Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - Srbija i NATO - prenosimo NIN

 

 

Miroslav Lazanski

Vreme je za promenu saveznika?

Da li je Srbija posle 5. oktobra 2000. godine igrala isključivo na kartu SAD? Jeste. A nije valjda da se od 2004. nije znalo da Vašington namerava da Prištini podari nezavisnost? Zašto je vojska smanjivana, tehnički osiromašena kao da nikakav izazov teritorijalnoj celovitosti Srbije i ne postoji?

Vreme radi u korist nezavisnog Kosmeta, a peščani časovnik istorije zloslutno smanjuje teritoriju Srbije. Problemi i patnje srpskog naroda na Kosmetu više nikoga u svetu posebno ne uzbuđuju, a i u Srbiji sve manje. Tu i tamo dođemo u zapadne medije i udarne vesti samo ako se nešto zaoštri u Kosovskoj Mitrovici, baš kao što je to bilo proteklih dana. Sa novim krugom zemalja koje su pod pritiskom, ili bez pritiska, Vašingtona i Brisela priznale Kosmet kao nezavisnu državu proces “banalizacije” povređivanja suvereniteta Srbije se nastavlja kao nešto potpuno normalno. Srbija i Srbi kažnjavaju se u nedogled sa potencijalno novim žarištima daljnjeg teritorijalnog raspada.
U svemu tome na domaćoj političkoj sceni, u kontekstu predstojećih izbora, razmenjuju se udarci i oko Kosmeta, javne prozivke i optužbe, demantiji i demanti demantija tako da običan građanin ostaje u dilemi: ko vodi stvarnu bitku za Kosmet, a ko se razbacuje praznim metaforama?

Jer, dan jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosmeta trebao je da u celoj Srbiji bude dan žalosti. Ujedno da bude i dan nacionalne solidarnosti. Oteta je teritorija, ali oteta je i istorija. Tek nekoliko dana posle tog 17. februara 2008. godine na političkoj sceni Srbije vladalo je prividno jedinstvo, ubrzo posle toga počela su glasna razmišljanja i neslaganja kako Srbija da odgovori na čin Prištine, Vašingtona i ostalih.

Od toliko najavljivanog tajnog Akcionog plana Vlade Srbije za slučaj proglašenja kosovske nezavisnosti javnost praktično nije videla ništa, osim, naravno, povlačenja ambasadora iz država koje su priznale nezavisno Kosovo. I to povlačenje navodno je oročeno na tri meseca, pa nam se strane diplomate smeju u lice. Šta je drugo Srbija preduzela? Da nije bilo Rusije i zahtevi za sednicu Saveta bezbednosti UN bi, verovatno, propali. Ovakvu pasivnost države kojoj je oteta teritorija ne pamti istorija, pa se logično postavlja i pitanje: ima li Srbija uopšte neku strategiju vraćanja Kosmeta u državne granice? Da li je ta strategija svedena na bitku da što manji broj država prizna Kosmet i da Priština ne dobije svoje mesto u UN, MMF, EU, OEBS? I da boljim standardom učinimo Srbiju jačom, bogatijom, i za Albance sa Kosmeta privlačnijom državom?
Taksativno gledano, to bi ukratko bila strategija koju sada javno iznose neki čelni ljudi. Da li samo to može biti efikasno i dovoljno?

Ne, jer ni elementi te strategije samostalno i na duži rok neće dovesti do vraćanja Kosmeta u državni okvir Srbije. Naime, na Kosmetu se već formirala albanska političko-poslovna elita kojoj nikakav bolji standard života u Srbiji neće biti privlačan motiv da južnu srpsku pokrajinu reintegriše u Srbiju, jer ta elita već ima odličan standard.
A elite, koliko znam, odlučuju o sudbini naroda i teritorija. Borba Beograda da što manji broj država u svetu prizna nezavisnost Kosmeta može biti tek pomoćni pravac u naporima da se vrati ono što je oteto. Jer, vremenom broj zemalja koje priznaju Prištinu povećavaće se, a Beograd nije Peking da može da se ponaša kao Kina oko Tajvana.
S druge strane, nezavisni Kosmet će uz podršku Amerike vrlo verovatno ubrzo ući u neke međunarodne organizacije, na ovaj ili onaj način. Dovoljno je da uđe u jednu međunarodnu organizaciju, pa da se stvori presedan koji otvara sledeća vrata, tako da vreme i na tom planu radi u korist Prištine. Šta onda preostaje Srbiji?

Pre svega, građani Srbije će na predstojećim izborima direktno, ili indirektno, reći šta misle o Kosmetu. Iako nije sigurano da će bilo koja politička stranka u Srbiji svojim programom, parolama, ili stavovima staviti građane pred istinski izbor: ulazak u EU bez Kosmeta, ili odricanje od ulaska u EU, odnosno odricanje od mogućeg boljeg života po cenu da se ovako, ili onako, ipak izborimo za Kosmet. Jer, stvarna borba za Kosmet nije i ne može biti metafora. Ona bi trebalo da ima svoj početak i svoj kraj.

To nije fantomska borba, pa ako država proglasi borbu da sačuvamo Kosmet to bi trebalo da znači i mobilizaciju svih snaga i svih resursa. Kosmet je nesumnjivo najveći i najozbiljniji test ukupnih političkih, ekonomskih, vojnih, intelektualnih, tehničkih i ljudskih mogućnosti Srbije u 21. veku. Srbija će taj test položiti, ili ne. Problem je samo što nisu svi u Srbiji uvereni da je to upravo taj test. I to na Zapadu znaju i na tu kartu i igraju.

Postoji li neki sličan primer u istoriji iz kojeg bi Srbija eventualno mogla da izvuče neka iskustva i pouke? Možda je slučaj Egipta iz Trećeg arapsko-izraelskog rata nešto što treba proučavati. Naime, Egipat je u junskom ratu 1967. godine vojnički teško poražen, izraelska armija zauzela je celi Sinaj i izbila na Suecki kanal. To je bio nacionalni šok za Egipat, izgubljena je ogromna teritorija, nacija je ponižena i predsednik Naser podneo je ostavku. Mase su izašle na ulice tražeći da povuče ostavku, što je on i učinio. Ali Egipat se od tog poraza u junu 1967. godine konstantno pripremao da vrati milom ili silom izgubljeni Sinaj.

Sve do tog poraza 1967. godine Kairo je na vojnom i političkom planu imao oslonac u Moskvi. Egipatska vojska imala je skoro isključivo sovjetsku opremu i naoružanje, obuku su nadgledali sovjetski vojni instruktori, Moskva je finansirala izgradnju ogromne brane u Asuanu, sovjetski generali boravili su u Kairu kao kod svoje kuće. Zatim je došao strašan poraz i osvešćenje. Egipat je sve svoje kapacitete mobilisao da se nacija podigne iz stanja duboke potištenosti, očaja i defetizma, otkazao je boravak sovjetskih vojnih stručnjaka, relativizovao je odnose sa Moskvom, krenuo u kupovinu ogromnih količina vojne opreme i najmodernijeg oružja gde god se to u svetu moglo nabaviti, i počeo da razvija dobre odnose sa Amerikom.

Istovremeno, smenjeni su svi kadrovi u armiji koji su imali bliske kontakte sa sovjetskim vojnim savetnicima, razvijena je i snažna diplomatska inicijativa u UN, u pokretu nesvrstanih i u okviru Arapske lige. Ni u jednom trenutku zvanični Kairo nije se odrekao vojne opcije vraćanja Sinaja u državni okvir Egipta, iako je Sinaj u nekim zvaničnim kartama Izraela već bio prikazan kao izraelska teritorija na kojoj su počela da niču i izraelska naselja. Od 1967. do 1973. godine Egipat je izgradio, i po cenu slabijeg standarda života svojih stanovnika, moćnu armiju koja je u Četvrtom arapsko-izraelskom ratu 1973. potisnula izraelske trupe sa Sueckog kanala, izvela neke uspešne bitke protiv izraelskih oklopnih jedinica u dubini Sinaja i tako omogućila diplomatiji da nekoliko godina kasnije Egipat potpiše mir za Izraelom i dobije natrag Sinaj. Pri svemu tome, Amerikanci su vojno pomagali Izrael, čak su mu u kritičnim danima rata 1973. godine direktno pomogli slanjem američkih pilota koji su leteli na izraelskim avionima.
Naravno da se ta egipatska iskustva ne mogu doslovno preneti na Srbiju i problem Kosmeta. Druga su vremena, različite su države u pitanju, a i saveznici su u drugoj poziciji. Ali, neke pouke ipak zaslužuju pažnju. Dakle, ako vas jedan saveznik na kojeg ste stavili sve karte izneveri, ako uradi nešto direktno protiv vaših interesa, a imate šansu da u budućnosti to popravite menjajući saveznika, onda ga promenite.

Da li je Srbija posle 5. oktobra 2000. godine igrala isključivo na kartu SAD. Jeste. Istina, ne samo zato što je u Moskvi bio Boris Jeljcin i bipolarnost sveta nije postojala. Ali neko je u Beogradu namerno, ili ne, propustio da uoči da u Moskvi već više godina nema Borisa Jeljcina i da bipolarnost opet ulazi u modu. Zašto Srbija nije na vreme iskoristila tu mogućnost? Nije valjda da se od 2004. godine nije znalo da Vašington namerava da Prištini podari nezavisnost? Gde su bile obaveštajne službe Srbije? Čime su se bavile? Ko je dovodio i po čijem odobrenju zapadne generale na analize bojeve gotovosti Vojske Jugoslavije? Zašto je vojska smanjivana, tehnički osiromašena kao da nikakav izazov teritorijalnoj celovitosti Srbije, zapravo, i ne postoji? Kada, ko i gde je odlučio da Srbija ide u atlantske integracije? Zašto se unapred i javno odustalo čak i od diskretne mogućnosti upotrebe vojske u čuvanju teritorijalnog integriteta zemlje? I zašto se to toliko puta javno naglašavalo? Zašto je onima koji odlučuju o Srbiji unapred rečeno šta je Srbija odlučila?

Previše je pitanja na koje nema odgovora i previše je budalaština urađeno da bi sve to bilo slučajno i iz neznanja. Ali je posledica da je Srbija zakasnila, a istorija uvek kažnjava one koji kasne. A mi još nismo ni svesni da smo zakasnili. Koji deo Srbije je tako hteo?
Frenk Vizner, američki član “trojke”, otvoreno kaže da “SAD ne žele Rusiju u američkom dvorištu na Balkanu, odnosno u Srbiji i na Kosovu”. Znači, Srbija je američko dvorište i u toku je geopolitička bitka za strateške položaje protiv Rusije, kao i za pozicije radi kontrole sirovina, radne snage i tržišta. Što znači, da ako smo zaista američko dvorište, onda smo i na nišanu ruskih nuklearnih raketa. Kao Poljaci i Česi. Što nam nekako nije prijatno ni da sanjamo.

Podržavajući nezavisnost Kosmeta, Vašington je odmogao snagama demokratije u Srbiji, jer je po “Silejovom zakonu” stepen slobode u jednoj zemlji obrnuto proporcionalan pritisku na njenim granicama. Demokratskim snagama smanjuje se tako manevarski prostor, jer je otimačina Kosmeta otrov za demokratizaciju i droga za diktaturu.

“Ako Kosovo postane nezavisno, sve institucije vlasti, uključujući predsednika Republike, razmotriće podnošenje ostavke”, izjavio je predsednik Srbije Boris Tadić u intervjuu listu “Blic” od 30. aprila do 2. maja 2005. godine. Vlada Srbije već je pala zbog Kosmeta, Parlament je raspušten, samo bi nam još trebalo da u ovoj teškoj i tužnoj situaciji ostanemo i bez predsednika.

 

 

 
 
Copyright by NSPM