Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Branko Radun

VIRTUELNI MILOŠI I KARAĐORĐI

Srbija je na prekretnici, i to vrlo rizičnoj prekretnici. Blokada vlade, a i skupštine, dovela je do toga da premijer Koštunica „raspusti vladu“ i prepusti predsedniku da raspiše izbore. To je Srbiju uvelo u zonu rizika od još dubljih podela i mogućih političkih sukoba. Da li se baš moralo, u ovom vrlo važnom momentu po Kosovo, da se ide na izbore i u višemesečno „stanje na čekanju“ do formiranje nove „patriotske“ ili „evropejske“ vlade, nije lako dati razuman odgovor. No na ovo pitanje sada i nema preteranog smisla odgovarati, ono možda muči samo neke „dokone analitičare“ i možda će mučiti neke buduće istoričare.

Pad vlade nije samo rezultat toga što je EU Srbiju stavila pred svršen čin oko Kosova, već i dubljih razlika unutar sada već bivše vlade. Dakle, kraj vlade nije bezopasan jer nije uzrokovan nekim „sitnim“ razmimoilaženjem, kao recimo u italijanskim vladama koje se često menjaju. Kriza je duboka jer reprezentuje različit odnos prema prioritetnim pitanjima našeg društva.

Deo političke scene želi da nastavi evrointegracije bez obzira na sudbinu Kosova iako to tako ne formuliše, dok je drugi deo protiv nastavka integracija dok god EU uslovljava Srbiju da direktno ili posredno prihvati secesiju. Zahvaljujući medijskoj mašineriji „demokrate“ su ovu priču uspele da prikažu drugačije i da barem u medijskoj slici za sada imaju prednost. Mi ne žalimo za ovom kompromiserskom vladom, već za tim što su izbori došli u nevreme i što sada nemamo državne institucije koje funkcionišu punim kapacitetom već imamo „tehničku državu“ koja je paralisana za bilo šta ozbiljnije. Nije nam žao pada vlade – već mogućeg pada Srbije.

No, da se vratimo izborima. Kako to već vole da kažu analitičari – ko nametne temu ovih izbora imaće i veliku šansu da ih dobije. S jedne strane imamo „evropsku“, a s druge strane „kosovsku“ priču. No, to nije baš tako jednostavno kako se čini na prvi pogled. Naime, naravno da će i oni koji su za „Evropu“ govoriti da su i za Kosovo, ali i da će se za njega boriti „kroz proces evropskih integracija“ (ma šta to značilo). Oni govore da samo ekonomski jaka Srbija može braniti svoje nacionalne interese, pa tako i „Kosovo“. S druge strane, i oni kojima je „kosovska“ priča bliža Srcu nisu protiv ulaska u EU, ali to uslovljavaju promenom stava prema secesiji Kosova. Dakle, s jedne strane imamo „one koji su za Evropu, ali ne i bez Kosova“, a s druge strane imamo one koji su „za Kosovo u Srbiji i Srbiju u Evropi ako nas ova želi u ovim granicama“. Dakle, većina političkog spektra je i za Evropu i za Kosovo, samo je pitanje šta je u kome kontekstu ili, pak, šta je primarno od to dvoje.

EVROPEJCI UZVRAĆAJU

Kako su mediji uglavnom u rukama onih koji promovišu „evropsku priču“, a osim toga imaju i podršku sa Zapada, oni imaju značajnu prednost. Osim toga, njihova šansa je i u višegodišnjoj proevropskoj propagandi koja je uspela da postane opšte mesto u glavama dobrog dela javnosti. Ideološka paradigma „evropejstva“ se u velikoj meri izduvala, ali je i dalje jaka i, što je još važnije, nije se pojavila artikulisana alternativa.

Naime, kad „evropejci“ govore da „Evropa nema alternativu“ oni zapravo ni ne moraju imati jake argumente, jer iza ove priče stoji višegodišnje medijsko ispiranje mozga koje je urodilo određenim plodovima. Stoga se čini razumljivim što „evropejcima“ trenutna situacija, u kojoj je može dovesti u pitanje „put s koga ne smemo skrenuti“, deluje prilično opasno, za razliku od „patriota“ koji deluju više rezignirano. Iako zvuči paradoksalno, čini se da je i „posle 17. 02.“ i dalje lakše mobilisati simpatizere „proevropske“ priče.

Zagovornici evro-priče posle februarskih dešavanja, koja su ih dobro pokolebala, prelaze u kontraofanzivu i zasipaju javnost kombinacijom pretnji i obećanja. Tako se iza navodnih analiza i objektivnih procena naše društvene i ekonomske situacije krije nekad prikrivena, a nekada i direktna propaganda „evropejske paradigme“. Neprekidno se ponavlja da u slučaju pobede „neevropskog bloka“ imamo gotovo sigurne ekonomske nevolje, plaše se građani padom investicija, padom nivoa ionako niske zaposlenosti, rastom inflacije i povećanjem rata za kredit. Dakle, vrlo efikasno se udara po džepu ili preti udarom po kućnom budžetu čime se lako postižu željeni efekti. Pokušaće se ponoviti ono što je urađeno na predsedničkim izborima – širenjem straha od ekonomskih poremećaja neodlučni će se kao stado uterivati u pravcu glasanja za „napredne snage“. A ako zatreba, ko zna, ne bi nas čudilo i da se izazovu značajniji poremećaji nivoa kursa, inflacije ili tržišta akcija.

Nasuprot evropejskim snagama koje će i dalje nastojati da se prikažu i kao oni koji ne bi da daju Kosovo, „patriote“ nemaju odgovor na ovaj ekonomski izazov, ma koliko on bio realan ili veštački generisan. S njihove strane nema odgovora da li će i koliko pasti nivo investicija ukoliko oni pobede ili, pak, da li mi imamo plan B ako ne idemo u pravcu evrointegracija. Oni nemaju ni ljude koji se bave ekonomijom, a oni malobrojni stručnjaci koji bi se suprotstavili toj neoliberalnoj paragimi nemaju pristup medijima. Javnost, s jedne strane, ima dobro organizovanu propagandu koja plaši građane mogućom pobedom „patriota“ i pruža nadu za boljitak ako pobede „Evrosrbi“, a s druge gotovo da nema nikakvog odgovora.

Druga teza „naprednih“ je da se Srbija opredelila za Evropu pobedom Tadića i da će budući izbori to potvrditi. Oni kažu da možemo ići samo tim putem i da drugog puta nema. Čak i kada je u pitanju Kosovo, koje je za „nacionaliste“ nepremostiva prepreka na putu Srbije ka Evropi, oni nude nešto što liči na rešenje. Naime, dok se nacionalna Srbija opredelila za „izolaciju“ oni kao „proaktivni“ žele da pregovaraju i da nastave proces integracija da bi „iznutra nešto učinili za Kosovo“. Ovo zbunjenoj i sluđenoj javnosti može da se učini kao jasnija i aktivnija pozicija. Ono što jača ovu poziciju je neartikulisana priča „patriota“ koji nemaju odgovor na pitanje šta ako EU ignoriše takvu politiku. Utisak je da „ patriote“ osim moralnog stava nemaju plan za situaciju da EU ignoriše naše protivljenje njihovoj podršci secesiji. To se onda u „reformskim medijima“ predstavlja kao „izolacionizam“ i „politički ćorsokak“. Nažalost, ovakva medijski defanzivna priča ne motiviše ni one koji bi radije podržali patriotsku politiku.

Tako ispada da iako evropejci imaju de facto jednu slabiju priču, koju uz to „proaktivno“ ruše EU i SAD svojom podrškom secesiji Kosova, ipak imaju određenu „argumetacijsku“ prednost u medijima. Naime, oni žele da se prikažu kao naslednici Miloša Obrenovića jer izbegavaju sukobe i pokušavaju pregovorima da se izbore za bolju poziciju Srbije. Ovo treba da bude paradigma racionalne i pomirljive politike koja dobija „na poene“. Prevara se sastoji u tome što oni nisu ni M od Miloša koji je prvo bio jedan od ratnih vođa Prvog ustanka, a zatim je podigao i Drugi srpski ustanak. On nije bio samo vešt diplomata već i hrabar ratnik. Zatim, on je bio spreman i da rizikuje život u nadmudrivanju s Turcima ili, pak, da potroši deo svog bogatstva da bi „lobirao na Porti“. Na kraju, on je znao da pametno igra i sa zapadnim zemljama, ali i da odigra na Rusiju što mu je i „donelo“ državu. Kada to uporedimo s našim političarima pacifistima predvođenim ministrom odbrane, tajkunima koji ne bi dali ni delić bogatstva za lobiranje, pa nespremnost da se igra i „sa zapadom i sa istokom“, vidimo koliko su naši „realisti“ i „pragmatisti“ daleko od Miloša. Štaviše, on je takve ironično nazivao „nemačkari“ jer su samo govorili „ovako je u Nemačkoj“ ili „ovako je u Evropi“ pokušavajući da nekritički kopiraju zapadne uzore.

ĆORSOKAK POLITIKE „DVA KOLOSEKA“

Politika koja je do sada pokušavala da ide na dva koloseka - „i Evropa i Kosovo“ - zbog podrške ključnih zemalja EU secesiji Kosova danas je postala sasvim nerealna. Svakom iole pismenom je jasno da borba za evropske integracije i „evropske vrednosti“ predstavlja čist mazohizam u momentu kada EU vodi politiku podrške secesiji od Srbije. Tako ispada da sama EU svojim jednostranim i nepravednim odnosom prema našoj zemlji ruši „evropsku priču“ u našoj zemlji. Proglašenje „nezavisnosti“ Kosova je bilo očekivano, ali, nažalost, naše političke vođe nemaju jasan odgovor na ovaj izazov. Ćorsokak u kojoj se našla naša politička elita se ogleda i u trenutnoj konfuznoj i šizofrenoj situaciji, što je i dovelo do pada vlade.

Šta činiti povodom ovog bolnog kosovskog pitanja? Oko ovoga su se u vladi podelili na one koji su bili da odmah „legnemo na rudu“ i da vrnemo nazad naše ambasadore i da se pravimo da se ništa nije dogodilo. Drugi su pak govorili da se nešto mora uraditi i da ambasadore ne treba vraćati u zemlje koje su priznale secesiju Kosova. Tako je famozni akcioni plan bio mrtvorođenče u vladi koja je bila na samrti. Dakle, nema ni reči o nekim radikalnijim merama, jer ni oko ovih gotovo kozmetičkih mera nije bilo saglasnosti. Gore i od najlošijeg akcionog plana je da nemamo nikakvog plana, ili da ne postoji minimalno političko jedinstvo oko njegovog sprovođenja. Nažalost, srpska politička elita koja se kiti epitetom „demokratska“ pokazuje se nedoraslom u ovoj situaciji.

Ono što je čudno jeste što „patriote“ u vladi i van nje nisu tražile nešto jače od povlačenja ambasadora. Dilema unutar Vlade Srbije, da li da se odmah normalizuju odnosi s državama koje priznaju Kosovo ili da još neko vreme imamo nešto zahlađenije odnose, jeste neozbiljna. Mera koja je adekvatna, a koja može da ima nekog efekta, jeste prekid diplomatskih odnosa (potpuno ili delimično). Takav potez prema npr. Americi, uz obrazloženje da je republikanska administracija napravila islamsku državu u Evropi, koja je leglo kriminala, korupcije i mogućeg terorizma, a da su hrišćani proterivani pod NATO kišobranom, imao bi efekta u SAD. Naročito među desnim i religioznim biračima republikanaca koji su im do sada donosili pobede. No, nažalost, kod nas nije bilo ni hrabrosti ni kreativnosti za ovakav potez. Možemo reći da je akcioni plan (iako ne znamo mnogo o njemu) zapravo bio, kako zbog svoje polovičnosti tako i zbog opstrukcije u samoj vladi od strane „demokrata“, jedva nešto više od promocije naše bespomoćnosti.

„TREĆI ČOVEK“

Srbija se opasno polarizuje i tu polarizaciju predstavljaju Radikali i Demokrate. Pored dvojice „jakih ljudi“, Tadića i Nikolića, o čijim pozicijama nema mnogo razmišljanja, imamo i „trećeg čoveka“. Ključno pitanje ovih izbora, do kojih je dovela Koštuničina odluka, jeste kakve će biti njegova sudbina i sudbina njegove stranke. Dok se za radikale i demokrate zna da su ojačali u ovih godinu dana, za Koštuničinu koaliciju nije jasno kako će proći na izborima. Naime, očito je da sada ima niži rejting no na prethodnim izborima (iako je on meren pre 17. februara) i da će teško dostići prošlogodišnji rezultat. Stoga njegovo raspuštanja vlade nekima izgleda kao misteriozan potez – da li je u pitanju moralni čin ili vešt politički manevar? Bilo kako bilo, koji će rezultat ostvariti DSS mnogo zavisi od kampanje koju budu vodili i događaja koji je budu pratili.

U medijima je bila popularna teza da je Koštunica „najjači igrač“, iako je očigledno da su u vladi dominirali DS i G17, koji i drže većinu ključnih resora. Preuveličavanje značaja Koštunice, čini se, imalo je svrhu da se izvrši pritisak na predsednika Tadića da bude manje spreman na kompromise. U tom smislu se može govoriti i o čitavoj jednoj kampanji presinga prema Tadiću da on ili sruši vladu ili da u njoj minimizira uticaj „koalicionog partnera“. Čak i nedavni skandalozni istup ministra Dinkića, kao profesionalnog rušitelja vlada, može se tumačiti kao pritisak na Tadića, kome se tako sužavao manevarski prostor.

Politika Vojislava Koštunice ima svoj kontinuitet i logiku i nikoga ko ozbiljno prati našu političku scenu ona previše ne iznenađuje. Konstanta u njegovoj politici je i borba za Kosovo, ali i nastojanje da se Srbija približi Evropi. No, dok predsednik daje prednost „integracijama“, premijeru je primaran državni suverenitet i Kosovo. Nažalost, najveća prepreka evrointegracijama je direktan ili posredan zahtev EU da Srbija prihvati secesiju dela svoje teritorije. Naravno, na to ne bi pristala ni jedna evropska država, pa tako to ne može ni Srbija. Tako otprilike izgleda logika kojom se on vodi – no, pitanje je koliko to može da motiviše birače.

Očigledno da je proglašenje secesije uzburkalo strasti u Srbiji, što je i bilo očekivano. U razgovorima sa strancima mogli smo čuti da ih nisu iznenadili ni napadi na ambasade jer je ovo što se dešava zaista velika trauma za naše društvo. Proglašenje secesije Kosova je izazvalo i poremećaje na unutrašnjoj sceni, u smislu da je privremeno oslabilo pozicije onih snaga koje se zalažu za „Evropu bez alternative“. No, kako oni drže medije, a njihovi politički protivnici nisu jasno definisali i javnosti predočili šta je to što oni hoće, demokrate još uvek imaju sigurnu poziciju.

Pri svemu tome, medijska priča DSS-a nije dovoljno jasna i aktivna. Ako žele uspeh na izborima morali bi da odgovore na kritike da „koče evropintegracije“, ali i na tezu da se „Kosovo najbolje brani u Briselu“. Osim toga DSS mora da patriotskim biračima da argument da glasaju za njih, a ne za dosta jače radikale. Ako bi Koštunica uspeo da prikaže svoju politiku borbe za Kosovo kao nešto koliko-toliko realno i ljudima prihvatljivo, onda bi njegova politička opcija mogla da se nada „jakom trećem mestu“ i tome da i dalje bude politički centar i arbitar. No, ako bi ostao na ovom, na pola puta i nedorečen, onda ne bi mogao da se nada da će biti jezičak na vagi između jakih demokrata i još jačih radikala.

U tom pogledu se može reći da kao što „demokrate“ nemaju mnogo dodirnih tačaka s Milošem tako ni naše patriote (i unutar i van vlade) malo liče na Karađorđa i njegovu dinastiju, koja je uvek predstavljala simbol borbe i spremnosti na ličnu žrtvu. No, na sreću, od naših lidera se ne traži da budu poput Karađorđa već samo da odbace secesiju dela teritorije i, možda, da pokrenu neke ekonomske i diplomatske mere protiv onih koji priznaju secesiju. No, kako živimo u smutno vreme „srpske šizme“, mogući su, na žalost, i sukobi između „novih obrenovića“ i „novih karađorđevića“, kao što to uostalom svedoči i naša dvovekovna istorija međusobica.

 

 

 
 
Copyright by NSPM