Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dejan Simonović

BEZ VALJANOG RAZLOGA

Vladajuća koalicija liči na one rđave brakove u kojima supružnici nikako ni da se slože, ni da se rastave. Ti brakovi nekako opstaju uprkos tome što za njih nema nikakvog valjanog razloga. Traju uprkos svakodnevnim svađama, gloženjima i zajedanjima, uprkos teškim rečima, uvredama i pretnjama, uprkos prebacivanjima i optužbama, uprkos netrpeljivosti i nepoverenju. Kao da su supružnici navikli na svoje stalne sukobe, možda ih čak i zavoleli na neki čudan način. Da li ih drži zajedno to što poznaju i koriste slabosti druge strane? Ili uživaju da jedni druge kinje?

Besmislena je vlada partnera koji imaju različite, pa i direktno suprotstavljenje stavove po nekim od najvažnijih pitanja, kao što je odnos prema Evropskoj uniji nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Kako može jedna vlada da istovremeno vodi i EU zdaj i EU zbogom politiku? Kako mogu zajedno EUforičari i EUfobičari, evropske integracije bez alternative i traženje alternative tim istim integracijama? Nikako.

Ta besmislica, međutim, taj politički oksimoron, nastavlja da traje, upriličujući sve mučniji, sve jadniji, sve nedostojniji, sve nesnosniji prizor. Niko da prvi povuče nogu, niko da okonča ono što nema valjanog razloga da se nastavi. Koalicioni protivnici se psuju i omalovažavaju, čupaju za kose, šutiraju, gađaju pepeljarama i posuđem, podmeću jedni drugima nogu gde god stignu, ali se ne rastaju. Šta ih to drži zajedno?

Kada se odlučuje između političkih opredeljenja i stranačkih interesa, opredeljenja teško da će odneti prevagu. Rastave li se, i demokrate i narodnjaci, i žuti i plavi, i poletni i mrzovoljni, mogu više da izgube nego da dobiju. Ili im se bar tako čini.

Kada je jedna od članica vladajuće koalicije politički bliža jednoj opozicionoj stranci nego svojim koalicionim protivnicima, prirodna posledica je nedvosmislena – pravi se nova većina, formira nova vlada. U Srbiji, međutim, to tako ne biva. Srbija je zemlja političkih i ostalih čuda. Svako malo se šuška o narodnjačko-radikalskoj koaliciji, koja samo što nije. Ali to nikako da se zaista i dogodi. Nikako da se sa očijukanja pređe na delo. Otkud ovo ustezanje?

Ima tu jedna začkoljica, nezgodna po narodnjake. To ne bila narodnjačko-radikalska, već radikalsko-narodnjačka koalicija. Razlika je od presudne važnosti. Odnos snaga u parlamentu je jasan, a u biračkom telu stvari stoje još povoljnije po radikale, poraznije po narodnjake. Tu ni Ceca, ni Seka, ni čitava estrada zajedno, ne bi bili od prevelike pomoći. Da li bi, u novoj koaliciji, Koštunica mogao da zadrži premijersku poziciju? Zašto bi mu je radikali prepustili kada im to mesto po logici stvari pripada? A čovek se – nije mala stvar – uživeo u film „Ja premijer“. Kako da ga prekine? Da li bi DSS-u ostala policija, i ona javna i ona tajna? O članstvu u upravnim odborima i sličnim slatkim sinekuricama, o svim onim lepim izvorima partijskih i ličnih prihoda da ne govorimo.

Kako stvari stoje, narodnjaci još uvek mogu više da dobiju od demokrata, nešto što su radikali spremni da im ponude. Da je drugačije, neka bi trgovina tu već pala.

Ima u toj radikalsko-narodnjačkoj kombinaciji još neugodnih zamki. Ako uđe u koaliciju sa Nikolićem, Koštunica gubi svoje glavno (možda jedino preostalo) političko oružje – pretnju. Na SRS se iz narodnjačkog tabora manje gleda kao na potencijalnog partnera, više kao na zlatnu rezervu koju i ne moraš da ubaciš u igru, dovoljno je da je podigneš sa klupe, pa da od svojih isprepadanih koalicionih protivnika dobiješ ono što želiš. Čime, međutim, držati u šahu radikale? Čime nadoknaditi razliku u snazi? Da radikalima prete kako će otrčati demokratama, kad god im nešto nije po volji? Da li bi to funkcionisalo? Ili bi se novi koalicioni partner pokazao kao tvrđi igrač od trenutnog?

Radikalska karta je jak adut dok se drži u ruci. Odigra li se njome, aduta više nema. Koštunica to oseća i zato okleva da je baci na sto. A izbori? Od toga se tek narodnjacima diže kosa na glavi. Na njima nemaju šta da traže.

Ni demokratama se, uprkos svoj EUforiji, ne kida sa EUfobičarima. Ne ide im se iz vlade. Ta tek što su zaposeli svoja mestašca, zar već da ih napuste? Tek što su se rasporedili, tek raskomotili, zar već da odu? Tek što su, recimo, zgrabili „Telekom“, nisu još stigli ni da ga čestito pomuzu, a već da ga ostave? Ne bi baš da se toliko žrtvuju u ime evropskih integracija. EUforija je lepa stvar, ali je EUROfilija srcu bliža.

Ne ide im se ni na izbore. Većinu teško da bi uspeli da domaše. Čak i sa sve Deda Mraz Dinkićem, Čedom i manjinama. Pogotovo ne dok je rana od kosovske amputacije još sveža. Nadaju se da će njihov trenutak doći kada se stvari slegnu. Dotle bi da se pritaje i ne talasaju previše. Igra je, međutim, rizičnija nego što im se čini. Lako im se može dogoditi da zbune i razočaraju deo svojih potencijalnih birača, da ih gurnu u apstinenciju ili u širom otvoreno naručje LDP-a. Odsustvo političke inicijative, gubitak prepoznatljivosti, imaju svoju cenu. Račun će verovatno stići na naplatu već na prvim narednim izborima.

Zanimljivo je da se ni radikalima ne žuri. Niti pritiskaju da se ide na izbore, niti pokazuju želju da uđu u vladu. Neki kažu da im je u opoziciji udobnije. Pre će biti da nešto čekaju. Samo šta? Da se demokrate i narodnjaci još međusobno izblamiraju? Da sami sebe nastave da srozavaju stalnim svađama? Sve dok se ne smuče većini? Što manje demokratama naklonjenih građana izađe na birališta, što ih se više opredeli za neuporedivo slabiji LDP, to bolje po radikale. A ono što se odlije iz narodnjačkog tabora, većim delom će se, računaju, uliti u njihovo korito.

DSS se pokazao kao nezgodan, zahtevan a prevrtljiv, nedovoljno pouzdan koalicioni pratner. Ne bi crni da prođu kao žuti. Farsu sa Nikolićevim izborom za predsednika skupštine i ekspresnim smenjivanjem teško da su zaboravili. Rado bi u pravljenju vlade zaobišli Koštunicu ili ga videli toliko oslabljenog da više ne predstavlja nikakvu smetnju.

Možda je radikalima i draže da neko drugi iznese prvi nalet posle proglašenja kosovske nezavisnosti. Situacija je nezgodna. Šta god da vlada uradi, teško da će valjati. Ako zaigra preoštro, snosiće odgovornost za, prvenstveno ali ne samo, ekonomske posledice ulaska u sukob sa nekim od najmoćnijih zemalja (Srbija je ranjiva i ekonomski i bezbednosno). Ako se ponese previše mlako, prebaciće joj da se olako odrekla Kosova. Teško je tu naći pravu meru. Možda bi radikali da vide kako će se stvari odvijati, pa da na teren istrče u mnogo jasnijim okolnostima. Ne bi im, uostalom, bilo krivo da Koštunica i njegovi sami slome vrat, što im se može desiti. Narodnjaci i radikali kao da su zamenili mesta. Ne samo Velja Ilić već i mnogi DSS-ovci, pa i sâm Koštunica, trenutno deluju ekstremnije od Nikolića i Vučića. Politička grupacija koja nema, ili gubi, podršku birača, u velikom je iskušenju da manjak demokratskog legitimiteta nadomesti viškom mesijanskog ekstremizma. To je slučaj sa LDP-om. To je upravo ono što se događa narodnjacima – što manje glasova imaju, to su ekstremniji, to se grčevitije drže uloge samoproglašenih izbavitelja Kosova po svaku cenu.

I Koštunica i Velja, i njihovo okruženje dodaju gas na vijugavom, klizavom, veoma opasnom putu. Čekaju li to radikali da se narodnjačka družina surva u politički ambis na nekoj od brojnih krivina?

Koliko još koalicioni protivnici mogu da opstanu zajedno? Teško je reći. Rđavi brakovi ponekad dugo traju. A mogu i da puknu svakog trenutka. Nepredvidivi su upravo zato što nisu zasnovani na čvrstom, zdravom temelju. Netrpeljivost može da u nekom trenutku prevlada nad partijskom računicom. Ili mogu da se izmene neki elementi te računice ili da se promeni način na koji se sagledavaju.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM