Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Aleksandar Pavić

POSLEDNJI JE TRENUTAK ZA ORGANIZOVANJE JAVNE DEBATE O EU INTEGRACIJAMA U SRBIJI

Sa proglašenjem "nezavisnosti" Kosova 17.2.2008. mnogo toga u svetu se promenilo, pa i na političkoj sceni Srbije. Čitav sistem i društvo su destabilizovani, a stranačka zastupljenost u institucijama ne odslikava realnost sadašnjeg momenta. Mnoga pitanja na koja nisu dati zadovoljavajući - ili bilo kakvi odgovori - lebde u vazduhu i postaju lak plen na sve užarenijoj društvenoj sceni. Skoro je sigurno da će uskoro biti ili raspisani parlamentarni izbori ili formirana nova većina ili nova Vlada sa oročenom, manjinskom podrškom u samoj Narodnoj skupštini.

Šta god se između ova tri scenarija desilo, to samo po sebi neće stabilizovati stanje na političkoj i društvenoj sceni Srbije. Jednostavno, stranke su ne samo zavađene po partijskoj liniji, već su i robovi sopstvenih, dugogodišnjih parola. One same više nisu dovoljne da izvedu društvo iz krize, ili bar stabilizuju srpski državni brod. Skorašnji predsednički izbori veoma su otežali bilo kakvu mogućnost prekomponovanja vladajuće koalicije u samoj Skupštini, bez novih izbora, ili čak i pravljenje bar privremene "vlade nacionalnog jedinstva". Da nije bilo njih, u novom momentu koji je usledio nakon 17. februara, bilo bi prostora za razna "kreativna" tumačenja volje naroda "u ovom sudbonosnom trenutku" itd. što bi otvorilo mogućnosti za bar privremena zatišja u međustranačkim borbama i ''zbijanja nacionalnih redova''. Ovako imamo predsednika koji je na neki način "talac" sopstvene predizborne retorike, od koje vrlo teško može odstupiti - i to samo uz veliki rizik da će biti optužen za "izneveravanje" većinskog biračkog mandata i izazvati veliko nezadovoljstvo, pa čak i podele u sopstvenim redovima. S druge strane, "diferencijacija" koju su predsednički izbori uneli u celo društvo neminovno će se preliti i u eventualnu novu predizbornu kampanju. Veštački izazvane ili ne, političke podele u Srbiji su se opasno produbile.

Najočiglednija podela koja preti da se uspostavi i okameni u srpskom društvu jeste podela na "pro" i "anti-evropejce". Pitanje da li ili ne u EU nakon 17 februara, da li je to i dalje realna opcija (ako je to ikada i bila) i koje su i da li uopšte postoje realne alternative nikad do sada nije ozbiljno pretreseno pred širokom auditorijumom u Srbiji. A, suprotno raznim tvrdnjama, već pomenuti predsednički zbori nikako se ne mogu smatrati za "referendum" o tom pitanju. Dakle, vreme da se to pitanje (konačno) pretrese je sad. Ustvari, sad je verovatno poslednje vreme.

Više nije prihvatljivo pasivno slušati, s jedne strane, čelnike "pro-evropskih" stranaka kako javnosti preko medija neprekidno ponavljaju da "EU nema alternativu" ili, pak, da "Srbija nastavlja zacrtanim putem" ka EU. Jer ovde se postavljaju bar tri pitanja: 1) kada i gde je ustanovljeno da "EU nema alternativu", 2) ko je zapravo "zacrtao" Srbijin "put u Evropu" i 3) da li je put Srbije ka EU (i dalje) izvestan ili moguć? Jasno ponuđenog odgovora nema, osim ako odgovor nije da su ovo prvenstveno parole iz pojedinih stranačkih programa, a ne nekakav informisani društveni konsenzus.

S druge strane se iz suprotstavljenog stranačkog tabora čuje apstraktna tvrdnja da "možemo u EU samo sa Kosovom i Metohijom". Pritom se ne nudi jasan odgovor na neka konkretna pitanja: 1) Da li je uopšte više realno da možemo da budemo primljeni u EU sa Kosovom i Metohijom kao integralnim delom Srbije, 2a) ako je odgovor na prvo pozitivan onda - na koji način, 2b) ako je odgovor na prvo pitanje negativan, onda koje su alternativni putevi koji su otvoreni Srbiji i 2v) ako Srbija krene putem nekih drugih integracija, ili teži ka neutralnom statusu poput Švajcarske, kako će se to odraziti na njene šanse da povrati Kosovo i Metohiju i njenu državnu budućnost u celini?

Ovo su, dakle, osnovna pitanja s kojima se sada Srbija suočava, a na koje se ne samo ne nude odgovori već se i ne pokušavaju ponuditi, bar ne na jedan smislen način. A ne daj Bože da se hvatanje u koštac s tim pitanjima prepusti stihijama nove predizborne kampanje i stranačkim marketinškim timovima. Možda ne toliko zato što u samim strankama nema kompetentnih ljudi koji bi mogli da daju adekvatne odgovore na ova pitanja, već zato što su međustranački rovovi i previše duboki, tako da se čak i najsmisleniji argumenti jedne strane mogu relativizovati, etiketirati i na kraju odbaciti kao "politikanstvo" ili nešto još gore od strane nekog od suprotstavljenih tabora.

Jednostavno, stranačka debata više ne može da bude okvir za jednu ozbiljnu debatu o ovako važnom pitanju, jer to pitanje ne trpi ni pojednostavljivanja ni instrumentalizacije. To pitanje se istinski i krajnje otvoreno mora pretresti, pred najširim mogućim forumom.

Napokon je došao čas da mediji obezbede okvir za ovu preko potrebnu javnu raspravu, u kojoj bi učešće morali da uzmu svi segmenti društva, od akademske struke i studenata, do nevladinog sektora, medijskih poslenika pa čak i određenog broja "običnih građana". Tu bi, naravno, bilo i mesta za pripadnike svih parlamentarnih stranaka, ali samo u kontekstu mnogo šire, opšte društvene debate.

Mada bi, po prirodi stvari, Medijski javni servis Srbije trebalo da preduzme inicijativu u ovom pogledu, i svi ostali mediji - tj. bar oni sa nacionalnom frekvencijom - morali bi da se na neki način uključe, kao korisnici opšteg nacionalnog dobra. To bi, između ostalog, i dalo dodatnu ozbiljnost celoj stvari, dajući do znanja gledaocima svih profila da je ovo pitanje, koje se tiče svih njih, dovoljno važno, i da se od njega ne samo ne može nego i ne sme pobeći običnom promenom televizijskog kanala.

Ako se ovakva javna debata, koja već uveliko kasni, vrlo brzo ne organizuje, Srbiji preti jedan ozbiljan politički raskol, utonuće u haos sve bespoštednijih stranačkih borbi u kojima jedini arbitar na kraju opet može biti - ulica. A to ipak treba sprečiti, ako je iole moguće. Neka samo bilo ko pokuša da zamisli situaciju u kojoj je, nakon narednih izbora - a bez prethodne javne debate koja bi mnoge stvari rasčistila i demistifikovala, i tako otupila ošrtice međustranačke propagande - jedan od dva suprotstavljena tabora na vlasti a drugi u opoziciji. Stranke su toliko duboko podeljene - a može im se, jer barataju parolama čija validnost nigde nije ozbiljno proverena - da postoji realna opasnost međusobne "delegitimizacije" ili, prostije rečeno, međusobne demonizacije putem koje bi se mogao relativizovati svaki izborni rezultat ili bilo koja  postizborna koalicija, koja bi se, skoro sasvim izvesno, etiketirala kao, u najmanju ruku, "neprincipijelna" a, u najgoru, kao "opasnost za društvo" ili slično. Pozivi na ulične demonstracije i pretnje "ekonomskom destabilizacijom" za vreme prošlogodišnjeg kratkotrajnog mandata Tomislava Nikolića na mestu Predsednika skupštine, već su nam dali jasnu naznaku opasnosti koja vreba odmah iza ćoška.

Dakle, na potezu su sada mediji. I njihova reakcija treba da bude što brža.

27.2.2008.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM