Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

APOKALIPSA KADA (III)

Džon Mjuler

Apokalipsa posle

Pre svega, želim da se se zahvalim svojim uvaženim kritičarima na njihovim promišljenim komentarima, a potom da navedem i razjasnim nekoliko stvari koje su predmet neslaganja i zabune.

Oko zabune je najlakše. Izgleda da su sva trojica na različite načine želeli da odvoje pažljive i metodičke programe osiguravanja ruskog fisilnog materijala i poboljšanje Sporazuma o nuklearnom neširenju – programe koje sa zadovoljstvom podržavam – od spektakularnih posledica opsesije neširenjem, posebno ratom u Iraku. Ali taj je rat pre svega spakovan i prodat kao poduhvat prevencije ili zaustavljanja navodnog iračkog nuklerarnog programa. Kao što je to Frensis Fukujama jezgrovito istakao, predratni zahtevi da se potroši „nekoliko stotina milijardi dolara i nekoliko hiljada američkih života da bi se demokratija dovela u ... Irak“ bili bi „sa podsmehom odbačeni“. Slično tome, sankcije protiv Iraka, omiljene na obema stranama političkog spektra, bile su zapravo smišljene da bi se zaustavio zli, ako ne i bedni Sadam Husein, u pokušaju izgradnje nuklearnog kapaciteta. To nisu tako loši ciljevi, ali je u njihovom ostvarivanju svaki pojedinačni poduhvat proizveo više smrti nego što su to zajedno učinile bombe u Hirošimi ili Nagasakiju. Za takvu cenu sam, u svom članku, skromno predložio da s razlogom bude nazvana „užasnom“.

U pitanju je takva vrsta politike koja logično (i zapravo) sledi iz postavljanja nuklearnog neširenja kao „vrhovnog prioriteta“ (Alison) ili „prioriteta broj jedan nacionalne bezbednosti“ (Čirinčone). Iz toga takođe sledi da, ako diplomatska i druga sredstva ne uspeju da obuzdaju sprovođenje nuklearnih programa Severne Koreje i Irana, treba ući u ratove protiv tih zemalja, koji bi lako mogli da dovedu do istih katastrofalnih ljudskih žrtava. Povrh toga, intezivno neprijateljstvo baš prema tim režimima, koje je najvećim delom proizvod histerije zbog onoga što se može dogoditi ukoliko ove zemlje pribave nuklearnu bombu, proizvelo je perverznu posledicu u vidu pojačane potražnje za takvom vrstom oružja – iz odbrambenih razloga, ako ne zbog nečeg drugog.

Da bi se objasnio neverovatno spor ritam odvijanja nuklearnog širenja, u sva tri teksta pridaje se velika važnost dobrim učincima sporazuma iz 1968 (NPT). I zaista, Džozef Čirinčone smatra da bi, da nije postojao takav dokument, došlo do stvaranja „nuklearnog talasa“, a obistinio bi se i zaključak iz Nalaza državne bezbednosti iz 1958, po kome bi veliki broj zemalja veoma brzo mogao da razvije sopstveni nuklearni kapacitet (u to vreme su isti ti mračnjaci procenili da će Sovjetski Savez u šezdesetim godinama imati 500 interkontinentalnih nuklearnih projektila, procena za koju bi smo mogli reći da je uveliko podbacila).

Nauprot ovome, u svom članku sam utvrdio da većina zemalja nije uspela u svojim nuklearnim programima zato što se shvatilo da je nuklearno oružje opasno, odvratno, skupo i sigurno alarmira susede. Pošto svaki potpisnik, po zakonu, može da povuče svoj potpis nakon adekvatnog obrazloženja, ja sam još manje spreman da polažem mnogo nade u jedno parče papira – a možda se s tim slaže i Čirinčone, smatrajući da taj dokument, u slučaju da Iran stekne atomski kapacitet, ne bi predstavljao prepreku za mnoge zemlje potpisnike.

U svom odgovoru, Grejam Alison ponavlja vlastito predviđanje iz 2004, o napadu nuklearnih terorista u narednih deset godina. Ako se matematička logika uvede u igru, taj interval sada treba smanjiti za nekih sedam godina, ali ću to ostaviti drugima, pošto još uvek pokušavam da shvatim njegovu izjavu iz 1995. “da imamo svako pravo da predvidimo akte nuklearnog terorizma usmerenog na mete u Americi pre nego što se ova dekada završi.” On jasno uobličava izjave svih onih koji se (grubo) slažu sa njegovom alarmisti čkom procenom, ali mi se čini, što je ukratko obrazloženo u mom tekstu, da su teškoće na putu nekog budućeg atomskog terorizma ogromne, i da bi one, sledstveno tome, verovatno bile duboko obeshrabrujuće za bilo kog teroristu koji poseduje i malo mozga.

Postoje bukvalno na desetine glavnih prepreka koje treba prebroditi. Čak i da teroristi imaju pedeset posto šansi da izađu na kraj sa svakom od njih, šanse za konačan uspeh – tj. za uspešno postavljanje bombe koja bi, kako to Alison u svojoj knjizi kaže bila “velika, kabasta, nebezbedna, nepouzdana, nepredvidljiva i nedovoljno efikasna” – male su, gotovo do neuočljivosti. Kao što su rekli Kristof Wirc i Emanuel Eger, dva fizičara zadužena za nuklearna pitanja u švajcarskoj laboratoriji Spiez, pravljenje čak i jednostavne bombe teško je, opasno i neverovatno zahtevno; tehnički zahtevi su “u nekoliko oblasti na granici mogućeg” a takav zadatak “teško može postići grupa na nivou ispod nacionalnog”. Ovaj argument sam znatno proširio i prikazao u akademskom članku. (1)

Alison smatra da sam „posvećeni kontraš“. Pozabaviću se svojim ranijim radom da bih pokazao koliko su se održale moje „kontraške“ procene.

1968. godine sam tvrdio – pre nego što je NPT bacio svoje neverovatne čini – nasuprot vladajućem mišljenju tog vremena, da je najverovatnije da će ritam proliferacije biti spor; 1986. sam konstatovao, nasuprot vladajućem mišljenju tog vremena, da se Hladni rat najverovatnije bliži svom kraju; 1989. sam, u svojoj knjizi Retreat from Doomsday, tvrdio, nasuprot vladajućem mišljenju histeričnih osamdesetih, da se veliki rat – rat između zemalja u razvoju – neće ponoviti (za sad je dobro, što se toga tiče). I najzad, u januaru 2003. godine, upozoravao sam da će rat u Iraku snabdeti teroriste novim regrutima, dodatno ih inspirisati i pribaviti im nove ciljeve u vidu stranih vojnih i civilnih snaga koje su okupirale poraženi, haotični Irak.

Prema mom najnovijem predviđanju, svako ko uspe da pročita prvi odeljak mog teksta „Radioactive Hype“ verovatno će zaboraviti da ja „smatram da je odvraćanje zemalja od pribavljanja nuklearnog oružja veoma dobra ideja, kao i to da je sprečavanje terorista da ih nabave, još bolja“. Izgleda da sam od ove tri stvari pogodio sve tri, bar kada je reč o ovom pitanju.

Nemam ništa protiv da neširenje bude visoko rangiran prioritet. Želeo bih samo da iznad njega postoji još jedan, malo viši: ne ubijati stotine hiljada ljudi zbog fantazije o najgorem mogućem scenariju.

Džon Mjuler (John Mueller) je profesor političkih nauka na Državom univerzitetu u Ohaju i autor The Remnants of War (Cornell University Press, 2004). Njegova najnovija knjiga Overblown (free Press, 2006) tiče se preuveličavanja međunarodnih opasnosti, uključujući onu koju predstavlja terorizam.

1. Ovaj tekst i još nekoliko „kontraških“ stvari dostupni su na http: //polisci.osu.edu/faculty/jmueller/tnistuff.html

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM