Miša Đurković
Zašto uopšte glasati?
Našom zemljom danas, čini se, vlada izuzetno štetna simbioza jednog broja tajkuna, nekoliko političkih partija i stranih bezbednosnih i političkih struktura
Već krajem Devetnaestog veka kritičari sistema
liberalne demokratije otkrili su i razradili najveći broj primedbi
na funkcionisanje ovog političkog i ekonomskog sistema organizacije
društva. Većina tih argumenata u raznim oblicima se pojavljivala kad
god bi se građani neke države suočili sa činjenicom da biraju između
lažnih alternativa. Naime, jedan od najvažnijih kritičkih argumenata
tvrdio je da je političko-ekonomska elita jednog društva tako dobro
umrežena i povezana da su političke partije tek različiti eksponenti
istih krugova i istih interesa. Stoga se ispostavljalo da zapravo i
nije važno koja od partija ima formalnu vlast pošto se globalna
politika ne menja.
U razvijenim tradicionalnim demokratijama, ova
vrsta konsenzusa najčešće je bila uslov stabilnosti i dugoročnog
razvoja čitave nacije. Uslov za pristanak mase na takav sistem bila
je odgovornost elite prema naciji, državi i njenim resursima. Veliki
je, međutim, problem kada se takva vrsta konsenzusa među raznim
delovima elite formira suprotno interesima čitave nacije i države.
Čini se da smo u Srbiji dobili upravo takvu konstelaciju odnosa.
Našom zemljom danas, čini se, vlada izuzetno
štetna simbioza jednog broja tajkuna, nekoliko političkih partija i
stranih bezbednosnih i političkih struktura koje na sva ovdašnja
događanja imaju znatan upliv. Interesi ovog moćnog lobija koji de
fakto sačinjava današnju elitu direktno su suprotni interesima
građana Srbije.
Interesi zapadnih političkih i obaveštajnih
struktura jesu da se Srbija što je moguće više smanji, pacifikuje,
da joj se umanji snaga i da se stavi u odnos potpune vojne,
finansijske i političke zavisnosti. Interesi njihovih privrednih
subjekata su vezani za kontrolu ovdašnjeg tržišta, za puno
ovladavanje bankarskim i finansijskim sektorom, kako bi se novac
permanentno izvlačio, i za što veće zaduživanje građana, privrednih
subjekata i čitave države.
Interesi domaćih tajkunskih struktura jesu da
zadrže postojeće stanje u kome čitava privreda propada, a njihov
kapital raste. S tajkunima postoje dva velika problema: svaki od
njih je svestan da do sadašnjeg bogatstva nije došao na zakonit
način i da bi u nekoj promenjenoj konstelaciji političkih odnosa u
kome bi oslobođeno pravosuđe radilo svoj posao mogli dosta loše da
prođu. Takođe, ta pozicija ih čin i posebno ranjivim u odnosu na
strane strukture koje takve podatke poseduju pa su prinuđeni da
veoma mnogo vode računao interesima tih zemalja. Ono gde se interesi
ova dva segmenta poklapaju jeste činjenica da 90 odsto njih svoj
novac idalje zarađuje na uvoznim poslovima. Precenjen kurs dinara
koji im obezbeđuju političke partije na vlasti, omogućuje dalje
uništavanje proizvodnje u Srbiji, što odgovara moćnom uvoznom
tajkunskom lobiju kao i zapadnim korporacijama čija se roba ovde
prodaje. Novac za kupovinu građani dobijaju iz precenjenih i u tom
smislu delimično nezarađenih penzija i plata, koje se opet isplaćuju
zahvaljujući izbornim, na deficitu konstruisanim budžetima i
rasprodaji nacionalnih resursa kroz privatizaciju iz koje novac ide
samo u potrošnju.
U ovoj shemi jedini je problem što će se
građani jednog dana probuditi u državi koja je do guše zadužena,
koja je već rasprodala sve resurse, u kojoj se ništa ne proizvodi pa
time i ne izvozi i koja je toliko slaba da sa njom može da radi ko
god šta hoće.
Ovu shemu nijedna partija u Srbiji ne pominje
tokom izborne kampanje, niti nagoveštava mogućnost da bi mogla da je
menja ako pobedi. Razlog je što su sve političke partije tek
transmisioni deo tog lanca, odnosno sistema koji razara ovu državu.
Kao što je poznato, sve se one finansiraju od strane istih
privrednih subjekata, i koja god da bude na vlasti neće smeti da
ugrožava interese finansijera, a time ni interese takozvane
međunarodne zajednice. Okreni-obrni, za koga god da glasamo na isto
nam dođe.
I šta zaista raditi ako posle ovih izbora
ponovo dobijemo vlast sačinjenu od manje-više istih političkih
subjekata? Čemu onda izbori, čemu trošenje i vremena i resursa i
pažnje građana koji već treću godinu zaredom žive u psihozi
kampanja, referenduma i izbora? Jedini odgovor je da je stalno
odlaganje, kupovina vremena i veštačko nametanje tema javnosti i
jedini cilj čitave ove igre. U nedostatku odgovora na ključna
pitanja, bežeći od preuzimanja odgovornosti za nove i nove poraze,
elita organizuje igru bez prestanka koja sve treba da nas sludi,
uplaši i da nas natera da zaboravimo od koga treba da tražimo da
podnese račun za svu štetu i poraze, za gubljenje Crne Gore, Kosmeta,
za spoljni dug od preko 25 milijardi dolara, za godišnji deficit od
preko sedam milijardi, za jezivu centralizaciju, nepostojeću
proizvodnju, razaranje bezbednosnog sektora itd. Iz perspektive
običnog građanina, u ovakvoj ponudi bez alternativa glasanje zaista
gubi svaki smisao.
naučni saradnik u Institutu za evropske
studije
[objavljeno: 03/05/2008.]
|