Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dušan Tubić

Zamka za Koštunicu II

Srbiju opet potresa ozbiljna politička kriza, koja se privremeno može prigušivati dogovorom u Skupštini, ali koja će svejedno i dalje tinjati, a srpsko političko klupko se time nikako neće rasplesti. Šta se događa – šta je razdvojeno, a šta je uslovljeno? Primetili smo tvrdnje predsednika Tadića „da su status KiM i ulazak u EU dva različita koloseka“. Nešto slično može se čuti i od nekih zvaničnika EU, iako iz istog smera stižu i značajno drugačiji signali. Na pitanje da li su, ili nisu, „povezana“ pitanja Kosova i evropskih integracija potvrdno su odgovorili čelnici velikih država EU. Pored Amerikanaca, u zahtevima za nezavisnim Kosovom i pritiskom na Srbiju prednjače, naravno, Englezi, a posle pobede Sarkozija u Francuskoj i ovi „veliki prijatelji Srba“ su za otcepljenje KiM od Srbije.

Kako na ovu eskalaciju pritisaka i uslovljavanja odgovara srpska politička elita? Premijer je izrazio svoje ogorčenje ovakvim stavom glavnih država EU. No ne samo to – on je izjavio i da Srbija pod takvim uslovima neće ući u EU (ili barem potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju). U tome ga je podržao i Velja Ilić, a sve je pozitivno odjeknulo u javnosti.

No da li je pri tome pogođena prava „meta“? Stavom protiv ulaska u EU je ipak zanemaren glavni igrač, a to je Amerika. Ona bukvalno nagoni EU da ova bude prva i glavna po pitanju određivanja konačnog statusa KiM i da EU snosi odgovornost za sudbinu ovog prostora. Odluku o nezavisnom Kosovu koje bi bilo pod protektoratom EU i na njenom budžetu podstiče pre svega „najameričkija“ država Evrope i najevropskija „američka država“ – Britanija. Britanija, kao glavni partner Amerike i time najuticajnija zemlja EU gura ovu i ovakvu Evropu u pravcu kosovske nezavisnosti i maksimalnog pritiska na Srbiju da se ovako nešto prihvati. Glavni regulator ovih pritisaka i projekata je Amerika. EU je samo izvršitelj američkih planova, dakako uz nadu da će i oni nešto sitno ušićariti.

Dakle, „dva zasebna koloseka“ srpske spoljne politike zapravo su jedan kolosek, a pitanje Kosova nije odvojeno od pitanja evropskih integracija. Ovakvo stanje više je nego očigledno već odavno trasirala Amerika, uz pomoć svojih saveznika i istomišljenika. Koliko je povezano pitanje Kosova sa evrointegracijama vidimo i po uslovljavanjima koja dolaze iz metropola Evrope, ali i preko jedne „sitnice“. Posle prijema Hrvatske u Uniju, o njenom daljem proširivanju će odlučivati i Zagreb. Nije daleko od pameti da će svoje pravo veta iskoristiti, ako niko drugi, a ono upravo „bivša braća“, čak i ako bi neka nesretna srpska vlada priznala nezavisno Kosovo. Zamislimo samo rezultate mogućeg referenduma o prijemu Srbije koji bi organizovala Hrvatska! Verovatnije je da se pojave vanzemaljci na Kalemegdanu, nego da Hrvatska ovako „glasa za Srbiju“.

U svetlu svega ovoga, postavlja se pitanje šta će Koštunica dobiti svojim stavom i u kojoj meri bi ga Tadić sledio posle eventualne pobede na predsedničkim izborima. Verujemo da nije moguće bez posledica iznositi „jeretičke“ kritike prema EU i ne pristajati na njihove pritiske. Javnost ove zemlje već se ubrzano priprama da, neko vreme posle eventualne pobede Tadića, budu izloženi velikim napadima i pritiscima svi oni koji pokušavaju da budu drugačiji, nezavisni i mimo „glavne struje“.

Za sada izgleda da se predsednik slaže sa predsednikom vlade oko Kosova, no pitanje je šta bi se moglo dogoditi ako on dobije još jedne izbore. Njegova stranka za sada je spremna da potpiše skupštinsku rezoluciju, koja opet ima rastegljive formulacije poput one „u funkciji očuvanju suvereniteta“, koje svako može da tumači po nahođenju. Sada se govori jedno, a posle izbora možda nešto sasvim drugo. Može se od predsednika Tadića očekivati i da kaže nešto poput: „Dragi moji birači, demokratska Srbijo, sve smo učinili da KiM ostane u Srbiji, ali nismo uspeli! Sve smo učinili što je u našoj moći, ali nismo mogli pobeći od nasleđa Slobodana Miloševića, koje nas još uvek prati i optužuje, ... pa i Koštunica sa svojim izjavama, ... i on je doprineo gubitku KiM, ... a mi iz DS smo jedini sve pokušali, no mi ne možemo odustati od naše evropske budućnosti i mislimo da bi nastavak integracija bio u funkciji očuvanja suvereniteta, jer se samo kroz evropske institucije može braniti Srbija. Srbija se ne brani na Kosovu već u Briselu i Strazburu“.

Druga strana tada može da se buni i da dokazuje koliko voli kako to nije ono što znači „u funkciji“, ali će tada već biti kasno. Nekako nas sve to podseća na ovu žalosnu epizodu sa Dodikom koji je, poput ovih naših, nešto „zatezao“ i „busao se u prsa“, da bi posle gotovo po svim tačkama popustio pred Lajčakom (sve po sistemu „moralo se“), i da bi sada imao epizodnu ulogu u „žestoko antiradikalskoj“ podršci Tadiću.

Trebutni skupštinski kompromis se čini kao ustupak premijeru od strane predsednika, ali je zapravo suprotno. Ako dođe do pomirenja i „ponovo uspostavljenog konsenzusa“ oko Kosova, onda je na dobitku Tadić, koji tako ojačava svoju poziciju jer verovatno dobija podršku DSS-a, ali i poziciju nekog ko je na centru i miri političke polove. A to je upravo pozicija koja je dala lideru DSS-a krila da pobedi Miloševića i da posle Petog oktobra stekne ogromnu popularnost. Stoga poziciji Koštuničinog „trećeg puta“ mnogo više smeta Tadićeva „umerenost“ nego Čedina „neumerenost“. Neki su skloni da veruju da bi na talasu predsedničke pobede Tadić raspisao izbore i da bi išao u pravcu formiranja vlade sa G17 i LDP-om. Takva vlada bila bi bez sumnje po meri naših medija, ali i Zapada.

Kada je to tako, i kada je i to nama jasno, postavlja se pitanje zašto to Koštunica dopušta? Nemamo odgovor na pitanje zašto je uvek u defanzivi i neprekidno trpi napade i udare, a da nikad ne odgovori. Zašto se u tolikoj meri vezao za DS i na taj način napustio svoju poziciju „trećeg puta“ koja mu je davala značaj na političkoj sceni? Čovek koji je mogao da savlada Miloševića ne može da izađe na kraj sa mnogo sitnijim igračima (ili oni nisu tako sitni kako se čini), već se neprekidno troši i slabi. Čini se da tako neminovno gubi svoju centralnu političku poziciju, da prestaje biti politički faktor bez koga se ne može formirati vlada, pa čak i da gubi svoje mesto u istoriji na koje ima pravo, ako ičim drugim, a ono time što je bio jedini koji je porazio Miloševića na izborima. Danas je on još uvek „bitan faktor“ u odlučivanju, ali je sasvim izvesno da mu ideja o „neutralnosti Srbije“ i „prekidu diplomatskih odnosa“ neće spasiti KiM.

Verujem da Koštunica iskreno brani KiM, ali teško da će uspeti da pobedi u ovoj neravnopravnoj borbi. On ispred sebe ima kako „ove domaće“ tako i „one iz inostranstva“, a i jedni i drugi su vrlo jaki, organizovani i agresivni. Jasno je i da iza njih stoji vašingtonska politika. Čini se da su uloge podeljene, kako onima koji glume patriotizam, pa čak i „oštrinu“, tako i onima koji govore da je odlazak Kosova neminovnost, pa čak i da je opravdano. Sve izgleda dobro smišljeno – da se Vlasi ne dosete.

U ovoj srpskoj političkoj farsi jedni igraju „patriote“, a drugi „izdajnike“. Jasno je da bez Koštunice i Velje Ilića „demokratske snage“ ne mogu pobediti radikale, tako moraju trpeti ovu dvojicu i njihove zahteve, predloge i skupštinske deklaracije. No verovatno samo još ovaj put?

Pred Koštunicu se postavlja izbor da li će direktno podržati Tadića, ili će ignorisanjem izbora (ovo je različito od bojkota) zapravo posredno dati podršku Nikoliću. I Nikolić i Tadić traže od premijera da se opredeli i da podrži njih, iako Tadić govori „koga nema bez njega se može“. Premijeru bi za njegovu poziciju „treće opcije“ (ili onog što je od nje ostalo) možda najbolje bilo da kaže svom biračkom telu: „glasajte po sopstvenom izboru, za jedne ili za druge, ili (što bi bilo najbolje) nemojte glasati ni za jedne!“ Da bi opstao kao nezavisan politički faktor mora se izvući iz zagrljaja demokrata dok nije prekasno – kako za njega, tako i za Srbiju, jer se nad svima nama nadvijaju tamni oblaci podela i priprema oluja unutrašnjih konflikata „dve Srbije“.

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM