Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Boško Obradović

DOLAZI ČAS I VEĆ JE NASTAO 

Novi izbori su pred nama. Naizgled, samo još jedno veliko trošenje para i još veće gubljenje vremena u dnevno-političkoj stranačkoj baruštini, neosetljivoj za sudbinu Kosova i Metohije. Međutim, ima u ovim izborima nešto što nije tako jasno izbijalo u prvi plan do sada, kao i nešto što uopšte nije bilo tema niti jedne izborne kampanje u proteklih 18 godina.

Prvo je to da će sve karte biti otvorene i sve političke ideje do kraja ogoljene, tj. neće više biti prostora za kamuflaže i manipulacije. Posebno će se otkriti oni koji zapravo nemaju nikakvu politiku izuzev gole borbe za vlast. U tom smislu, moraćemo da čujemo šta sadrže u sebi politički termini „Kosovo“ i „EU“, tj. šta se pod njima tačno podrazumeva. Do sada je bilo ostavljeno previše mogućnosti da se ovi termini ideologizuju, isprazne od svake sadržine i služe kao pokriće za neke potpuno druge stvari.

Drugo je to da će po prvi put glavna tema jednih izbora biti Evropska Unija. Nikada do sada ova tema nije otvorena, i to će biti najvažnija novost ovih izbora. 

Tema svih tema budućih izbora 

Jasno je da će tema svih tema budućih izbora biti odnos Srbije prema Evropskoj Uniji. I bilo je krajnje vreme da se ova tabu tema otvori i do kraja raščisti. Međutim, pre nego odgovorimo na ključno pitanje kakav treba da bude odnos Srbije prema Evropskoj Uniji, moramo pogledati kakav je do sada bio odnos Evropske Unije prema Srbiji.

Pre svega treba konstatovati da smo mi već probali politiku koju nam aktuelni predsednik sada nudi kao put za očuvanje Kosova i Metohije. Ta politika kaže da samo kroz članstvo u Evropskoj Uniji i saradnju sa zapadnim centrima moći možemo sačuvati Kosovo i Metohiju u sastavu Srbije. A šta je bila naša politika do sada? Nešto drugo? Zašto tim putem do sada nismo uspeli?

Više je nego jasno da je jedna takva politika i celokupna spoljnopolitička orijentacija doživela poraz i da se ne može očekivati da se u tom smislu u budućnosti nešto promeni. Ovaj zaključak počiva na sledećim činjenicama:

•  Zašto Kosovo i Metohiju nismo sačuvali pomoću te vrste politike do sada, iako smo sve snage uložili u to, da bismo na kraju od onih u koje smo položili nadu dobili nož u leđa?

•  Zašto već nismo u EU, kada smo čitav svoj državni brod usmerili u tom pravcu, i kada nema uslova koji nismo ispunili?

•  Jesmo li Haškom tribunalu predali kompletan vojni vrh i nekoliko nosilaca najviših državnih funkcija?

•  Jesmo li sve svoje zakone uradili prema evropskim uzorima?

•  Zar u svakom našem ministarstvu ne sedi stručni konsultant iz neke od stranih ambasada?

•  Zar u naše ime nije pruženo izvinjenje svim drugim narodima na Balkanu o koje smo se na bilo koji način ogrešili?

Uprkos svemu tome, i umesto članstva u EU, mi smo jedina država u Evropi kojoj se u ovom trenutku oduzima deo teritorije, sa očekivanjem da to prihvatimo i doživimo kao prijateljski čin koji nas oslobađa od balasta prošlosti. Čemu onda nastavak ovakve politike? Na koji argumentima počiva ideja da će se tu nešto promeniti nabolje po nas?

Bez obzira koliko je pomenuta politička orijentacija ispravna ili ne, ona ima pravo da bude kandidovana i građani Srbije koji to žele mogu da je podrže. Aktuelni predsednik države i evrounijatski blok koji će oko njega biti formiran, slagali se mi sa tim ili ne, predstavlja legitimnu političku opciju, koja sada već otvoreno izlazi pred građane Srbije sa ponudom da „bolji život“ (čitaj: materijalne vrednosti) pretpostavimo „Kosovu“ (čitaj: duhovnim i nacionalnim vrednostima). I to nije prvi put u našoj istoriji da nam se takav izbor nudi. 

Na Zapadu ništa novo

Kao što smo utvrdili, ova ponuda srpskom narodu je odavno otvorena i nije ništa novo. Međutim, prilika je da se onda raščiste brojne dileme. Evo samo nekih od tih pitanja na koja nam naši evrounijati moraju dati odgovor:

•  Zašto Amerika i EU odbacuju svoje istorijske saveznike i na tlu Evrope prave drugu albansku državu, zasnovanu na terorizmu, kriminalu svake vrste i anticivilizacijskom rušenju evropskih kulturnih spomenika?

•  Da li će uslov za ulazak Srbije u Evropsku Uniju biti članstvo u NATO-u?

•  Koliko će vremenski trajati put od statusa kandidatata za kandidata za članstvo do punopravnog članstva u Evropskoj Uniji?

•  Koliko će trasiranje toga puta koštati?

•  Koje sve uslove mi još treba da ispunimo?

•  Kakvo je iskustvo novih članica Evropske Unije, tj. kako uporedno izgleda njihov ekonomski bilans pre i posle ulaska u EU?

•  Koje tržište je otvorenije i perspektivnije za naše proizvode: rusko ili zapadnoevropsko?

•  Da li će uslov za članstvo u Evropskoj Uniji biti da Beograd prizna nezavisnost Kosova i Metohije? Ako nam kažete da na tu vrstu ucene onda nećete pristati, da li to znači da ćete se pred vratima Evropske Unije zaustaviti i uskratiti nam „bolji život“, ili će opet „bolji život“ prevagnuti?

•  Da li je sledeće otvaranje pitanja statusa Vojvodine, Raške oblasti ili tzv. juga Srbije, i šta nam garantuje da se dalje neće širiti kosovski scenario?

•  Zašto odmah ne donesemo kriterijume koji definišu granicu našeg nacionalnog dostojanstva?

Nema više izgovaranja Kosovom i patriotizmom

Ovi izbori nisu samo veliki ispit da li će se Srbija odreći Kosova i Metohije zarad „boljeg života“ i postati kolonija Evropske Unije, već i da li oni koji to ne žele imaju bilo kakav nacionalni program ili se samo kriju pod plaštom verbalne odbrane Kosova i Metohije? Dosta je bilo lažnih patriota, praznih priča i odsustva bilo kakvog nacionalnog programa na najvišim državnim nivoima. Ne smemo više dozvoliti da bilo ko Kosovom zakloni odsustvo bilo kakve nacionalne ideje i strategije.

Evo samo nekih od brojnih pitanja na koja nam naši nacionalisti moraju dati odgovor:

•  Kako ćemo konkretno da sačuvamo Kosovo i Metohiju i vratimo faktičku kontrolu nad njim?

•  Ako nam Evropska Unija direktno otima Kosovo i Metohiju, zašto ne prekinemo bilo kakve pregovore sa okupatorom?

•  Ako Evropska Unija prestaje da bude naš strateški partner, kome se onda okrećemo i šta bi onda konkretno bila naša geopolitička orijentacija?

•  Da li rusko tržište i investicije mogu da zamene i nadmaše trenutni značaj zapadnoevropskog tržišta i investicija za našu zemlju?

•  Kakav ekonomski program se nudi građanima u zamenu za oslobođenje od straha da idemo ka izolaciji i ekonomskom krahu?

•  Na kojim tačno vrednostima počiva ponuđeni patriotski model i kojim metodama će biti sproveden?

•  Da li Srbija ima pravo da vojno interveniše na Kosovu i Metohiji?

•  Zašto se Srbi iseljavaju iz Raške oblasti i sa tzv. juga Srbije, ko priprema otvaranje pitanja Vojvodine i kako će takvi procesi biti zaustavljeni?

•  Da li postoje Srbi i van Srbije, da li je Crna Gora država srpskog naroda i da li Republika Srpska treba da bude nezavisna?

•  Kako treba rešiti problem „bele kuge“ u srpskom narodu?

Ne bojte se! Biće još gore! 

Ako na sledećim izborima pobedi „patriotski blok“, ma šta on radio i od koga bio sastavljen, ono što je Srbija preživela od strane Zapada 90-ih godina prošlog veka biće ništa prema onome što nas u tom slučaju čeka. Pojaviće se vrlo brzo novi DOS, novi OTPOR, novi nezavisni mediji, ogromne pare ponovo će ući u Srbiju, sve sa ciljem da se napravi „žuta revolucija“ i nacionalisti skinu sa vlasti, što će biti samo povod za otvorenu okupaciju Srbije od strane NATO-pakta. Pritisak na Srbiju biće nikad veći, u obrnutoj srazmeri sa autentičnošću novog nacionalnog programa i njegovih nosilaca.

Ako na budućim izborima pobedi „evrounijatski blok“ talas denacifikacije biće gori nego posle 5. oktobra 2000. godine. Odmazda prema svima koji su se ikada izjasnili nacionalno biće maksimalna. Umesto „Dnevnika 2“ biće emitovan „Peščanik“, u kome ćemo slušati kako „denacifikacija mora biti izvršena do kraja, jer mračne snage prošlosti se konsoliduju posle izbornog poraza i pokušavaju da se vrate na scenu“.

Teško je oceniti po kom od ova dva scenarija će „patriotskom bloku“ biti teže: da li u onom gde će biti na vlasti, a pod nebivalim pritiscima iznutra i spolja, ili onom gde će biti u opoziciji novim komesarima i oslobodiocima? Bilo kako bilo, oba scenarija donose raščišćavanje unutar „patriotskog bloka“ i eliminisanje svih onih koji su tu slučajno ili zbog državnih sinekura. Bilo da treba voditi državu pod do sada najžešćim ucenama spolja, ili treba voditi opozicionu borbu protiv unutrašnjeg okupatora, to će biti u stanju da urade samo najbolje snage srpskog uma i karaktera.

Smena nacionalnih političkih elita je na pomolu i jednu umornu i jalovu elitu uskoro mora zameniti „sveža krv“. Taj proces počinje sa sledećim izborima.

Na tim izborima biće izvršena mobilizacija svih evrounijatskih ljudskih i organizacionih resursa u Srbiji: od političkih stranaka, preko nevladinih organizacija i medija, kako bi se odnela pobeda nad idejom nacionalne države.

Da li će, sa druge strane, doći do konsolidacije i bolje organizacije „patriotskog bloka“, koji nema svoj program, do sada nije sarađivao međusobno, ne raspolaže medijima niti je uložio u svoj nevladin sektor, veliko je pitanje od koga će najviše zavisiti rezultati novih izbora.

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM