Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dušan Tubić

IZLAZAK IZ ĆORSOKAKA

Prva faza sticanja nezavisnosti – zapadna ofanziva

Put do „konačnog rešenja“ statusa KiM možemo podeliti u dve etape. Prvi period trajao je do jeseni 2005. godine, što je bio prvi rok kada je Amerika rekla da će priznati nezavisnost KiM. Tada je u Srbiji vladala malodušnost, nije bilo ruske podrške, a neki političari su se već tada mirili sa očekivanim gubitkom. Tada je, na primer, predsednik Tadić govorio da smo KiM „izgubili“, te da je to „Miloševićevo nasleđe i njegova zasluga“. Činilo se tada da je jedina ozbiljna podela bila unutar EU između Engleske i Francuske, koje su bile za bezuslovnu nezavisnost, i Italije i Nemačke, koje su zastupale uslovnu nezavisnost. Pri tome je sve vreme bilo poznato kakav je stav SAD po ovom pitanju.

Stoga se postavlja pitanje zašto tada, i sa takvim „odnosom snaga“ u Srbiji, Evropi i u svetu, nije proglašena nezavisnost KiM? Da li zbog neispunjenih standarda, jer je tada važio princip „standardi pre statusa“, koji je kasnijim dešavanjima i napušten? Da li zbog pogroma Srba od 17. marta 2004. godine, tog stampeda koj i je uništava o sve što je srpsko, a koji gotovo i da nije bio osuđen, niti je ičim sankcionisan od moćnika koji su inače toliko skloni „humanitarnoj politici“. Da li možda zbog nepovoljnog izveštaja o standardima i ljudskim pravima na KiM od strane izvestioca UN za ljudska prava? Da li je uticao nepovoljan izveštaj kosovskog ombdusmana Mareka Novickog? Da li se možda računalo na otpor Srbije i moguć dolazak „nacionalističkih snaga“ na čelo zemlje?

Unutrašnja politička scena je posle traumatične 2003. uplovila u stabilnije i normalnije vode, pa se i tu možda računalo na jače protivljenje Koštuničine vlade, podržane ojačalim radikalima. U ovom periodu je jedan događaj sigurno bio, ako ne od posebne važnosti, a ono sigurno indikativan, a to je – izglasavanje budžeta. Oko ovog budžeta su se igrale opasne igre u koje su bili uključeni mnogi. Parlamentarna opozicija u vidu Tadićeve DS i vanparlamentarnih „karićevaca“ pokušavala je da obori ovaj budžet, što je, rekli bi danas, u političkom životu legitimna stvar. No, kako su tada tekli pregovori oko Kosova, čini se da i „priču o budžetu“ treba staviti u širi kontekst. Čini se da je krajnji cilj te operacije, ali i šire medijske kampanje protiv DSS-a (i SRS-a), bio da se oslabi pregovaračka pozicija našeg tima na pregovorima oko statusa Kosova. O ovom zamešeteljstvu su tada pisale i „Novosti“, navodeći čak da su u sve te događaje bile umešane i strane obaveštajne službe. Očigledno je da je odlučnija pozicija Srbije oko Kosova zasmetala onima na Zapadu koji su ovu stvar hteli da prelome na brzinu i to tako da proguraju nezavisnost Kosova.

Druga faza – aktiviranje ruskog faktora

Drugi period kosovske završnice počeo je kada je u odbranu KiM ustao „veliki“ Vladimir Putin i njegova čuvena izjava da „nema specifičnog, jedinstvenog slučaja“. Ta njegova izjava je tada mnoge iznenadila, tim pre što nije bilo nikakvog vidljivog rascepa u američko-ruskim odnosima. Na ranču u Teksasu Putin je svom „prijatelju Džordžu aminovao“ rat u Avganistanu i Iraku. Naročito je bitan Avganistan, koji teritorijalno „naleže“ na rusku sferu uticaja i predstavlja „čvorište“ strategijskih pravaca i puitteva Azije. Čudi lakoća sa kojom je Putin „pustio“ SAD u Afganistan i posredno u prostore Srednje Azije, za koju je Rusija vitalno zainteresovana.

Međutim, kada je Putin počeo da se zalaže za suverenitet Srbije na KiM, mnogo šta se promenilo. Tada je i predsednik Srbije Tadić značajno promenio politiku oko Kosova i nastojao da se predstavi kao neko ko se bori za opstanak Kosova u Srbiji. Tako je formiran nacionalni koncenzus oko Kosova, barem na verbalnom nivou. Takvim „umereno-umereno“ nacionalnim stavom Tadić je ojačao svoju, a oslabio Koštuničinu poziciju „trećeg puta“. Na taj način je njegova politika, kasnije krštena „i EU i Kosovo“, donela i uspeh na parlamentarnom izborima, ali i pobedu na predsedničkim izborima. Zahvaljujući tom blagom, ali medijski efektnom „zaokretu prema Kosovu“, Tadić je postao trenutno najmoćniji političar, iako je u njegovoj politici ipak EU u centru pažnje. Stoga je, čini se, sa jedne strane uspeh Koštuničine politike vezivanja Tadića za svoju „kosovsku agendu“ doneo političku stabilnost i minimalno nacionalno jedinstvo, ali je de facto oslabio Koštunicu i preti da ga ostavi na pukoj poziciji „jezička na vagi“.

Sa druge strane, Tadić je došao na mesto predsednika naletom superiornog političkog marketinga, ali i podrške Zapada. Svima je bilo očito da je ključni element izbora bilo odlaganje proglašenje secesije Kosova radi pobede Tadića kao kandidata prihvatljivijeg i za SAD, i za Albance. Neke izjave albanskih političara i analitičara da njima, zapravo, odgovara pobeda Tomislava Nikolića ne stoji. To je, čini se, rečeno više radi zamućivanja vode na ionako mutnoj političkoj sceni Srbije. Zapad je sigurno sugerisao (čitaj „naložio“) Albancima da odlože proglašenje nezavisnosti KiM do kraja predsedničkih izbora u Srbiji. Jedna mala „sitnica“ to potvrđuje: na nekoliko nedelja pre pobede Borisa Tadića, okupljeni šiptarski studenti ekspresno i organizovano su prekinuli demonstaracije na mitingu, za koji su rekli da će trajati sve do proglašenja nezavisnosti KiM. Sada, posle izbora, posle proglašenja nezavisnosti KiM i odluke o slanju misije EU u „novu nezavisnu državu“, polgedajmo kakve su pozicije tzv. „demokratskog bloka“.

Kome EU pomaže tom misijom, ako najveći deo te iste EU – ubrzano priznaje Kosovo? Ključno je pitanje, sada kada je sva prilika da smo pred novim izborima, da li je Srbiji mesto u ovoj i ovakvoj Uniji, u kojoj očigledno nije dobrodošla? Moramo li se ponašati kao „nezvani gost“?

Kako je Evropa nagradila „proevropskog“ Tadića za pobedu? Odmah sutradan posle „demokratskog i fer izbora demokrate Tadića“, videli smo da je aktivirana unapred pripremljena „pravna osnova“ za slanje sporne mirovne misije EU na KiM. Tako je EU pod tutorstvom Amerike započela prljav posao secesije na Kosovu. Postavlja se pitanje koliko je otpor nekih zemalja unutar EU iskren, to jest zbog problema u sopstvenom dvorištu, a koliko je i to deo politike da se stvar odradi „mekše“. No, bilo kako bilo, kod nas još uvek ima onih naivaca koji veruju u „partnerstvo Brisela“ ili barem simpatije nekih država EU. Unija, zapravo, „odrađuje“ secesiju Kosova, a za to kao kompenzaciju (iako za to nema kompenzacije) ne nude ni izgledno članstvo u EU u nekom razumnom roku.

Novi izbori i nove deobe

U tom smislu treba razmatrati i „prekomponovanje“ političke scene u Srbiji, gde je glavna nepoznanica Vojislav Koštunica. Mnogima je u interesu da njegova pozicija oslabi i da se on kao politički faktor marginalizuje. Imali smo predsedničke izbore u nevreme, a imaćemo u nevreme i nove parlamentarne izbore koji će pokazati u kom pravcu će Srbija ići u budućnosti. Pritom demokrate očigledno ne bi da žure sa izborima, barem dok se ne slegne „prašina oko Kosova“. Njihov je cilj da se ide na izbore kada Kosovo bude manje u svesti običnog građanina, jer veruju da bi inače mogli ostati gubitnici, jer su posle 17. februara počeli „da vrdaju“ oko Kosova.

Iako je nemoguć dogovor oko Kosova unutar vlade, jer DS i G17 ne žele da brane Kosovo po cenu usporavanja evrointegracija (koje su i i tako pod znakom pitanja) čini se da se ne razmišlja o novoj vladi unutar postojeće skupštine. Demokrate ne mogu formirati vladu mimo Koštunice, a Koštunica, izgleda, ne može sada napraviti vladu sa radikalima. Stoga su najlogičnije i najbolje rešenje novi izbori. Verovatno bi u trenutno zapaljivoj političkoj situaciji bilo rizično da mimo novih izbora vladu formiraju DSS i SRS, čak i oročena manjinska vlada DSS sa podrškom radikala. Opcija „vlade narodnog jedinstva“, pa i „koncentracione vladu“, koja bi u ovo kritično vreme bila najcelishodnije nije moguća jer su demokrate „gadljive“ na radikale. Tako kod nas partijske i ideološke podele utiču na to da nemamo stabilnu političku scenu, niti koncsenzus oko nacionalnog programa.

Kosovo se, tako, po ko zna koji put pokazalo kao kamen spoticanja i linija podele. Ono je, kao što reče pesnik, „grdno sudilište“ – kako nekadašnjim, tako i sadašnjim liderima Srbije, a čini se da će tako biti i u buduće. Posle 17. februara pale su mnoge maske u svetu i kod nas. Svi oni koji kažu „Evropa nema alternativu“ zapravo kažu da ih Kosovo ne interesuje i da žele samo malo bolji standard, da žele samo „carstvo zemaljsko“. Na žalost, čini se da se za srpske pozicije bore više neki strani, nego neki naši političari. Izjava Džona Boltona (bivšeg američkog ambasadora u UN) da je došlo do ideološkog razlaza u Bušovoj administraciji po pitanju odeđivanja statusa i da postoje značajan broj onih koji su skeptični, ili su u opoziciji prema dominatnom stavu o secesiji Kosova. Čini se da bi na stranu Srbije u smislu odlučne odbrane KiM pre stali neki američki glumci, nego neki koji po mnogo čemu nalikuju domaćim glumcima iz vrha političke elite.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM