Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

 

Nezavisne novine

Slavko Mitrović

Kad aplauz zaboli

Znajući s kim ima posla, novinar zagrebačkog radija postavio je tempirano pitanje Stipi Mesiću: "Da li Vam je zasmetalo što je Milorad Dodik dobio najveći aplauz od vijećnika Srpskog narodnog vijeća?" Odgovor: "Naravno da mi je zasmetalo. A osim toga, Dodik je iluzionista i morao bi da zna da je Republika Srpska nastala na etničkom čišćenju. Osim toga, Beograd bi morao da kaže Srbima u BiH da im je glavni grad Sarajevo ."

Zavist i sujeta su ljudske osobine i nisu strane ni funkcionerima. Moram ispraviti Mesića - Dodik je dobio najveći aplauz kao ličnost, ali još burnije je pozdravljena delegacija kosovskih Srba. Time su vijećnici pokazali šta misle o hrvatskom priznanju izmišljene države Kosovo. Za Mesićevu izjavu Dodik je saznao tek po povratku u Banjaluku i nakon toga dao je izjavu kojom podsjeća da se etničko čišćenje dešavalo i u Hrvatskoj, jer je to bila službena politika Franje Tuđmana. Tonski zapis sa Briona, kada Tuđman prije akcije "Oluja" daje jasna uputstva hrvatskim generalima: "Pozivaćemo Srbe da ostanu u Hrvatskoj, da im se garantuje sigurnost, bla-bla-bla, a zapravo sve ćemo činiti da što prije napuste svoje kuće i pobjegnu iz Hrvatske." Nisu iz Hrvatske protjerane stotine hiljada vrabaca, niti je hrvatska vojska na okučanskoj cesti pobila mrave, već srpske civile koji su panično bježali u spas Republike Srpske. To je mučna prošlost sa prostora bivše države i time neka se bavi istorija, a sudovi da sude zločincima. Ratovi više ne mogu biti ničija politika, ni budućnost za bilo koji narod. Hrvatsku javnost treba više da zabrine govor Milorada Pupovca, koji je svih ovih godina svojom gandijevskom politikom zadužio ne samo Srbe u Hrvatskoj, već i hrvatsku vlast. Pupovac je svoju univerzitetsku karijeru mogao nastaviti daleko ugodnije i sigurnije bilo gdje drugdje. Izabrao je demokratsku borbu za ravnopravnost i pravo na postojanje.

A kada je BiH u pitanju, to se tiče najviše nas koji tu živimo. Dejtonski mirovni sporazum nikome ne daje pravo na nedovršeni rat, nikome ne daje pravo da Republiku Srpsku karakteriše tvorevinom nastalom na etničkom čišćenju. Bosna i Hercegovina je najviše propatila u proteklim ratovima i ne trebaju joj zaštitnici koji će raspirivati tenzije. Republika Srpska je entitet koji zajedno sa Federacijom čini BiH. Nema neke druge BiH, osim ove Dejtonske. Tim Sporazumom BiH je zadata kao država, kao što je prethodnim Vašingtonskim zadata i Muslimansko-hrvatska Federacija. Tako zadatu državu Srbi i Hrvati najviše osjećaju kao administrativni odnos: pasoši, lične karte, državljanstvo i slično. To nije nikakva tajna i to svi znaju. Ako je država zadata, osjećaje nije moguće zadati. Lično je pravo da Republiku Srpsku ljudi osjećaju svojom državom. Osjećaji su inače lična svojina.

Republika Srpska je u Dejtonu i Parizu potvrđena u svom subjektivitetu koji joj daje pravo na specijalne veze sa susjednim državama. Poštovanje takvog ustrojstva BiH sa Republikom Srpskom kao konstitutivnim entitetom, obaveza je svih, a pogotovo država potpisnica. Neki rade protiv BiH, predstavljajući se njenim zaštitnikom i dijeleći lekcije Beogradu i Banjaluci. Mesić ne zna da više ni Haris Silajdžić ne karakteriše Republiku Srpsku kao on. Republika Srpska nije samo ustavna kategorija, već i strana u svim aneksima mirovnog sporazuma. Mesić namjerno zaboravlja činjenice iz lične prošlosti, optužujući samo druge, pokušavajući voditi neke druge ratove, makar u glavama ljudi, i time ih udaljavati od pomirenja. Onaj ko se hvalio da je srušio prethodnu zajedničku državu, a time su započeli krvavi ratovi, ko je veličao NDH, ko je bio dio Tuđmanovog režima koji je sa Miloševićem dogovarao podjelu BiH, ne može dijeliti lekcije. Možda naknadna pamet može spasiti odgovornosti pred Haškim tribunalom, optužujući druge, ali ne može prevariti istoriju.

Zato je dobro da Republika Hrvatska u svojoj saradnji sa susjedima poštuje i pravo drugih na viđenje sukoba. Predsjednik Vlade Republike Srpske je, pozdravljajući skup Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj, podržao i ulazak srpskih predstavnika u Vladu Hrvatske kao načina rješavanja brojnih problema naroda koji je od konstitutivnog postao nacionalna manjina. Pohvalio je i napore vlasti u Hrvatskoj da zajedno sa srpskom zajednicom poboljša uslove za povratak, jer će se time rješavati i problemi srpskih izbjeglica sada nastanjenih u Republici Srpskoj. Pozdravljen je najdužim aplauzom, a po završetku skupa, izlazio je skoro pola sata iz dvorane "Lisinski". Toliko je vijećnika htjelo da ga pozdravi i zahvali mu na riječima podrške i ohrabrenja.

Znajući Mesića, hrvatski premijer Sanader ga je podržao samo onoliko koliko to traži odnos prema instituciji predsjednika Republike. Zato je umirujuće rekao da neće odustati od posjete Banjaluci na poziv biskupa Komarice. Svaka aktivnost usmjerena na pomirenje i ohrabrenje povratka izbjeglica je dobrodošla. Tako i Sanader u Banjaluci. Otvorenom saradnjom i razumijevanjem moguće je odmaknuti se od sukoba koji su unazadili ne samo ekonomske perspektive, već i međunacionalne odnose na području bivše zajedničke države. Sadašnja vlast Republike Srpske ide tim putem, a suprotstavlja se nametanju kolektivne krivice bilo kom narodu. Inače, moja zemlja je i dalje Jugoslavija i time i sve njene bivše republike. Znam da će biti ponovo ujedinjena u Evropskoj uniji.  

(Autor je savetnik premijera RS; tekst je objavljen u banjalučkim “Nezavisnim novinama” 4.6.2008.)

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM