Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vasilije Mišković

MEDIJSKI BAUK RADIKALIZMA

Objavljivanje rezultata prvog kruga predsedničkih izbora u Srbiji za neke je predstavljalo iznenađenje, a za neke ne. Činjenica da je Nikolić dobio oko 40 odsto, a Tadić nešto više od 35 odsto glasova (što Nikoliću daje značajnu prednost koju Tadić mora da stigne ako želi da ostane na sadašnjoj funkciji) odredila je i žestoki tempo kampanje između dva kruga izbora.

Da bi kako-tako ublažili značajnu prednost koju nakon prvog kruga ima radikalski kandidat, potrudili su se analitičari bolećivi prema Tadiću i već koliko sutra po prispeću izbornih rezultata častili ga procenama o „podjednakim šansama“ u drugom krugu. Pojedini su, poput Jove Bakića, otišli i korak dalje, pa su, nalazeći da će glasači Velje Ilića većinom glasati za Tadića, uveravali ljude da kandidat „evropske Srbije“ čak ima i blagu prednost... Sve je to delovalo neuverljivo. Ovih dana se moglo čuti more svakakvih mistifikacija po pitanju opredeljivanja „Veljinih” i drugih glasova iz prvog kruga, ali i brojne, krajnje problematične analitičke spekulacije koje u stvari samo „mute vodu“ na srpskom medijskom prostoru. Gotovo niko nije rekao jednostavnu i sasvim očiglednu istinu – da je Nikolić blagi favorit, barem do momenta dok neki događaji ili „podrške“ Tadiću ne smanje razliku između dva protivkandidata.

Pregrejanost Tadićeve “kampanje polarizacije”

Uvid u dosadašnji tok „drugog kruga kampanje“ pokazuje da je Tadićev izborni štab očigledno procenio kako je „vrag odneo šalu“, te je odlučio da po svaku cenu sustigne i prestigne radikalskog favorita. Tadićevi saradnici se nisu predomislili kada je reč o samom pristupu kampanje kako bi u drugom krugu bila pozitivna i konkretna, već su naglasak još više stavili na negativnu, polarišuću kampanju protiv radikalskog kandidata. Zapravo, kampanja se radikalizovala, ali od demokrata koji sve žustrije potenciraju polarizacije kroz izbor između „dva puta“ – „puta u Evropu“ i „povratka u devedesete“, ili kako kaže Tadić, puta koji „vodi Srbiju napred u red razvijenih evropskih zemalja“, dok je „drugi vodi nazad u izolaciju, sukobe i ekonomsko propadanje“. Ovakva kampanja pokušava da sugeriše „jednostavan“ izbor: ili „Evropa“ ili „izolacija“, ili svetla i bogata budućnost ili mrak i propast već viđeni u prošlosti. Tadić zato uporno tvrdi da će ili „ovom zemljom upravljati Šešelj“ ili „evropska“ ideja, dok njegov ministar Dušan Petrović ističe kako sa jedne strane imamo politiku koja vodi „najbrže u Evropu“, dok je sa druge strane politika „Šešelja, Nikolića, radikala“, medijski potkrepljena arhivskim snimcima rata, inflacije i sličnih nev olja iz devedesetih. Tako se, s primetnom patetikom, u televizijskim nastupima demokrata navodi da će 3. februara „pobediti život“, da nam ne bi ponovo „uveli sankcije“, da se ne bi desio povratak „vremena mržnje, rata, sankcija“.... Zato i spot demokrata „Odlučite sami“ u kome se vide prazni rafovi s jedne i puni sa druge aludira na siromaštvo devedesetih i predstavlja paradigmatičnu sliku ponuđenog izbora između Nikolića i Tadića.

Kako je samo afirmativna „evropska priča“ u Srbiji očigledno nedovoljna da se, čak i uz pomoć većine medija, uticajnih lobija i moćnih stranaca, pobedi jedna velika, ali marginalizovana politička opcija „gubitnika tranzicije“, delimično je razumljivo što je Tadićev štab doneo odluku da stvari zaoštri i krene u kampanju krajnje agresivno, ističući uverenost u pobedu i političku snagu. Odatle uglavnom potiče i povišena retorika, jača gestikulacija i povezivanje Nikolića sa Šešeljem kao „pravim protivkandidatom“.

Ipak, neke stvari nemaju mesto u demokratskom sučeljavanju u civilizovanoj zemlji. Manihejsko postavljanje izbora koje promoviše predsednik Tadić u stilu „ili-ili“, mrak ili svetlo, samo pojačava postojeće i generiše nove podele u Srbiji. Izjave tipa „pozivam ih da pokažu da neće povratak u devedesete, da neće gubitničku politiku siromaštva, sankcija i nesreće”, kao i to “da se redovi za hleb, benzin u flašama i restrikcije struje nikada ne smeju ponoviti" ( Danas ) predstavljaju simptomatično isp olja vanje političkog dualizma na “zlo prošlosti” i “svetlu budućnost”, koji pokazuje da demokratija u Srbiji još nije preležala svoje dečje bolesti. Doduše, od sindroma crno-belog poimanja političke ponude nisu bili imuni ni predstavnici EU koji – mada su bili delimično suzdržani – ipak nisu propustili da primete da Srbija bira između „nacionalističke prošlosti“ i „evropske budućnosti“.

Histerija uzrokovana “sporednim igračima”

Sve gorenavedeno bilo bi još koliko-toliko u granicama podnošljivog da se u usijavanje predizborne kampanje nisu uključili i „sporedni igrači“ koji su u kratkom roku stvorili klimu prave antiradikalske histerije. Danima se srpskim medijima šire strahovi od „bekstva investitora“ do ekonomskog kolapsa, skoka kamata za kredite i poremećaja berze, i to u tolikoj meri da se nekima pričinjava da su i globalni poremećaji na svetskim berzama nekako povezani sa uspehom radikalskog kandidata u prvom krugu predsedničkih izbora. Ovakva kampanja „plašenja radikalima“ ima za ciljnu grupu pre svega mlađe ljude i „srednju klasu“ koja je već zadužena jer je uzela značajnije kredite.

Tako je još u samoj izbornoj noći nakon prvog kruga glasanja ekonomski analitičar Miša Brkić objašnjavao, a zapravo zastrašivao televizijsko gledalaštvo svojim „ekspertizama“ kakve sve ekonomske nevolje slede ako se građani Srbije ipak drznu da izglasaju Nikolića, pre svega kroz teze o porastu kamata za kredite građana, što može – je l' te – dovesti do toga da ljudi ostanu i bez stanova i kola koje su kupili na otplatu. Ipak, mišljenja smo da je najdirektniji i najžešći „finansijski strah“ uspeo da izazove ministar Dinkić izjavama da akcije od prodaje javnih preduzeća namenjene građanima neće ništa vredeti ako kandidat Srpske radikalne stranke pobedi na predsedničkim izborima, tj. da je jasno da ništa od obećanih (a zapravo virtuelnih) 1.000 evra neće biti ako glasate za radikala. Nasuprot ovim pretnjama (ili ucenama), ministar ekonomije poručuje nam da on, ako Tadić pobedi, “garantuje da će svako dobiti po 1.000 evra“. Izgleda da je, kada je jasno da za sustizanje protivkandidata više ne pomažu ni spotovi za Evropu, ni svi pozivi da se glasa za „budućnost“, ni sve nevladine akcije i medijske promocije, preostaje još samo Dinkić da „direktnim marketingom“ stavi građane pred jasan izbor – ili 1.000 evra ili ništa, pošto je procenjeno da srpski građani ovakav jezik „slobodnog izbora“ sigurno razumeju.

Ni tu se žestoka, negativna kampanja Demokratske stranke nije zaustavila. Naprotiv, usledili su još žešći medijski napadi prema kojima su manipulacije pre „prvog kruga“, poput one sa Putinovom rođendanskom čestitkom Tadiću koja je od kurtoaznog komuniciranja predstavljena kao da znači da je Moskva „okrenula leđa Nikoliću“, bila prava limunada. Pojavili su se tu i oglasi po novinama koji su na najnegativniji način opisivali devedesete godine kada su, u jednom periodu, i radikali participirali u vlasti. Usledile su i „dekontaminacije“ mesta gde Nikolić prethodno govorio. Potom su demokrate pokušale da po ko zna koji put u medijima predstave Vučića i Nikolića odgovornim za bombardovanje RTS-a 1999. godine (za šta je osuđen bivši direktor Milanović), na šta su radikali odgovorili kontranapadom, optužujući direktno Tadića za prljavu kampanju u kojoj pokušavaju da Vučića predstave kao nekoga ko nije mario za život svoje majke. Zatim se desio „incident“ u kome je navodno učestvovao Vučićev brat Andrej iz čijeg su auta izašli napadači na aktiviste DS-a. Pomenuti događaj je ubrzo potom demantovao sâm Vučić tvrdeći da je „policija ustanovila da je njegov brat bio 25 kilometara udaljen od mesta na kojem se incident dogodio“, koristeći priliku da ukaže na to kako Tadić vodi kampanju protiv njegove porodice, kao i da oni neće voditi takvu kampanju protiv predsednikove porodice.

Usledili su, na kraju, i direktni napadi na Tomu Nikolića koji je za tili čas u medijima postao opasnost po ovdašnju bezbednost jer preti „ruskim vojnim bazama“ i „nuklearnim štitom“ i „raketama“. Osnove za ove optužbe u domaćim medijima pronađene su u navodnom intervjuu radikalskog lidera japanskim novinama, što su radikali energično demantovali tvrdeći da je on izmišljen. Ali ni to nije bilo sve. Oliver Ivanović sa Kosova rekao je da bi pobedom Nikolića Srbija ostala i bez Kosova i bez budućnosti, da bi jedna od ovdašnjih romskih partija koja podržava Tadića naprasno počela da optužuje radikale kako su ovi, navodno, podržavali „Nacionalni stroj“, da je „svim srcem“ zapravo hitlerovski slogan, te da se zato (?!) radikali i ponašaju poput nacista. Mračnoj kampanji satanizacije političkih protivnika koja na ovim prostorima nije viđena od doba medijske vladavine JUL-a ne nazire se kraj. Tako su „neki predsednikovi ljudi“ poput Đilasa u medijima još više zaoštrili priču, prešavši sa zastrašivanja o ekonomskoj krizi i bedi na „viši nivo“ egzaltirane, crne propagande, po kojoj, ako pobedi Tadić, imate mir i stabilnost, a ako pobedi Nikolić, mogući su i građanski nemiri i sukobi. Ovakva propaganda je došla na korak do apsurda po kome Nikolićeva eventualna pobeda gotovo da znači i da će Srbiju snaći sve nevolje, od „biblijskih kazni“ poput bede, suše i sukoba, do modernih fantazmi o invaziji vanzemaljaca.

Glavne žrtve kampanje – stabilnost i demokratija

Nažalost, situacija nije nimalo šaljiva da bismo mogli da ostanemo samo na „satiričnom diskursu“ pošto je posledica polarizujuće kampanje za naše društvo destabilizujuća i veoma opasna. Istorijski je evidentno da svaka kampanja koja je političkog protivnika pretvarala u „pošast“ ili „bauka“ sa kojim se treba obračunati po svaku cenu i koji nikako ne sme doći na vlast dovodila društvo u krizu i ozbiljno ugrožavala demokratske institucije. Pretvaranje političkog protivnika u neprijatelja uvodi u unutrašnji politički život opasno igranje sa mirom i stabilnošću celokupnog društvenog poretka. Nije nimalo slučajno još Henri Kisindžer u svojoj Diplomatiji primetio da se, kada u društvima nenaviklim na demokratiju uvedete višepartijski sistem, lako može skliznuti u unutrašnje sukobe jer se tamo politički protivnik olako tretira kao neprijatelj, izdajnik ili „nešto najgore“.

Moramo biti svesni da onaj ko uvodi takvu pregrejanu, polarišuću kampanju u politički život zemlje u kojoj je „sve dopušteno“, kao o protivniku govori sve najcrnje, pa makar se kitio „demokratijom“ i „Evropom“, uzima na sebe veliku odgovornost za stvaranje moguće političke nestabilnosti i krize. Sve to izgleda naročito neodgovorno i avanturistički ako se uzme u obzir da je predsednička funkcija u Srbiji tek malo više nego protokolarna i da bi, čak i pored eventualne pobede Nikolića, operativna vlast, mediji i kapital ostali u rukama samoproklamovanih „reformskih snaga“. Ovakvo ponašanje štaba demokratskog kandidata i njihovih medijskih eksponenata u tekućoj kampanji pokazuje nam kako se u politici neretko dešava da spoj užih, grupnih interesa sa ideološkim himerama („povratak u devedesete“) može da deluje mimo svake logike i razuma, a na štetu pre svega same demokratije.

Koliki će efekti ovakve – zašto ne reći otvoreno – prljave kampanje usmerene protiv radikala biti na izborima, zaista je teško proceniti u smislu koliko će oni demotivisati neke građane da glasaju, a koliko će, opet, neke druge motivisati da zbog svega ovoga iz inata glasaju protiv Tadića. Nama je daleko bitnije kako će se posledice ovakve žestoke kampanje odraziti na politički život Srbije – da li će izazvati nove tenzije i političke sukobe, ili će pak to biti samo prolazna medijska halabuka? Kako je naša zemlja i u velikoj unutrašnjoj socijalnoj krizi i spoljnopolitičkom konfliktu oko Kosova, najmanje nam je bila potrebna dodatna unutrašnja politička kriza koja preti da ruinira slabu srpsku demokratiju i veoma krhku, jedva uspostavljenu unutrašnju stabilnost. Sada šta je tu je. Ako su krajnji rezultati predsedničkih izbora i dalje neizvesnost, odgovornost za eventualnu postizbornu društvenu krizu sasvim je jasna i nesumnjiva.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM