Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo The National Interest

 

 

Nikolas K. Gvozdev

Suočavanje sa činjenicama u vezi sa terorom

Ove nedelje predsednik Buš hvali doprinos Pakistana i Iraka u ratu protiv terora. U četvrtak je konkretno pomenuo ‘sve veću sposobnost Iračkih snaga’ kao jednog od razloga što ‘se Al Kaida razbežala po Iraku’. Početkom ove nedelje, nakon susreta u Belog kući sa Jusufom Raza Gilanijem, premijerom Pakistana, predsednik Buš je Pakistan nazvao ‘snažnim saveznikom’ u borbi Amerike protiv islamističkog ekstremizma.

Ali saveznik nije isto što i surogat. A američke frustracije Irakom i Pakistanom nastale su jednim delom zato što Iračani i Pakistanci nisu bili spremni da svi neprijatelji Amerike postanu i njihovi neprijatelji. Iz valjanog razloga, Gilani i pakistanski vojni establišment, vlada premijera Nuri Al-Malakija i sunitski ‘Sinovi Iraka’ – svi su oni spremni da se sa Vašingtonom bore protiv Al Kaide, ali Al Kaide jasno definisane kao organizacija Bin Ladena i Zavahirija.

Konačno, Al Kaida ima neke ružne navike i ne okleva da ih demonstrira čak i prema naklonjenim sunitima. Plemenske vođe su u početku prihvatile ovu grupu, ali vremenom, kako su njihov autoritet i privilegije bili na udaru – otkrili su da ovi ratnici vere nisu ništa manje spremni da udare na njih, a ne samo na ‘nevernike’. A Al Kaida i njene podružnice su pokazali da su itekako spremni da žrtvuju živote i dobrobit onih koji žive unutar ‘baze’ - bilo da je to Avganistan, Pakistan ili Mesopotamija - ne bi li doprineli svojim ciljevima. Pakistanskim obaveštajnim analitičarima nije promaklo da bi, da Osama bin Laden nije napao SAD 9/11, Talibani nastavili da vladaju većim delom Avganistana, i da bi položaj Pakistana u toj zemlji bio takoreći nenarušiv. Suniti u centralnom Iraku, koji su se nadali da bi Al Kaida u Iraku bila njihova karta za povratak na pozicije moći u post-sadamovskom Iraku, otkrili su da to i nije baš tako. Za to vreme militantni anti-šiitski stav ove grupe i krvavi napadi na šiitske civile, generisali su sektaški odaziv sledbenika i pojačali uticaj Irana. A više je nego očigledno zašto irački šiiti žele da vode borbu sa Al Kaidom.

Međutim, borba protiv nešto opštijeg ‘islamskog radikalizma’ nije na meniju. Vlada u Bagdadu je raspoložena da se bori sa sunitskim radikalima, i mogla bi čak i da oberučke prihvati američku pomoć u smanjivanju potrebe od dalje zavisnosti od iranske podrške u učvršćivanju svoje pozicije u Iraku. Ali da se udruži sa Vašingtonom ne bi li ovaj uzmogao da izvrši značajan pritisak na Iran, u ime borbe protiv terorizma? To se neće dogoditi. Pokušaji da se dokaže da postoji veza izmedju Irana i Al Kaide nisu imali nikakvog značaja za Al-Malikija i njegov tim.

Što se njih tiče, ’Sinovi Iraka’ su spremni da prihvate američki novac u cilju organizovanja i isterivanja iz svojih provincija elemenata Al Kaide i ’stranih vojnika’. Za razliku od vlade u Bagdadu, ovi suniti su prilično podozrivi prema Teheranu i žele da se uhvate u koštac sa njegovim uticajem u Iraku. Ali ne zbog osećaja solidarnosti prema ’ratu protiv terora’ – već da bi povratili inicijativu i uspostavili samoupravu sunita makar u onim delovima Iraka gde su oni većina. Međutim, ni šiiti ni suniti nisu spremni da prošire svoj anti-Al Kaida stav tako što će se boriti protiv arapskih islamističkih grupa koje se suprostavljaju Izraelu. Iračani mogu da se otvoreno suprostavljaju Al Kaidi, ali ne treba očekivati značajniju akciju pa ni optužbe protiv grupa kao što je Hezbolah, čija se zvezda uzdigla i među sunitima i među šiitima nakon sukoba sa Izraelom 2006. godine.

Pakistanski establišment je pokušao da hoda na žici – usmeravajući napore ka Al Kaidi – što bi značilo na ćelije čije delovanje je usmereno na zapadne zemlje, sa posadom sačinjenom od ’autsajdera’. Ali oni nisu spremni da sasvim otpišu Talibane, kao ni džihadske grupe koje su i dalje aktivne u Kašmiru. U strahu od toga da će ih Indija okružiti, Islamabad neće napustiti potencijalne klijente, posebno ako se u obzir uzme indijsko ’tiltovanje’ vlade Hamida Karzaija u Kabulu.

Izveštaji iz regiona neprekidno ukazuju na postojanje obaveštajnih usluga koje Pakistan pruža naoružanim pobunjenicima, poimence Džalaludinu Hakaniju, za koga se veruje da je odgovoran za prošlomesečni napad na indijsku amabasadu u Avganistanu. Zbog ovoga su neki analitičari iz SAD zaključili da obaveštajne službe Pakistana kao i vojni establišment aktivno sabotiraju pokušaje Vašingtona da eliminiše militantne grupe.

Želja mnogih u regionu da ograniče svoju saradnju sa Vašingtonom tako što će se boriti protiv jedne konkretne organizacije, Al Kaide, a ne da se priključe zajedničkim naporima da se ’isuši močvara’ – predstavlja pravi izazov američkoj politici. ’Prirodni saveznici’ su od vitalne važnosti ako Amerika bude očekivala da prodre u regione i mreže koje su se do sada pokazali kao teški za orijentaciju i navigaciju autsajderima. Ali ovi ’prirodni’ partneri imaju svoje limite.

Izazov za sledećeg predsednika se sastoji u tome da li je ili ne Vašington spreman da naglasak prebaci sa ’isušivanja’ na ’kontrolisanje’ močvara. Ako, kao što sugerišu Piter Bergan i drugi stručnjaci za terorizam, u zapadnim zemljama i dalje bude bilo šema delovanja koje će tražiti logistiku, navođenje i materijal iz utočišta kakve su sada plemenske oblasti u Pakistanu – i ako bude bilo granica onome što su lokalne vojne snage spremne da urade – a SAD ne budu spremne da se suprostave obnovljenim dugoročnim okupacijama takvih zona utočišta – koje opcije onda ostaju otvorene? Da li će se SAD zadovoljiti ugovorima koji se mogu sprovoditi na osnovu mirovnog sporazuma Nort Vaziristan (North Waziristan peace pact) iz septembra 2006. godine?

Donekle, upravo do ovoga je došlo u sunitskim delovima Iraka – pogodba da će za elimisanje baza Al Kaide i isterivanja njihovog personala, sunitima zauzvrat biti dozvoljeno da sami vode svoje poslove. Možda je put ka napred obnavljanje napora u Pakistanu da se u ugovore sa raznim plemenskim regionima ubace odredbe koje bi uređivale ’zabranu prekogranične infiltracije’ i nalagale da se svi strani elementi proteraju iz zemlje.

Nakon bitke kod Tora Bore u decembru 2001. godine, postalo je jasno da regionalni partneri Amerike u borbi protiv terorista ’inspirisanih islamom’ imaju svoje limite - oni ne žele da se bore niti da umru za ciljeve SAD. Dakle, ne možemo bez pomoći koju dobijamo, ali ona je sa falinkom. Ostaje nam da ili naučimo da živimo sa rupom, ili da je sami popunimo.

Nikolas Gvozdev je profesor na Pomorsko-ratnom koledžu SAD i stariji urednik u The National Interest. Stavovi koju su ovde izraženi su u potpunosti lično njegovi. 

(01.08. 2008, The National Interest)

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM