Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Dragan Petrović

Ukrajinska klackalica

Ukrajina je kolevka ranosrednjovekovne ruske države, čiji su politički centri bili upravo Kijev i Černigov. Posle Mongolsko-tatarske najezde sredinom XIII veka deo ruskih zemalja potpada pod njihov vazalni uticaj, a geografski centar ruskih kneževina se pomera na sever oko Moskve. Poljaci koriste borbu ruskih kneževina ka potpunoj emancipaciji od mongolsko-tatarske najezde od XIII do XV veka, i posedaju najveći deo Belorusije i Ukrajine, čemu doprinosi i potonji prelazak Litvanaca u katoličanstvo i sklopljena Poljsko-litvanska državna Unija. Iako su počevši od sredine XVII veka kada je to bio slučaj prvo sa istočnom Ukrajinom i Kijevom (do Dnjepra) ovi prostori počeli da se vraćaju Rusiji, određene osobenosti Ukrajine i u znatno manjoj meri Belorusije u odnosu na ostalu Rusiju su formirani. To je naročito postalo izraženo kada je u pitanju zapadna Ukrajina, naročito njen najzapadniji deo Lavovska, Frankovska i Podoljska oblast (odnosno Galicija), gde dominiraju unijati. Ova regija je bila potom u okviru Austro-Ugarske, a između dva svetska rata Poljske, dok je najveći deo, od preko 80 % površine današnje Ukrajine u kontinuitetu, u sastavu carske Rusije i SSSR još od XVIII veka. U Galiciji se začela moderna ukrajinska nacionalna ideja, koja nije zahvatila u posebnoj meri ostalu Ukrajinu. Malorusi, su imali samo svoje regionalno određenje u odnosu na Beloruse i Velikoruse u carskoj Rusiji, ali je ipak nakon Oktobarske revolucije formirana Ukrajinska republika koja je na istoku obuhvatala i mnoge regije gde ukrajinski identitet nije ni bio izražen, poput Harkovske oblasti, Donbasa i dr. Posle Drugog svetskog rata, republika Ukrajina u sastavu SSSR je posebno uvećana pripajanjem Galicije i nekih drugih prostora od Poljske, kao i nekih drugih manjih teritorija suseda (Bukovine od Rumunije, kao i crnomorskog primorja Besarbije sve do ušća u Dunav sa Izmailom, Zakarpatske Rusije od Čehoslovačke), čemu treba dodati da je Hruščov 1954. dekretom pripojio od Rusije Ukrajini poluostrvo Krim, čemu su dodatno prošireni nesporni ruski etnički i jezički prostori u Ukrajini. Ukrajina je stoga po svom odnosu prema Rusiji bila podeljena još u sovjetskom periodu, na istok i jug, koji su proruski, i na severozapad koji to nije. U centralnom delu oko Dnjepra i Kijeva, kao i u oblastima na dodiru i zmeđu dve napred navedene regije, postoje prelazni oblici ukrajinskog identiteta koji u isto vreme zadržavaju u većoj ili manjoj meri i svest o ruskom poreklu i srodnosti sa Rusima (1) (tzv. Velikorusima, dok su današnji Ukrajinci nastali dekretom komunista 1919. od dotadašnjih Malorusa i sasvim na zapadu Ukrajine Rusina). Tako je na referendumu o opstanku SSSR aprila 1990. tačno polovina izašlih glasala za to, a drugi deo protiv. Od dobijanja svoje nezavisnosti početkom 1992. godine, Ukrajina je već 1994. pobedom Leonida Kučme nad Kravčukom na tadašnjim predsdničkim izborima ponovo zauzela tešnje odnose sa Rusijom. Kučma je pobedio i 1999, tako da je njegov drugi mandat isticao krajem 2004. godine. Ukrajina je član ZND, a pored toga i Zajedničkog ekonomskog prostora zajedno sa Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom. Međutim, posle pobede narandžaste revolucije krajem 2004. godine dolazi do usporavanja integracionih procesa u okviru Zajedničkog ekonomskog prostora. Između Ukrajine i Rusije je 1998. godine potpisan ugovor o desetogodišnjem strateškom prijateljstvu i posebnim vezama, za koji se ne zna da li će biti produžen. Od Narandžaste revolucije krajem 2004. dolazi do političke «klackalice», gde se naizmenično na vlasti smenjuju politički predstavnici dve velike regije u zemlji (proruske i zapadnoukrajinske), a zemlja je ušla u političku nestabilnost.

Oko Svetog Nikole, tradicionalno jedne od najzastupljenijih slava u stanovništvu Ukrajine formirana je najzad nova vlada sa premijerom Julijom Timošenko. Vladu čini koalicija između Bloka Julije Timošenko i dvočlanog saveza Naša Ukrajina-Narodna samoodbrana, čiji je nosilac aktuelni predsednik Ukrajine Viktor Juščenko. Nasuprot tome stoji opozicija koju čine proruske stranke počevši od najjače pojedinačne stranke u Ukrajini Partije regiona, preko komunista i Bloka Litvinova. Vladajuća koalicija Timošenko-Juščenko ima svega 226 mandata u Radi, a opozicija 224, što je izuzetno nestabilna i ranjiva vlada. Na taj način se obrazovala nova ukrajinska vlada posle više od dva i po meseca prethodnih neuspešnih pokušaja. Tokom oktobra i novembra korišćeno je sa obe strane mnoštvo pravničkih i administrativnih pokušaja da se sa jedne strane žalbama dobije eventualno još jedan mandat ili dva, što u slučaju koji postoji gotovo apsolutne izjednačenosti dva politička tabora, dobije šansa za formiranje vlade i mesto premijera. Sa druge strane istina sa manjim žarom i u samom finišu posmatranog perioda, pokušavalo se od strane Partije regiona i njenih saveznika (komunista i bloka Litvinova) da se pri spoznaji o minimalnoj, ali evidentnoj prednosti «narandžastih», makar odloži do daljnjeg formiranje nove vlade na čelu sa Julijom Timošenko. Činjenica je takođe da su već u startu propali pokušaji «narandžastih» da privuku u svoj tabor Blok Litvinova imajući u obzir da je on (Litvinov) ipak tokom narandžaste revolucije pre tri godine bio na njenom direktnom udaru kao jedan od najvažnijih ljudi u Kučminoj i Janukovičevoj vlasti, obavljajući funkciju spikera (predsednika) Rade.

Tako na neki način svi po malo mogu biti zadovoljni postignutim ishodom oko formiranja vlade. Julija Timošenko i Viktor Juščenko što su formirali vladu, a Julija posebno, jer je dobila funkciju premijera. Kada je reč o opoziciji, ona može biti zadovoljna zbog svoje gotovo maksimalne snage, i ranjivosti vlade koja ima samo dva mandata viška. Pojedinačno najjača stranka u zemlji je izrazito proruska Partija regiona Viktora Janukoviča sa 175 mandata, koja može biti zadovoljna što vladajuća koalicija nije uspela da pridobije i Blok Litvinova, ili na bilo koji način ojača svoju zaista minimalnu i veoma ranjivu većinu u Radi. Partija regiona je uoči izbora uspela da ojača svoj marketinški imidž, a nastupila je sa dva veoma važna programska postulata. Prvi o neophodnosti da ruski jezik bude drugi zvanični i ravnopravni jezik u državi, pored ukrajinskog, što je on i bio istorijski stolećima pre toga (u carskoj Rusiji kada je bio jedini i u SSSR kada je bio ravnopravan sa ukrajinskim). Zvanični ukrajinski književni jezik je i dalje poltavska varijanta istočnoukrajinskog, koja je relativno slična ruskom jeziku. Međutim iz zapadnoukrajinske varijante su postepeno ušle u upotrebu (najčešće preko dela medija poslednjih godina) u zvanični govor, ubačene neke nove reči koje «kvare» zvanični ukrajinski književni jezik. U Ukrajini pored nešto više od petine stanovništva koje se izjašnjava Rusima, još toliko, dakle ukupno oko 45 % ima ruski jezik za maternji. Ovome treba dodati i drugi važan predizborni cilj Janukovičeve Partije regiona, a to je neulazak Ukrajine u NATO. Ovaj cilj podržavaju pored Partije regiona, i parlamentarne stranke komunista i Blok Litvinova, kao i Socijalistička stranka Morozova koja za par promila nije uspela da dostigne cenzus od 3 % i uđe u Parlament, što je bio realan udarac za Janukoviča. Sa druge strane ni svi glasači zapadnoukrajinske varijatne nisu za ulazak u Nato, pored toga što opcija za EU uživa veliku podršku u čitavoj zemlji. Upravo su socijalisti Morozova u prethodnoj vladi Janukoviča, tada doprineli formiranju većine zajedno sa Partijom regiona i komunistima. Kako su na ovim izborima od 30 septembra, rezultati ostali uglavnom približno isti, odnosno Partija regiona je ponovo najjača pojedinačno stranka u zemlji, a Blok Litvinova je ulaskom u Radu nadoknadio za Janukovičeve planove, izostanak socijalista, glavna promena se sastoji u skoku dobijenih mandata Julije Timošenko. Inače Julijin «narandžasti» koalicioni partner aktuelni predsednik Viktor Juščenko je nastavio da tone po svom uticaju u biračkom telu, osvojivši manje mandata nego u proleće 2006. na redovnim izborima. Dakle deo Juščenkovog biračkog tela (Naša Ukarjina) se na ovim izborima prelio Julijinom bloku (Bloku Julije Timošenko - BJT). U inače izjednačenom odnosu snaga «dve Ukrajine» zapadne i istočne, da ova prva ima dva mandata više u skupštini (226 prema 224) odlučio je verovatno ne ulazak Morozova u Radu zbog svega par promila i delom najveći do sada izobrni uspeh Julije Timošenko.

Upravo poslednjih nekoliko dana mediji u Ukrajini i Rusiji prate poziciju nove vlade Julije Timošenko i situaciju u zemlji koja je krajnje kontradiktorna. Iako je glavni politički rased na liniji odnosa prema identitetu Ukrajinaca, uključujući i odnos prema Rusiji što je i potvrđeno formiranjem nove vlasti i opozicije, postoje i zapleti između praktično svih političkih stranaka, pa čak i nukleusi nesporazuma u samim njima. Najneobičniji igrač je po mom mišljenju aktuelni predsednik Viktor Juščenko, koji je najviše pod uticajem vašingtonske politike. Njegova supruga je inače američka državljanka ukrajinskog porekla koja je radila u američkoj administraciji, a sam Juščenko je primio protestantsku veru (u Ukrajini inače nema autohtonih protestanata po veroispovesti, odnosno oko 90 % stanovništva su pravoslavni, oko 9 % pravoslavni-unijati, a 1 do 2 katolici). Juščenko ima relativno tvrd stav u okviru njegove spremnosti da približi Ukrajinu Nato, kao i da ne dozvoli da ruski jezik bude ravnopravno zvanični sa ukrajinskim. U međunarodnim odnosima on je spreman na regionalnu saradnju Ukrajine koja bi je dodatno odvojila od ruske politike, a primer je tesna saradnja sa Sakašvilijem, opstanak GUAM organizacije, saradnja sa Poljskom i dr. Takve tvrde stavove u strateškim pitanjima Ukrajine, Juščenko je spreman da realizuje izuzetno fleksibilnim taktičkim potezima i neobičnim koalicijama u unutrašnjoj politici Ukrajine. Dugo je Juščenko pokušavao da sklopi koalicionu vladu i sa Partijom regiona, verovatno rukovođen svojim strahom od toga da Julija ima predsedničke ambicije i da bi ona mogla da se kandiduje za predsednika u ime zapadne Ukrajine, odnosno narandžastih. Julija nema tako tvrd stav prema Nato, to za nju nije tako presudno pitanje kao Juščenku. (2) Juščenko je uoči Nove 2008. godine izjavio da on ne podržava inicijativu Partije regiona i drugih proruskih stranaka o pravu ruskog jezika da bude drugi zvanični u Ukrajini pored ukrajinskog, iako peticiju za to potpisuju milioni građana zemlje. On dodaje da ruski jezik može imati sva prava kao manjinski, po evropskim pravilima, ali da ako bude bio raspisan referendum o tom pitanju, što je demokratsko pravo predlagača, on lično će glasati protiv. (3)

Prve dane svog dolaska na vlast Julija Timošenko je obeležila pokretanjem niza socijalnih i ekonomskih pitanja. Još pre formiranja vlade založila se da ako dobije poziciju premijera, neće više dozvoliti depresijaciju cena ukrajinskog izvoza. Najvažniji, koje je spomenula su metal, proizvodi hemijske industrije, elektromaterijal. (4) Timošenko je izrazila veliko nezadovoljstvo socijalnom strukturom stanovništva Ukrajine, za šta optužuje ne samo do sadašnju vladu Janukoviča, već i čitav dostignuti stepen ekonomskog i socijalnog razvoja Ukrajine od raspada SSSR, dakle za više od deceniju i po. Tako po podacima socioloških istraživanja koje su predstavljena Juliji postoji izrazita nesrazmera između pokaztelja socijalne potrošnje Ukrajine i EU i čak Ukrajine i Belorusije i posebno Rusije, gde Ukrajina zaostaje. Tako niži socijalni slojevi u Ukrajini troše 60 % prihoda na elemente egzistencije (hrana, obuća i stan), a po 20 % na luksuznije stvari i ulaganja, dok je kod srednjih slojeva taj odnos 40% za troškove egzistencije i dva puta po 30 % za ostalo. (5) Poražavajuće je za bilo kog ukrajinskog nacionalistu, ali i stanovnika Ukrajine uopšte, saznanje da su prosečna plata i penzija u Ukrajini manje za trećinu nego u Belorusiji, a tačno dva puta manje nego u Rusiji. Tako je prosečna plata u Ukrajini 250 $, a penzija 90 $. U Belorusiji plata oko 370 $, a penzija oko 140 $. U Rusiji je prosečna plata 500 $, a penzija blizu 200 $. (6) Julija Timošenko koja je i sama bila premijer Ukrajine posle narandžaste revolucije, (njen mandat je tada kratko trajao i neslavno se završio), naglasila je posle formiranja vlade 20 decembra, da su njeni prvi kratkoročni ciljevi donošenje novog budžeta i sklapanje sporazuma sa Gaspromom o daljnjoj ceni uvoza ruskog gasa, od čega najviše zavisi ukrajinska privreda. Upravo postizanje dogovora o ruskom gasu je jedna od tačaka na kojoj su «pucale» dosadašnje vlade Ukrajine sa «narandžastom» većinom. Zaplete u odnosima sa Rusijom, najavljuje i ranije iskazivanje spremnosti predsednika Juščenka da sporazum sa Rusijom o izgradnji naftovoda Odesa-Brod u zapadnoj Ukrajini obustavi i nastavi saradnju sa Poljskom po tom pitanju. (7) Dok je premijer bio Janukovič to je bila samo hipoteza, ali sada pri formiranju nove vlade i takve opcije su u ozbiljnoj igri. Kako stvari stoje postoje realne mogućnosti drastičnog povećavanja cene ruskog gasa i nafte za Ukrajinu (približno po svetskim tržišnim cenama ruskog gasa, dok je do sada bio izražen popust), ali i izrazito povećavanje tarife od strane Ukrajine za transport ruskog gasa dalje u Evropu preko ukrajinskih gasovoda. (8) Ukrajina je posle niza peripetija u pregovorima za ulazak u Svetsku trgovinsku organizaciju uspela da se na poslednjoj stepenici nagodi sa Kirgizijom, ustupivši joj kao besplatnu pomoć 27 miliona $. Neki ukrajinski analitičari smatraju da je Moskva vršila pritisak na Kirgiziju da ometa ulazak Ukrajine u Svetsku trgovinsku organizaciju pre Rusije, pošto bi svoj raniji ulazak u STO zvanični Kijev mogao da koristi sa izvesnim ucenama oko ruskog ulaska u ovou uvaženu međunarodnu ekonomsku organizaciju. (9) Sa druge strane zvaničnici u MIP Ukrajine ukazuju da takve opasnosti ne postoje i da se radi o kalkulacijama. U svakom slučaju umesto Janukovičeve, proruske vlade, koja je na vlasti blizu godinu i po dana, dolazi koalicija iz perioda narandžaste revolucije, što će sigurno iskomplikovati odnose između zvaničnih Moskve i Kijeva.

Međutim, poslednjih dana uoči Nove Godine dolazi do izvesnih zapleta u ukrajinskoj unutrašnjoj poltici, za koje će vreme pokazati da li su samo neka od mnoštva turbulencija kojih ima u poslednje vreme, ili zaista imaju neki ozbiljniji značaj. Naime Julija Timošenko je najavila obračun sa potencijalnim nepravilnostima prethodne vlasti, gde posebno mesto u njenoj retorici zauzima ekonomski magnat Donbasa R. Ahmetov. (10) Ahmetov je inače uticajan u vrhu Partije regiona i analitičarima je zapala njegova relativna pomirljivost u reakciji na formiranje «narandžaste» vlade, gde je Janukovič reagovao žustro, proglasio vladu u senci sa svim njenim obelodanjenim resorima i zauzeo oštar opozicioni stav. Predpostavlja se da Ahmetov našavši se pod udarom premijera Julije Timošenko, pokušava da se nagodi sa predsednikom republike i članom koalicione vlade Juščenkom. U tom smislu je samo za neke bilo iznenađenje da je Raisa Bogartinova funkcioner Partije regiona i lično bliska Ahmetovu, prihvatila da uđe u postojeću vlast kao pojedinac, dobivši prestižno mesto Sekretara za nacionalnu bezbednost. Neki mediji u Ukrajini špekulišu da je to urađeno sa znanjem Ahmetova i da je njima blizak i Boris Kolesnik visoki funkcioner Partije regiona, gde po istim izborima svi zajedno predstavljaju za sporazum sa Juščenkom, «umerenu struju» Partije Regiona (11). Međutim upravo je preko Kolesnika Partija regiona najavila razmatranje pojedinačnog slučaja Raise Bogartinov sredinom januara, posle praznika. Kako stvari sada stoje teško je očekivati neku krizu u Partiji regiona i verovatno će sve ostati na odnosu prema Bogartinovoj. Neki analitičari pak kalkulišu da je cilj Juščenka da se dočepa ponovo predsedničke kandidature u narandžastom taboru za sledeće predsedničke izbore za par godina gde će mu sa proruske strane gotovo siguran protivkandidat biti Janukovič. Juščenko kao jedinog protivnika u krugu narandžastih vidi Juliju, a pored toga svestan je da se zakoni u Radi ne mogu ostvarivati bez određene podrške opozicije. Neki kalkulišu da on želi da dobije podršku proruske opozicije za usvajanje ustavnih izmena za jačanje funkcije predsednika nauštrb premijera. Obrnuti proces izmene ukrajinskog ustava se već desio kada su i «narandžasti» i proruski blok prihvatili uoči trećeg kruga (ponovljenog drugog) predsedničkih izbora decembra 2004, umanjenje ingerencije predsednika a uvećane premijera i parlamenta, pri čemu je predsedničko-parlamentarni sistem zamenjen parlamentarno-predsedničkim, što je i stupilo na snagu 1 januara 2006. godine.

Ukrajina je posle «narandžaste revolucije» već pune tri godine u ozbiljnoj unutrašnoj političkoj krizi. Ona je prouzrokovana postojanjem pre svega dva velika politička bloka koji predstavljaju «dve Ukajine» - istočnu prorusku i zapadnu koja to nije. Narandžasta revolucija je produbila nepoverenje tih blokova i dva dela zemlje i Ukrajina je ušla u zonu nestabilnosti gde se vlast naizmenično osvaja sa jedne i druge strane. Ni jedna od strana nema snage da nametne svoju političku volju drugoj strani i to dovodi brzo do krize vlade i do novih izbora sa izjednačenim ishodima. Teško je predvideti dalji razvoj situacije oko «Ukrajinske klackalice», naročito ako imamo u vidu da iza istočne Ukrajine stoji Rusija (i Belorusija, kao i ZND, a na duže staze verovatno i Šangajski savez), a da političarima zapadne Ukrajine podršku daju SAD i Nato, a delom i neke zemlje EU poput Poljske, Litvanije i dr. Ukrajina nema i teško je verovti da bi mogla da ima u sledećim godinama demokratsku većinu za ulazak u Nato (nepunih 20 % građana zemlje je za tu opciju), ali teško je očekivati da bi mogla da ozbiljnije produbi svoje za sada de jure tavorenje u Zajedničkom ekonomskom prostoru sa Rusijom, Belorusijom i Kazahstanom. Moguća je možda i federalizacija zemlje, ili neka druga rešenja. Ukrajinska klackalica započeta «narandžastom revolucijom» (a verovatno i pre, još sa otcepljenjem od SSSR, pa možda sa začecima tih procesa i nešto ranije) se nastavlja.

Autor je naučni saradnik Instituta za političke studije u Beogradu

www.petrovicdragan.com

Fusnote:

1. U ovoj nedovršenoj i u mnogim delovima Ukrajine (posebno istočne) spornom etnogenezom u zasebnu naciju, sa nizom prelaznih oblika identiteta imamo sličnost u Crnoj Gori sa pokušajem formiranjem od vrha (KPJ, sada Đukanovićevog režima uz interese nekih velikih sila) crnogorske nacije, što je proces nedovršen i pod znakom pitanja u ukupan ishod, kako zbog svoje realne neutemeljenosti u nizu pitanja koje određuju naciju (jezik, crkva, istorija) tako i zbog svoje relativne neuspešnosti u praksi (pored trećine svih građana Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi, najveći deo pravoslavnih su vernici Srpske pravoslavne crkve oličene u Mitropoliji Crnogorsko-Primorskoj i navode da govore srpskim književnim jezikom). U Ukrajini deo ukupnog stanvoništva koji se izjašnjavaju kao Rusi je od popisa do popisa između petine i četvrtine, a još toliko približno ima ruski jezik kao maternji. Pored vernika Ruske pravoslavne crkve najveći broj pravoslavnih su vernici Ukrajinske pravoslavne crkve koja priznaje primarnost RPC (postoje i dve druge zasebne UPC sa manjim brojem vernika), a svega 10 % stanovništva Ukrajine su unijati i oko 1 % katolici. Istočnoukrajinsku Poltavsku varijantu ukrajinskog jezika, koji je zvaničan književni i sličan ruskom upražnjava najveći deo onih koji se izjašnjavaju kao Ukrajnci, a zapadnoukrajinsko narečje koje je sličnije poljskom jeziku, pretežno samo stanovništvo unijatske i katoličke veroispovesti. Stoga idući od istoka na zapad zemlje i posmatrajući identitet stanovništva zemlje, postoji niz regiona sa nijansiranim prelaznim oblicima i mešanim stanovništvom, gde oni na istoku iamju ruska nacionalna osećanja kao dominantna, a na krajnjem zaapadu, isključivo ukrajinska sa čak ispoljenom dozom antirusizma. Između je niz regiona sa prelaznim oblicima, međutim u grubim crtama postoje dve iskristalisane celine – do Dnjepra s time da je i na zapadu celokupno crnomorsko primorje prorusko, a na severu istočno od Dnjepra Černigovska i Poltavska, uz centralnu Kijevsku oblast potpada većinski pod zapadnu regiju.

2. “Figaro”, analize date o političkoj situaciji u Ukrajini 15-20 X 2007.

3. Roosiska gazeta i www.oligarx.net od 29 i 30 decembra.

4. Nezavisima gazeta, 14 XI 2007.

5. Nezavisima gazeta, 12 XI 2007.

6. Nezavisima gazeta, 12 XI 2007.

7. Roosiska gazeta, 9. decembar 2007.

8. Roosiska gazeta 14 XII I www.oligarh.net 15 XII, predpostvlja se da bi cena ruskog gasa za Ukrajinu mogla da skoči sa oko 50 $ na 1000 m kubnih na preko 130 $, a tarifa transporta ruskog gasa kroz ukrajinske gasovode od 10 centi na 1000 m kubnih na više od 1 $ na 1000 m kubnih. Iako se zbog tržišnih razlooga očekovalo povećanje navedenih cena, one bi mogle upravo i iz razloga smene Janukovičeve vlade da budu dodatno visoke. Međutim treba sačekati pregovore J. Timošenko sa Gaspromom i možda čak i sa Putinom o ovom pitanju, što Julija najavljuje.

9. Ukr.html.rp.22.12.

10. Ahmetov je poreklom Tatarin iz Rusije, ali je svoj identitet i političko opredeljenje zasnovao na ruskom nacionalnom identitetu, te kao vodeći finansijski magnat Donbasa i funkcioner Partije regiona, godinama istrajava na toj politici, uz tesnu poslovnu i političku saradnju sa Rusijom, koja se direktno graniči sa Donbasom. U stvari manji deo Donbaske ekonomsko-energetske regije pripada i Rusiji, pored najvećeg dela koji je geografski u Ukrajini.

11. www.oligarh.net 31 XII 2007.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM