Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dejan Simonović

Posle

„Reformisti“ su se provukli, na jedvite jade. Biračko telo im je, međutim, uputilo veoma snažnu opomenu da tako više ne može. Verovatno poslednju pred isključenje. Hoće li tu poruku razumeti oni koji su dosad pokazali autističnost ravnu Miloševićevoj? Oni koji su Srbiju pretvorili u tajkunarijum, oni koji su stvorili armiju tranzicionih „gubitnika“, oni koji su monopolima ubili mali i srednji biznis?

Radikali su zastali na domak pobede. Nisu uspeli, uprkos ogromnom nezadovoljstvu, uprkos talasu ogročenja koji je Nikoliću doneo preko 2 miliona glasova. Zaustavio ih je balast devedesetih. Srpska radikalna stranka se nikada nije jasno odredila prema tim jezivim godinama, nije prošla ni kroz kadrovsku, ni kroz programsku obnovu. Nesporno, Tomislav Nikolić je mnogo učinio da radikali postanu prihvatljivi velikom broju birača, iako su mu pritom pojedine stranačke kolege više odmogle nego pomogle. Pa i sam Nikolić je umeo povremeno da bubne neku od tipično radikalskih budalaština. Kao, na primer, onu da će, kada pobedi, Šešelja postaviti za premijera. Takvi ispadi su svakako pokolebali deo onih koji bi možda i zaokružili njegovo ime.

Posle bledunjave kampanje iz kvalifikacija, „reformisti“ su u finalu zaigrali na strah od povratka u doba užasa. I dobili, iako tesno. Postupak nije previše simpatičan, ali ne izlazi iz okvira demokratskih pravila igre. Prirodno je da gađate protivnika onde gde je naslabiji. To se svugde radi. Da se poslužimo jednom sportskom metaforom. Kada znate da protivnički tim kuburi sa centrima, naravno da ćete maksimalno iskoristiti tu slabost, umesto da pokušate da utakmicu, recimo, rešite trojkama.

Uostalom, nisu za strahom posegli samo „reformatori“. Bili je uglednih, uticajnih analitičara koji su svojski raspirivali strah od samih izbora, kao opasnog zaoštravanja unutrašnjih prilika i maltene uvoda u građanski rat.

Izbori su zdravlje demokratije. Ogroman odziv je pokazao da ljudi veruju da se nešto može postići glasačkim listićima. I to je veoma dobro. Ulazimo u, po demokratiju, veoma opasnu zonu onda kada prevlada osećanje da ti, glasao ne glasao, na isto izađe. Tada zemlja tone u samoubilačku apatiju. Ili se otvara put dikataturi. Ili onima koji kažu - da se mi manemo tih demokratskih začkoljica pa da se lepo pobijemo kao ljudi.

Najveći gubtinici ovih izbora su oni koji na njima nisu učestvovali. Stanka mrzovoljnih i njen predsednik Vojislav Koštunica. Veliki odziv je njihov veliki neuspeh. Koštunica više nije potreban ni Nikoliću, ni Tadiću, postali su za njega previše jaki. Istekao mu je rok upotrebe. To je u demokratskom sistemu sasvim normalno, taj sistem i počiva na pretpostavci da niko nije večan. Provetravanja su veoma poželjna. Nekada moćni SPS se danas bori da preživi, dok je na izdisaju SPO, godinama najozbiljniji protivnik socijalista, koji je drmao ulicama Srbije. Istopila se ogromna podrška koju je Koštunica imao posle pobede nad Miloševićem. Sada u DSS-u verovatno ne smeju ni da pomisle kako bi prošli na parlamentarnim izborima. Dobro bi bilo da sve ovo posluži kao upozorenje i demokratama i radikalima. Da se ne ponesu.

Već dugo imamo pojavu koja je u ozbiljnoj suprotnosti sa samim smislom predstavničkog sistema. Radi se o tome da pojedinci, grupe i stranke prisvajaju moć za koju nemaju odgovorajuće uporište u biračkom telu. JUL, Đinđić, patuljaste partije DOS-a od kojih su neke imale više funkcionera nego glasača, G17 i Dinkić i, konačno, od 2004. pa nadalje, Koštunica i DSS. Bilo bi veoma dobro da se tu stvari konačno raščiste. Koliko glasova, toliko moći, to je jedan od osnovnih principa demokratije.

I pobednici i poraženi imaju razloga da budu prezadovoljni brojem glasova koje su dobili. Da li su ovi izbori korak ka dvopartijskom sistemu? Možda ne sa samo dve stranke u parlamentu, već sa dve izrazito dominante stranke? Teško je proceniti. Liči na to, ali ne mora da znači.

 

 
 
Copyright by NSPM