Svetlana Vasović-Mekina
Čas patriotizma
Šta nam danas znači – patriotizam? Je li to još
jedna samoobmana, sledeća u nizu „najskupljih srpskih reči” koja,
ako se naopako shvati, vodi u nove nacionalne poraze? Ili bi
patriotizam, to najdublje „osećanje povezanosti sa ljudima”, moralo
da predstavlja jedan od oslonaca savremenog srpskog društva?
Konačno, je li moguće biti i kosmopolita i patriota – ili
kosmopolitizam isključuje patriotizam?
Filozof Boris Buden tvrdi, na primer, da, „ako
igde nema smisla biti patriota, onda je to u Srbiji”, jer je u
Srbiji „patriotizam definitivno mrtav” pošto je izigrao nacionalne
interese. U slučaju Srbije, tragična bliska prošlost u kojoj je
brisana granica između nacionalizma i patriotizma dovela nas je u
situaciju u kojoj se zalaganje za patriotizam osuđuje kao „lažni
patriotizam”, i čak šovinizam. Unutar Srbije čujemo da je
„patriotizam nemoguće sipati u traktor”, a izvan Srbije političari
iz okruženja (ali i šire) svoje srpske kolege, one koji insistiraju
na očuvanju teritorijalne celovitosti države, nazivaju „radikalnim
nacionalistima”. Ovakve optužbe poslednjih meseci dolaze iz mnogih
država EU čiji prvaci ne samo u Nikoliću nego i u Tadiću prepoznaju
„tvrdog nacionalistu” čim se zauzme za očuvanje celovite Srbije u
okviru važećih međunarodnopravnih normi.
Cinizam je kad slične kritike stignu i iz
zemlje koja je ratovala kako bi sačuvala daleke Malvine, u poređenju
sa kojima Kosovo nije ostrvo udaljeno hiljadama milja, već deo
Srbije. Na ovaj paradoks je u poslednjem predavanju studentima u
Banjaluci, uoči atentata 2003, upozoravao tadašnji premijer Srbije
Zoran Đinđić: „Ako pogledate Francusku, Englesku, Nemačku, Austriju,
videćete veći stepen nacionalizma nego kod nas. Ali tamo to nije
prepoznato kao nacionalizam, nego kao patriotizam.”
Đinđić je zaključio da je „naš hendikep
delimično u tome što mi svoj nacionalni interes izražavamo na
pogrešan način, vezujući ga za etničku pripadnost, pre svega”. Znači
li to da moramo da ugušimo svako zalaganje za odbranu vitalnih
nacionalnih ciljeva? „Ne”, jasan je Đinđić, „to ne znači da sad
treba da odbacimo nacionalni interes i kažemo – neka svet radi šta
hoće, nama je alternativa internacionalizam, to ćemo da sledimo… Mi
moramo da redefinišemo način ispoljavanja svog kolektivnog
identiteta onako kako su to učinile nacije koje su uspešne u odbrani
svojih nacionalnih interesa”.
Poništavanje nacionalizma, po Đinđiću, ne vodi
u internacionalizam, jer suprotnost nacionalizmu „nije
internacionalizam” koji je na „potpuno drugom koloseku”, već je
„pravi pandan nacionalizmu – patriotizam”. A kakav bi patriotizam
morao da bude da se ne izrodi u vulgarni oblik koji Džordž Bernard
Šo opisuje kao „vaše uverenje da je ova zemlja superiorna u odnosu
na ostale baš zato jer ste vi rođeni u njoj”?
Ako bi novi srpski patriotizam ostao na tom
koloseku, onda bi to bila nova samoobmana u najgoroj tradiciji dve
poznate definicije „patriotizma” kojima je prepojeno lažno
domoljublje Đinđićevih ubica – prema dr Džonsonu, klasiku iz 18.
veka, „patriotizam je poslednje utočište hulja”, a po Embrouzu Birsu,
skeptiku s kraja 19. i početka 20. veka, „patriotizam je prvo
utočište hulja, uz dužno poštovanje za mog velikog prethodnika”.
Sledbenici Birsa u 21. veku tretiraju patriotizam u Srbiji poput
psovke otkako su ga izraubovale novodobne „hulje” kojima je to bilo
i prvo, i poslednje stecište. Lažne „patriote” su bacile ljagu na
Srbiju kojoj treba patriotizam, ali onaj koji je spoj nacionalnih
interesa i vere u univerzalne vrednosti.
Pravi patriota ne ubija kosmopolitu u sebi, jer
kosmopolitizam ne isključuje ljubav prema domovini, naprotiv. Onaj,
ko ne poštuje svoje, teško će poštovati tuđe. Ko ne voli svoju
državu, teško će se boriti za pravedniji međunarodni poredak. Biti
privržen svojoj porodici i naciji nije zlo, već prva karika u lancu
koja nas spaja i vodi ka opštim vrlinama. Nećemo više voleti svet
ako manje volimo one koji su nam blizu.
I u državama koje su danas na čelu minera
međunarodnog prava postoji most između patriotizma i kosmopolitizma.
Ideje koje je Džon Kreveker u „Pismima američkog farmera” opisao
zahtevom da „neka se Amerikanac razlikuje od drugih po tome što u
metežu neće stati ni pod čiji barjak, već će se ravnati po onome što
nalaže zakon,” odjeknule su i u govorima Tomasa Džefersona; to je
prihvatljiv patriotizam, onaj koji poštuje zakone i za sebe i svoje
ne traži ništa više od onoga što priznaje drugima – poštovanje
„pravila igre” i međunarodnog prava kao najvišeg zakona koji
obavezuje sve zemlje sveta.
Nijedan patriota neće se odreći ideala zaštite
ljudskih prava, neće propovedati „za moju zemlju, ispravnu ili
grešnu!”, niti će nezakonitim sredstvima sejati nepravdu.
„Patriotizam” ne sme biti sredstvo za ućutkivanje neistomišljenika i
političkih protivnika. Mudrost Dositeja Obradovića koji je govorio
da koliko više voli svoj rod, „toliko sam mu više dužan pravdu i
istinu govoriti i predstavljati”, danas nam je potrebnija nego ikad.
Nesporno je da su mnoge države Zapada po pitanju Kosova „ispale iz
sopstvenih šina” i svrstale se pod barjak jedne strane u sporu,
kršeći zakone na čijim su temeljima sazdane. Nema sumnje da ko
potire granice Srbije, bira prečicu za rušenje osnova međunarodnog
reda. Ali rđava praksa ne bi smela da baci senku na patriotizam
ukorenjen na poštovanju zakona. Naše je pravo i dužnost da podržimo
zakonite zahteve sopstvene zemlje, jer nam lojalnost ljudskoj vrsti
ne oduzima obavezu da prvo brinemo o onima, koji su nam najbliži.
[objavljeno: 04/05/2008.]
|