Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Darko Velimirović

U SLAVU HERMESA

U istoriji je zabeleženo da je jedan crkveno-kazneni odred u dobu najljuće inkvizicije imao moto koji otprilike glasi: “Sve ih pobijte – a bog nek ih razvrstava“. Mnogo kasnije, ova sentenca upotrebljena je i u crtanom filmu The Simpsons, gde u jednoj od epizoda Homerov predak baš ovom replikom opisuje strategiju Južnjaka u američkom građanskom ratu. Daleko od toga da sebe, kao autora ovih redova, smatram upućenenim da tumačim čiji je stranački štab, od vodećih parlamentarnih stranaka u Srbiji, prvi prihvatio ovo geslo, ali ono što danas na srbijanskoj sceni gledamo predstavlja, u izvesnoj meri, emanacionu materijalizaciju navedene mantre, naravno u prenesenom značenju – ishod još uvek nije letalan! Ono što predstavlja paradoks u njoj, ta bezgranična doza odricanja svake individualne odgovornosti i odgovornosti uopšte, te njeno svaljivanje na, u ovom slučaju, apsoluta, predstavlja to što svako pojedinačno počinjeno, pa i najdrastičnije i većini moralnih kodeksa najneprihvatljivije delo – smatra a priori opravdanim, jer je rađeno i izvedeno u ime nekog ili nečeg višeg. Zamenimo li reč „bog“ rečju „partija“, shvatićemo da se od verskog do partijskog fundamentalizma ne treba puno „vozati“ kroz „skale“ logičkog zaključivanja. Koliko je kratak put od radikalizacije stranačke scene do „partijskih milicija“ znaju npr. stanovnici Bejruta.

Stanovnici onog što je ostalo od Srbije, nakon svih secesija, osamostaljivanja i otcepljivanja... - imali su tu vrstu nesreće da ove očigledne političke tektonske poremećaje uvek dočekaju s nedovoljno pripremljenim političarima i vladama koji ih vode. Da je situacija obrnuta, valjda bi se bar jednom sprečio neki neki nacionalni debakl, kakvim smo kao društvo bili skloni predhodnih godina. Ne bi trebalo biti naročito mudar da se uoči da je Srbija danas duboko podeljeno društvo, ne samo po društvenoj vertikali, npr. između siromašnih i bogatih, već i po političkim ciljevima i stremljenjima. Zadatak odgovornih političara jeste rešavanje problema, a ne stvaranje novih. Uzme li se sve navedeno u obzir, može se reći da je Srbija poslednjih decenija imala tu vrstu nesreće da je uglavnom vode neodgovorni političari. To opšte odsustvo odgovornosti, u svakom pa i najšire tumačenom smislu, dovelo je do toga da danas posle jednostranog proglašenja Kosova, od kog u trenucima dok je pisan ovaj tekst nije prošlo ni mesec dana, prisustvujemo sveopštem stranačkom ratu između dve političke organizacije koje čine vladajuću većinu u parlamentu. U opštem nadmudrivanju oko rezolucije koju je predložila najveća opoziciona stranka, izgleda da se zaboravilo čak i na to isto Kosovo, ili na tzv. „evropske integracije“. Suštinu ovih ovih dveju odrednica odavno je u postupcima ovdašnjih političara zamenila forma. Među stranačkim štabovima vladajućih stranaka prioritet svih prioriteta je, izgleda, izdati saopštenje u kom se koalicioni partner optužuje da je izdao bar jedan od davno zaboravljenih pet principa koji su služili kao ideološka osnovica za formiranje aktuelne vlade. Da paradoks bude veći, ovo „stranačko prepucavanje“ vladajuće koalicije preko medija, gde politički šamari i čvrge pršte na sve strane, odgovara svim političkim faktorima, kako vlasti – tako i opoziciji.

Tako npr. u Demokratskoj stranci Srbije verovatno veruju da će radikalizacijom političke situacije, sve plivajući na „kosovskom talasu nezadovoljstva nacije“, uspeti da uknjiže koji glas više, po sistemu „ti izdajnik, a ja patriota“, i da znatno poprave posrnuli stranački rejting. Demokratska stranka i njen politički štab svakako očekuju homogenizaciju Tadićevog biračkog tela, upravo onih glasača koji su, iako iz različite političke opcije, glasali na predsedničkim izborima sve uzvikujući parolu „samo da Onaj ne dođe“. Ovo „očuvanje“ glasača svakako nije moguće ukoliko se ne pokaže „politički personaliti“, kako Tadića, tako i DS-a. U te svrhe potrebno je videti da „oni“ nešto rade, a gde ćeš boljeg posla od „napada na Koštunicu“. Ni u G17 Plus-u nisu baš sedeli skršteniih ruku, Dinkić se svojski trudio da bar deo glasača izvuče na predsedničke izbore vezujući „besplatne akcije javnih preduzeća“ i njihovo dobijanje za „prisustvo u biračkom spisku“. Dinkić se verovatno nada da je sad krajnje vreme da naplati svoje usluge i obezbedi sebi mesto u nekoj „budućoj vladi“. U te svrhe valja srušiti aktuelnu vladajuću koaliciju, jer kako će se izabrati nova – ako trenutna ne padne? G17 Plus bar zna da ruši vlade, ovo im ne bi bila prva srušena – već treća! I Srpska radikalna stranka takođe pronalazi politički interes u radikalizaciji političkih prilika, Nikolić je bar stotinu puta izjavio da je lepo gledati dok se politički protivnici svađaju, parafraziram: To samo govori o „njima“... Da je trenutak odluke i da valja zatresti političko drvo u Srbiji ne bi li ti pored glave pao neki politički plod u krilo, osetio je čak i Dragan Marković Palma koji se setio da baš i nije lepo povlačiti ambasadore i prekidati diplomatske odnose „sa svetom“. Palma bi da uđe „u Evropu“! Naravno da se Liberalno demokratskom partijom i njihovim težnjama za novim izborima ne treba ovde baviti, kao ni Velimirom Ilićem i njegovom Novom Srbijom, njihova težnja za novom preraspodelom političkih karata lako je dokaziva i ne zahteva neko posebno obrazloženje.

Dakle, kad je ovoliko saglasje među političkim faktorima u Srbiji da se nužno moraju zategnuti i radikalizovati odnosi u Srbiji, ne bi li se za „sebe i svoje“ izboksovao kakav politički poenčić, onda postaje jasno zašto se npr. inflacijom trenutno retko ko bavi. Hoće li ovdašnji političari biti iznenađeni, ucveljeni i revoltirani, kao što je to bio slučaj glede samoproglašenja Kosova državom – iako se taj potez kosovskih Albanaca najavljuje već dvadesetak godina, kad npr. stopa inflacije, koju ekonomisti procenjuju na jedanaest procenata dosad, upadne u ono što ti isti ekonomisti nazivaju „inflatornom spiralom“, od čega nas, navode oni, deli „jako malo“. Opšte je mesto da u slabim privredama, usred nestabilne političke situacije, ta ista privreda u najboljem slučaju stagnira. Takođe je opšte mesto da usled otežanog funkcionisanja privrede građani „gladuju“. Ko se npr. od naših političara obazirao na ovu činjenicu, sve „dižući ciglu“ na svog političkog protivnika i vodeći nas što na srpsko Kosovo, što u srpsku Evropu? Jednostavno nije primereno ići bilo gde i rešavati bilo šta, dokle god u pojedinim školama u unutrašnjosti Srbije đaci u dvadeset i prvom veku koriste poljske wc-e. Ova banalna i brutalna činjenica dovoljno govori, mnogo više od ispaljene političke fraze na nekoj od mnogobrojnih konferencija za štampu ovdašnjih stranaka i strančica. Da podsetim, i škole su npr. briga „države“, kao što su to Kosovo ili evropske integracije, samo se npr. dobije mnogo manje glasova na izborima kad se okreči bolnička soba ili neka čekaonica nego li kad se talambasa o sudbinskim pitanjima i opštoj orijentaciji, ili pak davanjem odgovora na čuvenu Lenjinovu pitalicu „Šta da se radi?“. Ovde se konačno vraćamo na temu „odgovornosti“, tačnije njenog apsolutnog odsustva kod ovdašnjih političara. Takođe se mora postaviti i pitanje jesu li građani birali političare na izborima da rešavaju probleme tih istih građana, ili da rešavaju svoje - stranačke?

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM