Tu izbija govor socijalne mržnje prema ovim kategorijama stanovništva. Takođe, poređenje onoga što se dešava na našoj političkoj sceni sa primerima iz životinjskog carstva jedan je od omiljenih postupaka ovih rasista. Tu se otkriva onaj mehanizam svođenja pojedinaca ili čitavih društvenih grupa na podljudske, životinjske jedinke, tako karakterističan za rasizam (7). Verovatno najodvratniji primer takvog rasizma je jedan blog postavljen na sajt vodeće liberalne medijske kuće (8). Autor tog bloga okačio je fotografiju dve svinje koje se dodiruju njuškama, a ispod nje fotografiju premijera Srbije i poznatog muzičara, koji se srdačno pozdravljaju (uz poljubac) na jednom skupu. Naslov bloga je „Pronađite deset razlika“ – misleći da su duhoviti, učesnici ove „diskusije“ utrkivali su se u tome da kažu kako oni ne mogu da nađu nijednu razliku. Oni koji su našli neku rekli bi da je, na primer, svinja sa gornje slike okupana, za razliku od „svinje“ sa donje slike.

U celini uzev, možemo o ovom rasizmu zaključiti sledeće - oni koji više nisu u punoj životnoj snazi, oni koji nemaju fakultetsku diplomu, i oni koji su se zadesili da ne žive u gradu, bivaju obeleženi kao niža rasa prema kojoj se treba odnositi sa mržnjom i gnušanjem. Naspram starih, neobrazovanih i ruralnih, onih koji sporije žive i sporije misle, stoje horde mladih, obrazovanih i urbanih koji ove prve u svojoj izbezumljenoj brzini vide kao prepreku u borbi za opstanak, sa kojom se treba na ovaj ili onaj način obračunati. Politička volja prvih, takvih kakvi „po prirodi“ jesu, ne može biti legitimna i njihovo pravo glasa, ili bar vrednost tih glasova, krajnje su upitni. Tako predsednik vodeće „liberalne“ partije priznaje da njoj suprotstavljena partija ima, doduše, većinu u biračkom telu, ali, po njemu, ta većina nije „demokratska“ (9). A već spomenuti publicista kaže da nije tačno da u „demokratiji“ svi glasovi jednako „vrede“, oni se samo jednako „broje“ (10). Po svoj prilici, za ovu dvojicu su vredni i „demokratski“ samo oni građani koji glasaju za političke snage kojima oni pripadaju. Ostali građani, po njima, i nisu građani u pravom smislu, jer su sazdani od sumnjivog socijalnog i političkog „materijala“. Tako se iza zaglušujuće vike o „modernizaciji“ i „demokratizaciji“ krije njihova suprotnost, retrogradni socijalni rasizam koji deli građane na one prvog i one drugog reda. Najveću bizarnost u svemu predstavlja činjenica da se ne retko ove snage, u stanju potpune političke konfuzije, sebi ili drugima čine kao „levičarske“?!

Rasistički performans na Trgu Republike

Da ovaj sindrom sve više uzima maha, pokazuje žalosni performans koji su na Trgu Republike u vreme predsedničkih izbora organizovale neke studentske i omladinske organizacije, sa ciljem da motivišu mlade da u što većem broju izađu na izbore. On zaslužuje da mu posvetimo posebnu pažnju, s obzirom da odslikava socijalni rasizam u gotovo idealno-tipskom obliku. Kao „šokantnu realnost“ organizatori su naveli podatak „da na izbore izlazi 97.6% zatvorenika i 93.4% penzionera, a svega 10.2% mladih“. U opscenoj predstavi mogli smo videti kako studenti, preobučeni u penzionere i seljane, sprečavaju mlade da dođu do glasačkih kutija. Krajnja poenta izražena je na poleđini propagandnog letka: „Da li ti želiš da o tvojoj budućnosti presuđuju oni kojima je svejedno u kakvoj ćemo zemlji da živimo u narednih 5 godina? Oni koji su ionako najbolje godine već proživeli!“ Na stranu činjenica da je u pogledu iznetih podataka ovde reč o manipulaciji, to nije najbitnija stvar u ovom mučnom performansu. Nećemo se posebno baviti ni degradirajućim odnosom prema zatvorenicima koji je ovde izražen. Do organizatora verovatno nije doprla svest da su i oni ljudska bića koja imaju neka prava, između ostalog pravo glasanja. Niti ćemo pitati zašto se oni nisu, pre svega, upustili u razmišljanje o uzrocima političke apatije kod mladih (ako takva postoji), i pokušali da pronađu neku strategiju za jačanje njihovog političkog aktivizma, koja ne mora nužno biti puko glasanje na izborima. Niti ćemo kao argument izneti to da navedeno pojačano učešće zatvorenika i penzionera na izborima upravo svedoči da njima nije svejedno u kakvoj će zemlji živeti. Ako je išta ovde šokantno, onda je to sam ovaj performans. On je manifestacija socijalnog rasizma u kome se određene društvene grupe, u ovom slučaju seljani i penzioneri, obeležavaju kao oni koji navodno sprečavaju mlade i urbane da izraze svoju političku volju. Skandal je još veći ako se ima u vidu da je javnost nije reagovala na ovu nastranu logiku. U ovoj logici, pregnantno izraženoj na poleđini letka, gola činjenica života postala je vrhovni zakon. Ona izražava uverenje da je starima svejedno, jer su ionako pri kraju života (možemo se pitati zašto uopšte žive kada su „najbolje godine već proživeli“), da je seljanima takođe svejedno, jer ionako ne žive u „pravoj“ životnoj sredini (urbanoj), i da je neobrazovanima svejedno, jer ne mogu, kao takvi, osetiti blagodeti savremenog života koji se zasniva na obrazovanju. Sve u svemu, nejasno je zašto uopšte postoje, a naročito zašto imaju pravo da glasaju. Iz ovih stavova izbija agresivnost današnjih generacija mladih, obrazovanih i urbanih, huškanje protiv drugih društvenih grupa koje se u simboličkoj ravni tretiraju kao niža vrsta bića. U tome je njihova retrogradna društvena uloga, i kao takvi mogu biti samo oruđe desničarske politike i ideologije. Dok levica teži da emancipuje obezvlašćene i obezvređene društvene grupe, koje je društvena stihija gurnula na marginu društvenog života, desnica ih cementira u takvom njihovom socijalnom položaju, koristeći ih za vlastite ciljeve (klasični fašizam) ili podstičući socijalnu mržnju prema njima (liberalni fašizam).

Zato mora delovati obmanujuće kada se promoteri ove akcije pozivaju na doprinos mladih u odbrani i izgradnji zemlje tokom prošlog veka, kao i na studentsku pobunu 1968., želeći da predstave svoju akciju kao nastavak tih tekovina. Jer, našu zemlju su branile i gradile upravo mase mahom neobrazovanih ljudi, radnika i seljaka, koje su tek nakon socijalističke revolucije uvučene u projekat modernizacije. A ideje 1968. su radikalno drugačije od onih koje smo mogli uočiti u kampanji koja ih površno spominje – one su isticale vrednost socijalne pravde, a ne socijalne diskriminacije i segregacije, vrednost društvene solidarnosti sa prezrenima i poniženima, a ne resantimana spram njih. Za tadašnje generacije mladih i obrazovanih vrhovni ideal nije bio uspeh u borbi za opstanak u ovom svetu, već borba za radikalno drugačiji, bolji svet. Stoga je pozivanje na sve ove tekovine lažno, ispražnjeno od svakog suštinskog sadržaja. Oni mladi koji se danas širom sveta okupljaju oko ideja sličnih onima iz 1968. za parolu imaju „Drugačiji svet je moguć!“, dakle, uvereni su da postojeći svet ima alternativu. Nasuprot njima, mladi koji su organizovali onaj performans neprestano ističu da postojeći svet („Evropa“) nema alternativu, okupljajući se u istoimeni pokret. Oni takođe vole da kažu da „mi zaostajemo za svetom“. U pravu su ako se to „mi“ odnosi na njih. Oni zaostaju za progresivnim pokretima svojih vršnjaka koji se u drugim delovima sveta danas bore za društveni poredak pravedniji od onog koji je dat u hegemoniji transnacionalnih struktura, koje nameću neoliberalnu dogmu. (11)

Jedan od organizatora performansa zaključio je da je „bitno da mladi ljudi diktiraju budućnost ove zemlje“. Progresivna politika bi rekla da je bitno da svi ljudi, građani jedne zemlje, bez obzira na biološke ili društvene razlike među njima, učestvuju u izgradnji njene budućnosti. Zašto bi ova „diktatura mladih“ bila bolja od bilo koje druge diktature? A ako je reč o onim mladima koji su došli do izražaja u ovom performansu, onda nam budućnost svakako nije svetla. U njoj sigurno neće biti mesta za čitave socijalne grupe koje navodno sprečavaju ove mlade da nesmetano ispolje svoju životnu energiju.

Rasizam se nastavlja

U poslednje vreme još jedan oblik rasizma sve više uzima maha. Reč je o napadima liberala na premijera Srbije, u kojima ga ovi etiketiraju kao „ludaka“ (12) U osnovi ovih uvreda je, naravno, otpor koji premijer pruža već spomenutoj Realnosti/Dominaciji u koje„liberali“ bezrezervno veruju (pre svega, u pogledu gorućeg problema Kosova). Dok on odbija da prizna, legitimiše tu „realnost“, boreći se protiv nje, ovi ništa drugo ne rade nego uporno pokušavaju da izdejstvuju to priznanje od onih koji pružaju otpor. Realnost nasilja i nepravde je konačno osigurana tek kada prestanemo da joj se suprotstavljamo, bivamo definitivno poraženi tek onda kada sebi i drugima priznamo da smo poraženi, i priklonimo se toj „realnosti“. Sve dok se to ne desi, ova „realnost“ nije potpuno realna, ona je uvek u igri, i podložna derealizaciji, slamanju njenog represivnog karaktera. To nepristajanje na brutalno nametanje nasilja i nepravde, na ogoljeni fakticitet i logiku sile i bezakonja, koji još uvek vladaju našom stvarnošću, sasvim je dovoljno da biva označeno kao „besmisleno“, „ludo“. Vođeni svojom kapitulantskom politikom, štaviše, predstavljajući udarnu ideološku pesnicu imperijalista i okupatora u našem društvu, domaći „liberali“ veruju da samo otpor otporu ima „smisla“, da je samo on „razuman“. Jedino zato što iza njega stoje zapadne sile koje su još uvek dovoljno moćne i imaju istorijsku inicijativu. Oni koji to ne prihvataju bivaju obeleženi kao „ludaci“. I ovde, kao i kod „Tome-grobara“ i „Velje-selje“, nije toliko reč o samom premijeru, već prvenstveno o činjenici (zlo)upotrebljavanja jedne društvene grupe i diskriminističke retorike koja se odnosi na nju. Oni koji su psihički bolesni označeni su krajnje negativnim vrednosnim sudovima, i služe kao sredstvo za nečije vređanje. Vodeći karikaturista „Druge Srbije“ zagriženo eksploatiše ovaj sociopatski fenomen, sve češće u zadnje vreme prikazujući premijera u „ludačkoj“ košulji. To da su i „ludaci“ ljudi, ili bar to treba da budu (u punom smislu), ne dopire do onih koji koriste ovakve uvrede. Tako smo, nakon seljana, penzionera, grobara, neobrazovanih itd., dobili još jednu grupu koja je isključena iz simboličkog poretka društvene „vrednosti“, i naspram koje ističemo svoju „vrednost“, svoj superiorniji socijalni, politički i intelektualni habitus. A kada smo već simbolički eliminisali mnoge društvene grupe, put do njihove fizičke eliminacije je uveliko pripremljen. Samo treba sačekati da svane „6. oktobar“.

Lažna samosvest liberalnih fašista

Oni sebe vide kao „hrabru manjinu“ koja je u neprestanom sukobu sa „beslovesnom“, „maloumnom“, „retardiranom“, „neprosvećenom“, „primitivnom“ „većinom“, njenom prošlošću i sadašnjošću. Oni su šovinisti naročite vrste - oni duboko mrze vlastiti narod (13). Mislim da ne postoji narod u kome je grupa autošovinista toliko moćna i bučna. Međutim, kada napravimo najmanji otklon od njihove samosvesti, od onoga do čega tako gorljivo drže, vrlo brzo se ispostavlja da oni niti su hrabri, niti su manjina. U čemu je hrabrost obračunavati se sa slabijima, i po čemu si manjina ako si samo istureni deo jedne većine, koja se na planetarnom nivou formira posredstvom najuticajnijih medija? Oni ostrvljeno napadaju, pod okriljem globalnih vladajućih klika, ono malo jedva primetnih tačaka otpora njihovoj hegemoniji. Oni su jurišni ideološki odredi evro-atlantskog imperijalizma. Kao takvi, predstavljaju najkonzervativniji deo našeg društva; jedino što rade je konzerviranje postojećih odnosa moći na globalnom nivou, praktikujući ih unutar našeg društva. „Druga Srbija“, „Druga Rusija“, „revolucije“ egzotičnih boja u bivšim sovjetskim republikama, venecuelanski „Otpor“, sve su to delovi reakcionarne internacionale koja se organizuje protiv onih koji dovode u pitanje uspostavljeni svetski poredak.

Imajući u vidu ovaj širi društveni kontekst, stvari postaju uveliko drugačije nego što se čine iz ptičje perspektive naše liberalne elite. Daleko od toga da su hrabre manjine, one su kukavičke falange koje su se identifikovale sa agresorom, nasrćući na njegove žrtve, u želji da dezavuišu i podriju svaki njihov pokušaj otpora. Hrabre manjine u krvi su satrte tokom Pariske komune, kratkotrajnog bleska socijalističke revolucije u Nemačkoj, Španskog građanskog rata itd., suočene uvek sa istim protivnikom, snagama imperijalizma. Tamo gde su uspele da odnesu pobedu, neprestano su bile izlagane snažnim napadima, spolja i iznutra, opet od strane istog protivnika, čiju su planetarnu dominaciju osporavale. Takav je slučaj i sa našom istorijom. Bile su to hrabre manjine koje su ustajale protiv okupatora i imperijalista, od Kosovskog boja u 14. veku, preko srpskih ustanaka početkom 19. veka i borbe u I i II Svetskom ratu, do otpora NATO-agresiji krajem 20. veka. Uvek usamljene na početku, pokretale su pobune protiv onih koji su neprikosnoveno vladali svetom, i delovali svemoćno. I preokretale su odnos snaga, u saradnji sa saveznicima; doprinosile su uspostavljanju nove većine, svrstavajući se uvek na stranu progresivnih istorijskih projekata. Tokom poslednjih dvadesetak godina, veći deo našeg naroda se, uz izvesna kolebanja, hrabro suprotstavljao evro-atlantskom imperijalizmu. I opet je u početku bio usamljen. Većina je, hipnotisana lažima globalnih medija, ćutala ili napadala to malo snaga otpora, nazivajući ih „agresorima“, „dželatima“, „zločincima“, „fašistima“ itd. Danas situacija nije toliko sumorna, ali daleko od toga da je povoljna. I dalje je na delu nasilje, sprovođeno od istih centara moći, kao u prethodnoj deceniji. U pravu je Teofil Pančić, moguća je diktatura i u ime većine - osetili smo je itekako na svojoj koži u poslednje dve decenije, izloženi gotovo potpunom jednoumlju globalnog javnog mnenja. Ali, nadu uliva činjenica da, iako još uvek u znatnoj manjini, jačaju glasovi otpora. Možda je to naznaka preokreta odnosa snaga, definitivnog kraja jednog retrogradnog istorijskog projekta koji se maskira floskulama o „modernizaciji“ i „demokratizaciji“? Možda je to ono što izaziva nervozu i bes liberalnih elita, dovodeći do gomile socijal-rasističkih ispada koje smo analizirali?

Levica - brana liberalnom fašizmu i rasizmu

Iskreno se nadamo da je tako. Ali, do tog cilja ima još dosta prepreka. Simptomi liberalnog fašizma i rasizma, koji bujaju na talasu aktuelne tranzicije, još uvek su snažno prisutni. Oni su svedočanstvo o tragičnom slomu nekadašnjih društvenih ideala. Dok su mladi i obrazovani nekada isticali vrednosti socijalne pravde i solidarnosti, danas su dominantni socijalna diskriminacija, segregacija, i resantiman spram prezrenih i poniženih. Nekada su se vodile borbe za radikalno drugačiji, bolji svet, danas se iscrpljujemo u borbi za opstanak u ovom svetu, imajući pred sobom belu šengensku vizu kao ispunjenje najviših ideala. U suludoj trci za materijalnim dobrima i karijerom devastirane su univerzalne vrednosti ljudske emancipacije. Umesto da konačno zakoračimo u carstvo slobode, vratili smo se nazad u varvarstvo klasne eksploatacije i socijalnog rasizma.

Da bismo se uspešno suprotstavili tom varvarstvu, uvijenom u masku „civilizacije“, moramo usvojiti drugačiji pogled na društveni svet. Jedna autentično progresivna politika može biti samo levičarska. Ona ne priznaje podelu i hijerarhiju građana na one prvog i one drugog reda, na više i manje vredne, po bilo kom osnovu, ma koliko ta diskriminišuća podela bila naša mučna društvena stvarnost. Ona teži da ukine podelu na povlašćene i podvlašćene, privilegovane i obespravljene, da svakom pojedincu ponudi perspektivu slobodnog razvoja njegovih sposobnosti. Takva perspektiva nemoguća je u društvu opterećenom rasizmom prema starima, ruralnima, neobrazovanima. Odnos prema starima je odnos prema našoj prošlosti, ali i budućnosti. To su ljudi koji su branili i gradili ovu zemlju, omogućavajući da mi mlađi danas uživamo koliko-toliko blagodeti slobode i razvijenosti. To su takođe ljudi kakvi ćemo mi sami biti u budućnosti, pa se odnoseći prema njima, u stvari odnosimo prema sebi. Možemo li prihvatiti takav diskriminišući odnos prema sebi? Ruralni slojevi su oni koji hrane ovu zemlju, bez čijeg rada je, dakle, nemoguć naš opstanak za koji se tako ostrašćeno zalažemo. Opet, odnoseći se prema njima, odnosimo se prema sebi. Tako rasizam prema njima ne samo da je neprihvatljiv u vrednosnom pogledu, već je, kao i onaj prethodni, apsurdan, samoprotivrečan. Dalje, neobrazovani, odnosno oni koji nemaju fakultetsku diplomu. Njihov rad je takođe neophodan, jer društvenu celinu ne čine samo intelektualci raznih profila, već i razne vrste tehničara, zanatlija, fizičkih radnika itd.. Društvo ne bi moglo da opstane bez rada onih koji čiste ulice, pokopavaju mrtve, podižu zgrade i fabrike, i obavljaju slične poslove. Da ne pričamo da, kad govorimo o obrazovanju, potpuno zaboravljamo na reč koja stoji u osnovi - obraz. Taj obraz često nedostaje onima koji su formalno obrazovani, budući da se nisu do kraja obrazovali u ličnosti koje poštuju sebe, ali i druge. Intelektualci su često skloni da potcene ljudski kvalitet i karakter onih koji nisu visoko obrazovani. A ovi, neobrazovani ili poluobrazovani u formalnom pogledu, često imaju više obraza od njih. Čini se da oni češće osećaju i protive se nepravdi, sili, lažima, pošto ih neposrednije osećaju na svojoj koži. Ma koliko ta njihova svest nije sasvim artukulisana. Zato su tu intelektualci, naročito filozofi, koji treba, kako reče jedan poznati filozof, da budu „savest čovečanstva“. Suočeni sa omalovažavajućim odnosom prema određenim društvenim grupama, moramo osetiti grižu savesti. I moramo podići glas protiv takvih pojava.

Elementi takve levičarske politike danas postoje samo u tragovima. Ma koliko to nekima delovalo neverovatno, oni su bili daleko prisutniji u politici nekadašnje vlasti, danas još uvek uveliko satanizovanoj zahvaljujući propagandi domaćih i stranih liberalnih elita. Danas, kao i ranije, u “demokratskoj” javnosti nije političko korektno reći bilo šta afirmativno u prilog Miloševićeve politike. To je tabu oko koga postoji prisila ćutanja. Jedini veći tabu je, čini se, reći nešto kritički o Đinđićevoj politici (o tome ćuti i “nedemokratski” deo naše političke scene). A istina, naročito ona prognana, mora biti nekorektna prema uspostavljenoj cenzuri i autocenzuri. Jednu takvu duboku istinu, koja se tiče same suštine problema koji smo u ovom tekstu razmatrali, izrekao je upravo Milošević, gostujući na Beogradskom univerzitetu: „Mi u Srbiji ne pravimo hijerarhiju i ne pravimo građane prvog, drugog i trećeg reda - nama su svi građani jednaki. Prema tome, vi kao profesori Univerziteta za mene ste potpuno jednaki u političkoj volji kao i svaki seljak širom Srbije ili kao svaki radnik širom Srbije. Ne može vaše mišljenje biti starije od mišljenja radnika ili seljaka niti, moram to da vam kažem, sasvim otvoreno, smatram ovakvu konsultaciju ili ovakav razgovor važnijim od razgovora sa radnicima u nekom preduzeću ili sa seljacima širom Srbije. Svi zajedno, građani Srbije, mogu da odlučuju o svojoj sudbini onako, kako oni većinski smatraju da je ispravno i potrebno za ovu Srbiju“. Ova misao u koncentrovanom obliku izražava demokratski projekat. U autentičnoj demokratiji važi da svi ljudi, pa i njihovi glasovi, jednako vrede, a ne samo da se jednako broje. Taj elementarni demokratski gest danas, nažalost, ponovo treba braniti od onih koji se smatraju privilegovanom “elitom” u političkom i kulturnom pogledu. Kroz teške borbe izborili smo se za opšte pravo glasa, ali izgleda još nismo za jednaku vrednost tih glasova. A kada je ovo drugo osporeno, nismo daleko ni od osporavanja prvog. Jer, u krajnjem, zašto bi oni “manje vredni” odlučivali, i ugrožavali “više vredne”, kad su takvi kakvi jesu? Tako se danas na putu potpune socijalne i političke emancipacije isprečila liberalna elita sa svojim anti-demokratskim stavovima. Ne treba da čudi da ona, vođena unutrašnjom logikom, na kraju završava u svom pravom društvenom miljeu, u kome sasvim “slobodno” može da živi svoj prezir prema istinskoj demokratiji, naime, u fašizmu i rasizmu. A čini se da jedino levičarska politika, koja teži ispunjenju demokratskih ideala, može da spreči pad u fašizam i rasizam raznih provenijencija.

http://levica.blogspot.com/

(Kraća verzija ovog teksta pod imenom “Socio-kulturni rasizam u Srbiji” objavljena je u

“Politici” 29.01.2008.)

NAVODI

(1) Jedna od perjanica liberalnih političkih krugova, Vladimir Beba Popović, žali zbog ukidanja smrtne kazne, jer još nismo dovoljno „civilizovani“: „Danas se, između ostalog, vidi koliko je tragično to što smo požurili da prihvatimo pravila civilizovanog sveta - iako smo od tog sveta daleko najmanje pola veka - pa smo tako brže-bolje ukinuli smrtnu kaznu, jedino što bi imalo smisla da je danas izrečeno ovim zlikovcima i masovnim ubicama koji ubijaju sa osmehom i 'verom u Boga'“

http://www.b92.net/info/komentari.php?nav_id=247943

(2) U tom pogledu naročito su zanimljivi komentari posetilaca ovih Internet sadržaja, jer najbolje izražavaju prosečnu samosvest pristalica naših liberala. Tako se samo na jednoj strani sajta LDP-a mogu naći sledeće opservacije:

„Međutim te prenose skupstinskih zasedanja gledaju uglavnom penzioneri koji žale za Titovim vremenom i oni koji ne rade ništa, gubitnici tranzicije (svi kurzivi – M.K.)…

Zašto se odlazi u penziju?

Ni fizički ni psihički nisi više dovoljno sposoban, za obavljanje svakodnevnih aktivnost!

Jednostavan zakon prirode (Boga, ako nekome više odgovara)!

Da li je normalno od takvih osoba očekivati racionalnost ?

Moramo pricati o tome da u Srbiji ima > 1 000 000 starijih od 60 godina. Pa ja necu vise da sa svojih 25 cekam!!!!!

Gospodo draga,

u jednoj zemlji gde ima oko 20 % nepismenih i izmedju 40 % i 50 % onih koji su zavrsili samo 8 razreda osnovne skole i jos vise onih koji u zivotu nisu videli nista dalje osim sela pored svog nerealno je ocekivati da, ljudi kao sto smo mi koji postujemo razlicitosti, govorimo o urbanim i naprednim idejama, budemo vecina, a znate zbog cega?

Jer nas oni ne razumeju zivot mi ne govorimo istim jezikom, a na nasu zalost i zalost Srbije ima ih mnogo vise.

I znam da nije sve u diplomi,ali bojim se da rezultati samo pokazuju koliko je zaista prostih i primitivnih, neobrazovanih, a šta tek očekivati od njih

Ovo je seljacka i duboko patrijarhalna zemlja, treba zestoki Srbi da lupaju samare tamo nekim glupim Evropljanima, nema veze sto ti isti "patriote" koriste mobilni...

Razocarana sam nasim mentalitetom i odabirom daljeg zivota...“

http://www.ldp.org.yu/info/news.jsp?id=814

(3) „Negde oko pola pet popodne sam krenuo u prvcu centra grada i u trenutku kada sam skrenuo u sokak koji vodi pored Vukovog i Dositejevog muzeja prema Višnjićevoj ulici spazio sam čudnu grupu ljudi koja mi se kretala u susret. Predvodila ih je izuzetno visoka plavuša koja je po intonaciji i govoru tela očigledno predstavljala vođu grupe. Ostatak su činila četiri zdepasta muškarca koja su sa njom nešto žustro raspravljala, smejući se na način koji je pomalo podsećao na groktanje . Ne bih im verovatno posvetio mnogo pažnje da se blajhana predvodnica nije zaustavila ispred mene, pogledala me sa prezirom i rekla: „Evo našeg patriote!“

U prvi mah nisam shvatao ko su ti ljudi i zašto mi se obraćaju. Palo mi je na pamet da bi ona možda mogla biti nekakva prostitutka ili nešto slično ali je ta pretpostavka odmah otpala, ako ni zbog čega drugog onda zbog plavušine nakazne pojave . Muškarci su neodoljivo ličili na čopor orangutana ali i to je bilo sumnjivo, ne samo zbog udaljenosti nacionalnog parka u Bocvani nego i zbog poznate brižljivosti direktora zoološkog vrta Vuka Bojovića koji nikada ne bi dopustio da se njegovi majmuni smucaju Dorćolom po ovakvoj zimi. Dakle, ispred mene su bili pravi pravcijati ljudi (ma kako to izgledalo malo verovatno ) koji su, šta više, imali sa mnom nešto da rasprave...

Stajao sam mirno, rešen da svoju kožu prodam što skuplje. Ali oni su se, unseći mi se u lice, zadržali samo na rečima. To što su mi govorili slabo sam razumeo, najviše zbog očajne artikulacije i teških problema koje su imali sa gramatikom . Ali, stalno su ponavljali reč „patriota“, trudeći se da je u mom slučaju što više obezvrede. Dok su, zadovoljni učinkom, prolazili tik pored mene osetio sam mešavinu mirisa jeftinog parfema i alkohola koji se prodaje po kioscima na autobuskim stanicama . Bili su pravi patrioti . Po povratku sa uspešno obavljene misije spašavanja svog naroda“ (Goran Marković, „Patriote“, Blog B92, 02.12.2006)

http://blog.b92.net/arhiva/node/3195?page=1

(4) Mira Banjac, 17.01.2008.

http://www.boristadic.org/index.php?

stranica=kom_clanak&naredba=lista&id=&br_

stranice=3&sortiranje=&&nadredjena=20&id_kategorija=28

(5) „Zato su u Srbiji u kojoj ponovo odlučuju milioni nepismenih , spremni da poveruju u svaku mitologiju koja će ih očuvati u izolaciji i samoći, oslobađajući ih potrebe da se menjaju, izbori samo tegoba, u strepnji i neizvesnosti. Srbija u celini ponovo bira otkrivajući svoj iracionalni i neprosvećen karakter…Pri tom, u odnosu na nesposobnost većine da racionalno prosuđuje, prosvećena manjina sobom nosi političku i ljudsku odgovornost . To je osnovni sadržaj svakog modernizacijskog procesa” (Nikola Samardžić, Danas 29.01.2008)

http://www.danas.co.yu/20080129/dijalog1.html

„Ima li, uostalom, ičega težeg od toga kad gledaš kako bliski i dragi ljudi u višegodišnjem kontinuitetu prave budale od sebe - jer socio-kulturno-psihološki nisu u stanju da razumeju o čemu se radi, tj. šta je to što j... naše kokoške - i još kolateralno ojađuju i tebe, sve želeći ti dobro?! To je bila ta tužna priča o intimnoj i dragoj, a tako temeljno zarozanoj i zapuštenoj Srbiji, zemlji koja već dve decenije izvršava samoubistvo na rate, i čijem se samomrcvarenju ne nazire kraj (ali mu se sluti ishod).

Ono što mi je bilo mnogo misterioznije je nešto drugo: kako se, zaboga, oseća politički akter za kojeg mahom glasaju oni koji manje znaju i manje razumeju ? Kako je to biti onaj koji uvek pobeđuje među najmanje prosvećenima, a čiji glasački procenti rapidno opadaju u obrazovanijim (pa 'ajde, i urbanijim ) slojevima stanovništva?” (Teofil Pančić, Šta kolje naše kokoške, Vreme br. 891, 31.01.2008)

“Uzmimo braću rođenu, ovdašnji patriotizam i nacionalizam. Da su to zaista nacionalizam i patriotizam, ne bismo mi imali ovoliko muka; ne bi bilo muka uopšte. Problem je što se kod nas pod tim imenima lažno predstavljaju provincijalizam i malograđanština. Sada već dospevamo na teren dubinske psihologije. Provincijalizam i malograđanština nemaju - kako se misli u krugu dvojke - nikakve veze sa mestom rođenja, već su pre svega stanje palosti duha i fragmentacije duše …(Provincijalac) sebe i svoj smisao nalazi samo u haosu. I obično to zaogrće plaštom kakve ‘Velike priče'. ‘Niče je', piše na tu temu Žil Delez, ‘rekao puno lepih stvari o tom permanentnom trijumfu robova , o tome kako ojađeni, potuljeni i slabi uspevaju da svima nama nametnu svoj način života'” (Svetislav Basara, Danas 13.03.2008)

http://www.danas.co.yu/20080313/dijalog1.html

Vidimo ovde da se liberali smatraju “nadljudima” koji treba da se suprotstave “slabima”, “robovima”. Da li je onda sporno da je reč o (liberalnim) fašistima?

(6) “Pitanje evropskih integracija je ključna tačka. Postoje zemlje koje iz ovog ili onog razloga nikada neće biti dostojne evropske porodice i o tome počinje da se govori u EU. Može postojati ta treća grupa zemalja koje nikada neće prići Evropskoj uniji. To će vam biti isto kao da ste Zanzibar , daleko ste od EU kao Afrika. Ko nam je kriv što smo se rodili u Srbiji? Ja sam siguran da u Keniji, koja je na ivici građanskog rata, postoji 220.000 ljudi istih kao mi, pristojnih, začešljanih, tuširaju se, čitaju knjige, završavaju fakultete, ali su u Keniji i šta sad?” (Ivan Kuzminović, Peščanik 08.02.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=240&ni=1367&nd=1

Ovde se, kao i kod Gorana Markovića, navodi jedna afrička zemlja kao (negativni) primer. Time smo potpuno na pozicijama evrocentričnog kolonijalnog rasizma, za koga su afričke zemlje i narodi simboli nečeg “primitivnog” i “zaostalog”.

Ovome valja pridodati i stav najekstremnijeg liberalnog aktiviste na našoj javnoj sceni, koji obezvređuje jednu azijsku zemlju : “Nije Srbija kad nam taj isti Tadić kaže da je njegova muza parola ‘I Kosovo, i Evropa' jer nam Tadić objašnjava da je Kosovo priznalo tek ‘desetak zemalja' koje su, gle, najvažnije i najbitnije ! Možda je, jebiga, odbijanje Šri Lanke da se prikloni Kosovu srpska šansa za trgovinu sa Tamilskim tigrovima ili je – out of blue – Šri Lanka naša najomiljenija država posle moćnog Kipra (hrvatski: Cipra)” (Petar Luković, Feral Tribune 13.03.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=385&ni=1536&nd=1

“Ostaje medjutim pitanje: šta je to što mi kao mladi , cinični, misleći ljudi sa kritičkim otklonom prema sebi i stvarnosti možemo da uradimo tj na koji način možemo da doprinesemo tom odlučivanju?...

Ono što naš posao znatno olakšava je što nam je protivnik glup , uplašen i zao.

Iskoristimo sve ono što protivnik nema da bismo ga pobedili. Iskoristimo duh vremena da bismo im dokazali koliko su zaostali i prevaziđeni ” (kicosh, Glupi su!)

http://www.biro.org.yu/aktuelno/aktuelno.php?aid=12

(7) Tako je Nenad Čanak povodom prošlodišnjih dešavanja prilikom formiranja vlade, u jednoj emisiji rekao sledeće: “Kraća verzija je iz sveta zoologije, to sam pročitao negde, kaže: ‘Buba švaba može da živi devet dana kad joj se odseče glava, ali tek onda umre od gladi.' Razmišljajte o tome. Zlo je u ovoj zemlji tako duboko da jednostavno može da živi godinama bez glave, bez bilo čega. I sve ovo što se događa u Skupštini Srbije je sad samo došlo na naplatu, ono što nije urađeno svih godina koje su za nama” (Timofejev B92, 13.05.2007)

http://www.b92.net/info/emisije/timofejev.php?yyyy=2007&mm=05&nav_id=247450

“Osim tog ličnog, tragičnog usuda i smrti Zoranove, koji je godinama bio i moj dobar prijatelj, vi osećate da zemlja ide u pravcu koji vam izaziva strepnju, strah. Za vreme Sablje vam se učinilo - evo, presabrali smo se, sada ćemo to isterati. Zoranovu sahranu sam doživeo kao naš istinski trijumf, pobedu posle koje neće biti bube i pacova koji će smeti da izmili napolje - i nisam bio u pravu” (Velimir Ćurgus Kazimir, Peščanik 07.03.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=240&ni=1516&nd=1

Zoologija je inače omiljena nauka Svetlane Lukić, voditeljke “Peščanika”: “Dakle čemu, otkud i kako smo stigli do optimizma, samo zato što ćemo u maju imati izbore? Prvo, uopšte nije mala verovatnoća da na njima pobede oni koji u lancu ishrane jedva da stoje neku stepenicu iznad zmije i pacova ” (Peščanik, 14.03.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=240&ni=1543&nd=1

Takođe: “Tadić i njegovi evropejski ministri na čelu sa Dinkićem misle da su padom vlade odsekli zmiji glavu, da je otrovna Koštuničina politika ostala bez otrova. Zapamtićemo svi mi ovih nekoliko meseci tehničke vlade, videćemo da je bio u pravu prirodnjak Brem kada je opisivao neke zmije otrovnice. Odrezana zmijska glava, kaže Brem, ujeda gotovo isto tako opasno kao što je ujedala dok je zmija bila čitava; još nekoliko minuta, pa i četvrt sata pošto joj je odsečena od tela, glava se okreće prema strani odakle ju je snašla smrt i tako ovaj neznatan i slabo razvijen mozak dokazuje kako vrlo kasno shvata šta mu se dogodilo” (Peščanik, 21.03.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=240&ni=1561&nd=1

(8) http://blog.b92.net/text/2428/Pronadjite%20deset%20razlika/

(9) http://www.b92.net/info/emisije/poligraf.php?yyyy=2007&mm=05&nav_id=245878

(10) Teofil Pančić, Šta kolje naše kokoške, Vreme br. 891, 31.01.2008

(11) Još jedna stvar je ovde upadljiva. Kada su njihove kolege studenti tokom 2006. i 2007. organizovali proteste protiv retrogradne neoliberalne poltike na Univerzitetu, pre svega u pogledu školarina, studentske organizacije koje su organizovale onaj performans bile su primetno odsutne iz ovih protestnih aktivnosti. Štaviše, služile su za slabljenje i podrivanje samog protesta, osporavajući njegovu „legalnost“ i „legitimnost“. Time su dovoljno pokazale koliko zaostaju za progresivnim omladinskim pokretima u svetu koji su kod nas, nažalost, još uvek u „porođajnim mukama“.

(12) “Koštunica je napisao ludačku preambulu i sada pokušava da stvarnost ugura u nju i ko se tome protivi moraće da snosi konsekvence” (Svetlana Lukić, Peščanik 29.06.2007)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=240&ni=772&nd=1

“Jadan je narod, jadna zemlja u kojoj osoba kakva je Vojislav Koštunica uspeva da bude diktator. To je zaista dno dna, to je sramota. Činjenica da nam je osoba kakav je Slobodan Milošević bila diktator već je dovoljna da se obrukaš za sva vremena, ali posle toga nikako nisi smeo da dozvoliš da tobom vlada ludački Vojislav Koštunica i da ti nemaš hrabrosti da mu kažeš - aman, bre, budalo jedna, ućuti više, to što ti pričaš nema, bre, nikakve veze sa životom, hajde zdravo” (Milutin Petrović, isto)

“Danas je najgora stvar, to što je urađeno da se odbije predlog Evropske unije, da se stopira rad Vlade, da taj isti premijer ne uzme da čestita predsedniku na izboru, a kaže Toma Nikolić da je njemu čestitao na rezultatu. Verovatno čeka konačni rezultat. Pazite šta radi sa Izbornom komisijom, znači, odlaže se inauguracija predsednika za dve nedelje, zbog 300 glasova u Boljevcu. Izvinite, pa to je bolest. Ako vi hoćete da pravite kompromis, novu kohabitaciju sa političkim ludakom, onda vi ste isti kao on...

Sednica Skupštine, pre toga sednica Vlade, za jedno dve nedelje. A za te dve nedelje ćemo mi svi, građani će biti dovedeni na ivicu nervnog sloma, a država na ivicu građanskog rata i rata sa Evropskom unijom, a onda posle dve nedelje, ako dođe ponovo do toga da se oni pomire u nekim noćnim seansama i da neki trkači njihovi, kao završe veliki posao. E onda je, onda ostajem pri iskazu da nije jedan ludak, nego da je to kolektivno ludilo na političkoj sceni Srbije (Zoran Živković, Poligraf B92 06.02.2008)

http://www.b92.net/info/emisije/poligraf.php?yyyy=2008&mm=02&nav_id=283956

“Ako se setimo da je Hitler suočen sa kapitulacijom, za slom svojih sumanutih nauma optužio Nemce i izjavio - ako dobro pamtim - da Nemci više ne zaslužuju da postoje, onda su nam recentni Koštuničini postupci mnogo jasniji. Odlagao je, zamajavao, lagao, bulaznio, pretio; mrska realnost, međutim, kuca na vrata, pa ako je njegov projekat ulaska u srpsku istoriju već propao, onda neka i ostatak Srbije ide dođavola. Ogroman odziv birača i pobeda Borisa Tadića - znači evrointegracijske opcije - samo su dolile ulje na vatru njegovog potuljenog bezumlja. Nespremnost većinske Srbije, uključujući i Nikolićeve glasače, da žive u zemunicama i trunu unutar fluidnih granica Koštuničine satrapije, rečenog je dovela u stanje izbezumljenosti

To su motivi, naumi i politika Belanovičkog Mesije. Neka se niko ne vara: najveći problem Srbije nije Kosovo, već Koštunica. Jeste Kosovo i veliki i bolan problem, ali da ponovim: ukoliko se to bolesno ambiciozno Mrtvo puvalo ne svede na pravu političku meru, čekaju nas problemi i veći i bolniji od kosovskog otcepljenja. (Svetislav Basara, Danas, 14.02.2008)

http://www.danas.co.yu/20080214/dijalog1.html

“In so many words: u Srbiji, dakle, mora da se plevi. Korov svake, pa i najmanje laži mora da se iščupa u korenu: grozan i ogroman posao, ali dok se ne obavi - forget it, nema ‘Evrope'. Evropa nije ništa drugo do metafora normalnog zivota, jedna uređena običnost. Možemo li u Evropu ovoliko bolesni, ludi ? Dabome da ne možemo....

Sada već neprikosnoveno vodeći srpski ludak, Koštunica, pre neki dan je učinio nešto potpuno out of character (što se od ludaka, je l' da, već po definiciji očekuje, al' svejedno nije fer da ga baš niko ne pohvali): prelomio je i raspisao izbore (tehnički: dozvolio Tadiću da ih raspiše)” (Ivan Janković, Peščanik.net 23.03.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=288&an=Ivan_Jankovi%C4%87&ni=1564&nd=1

Optužba za ludilo se zatim proširuje na čitavu državu:

“Srbija u onim danima pred treći februar bila je, naime, zemlja u kojoj si se mogao nečemu nadati, pa makar to bilo zdravom razumu i mučnom iskustvu uprkos. Srbija devet dana docnije izgleda kao mesto bez nade: i vlast i najveći deo opozicije složno i snažno proživljavaju Kolektivnu Halucinaciju na bazi kosovske psihodelične kiseline, pri tome još i sve opasnije histerišući na one koji ne bi da tripuju s njima…

Hajde da pokušamo da podvučemo crtu: Kosovo će ovog ili onog dana proglasiti nezavisnost, pola sveta će to priznati, pola neće (do daljnjeg), a Srbija će se ušančiti u svojoj upravo već psihotično iskreiranoj Virtuelnoj Realnosti, brutalno se sveteći – kad već ne može važnima i moćnima – onima koji su joj najbliži, recimo sopstvenim građanima koji em uočavaju razliku između stvarnosti i sumanutog sveta privida (zato što su, naime, normalni), em ne žele da žive u tuđoj bolesnoj fantaziji” (Teofil Pančić, Vreme br.893, 14.02.2008)

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=584901

Medicinsku dijagnozu ove “psihičke bolesti” dobili smo od Ivana Milenkovića, inače filozofa, koji je izgleda u međuvremenu završio instant-kurs iz psihijatrije. Po njemu, ovde je reč o (kolektivnoj) “histeriji”: “U međuvremenu, kao da se od tog Miloševićevog usklika do radikalsko-deesesovskog mitinga neobičnog, tautološkog naziva „Kosovo je Srbija“, nije dogodilo bog-zna-šta. Kao da vampiri nacionalne histerije nisu isisali krv stotinama hiljada ljudi, kao da fantazmi patriotskog delovanja nisu do temelja razorili desetine hiljade domova i života, kao da konzervativni, tradicionalistički, patrijarhalni diskurs, sa malim predahom od pada Miloševića do pada Živkovićeve vlade, nije spiralu ludila naprezao do potpunog gubitka razumskih koordinata (i svih teritorija na koje je, s pravom ili ne, pretendovao)”

http://pescanik.net/index.php?&p=288&an=Ivan_Milenkovi%C4%87&ni=1526&nd=1

Naravno, kod Petra Lukovića ovakve uvrede se proširuju na Veimira Ilića, Rasima Ljajića, Borisa Tadića, neke političke analitičare, Nikolićeve glasače, na kraju, na čitav narod:

“Količina razularenog patriotizma i udaranja u srpska prsa – sa sve mentalnim a oratorskim izletima u mrtvu Republiku Srpsku Krajinu ili kontuzovanu Republiku Srpsku – uzela je taman onoliko maha da sednica traje šest sati, kako bi se pred mikrofonom po Evropi, Americi, po nesrećnom Ahtisariju (kojeg je jebao tko je stigao), po Albancima ili već našim mnogobrojnim neprijateljima ispovraćali svi poslanici koalicije i opozicije, sa časnim izuzetkom Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića i nekoliko predstavnika mađarske manjine. Odavno na jednom mestu za 360 minuta nije viđeno toliko akutnih i aktivnih ludaka, na čelu sa Koštunicom i Tadićem, između kojih je poništena svaka moguća razlika kad je sveto Kosovo u pitanju. (Feral Tribune, 26.07.2007)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=385&ni=787&nd=1

“Videli smo to koliko juče: čkapi Tadić ni reč nije rekao protiv kolonizacijske ideje poludelog dr Koštunice da se Rusima pokloni ovdašnja Naftna industrija, bez tendera, navodno nekakvim sporazumom koji još niko nije video…

I šta sad? Ako ne glasam za maloumnog Tadića – spočitava mi se da podržavam fašistu Nkolića, što je jednako tupo kao izbor između Vojislava Šešelja & Milana Milutinovića davne 1998, kad smo pod sličnim obrazloženjima (‘manje zlo') glasali za Milutinovića, sluđeni verom da je manje zlo ukusnije ako je naše zlo; danas me svečano zabole Nježnik za rezultate izbora u Srbiji, ako većina srpskih ludaka hoće Nikolića – let it be, ako se odluče za Tadića – opet mi svejedno” (Feral Tribune, 24.01.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=385&ni=1273&nd=1

“Čim se oslobodio ove dvojice ludaka (Vukadinovića i Antonića – prim. M.K.) – nikad neće razumeti zbog čega im Ljiljana Smajlović plaća hiljade evra mesečno da bi ponavljali njegove reči – Koštunica odluči da čuje prave savete…” (Feral Tribune, 31.01.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=385&ni=1313&nd=1

“Pretnja Koštuničinog ličnog ludaka pod imenom Velimir Ilić imala bi smisla kad bi Boris Tadić stvarno, zaista, really – imao tu vrstu hrabrosti da u Brisel pošalje potpredsednika Vlade Božidara Đelića da tamo, bez obzira na srpsku stvarnost, potpiše jebani Sporazum” (Feral Tribune, 07.02.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=385&ni=1341&nd=1

“Ovakav slučaj ludila među blizancima još nije viđen u medicinskim krugovima: slažemo se 99 odsto, hranimo jedan drugog da je Kosovo u Srbiji, juče je naš DS ministar Jeremić opet pomenuo pregovore sa Albancima kao jedino rešenje (!!!), nije daleko mogućnost da Amerika poništi sva svoja priznanja poslednjih decenija, sve je na dohvat srpske ruke - ali, jebiga, nešto između Tadića i Koštunice ne štima” (Feral Tribune 13.03.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=385&ni=1536&nd=1

Ludilo oko izbora gde smo već sve saznali: da Koštunica neće u prvom krugu sa radikalima ali bi voleo da ga sguza primi u drugom, da Demokratska stranka sanja o pobedi sa strankama manjina i kriminalnom skupinom G17 plus, uz pomoć neobično nesrećnog i vidljivo retardiranog Rasima Ljajića, rent-a-Bošnjaka za svaku vrstu analne podrške” (Feral Tribune 13.03.2008)

“Evo, to vreme je došlo. I ja ne govorim o deset psihijatara, govorim o nekoliko miliona psihijatara, po dva psihijatra na svakog Srbina. Jedan da ga drži, a drugi da mu čekićem objašnjava kako treba da se ponaša, jer ovo su iracionalna ponašanja. Znaš, ja mogu da razumem da na kolektivnom nivou ima nacija koje povremeno polude, ali je teško da zamisliš bilo koju zemlju u bliskoj istoriji koja je non stop luda, koja je non stop u iracionalnom besu” (Peščanik 07.03.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=240&ni=1516&nd=1

(13) Navodimo samo jedan drastičan primer: “Narod je kolektivni kreten koji na kolena pada pred svakom vrstom obećanja: Koštunica im kaže da je Kosovo ‘lažna drava', oni svršavaju; Tadić im kaže da ‘Kosovo nikad neće biti član UN', oni svršavaju; RTS im kaže da su Srbi zapalili ‘granične punktove', oni svršavaju” (Petar Luković, Feral Tribune 13.03.2008)

http://www.pescanik.net/index.php?&p=385&ni=1536&nd=1

 

 

 
 
Copyright by NSPM