Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

MANEVRISANJE KAO VRLINA U SRPSKOJ POLITICI

Otcepljenje Kosova od Srbije predstavlja početak ulaska Srbije u EU. Secesija Kosova je dobra vest i veliki uspeh za Prištinu, ali to nije poraz za Srbiju.

Bernar Kušner, ministar spoljnih poslova Francuske

U srpskoj političkoj tradiciji najviše se ceni sposobnost političkog taktiziranja, nadigravanja protivnika i vođenje političke igre u iznudici, kada se često povlače nevoljni i nepredvidljivi potezi. Oni se kasnije proglašavaju za vrhunac političke tehnologije i u nas toliko cenjene i slavljene veštine vladanja. To je najizrazitije sadržano u poznatoj rečenici „Zna Baja šta radi“, koja je pratila dugogodišnje političko delovanje Nikole Pašića, čiju je najrečitiju ocenu dao Radoje Domanović u priči o Vođi. Koliko smo se mi danas stvarno odmakli od ove domanovićevske metafore, veliko je pitanje.

Vojislava Koštunicu su mnogi analitičari i ostrašćeni stranački funkcioneri poslali u političku penziju nakon saopštavanja rezultata predsedničkih izbora. Međutim, ko danas, nekoliko nedelja kasnije, uopšte pominje predsedničke izbore i ko se više seća slavljeničke euforije, koja je nestala već nakon prvih političkih sudara DS-a i DSS-a. Trebalo je samo nekoliko dana da uveliko otpisani Koštunica pokaže svoju političku veštinu, preuzimajući još jednom od kolebljive i nedosledne Demokratske stranke političku inicijativu i na stešnjenom političkom prostoru koji mu je preostao uspe da, igrajući iznova na važnost i neophodnost političkog kompromisa i državnog jedinstva, ne samo obezbedi dalji opstanak na vlasti, već i preuzme upravljanje posledicama političke krize nastale nakon proglašenja jednostrane i nelegalne nezavisnosti Kosova.

Pre toga Koštunica je takođe uspeo da prebrodi još jednu naizgled nerešivu krizu i ostane glavni politički faktor u funkcionisanju koalicione vlade. Time je ostavio Demokratsku stranku u praznom prostoru i bez političke inicijative koju je predsednik DS-a Boris Tadić imao između dva kruga izbora kada je odbio uslovljavanje DSS-a oko potpisivanja prelaznog političkog sporazuma sa EU, što je značajno uticalo da pobedi na izborima za novi predsednički mandat.

Međutim, odmah nakon izbora, Demokratska stranka je izgubila političku inicijativu, pristajući da se pitanje evropskih integracija odloži na – kako sada vidimo – neodređeno vreme. Bez obzira na to što je ovaj sukob gotovo oborio koalicionu vladu i što je ova stranka davala nepomirljiva saopštenja i isticala da oko evropskih integracija nema pregovaranja i uslovljavanja, ona je iznenada pristala na politički kompromis koji je njenim biračima i mnogim članovima doneo gorko osećanje još jednog povlačenja i izbornog izneveravanja. Ponovio se scenario kao u vreme formiranja demokratske vlade nakon parlamentarnih izbora. Tako je još jednom u kratkom razdoblju Demokratska stranka pacifikovana i dovedena u poziciju da nije sasvim jasno šta je njena politika, a šta gromoglasne izborne parole i marketinške poruke koje više niko ne pamti.

Politika je mnogo više i ozbiljnije od najsjajnije marketinške kampanje. Koštunica je još jednom demonstrirao veštinu političkog manevrisanja, bez obzira na to što se ona u našim prilikama svodi na bezočno stranačko šibicarenje. Još jednom je, kao i mnogo puta do sada, u srpskoj politici prevagu odnela veština efikasnog održanja na vlasti kroz poziv na neophodnost političkog i državnog jedinstva u vođenju politike odbrane Kosova, u kojoj nema mesta za druge prioritete, kao što je opredeljenje Demokratske stranke za što brže sprovođenje evropskih integracija.

Postavlja se pitanje kako će, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova i uloge Evropske unije i Amerike u tom činu, Demokratska stranka vratiti u naš politički život svoju viziju evropskih integracija. Odlaganje integracija, po svemu sudeći na duži rok, jeste politička cena koju ova stranka mora da plati za još jedan kompromis, kojim je izgubila političku inicijativu dobijenu uspehom Borisa Tadića na predsedničkim izborima. Ta velika politička i ljudska energija, nastala na talasu evropskog opredeljenja, žrtvovana je zahtevu da se ostvari toliko neophodno političko i državno jedinstvo. Problem za Demokratsku stranku je u tome što je Koštunica veštim političkim manevrom uspeo da kompromis oko jedinstvene vladine kosovske politike pretvori u revitalizaciju svoje političke i stranačke pozicije, dok je Demokratskoj stranci ostalo da brani postignuti kompromis, i to bez velikih izgleda da u politički život Srbije u dogledno vreme vrati pitanje evropskih integracija. Ona će to očigledno moći da uradi tako što će nastati ponovo kriza vlade i državnih institucija, ali će onda DSS i SRS nastupati kao državotvorno odgovorne stranke koje brane dostignuto političko i državno jedinstvo oko odbrane Kosova .

Ako Demokratska stranka ne pokrene pitanje evropskih integracija i po cenu rušenja koalicione vlade, ona će dočekati kraj mandata sa opterećenjem da joj je održanje na vlasti važnije od demokratskih i proevropskih programskih opredeljenja. Demokratska stranka se još jednom izlaže političkom riziku da bude optužena da stranačke interese stavlja iznad državnog jedinstva, bez obzira na to što je sama dala najznačajniji doprinos upravo stvaranju i profilisanju jedinstvene državne politike. To je zamka u koju je upala, i sada će biti veoma teško izaći iz ove političke stupice.

Iz nekoliko izjava funkcionera stranaka u vladi može se uočiti šta je posledica toga što u postizbornom sporazumu nije ni navedena mogućnost nastavljanja procesa evropskih integracija. Na pitanje da li će biti nove krize vlasti kada sporazum sa EU opet dođe na dnevni red, Miloš Aligrudić, potpredsednik DSS-a, ističe: „Sporazum u ovom trenutku nije predmet razmatranja. Ne znam da li će sporazum uopšte doći na dnevni red. Što se nas tiče, samo je očuvanje teritorijalnog integriteta važno. Sporazum sa EU nije predmet razmatranja dok se ne stvore uslovi da se o tome može razgovarati. Mi nismo protiv ulaska u Evropu. Za vreme Koštuničinog prvog mandata uradili smo mnogo po tom pitanju. Ali ako je Srbija ucenjena time zarad otimanja Kosova i Metohije, na to ne pristajemo.“

I Velimir Ilić, predsednik Nove Srbije, ima slično gledište: „O sporazumu se neće raspravljati sve dok se EU prema Srbiji ponaša na ovakav način. Slanjem misije oni su pokazali da nisu prema Srbiji dobronamerni, i potpisivanje tog sporazuma nije tema za ovu vladu, bar u neko skorije vreme. Ne očekujem da će neko pokrenuti pitanje potpisivanja sporazuma sa EU sve dok je Evropa rešena da nam šalje misiju u južnu srpsku pokrajinu.“

Iz ovih istupanja može se videti na koji način je zatvoren krug kompromisa, čiji je deo sada postala i Demokratska stranka. Njena politička pozicija je danas izuzetno teška i nezahvalna. Kao stranka koja je sebe uvek pozicionirala kao državotvornu političku organizaciju, ona mora ostati na putu odbrane državnog jedinstva Srbije, ali je u isto vreme odlučna da predvodi proces ubrzanog integrisanja naše zemlje u Evropu. To je izuzetno ranjiva pozicija u kojoj je kompromis nužno i nezaobilazno političko sredstvo. Postavlja se pitanje do koje se granice može ići u popuštanju koalicionim partnerima, koji su, bez obzira na to što se neprestano pozivaju na potrebu državnog jedinstva, uprli sve svoje snage da maksimalno politički kapitalizuju situaciju nastalu nakon jednostranog proglašavanja nezavisnosti Kosova.

Već se pokazalo da je kompromis u koji je ušla Demokratska stranka izuzetno rizičan politički poduhvat jer on i dalje DS predstavlja kao stranku spremnu na neprincipijelno popuštanje i oklevanje, ali i nespremnu da pokaže odlučnost u odbrani bazičnog proevropskog političkog opredeljenja izraženog u predsedničkoj kampanji, ali i sloganu „I Kosovo i Evropa“. Dušan Petrović, zamenik predsednika DS-a, nedavno je izjavio da ni Demokratska stranka, ni njen predsednik neće dozvoliti bilo kakve ucene kada je reč o sudbonosnim stvarima za Srbiju. „Naša zemlja ide vrlo jasnim putem ka Evropi i oko toga nema nikakvih nedoumica, ni sporova, niti odustajanja.“ Međutim, upravo oko evropskog puta Srbije i načina kako će se i kojom dinamikom sprovoditi proces evropskih integracija ima u vladajućoj koaliciji najviše sporova. I neće mnogo pomoći reč ohrabrenja funkcionera DS-a, jer kompromis koji je napravljen nakon predsedničkih izbora sigurno nije ojačao poziciju Demokratske stranke i proevropskih političkih snaga, već ih je doveo u poziciju da staju na svoju senku, uporno tražeći od birača i članova da iznova imaju razumevanja za njihove ničim najavljene, nepredviđene i nedovoljno politički utemeljene i celishodne političke kompromise.

Biće izuzetno teško ponovo pokrenuti više od dva miliona ljudi da učestvuju u svojevrsnom referendumskom i istorijskom izjašnjavanju kojim putem Srbija treba da krene – evropskim ili će ostati na pozicijama himerične odbrane političkih ideja koje postoje samo u uobrazilji naših nacionalno osvešćenih političara. „Kompromis je kao pantljičara, raste i nastavlja se sve dok mu se ne odseče glava, dok se ne odrekne, ako se može, što je retko, onaj prvi od koga je taj strašni parazit ljudske egzistencije počeo da živi, i od koga živi sve do poslednjeg segmenta“, upozoravao je očigledno neuspešno i uzaludno Borislav Pekić.

Nakon održane sednice skupštine na kojoj je velikom većinom potvrđena odluka vlade o poništenju deklaracije o nezavisnosti Kosova više je nego jasno da je međustranačka idila u Srbiji završena pre nego što je zaista počela, i da od zalaganja za državno jedinstvo oko politike odbrane Kosova nema ništa. Ako je i bilo iskrene namere da se ono u ovim teškim istorijskim vremenima uopšte održi. Iz govora zamenika predsednika SRS-a Tomislava Nikolića i predstavnika SPS-a moglo se naslutiti da je njima do državnog i nacionalnog jedinstva stalo kao do lanjskog snega, i da su procenili da je već sada povoljan trenutak da se skupštinska govornica iskoristi za stranačku predizbornu kampanju, novo političko pregrupisavanje i žestok obračun sa protivnicima. Očigledno je da će u Srbiji slediti oštri politički obračuni, koji se neće voditi oko dinamike evropskih integracija, već oko toga ko je veći patriota i branitelj Kosova. Srpska radikalna stranka je procenila da je sazreo trenutak da na talasu probuđenog nacionalnog ponosa konačno dođu na vlast jer je to prostor vanrednih društvenih i socijalnih okolnosti na kome se oni ipak najbolje snalaze. Time je položaj Demokratske stranke teži i izazovniji jer će rušenje jednokratno postignutog kompromisa oko državnog jedinstva imati veoma teške posledice i za koalicionu vladu i za samu Demokratsku stranku.

Ovu veoma tešku i dramatičnu dilemu nedavno je naznačio i Dragoljub Mićunović, predsednik Političkog saveta Demokratske stranke: „Pitanje evropskih integracija, od kojih neposredno zavisi bolji život građana, samo je na kratko odloženo i biće ponovo pokrenuto uskoro jer oko toga nema cenkanja i od toga zavisi opstanak vlade ili raspisivanje vanrednih izbora. Jasno je da se sporazum sa EU može potpisati čim izađemo iz neposredne krize, ali se ne može odlagati na duži rok.“

Opet dolazimo na teren političkog manevrisanja, ali sada je Demokratska stranka ostala bez velikog nadahnuća i energije koju je imala nakon predsedničkih izbora, nasukana još jednom na opasni sprud političkog kompromiserstva i političkog kuntatorstva. Da li će uspeti da ponovo pokrene većinu jasno evropski orijentisanih građana da joj ponovo stvore mogućnost za pokretanje evropskih integracija veliko je pitanje, jer očigledno da je ovo pitanje odloženo na neodređeni rok i da će biti veoma teško ponovo ga politički i vrednosno afirmisati.

Politička scena u Srbiji se nakon održanih predsedničkih izbora, a još više nakon nelegalnog otcepljenja Kosova, u samo nekoliko dana dramatično promenila. Završena je postdosovska politička epoha i ko to ne vidi i ne razume, biće u situaciji da oseti kako izgleda kada se iznevere birači i građani, bez obzira na to što su na delu bili zahtevi ostvarivanja državnog jedinstva oko odbrane Kosova. Osnovno pitanje je kako će Demokratska stranka izaći iz ove samonametnute političke stupice jer su nikad snažniji radikali već jasno pokazali u kom pravcu će se razvijati njihova politička borba. Sada je na redu da to učini Demokratska stranka, koja mora da pronađe novu političku formulu i osvoji novi politički prostor za okupljanje svih – i nakon neprihvatljive i nerazumljive uloge EU u nelegalnom proglašenju kosovske nezavisnosti – proevropski orijentisanih građana. To je veliki politički izazov, koji zahteva velike promene i u samoj stranci, koja mora da pokaže da su joj poštovanje demokratskih principa i evropskih vrednosti važniji od pukog održanja na vlasti.

Što se političke pozicije Vojislava Koštunice tiče, on je kao i uvek do sada zauzeo poziciju iščekivanja, odmeravanja političkih snaga, i sigurno je da će još jednom pokušati da sebi stvori manevarski prostor da, bez obzira na svoju realnu političku snagu, bude i dalje onaj politički faktor koji ima presudnu ulogu. Jer zna Baja šta radi.

20. februar 2008. godine

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM