Nikolas K. Gvozdev
Suočavanje sa činjenicama u vezi sa terorom
Ove nedelje predsednik Buš
hvali doprinos Pakistana i Iraka u ratu protiv terora. U četvrtak je
konkretno pomenuo ‘sve veću sposobnost Iračkih snaga’ kao jednog od
razloga što ‘se Al Kaida razbežala po Iraku’. Početkom ove nedelje,
nakon susreta u Belog kući sa Jusufom Raza Gilanijem, premijerom
Pakistana, predsednik Buš je Pakistan nazvao ‘snažnim saveznikom’ u
borbi Amerike protiv islamističkog ekstremizma.
Ali saveznik nije isto što i
surogat. A američke frustracije Irakom i Pakistanom nastale su
jednim delom zato što Iračani i Pakistanci nisu bili spremni da svi
neprijatelji Amerike postanu i njihovi neprijatelji. Iz valjanog
razloga, Gilani i pakistanski vojni establišment, vlada premijera
Nuri Al-Malakija i sunitski ‘Sinovi Iraka’ – svi su oni spremni da
se sa Vašingtonom bore protiv Al Kaide, ali Al Kaide jasno
definisane kao organizacija Bin Ladena i Zavahirija.
Konačno, Al Kaida ima neke
ružne navike i ne okleva da ih demonstrira čak i prema naklonjenim
sunitima. Plemenske vođe su u početku prihvatile ovu grupu, ali
vremenom, kako su njihov autoritet i privilegije bili na udaru –
otkrili su da ovi ratnici vere nisu ništa manje spremni da udare na
njih, a ne samo na ‘nevernike’. A Al Kaida i njene podružnice su
pokazali da su itekako spremni da žrtvuju živote i dobrobit onih
koji žive unutar ‘baze’ - bilo da je to Avganistan, Pakistan ili
Mesopotamija - ne bi li doprineli svojim ciljevima. Pakistanskim
obaveštajnim analitičarima nije promaklo da bi, da Osama bin Laden
nije napao SAD 9/11, Talibani nastavili da vladaju većim delom
Avganistana, i da bi položaj Pakistana u toj zemlji bio takoreći
nenarušiv. Suniti u centralnom Iraku, koji su se nadali da bi Al
Kaida u Iraku bila njihova karta za povratak na pozicije moći u
post-sadamovskom Iraku, otkrili su da to i nije baš tako. Za to
vreme militantni anti-šiitski stav ove grupe i krvavi napadi na
šiitske civile, generisali su sektaški odaziv sledbenika i pojačali
uticaj Irana. A više je nego očigledno zašto irački šiiti žele da
vode borbu sa Al Kaidom.
Međutim, borba protiv nešto
opštijeg ‘islamskog radikalizma’ nije na meniju. Vlada u Bagdadu je
raspoložena da se bori sa sunitskim radikalima, i mogla bi čak i da
oberučke prihvati američku pomoć u smanjivanju potrebe od dalje
zavisnosti od iranske podrške u učvršćivanju svoje pozicije u Iraku.
Ali da se udruži sa Vašingtonom ne bi li ovaj uzmogao da izvrši
značajan pritisak na Iran, u ime borbe protiv terorizma? To se neće
dogoditi. Pokušaji da se dokaže da postoji veza izmedju Irana i Al
Kaide nisu imali nikakvog značaja za Al-Malikija i njegov tim.
Što se njih tiče, ’Sinovi
Iraka’ su spremni da prihvate američki novac u cilju organizovanja i
isterivanja iz svojih provincija elemenata Al Kaide i ’stranih
vojnika’. Za razliku od vlade u Bagdadu, ovi suniti su prilično
podozrivi prema Teheranu i žele da se uhvate u koštac sa njegovim
uticajem u Iraku. Ali ne zbog osećaja solidarnosti prema ’ratu
protiv terora’ – već da bi povratili inicijativu i uspostavili
samoupravu sunita makar u onim delovima Iraka gde su oni većina.
Međutim, ni šiiti ni suniti nisu spremni da prošire svoj anti-Al
Kaida stav tako što će se boriti protiv arapskih islamističkih grupa
koje se suprostavljaju Izraelu. Iračani mogu da se otvoreno
suprostavljaju Al Kaidi, ali ne treba očekivati značajniju akciju pa
ni optužbe protiv grupa kao što je Hezbolah, čija se zvezda uzdigla
i među sunitima i među šiitima nakon sukoba sa Izraelom 2006. godine.
Pakistanski establišment je
pokušao da hoda na žici – usmeravajući napore ka Al Kaidi – što bi
značilo na ćelije čije delovanje je usmereno na zapadne zemlje, sa
posadom sačinjenom od ’autsajdera’. Ali oni nisu spremni da sasvim
otpišu Talibane, kao ni džihadske grupe koje su i dalje aktivne u
Kašmiru. U strahu od toga da će ih Indija okružiti, Islamabad neće
napustiti potencijalne klijente, posebno ako se u obzir uzme
indijsko ’tiltovanje’ vlade Hamida Karzaija u Kabulu.
Izveštaji iz regiona
neprekidno ukazuju na postojanje obaveštajnih usluga koje Pakistan
pruža naoružanim pobunjenicima, poimence Džalaludinu Hakaniju, za
koga se veruje da je odgovoran za prošlomesečni napad na indijsku
amabasadu u Avganistanu. Zbog ovoga su neki analitičari iz SAD
zaključili da obaveštajne službe Pakistana kao i vojni establišment
aktivno sabotiraju pokušaje Vašingtona da eliminiše militantne grupe.
Želja mnogih u regionu da
ograniče svoju saradnju sa Vašingtonom tako što će se boriti protiv
jedne konkretne organizacije, Al Kaide, a ne da se priključe
zajedničkim naporima da se ’isuši močvara’ – predstavlja pravi
izazov američkoj politici. ’Prirodni saveznici’ su od vitalne
važnosti ako Amerika bude očekivala da prodre u regione i mreže koje
su se do sada pokazali kao teški za orijentaciju i navigaciju
autsajderima. Ali ovi ’prirodni’ partneri imaju svoje limite.
Izazov za sledećeg
predsednika se sastoji u tome da li je ili ne Vašington spreman da
naglasak prebaci sa ’isušivanja’ na ’kontrolisanje’ močvara. Ako,
kao što sugerišu Piter Bergan i drugi stručnjaci za terorizam, u
zapadnim zemljama i dalje bude bilo šema delovanja koje će tražiti
logistiku, navođenje i materijal iz utočišta kakve su sada plemenske
oblasti u Pakistanu – i ako bude bilo granica onome što su lokalne
vojne snage spremne da urade – a SAD ne budu spremne da se
suprostave obnovljenim dugoročnim okupacijama takvih zona utočišta –
koje opcije onda ostaju otvorene? Da li će se SAD zadovoljiti
ugovorima koji se mogu sprovoditi na osnovu mirovnog sporazuma Nort
Vaziristan (North
Waziristan peace pact) iz septembra 2006. godine?
Donekle, upravo do ovoga je
došlo u sunitskim delovima Iraka – pogodba da će za elimisanje baza
Al Kaide i isterivanja njihovog personala, sunitima zauzvrat biti
dozvoljeno da sami vode svoje poslove. Možda je put ka napred
obnavljanje napora u Pakistanu da se u ugovore sa raznim plemenskim
regionima ubace odredbe koje bi uređivale ’zabranu prekogranične
infiltracije’ i nalagale da se svi strani elementi proteraju iz
zemlje.
Nakon bitke kod Tora Bore u
decembru 2001. godine, postalo je jasno da regionalni partneri
Amerike u borbi protiv terorista ’inspirisanih islamom’ imaju svoje
limite - oni ne žele da se bore niti da umru za ciljeve SAD. Dakle,
ne možemo bez pomoći koju dobijamo, ali ona je sa falinkom. Ostaje
nam da ili naučimo da živimo sa rupom, ili da je sami popunimo.
Nikolas Gvozdev je
profesor na Pomorsko-ratnom koledžu SAD i stariji urednik u The
National Interest. Stavovi koju su ovde izraženi su u potpunosti
lično njegovi.
(01.08. 2008, The National Interest)
|