Vesna Ivanović

Odnos politike kohezije i regionalnog razvoja

Moderna društva imaju ne mali broj neriješenih problema. Bez dvojbe se odmah može reći da su, uglavnom zbog pomanjkanja zastupljenosti socijalnog djelovanja, socijalne teškoće zajedničke za većinu društava i država današnjice. Uz bok nepostojanju sustava socijalnih odnosa ide nepostojanje moralne odgovornosti. Zbog toga je izrazito važno pažljivo sagledavanje zakonitosti socijalnog kretanja i stvarnog razvoja društva, bitnih socijalnih fenomena i procesa kako bi se pružile osnove za objašnjenje svakodnevnice društvene problematike. Stjecanjem kritičkog saznanja društva o samom sebi i njegovim realnim perspektivama, ostvaruju se pretpostavke, ne samo za poznavanje same stvarnosti, razumjevanjem onog što je zajedničko svim tim društvenim pojavama, nego i znatno važnije - za utvrđivanje razvojne politike kojom bi se već na početku otklonile brojne teškoće, prevladali svi značajni oblici kriza i oskudna razina produktivnosti, pratila zaduženost, kontrolirao ukupni vanjski dug, smanjivala ovisnost, popravljala investicijska klima, te povećavao gospodarski rast i opća konkurentnost. Novije poimanje jednostavno naglašava ulogu održivog razvoja u svim segmentima društvenog života.

Interes za društveno stvaranje i kretanje nije svojstven samo današnjem vremenu. Kroz povijest su se promatrale društvene pojave kako bi se shvatio razvoj ljudskog društva i ponudili odgovori za njegov napredniji razvoj. Izučavanje raznih društvenih odnosa - ekonomskih, političkih, pravnih, kulturnih, ideoloških, predstavlja razne strane i oblike društvenih pojava koje su međusobno povezane, a po svojoj biti su jedinstvene. Odnosno, ljudsko je društvo jedinstveno i ono kao takvo kroz svoje složene manifestacije prikazuje svoj heterogen sastav. Potvrdu ovoga stava nalazimo u sagledavanju zakonitosti po kojima se odvijaju promjene.

Ljudi se bez svoje volje zatiču u zadanim okolnostima društvene strukture i uvjetovanih političkih uređenja koja postoje ili su postojala prije, kao i zatečenog stupnja proizvodnje koja je rezultat stvaranja prethodnih generacija. To je razvojna osnova društvenih odnosa i individualnih potencijala, pomoću kojih se prati društveno kretanje i povijest čovječanstva.

Formulacija nacrta "Odnos politike kohezije i regionalnog razvoja" za cilj ima sagledavanje i objašnjenje potrebe i značaja povezanosti u cilju razvoja društva prema ne samo dobrom, nego i dobrom i boljem slijedu. Kako se u složenoj društvenoj stvarnosti značajan dio korisne energije, da ne kažemo skoro sva korisna energija, kanalizira u politizaciju aktualnih dnevnih političkih tema, a zanemarljiv dio te iste korisne energije upotrebljava u razvojnim programima, značajno je pratiti i izdvojiti kretanje društvenih pojava i procesa koji idu putevima pozitivnih razvojnih pravaca, odnosno naglasiti pojave i procese koje te pozitivne razvojne pravce otvaraju i proširuju. Jedan od ciljeva ovoga razmatranja jeste da se kroz aktualnu društvenu stvarnost traži i utvrdi ono što je zajedničko u posebnim ispoljavanjima društvenih pojava, raznih načina u kojima ljudi žive, kao i konkretnih raznih procesa i odnosa u koje ljudi stupaju.

Socijalni i obrazovni ciljevi sagledavanja ove teme važni su zbog raznovrsnih društvenih doticaja i odnosa koji se ostvaruju među ljudima, a rezultiraju razvojno i stvaralački. Naravno da su odnosi među ljudima raznovrsni, da se uspostavljaju i egzistiraju na različite načine cijelo vrijeme, tako da se socijalni fenomeni, odnosno razvoj društva kao cjeline i razvoj pojedinih kategorija društvenih odnosa, mogu povijesno istraživački pratiti. Razumije se da se ne može izostaviti povezanost prirodne i društvene sredine. Sve u svemu, konkretan cilj ovoga razmatranja jeste zaživljavanje suradnje u društvenom životu europskog jugoistoka, razumjevanje i rješavanje problema, te da konačno profunkcioniraju razvojni društveni mehanizmi. Ponovno dolazimo do već utvrđene činjenice o jednoj posve neobičnoj nestašici: odsutnost koncepcija sustava socijalnih odnosa. Ne samo da nema jasno utvrđenog sustava socijalnih odnosa, nego nema komparativnih analiza o teorijsko idejnim osnovama socijalne politike prethodnog i današnjeg sustava, a niti smjernica o tome kakav sustav socijalnih odnosa u budućnosti želimo. Tako dolazimo i do kontradiktornih situacija da dok priča o sposobnosti vlastitog razvoja ne dotiče odveć one kojih se upravo i tiče, istodobno se upravo za njih iz inozemstva provode projekti o reformi socijalne politike, jačanju rada i politike zapošljavanja, te socijalnoj pomoći i povećanju sposobnosti praćenja siromaštva.

Neprestano prigovaranje drugima, tužakanje i nesagledavanje samoga sebe, nalazi se osnovi većine stavova o aktualnim društvenim odnosima na području europskog jugoistoka. U svemu tome koristoljubivost ne smijemo držati za nevažnu. Razumije se da nitko ne može obvezivati drugog. No ukoliko za cilj postavimo postepeno mijenjanje prema afirmativnom razvoju i blagostanju društva, onda nećemo moći reći da nije bilo nastojanja da se nešto djelotvorno, što se pokazuje korisnim za društvo, ne učini. Omnia principia parva.

Da bi se društveni razvoj usmjerio od razvojne stagnacije prema stabilnom razvoju potrebno je potaknuti i ojačati društvene veze i odnose između pojedinaca, grupa, organizacija i institucija, u cilju povećanja ukupne društvene proizvodnje, odnosno porasta društvenog proizvoda.

Jedna od inicijativa za rješavanje gopodarskih i socijalnih poremećaja koji su prožimali društva na jugoistoku Europe, data je kroz izradu cijelog niza vrlo opsežnih analiza neuspjeha zapadne politike u nastojanjima da te probleme riješi. Istraživački institut "Inicijativa za europsku stabilnost" - ESI, osnovan 1999. godine, proteklih godina je imao znatan utjecaj na politiku Europe prema Balkanu. Znatan dio njegovih analiza posvećen je europskom jugoistoku. Jedan od zaključaka studije objavljene sredinom 2003. godine, kasnije će se zbog vrlo žestokih rasprava i vrlo oštrih kritika pokazati kao vrlo sporne studije, bio je da zapadni Balkan unutar EU treba osmisliti tzv. "kohezijsku politiku" kako bi se spriječilo da, poslije povećanja broja članica EU-a 2004. godine, jugoistok ostane izoliran od ostatka Europe. Uz zaključke ove studije nije zanemarivo ne primjetiti nacrte Cooperova (1) prijedloga, s kraja 2001. godine, o tome kako postupati s "propadajućim" državama.

Nacrt "Odnos politike kohezije i regionalnog razvoja" u svom naslovu i početnom pristupu ima zajedničku točku sa ESI-jevim istraživanjem "Zapadni Balkan 2004: Pomoć, kohezija i nove granice Europe: Poziv za reformu politike", u riječi koja je zastupljena u naslovu i sadržaju teksta - kohezija. Ideja za sagledavanje ove teme nastala je čitanjem knjige Carole Hodge, u kojoj je autorica istraživala neke od mitova vezanih uz rat i njegovo izbijanje na području bivše Jugoslavije, njihovu interakciju s politikom međunarodne zajednice, posebice s britanskom politikom. Zapravo, Carole Hodge u knjizi Velika Britanija i Balkan kroz analizu djelovanja međunarodnih aktera, konkretno kroz ulogu Velike Britanije na svjetskoj pozornosti, posebno u ratovima na području bivše Jugoslavije, otvara put razumijevanju suvremenih fenomena u međunarodnim odnosima. Regionalnih nestabilnosti u svijetu ima ne mali broj. No, što to povezuje Veliku Britaniju s jugoistokom Europe? Ljudi obično vide samo jednu stranu stvarnosti. A ona je uglavnom suženih vidika. Potreba za vladanjem, robovanje stvarima i nerazlikovanje važnog od nevažnog, leži u većini dosadašnjih komentara i osvrta na ovu knjigu, preciznije na politiku koju je Velika Britanija vodila prema ovom području. Važnije od ljepljenja etiketa na britansku politiku jeste pažnju usmjeriti na potragu za mirom, sagledati koliko su međunarodne političke inicijative bile usmjerene u interesu postizanja mira, kao i odgovorima kolika je bila stvarna opasnost "napuštanja (operacije) održavanja mira u korist vođenja rata"? A pažljivo čitanje knjige Carole Hodge ne samo da pruža odgovore, nego otvara nove vidike o međunarodnoj politici i regiji europskog jugoistoka i ujedno pokazuje načine na koji vanjski faktori utječu jedni na druge u složenoj dinamici međunarodnih političkih odnosa. Istodobno na području europskog jugoistoka kao da vlada princip: Prije nego se uhvatite u koštac sa rješavanjem nekog problema, malo sačekajte. Možda ga netko već riješi. U stvari valja se upitati - ima li vremena za čekanje?

Kohezijska politika koju, po svemu sudeći, podupiru i Europsko Vijeće i britansko Ministarstvo vanjskih poslova i Inicijativa za europsku stabilnost i Međunarodno povjerenstvo za Balkan, u svom sadašnjem obliku, kako izdvaja Carole Hodge, daje jedno u biti srbocentrično gledište, koje će vrlo vjerojatno nepovoljno utjecati na većinu Srbiji susjednih država. Tko zna koju zamisao je slijedila Carole Hodge kada izdvaja ovakvu tvrdnju, osobito kada se zna da je kohezijska politika u Jedinstvenim europskim aktima formalno u upotrebi od 1986. godine! No, moguće je i da je ova vrsta konstatacije nenamjerno navedena. U tom slučaju za valjanu analizu neodostaje još jedan termin: mogućnost policentričnog pristupa.

Ukoliko djelovanjem centrifugalne sile kohezijska politika stvara predodžbu o nečemu prvobitno nejasnom, pitanje je koji se interesi stavljaju u prvi plan i koji je glavni problem. Doduše, sama konstatacija da je kohezijska politika u biti jedno centrično gledište, u startu će bez ikakve potrebe za provjerom činjenica fiksirati problem, prenuti iz političke letargije, izazvati tenziju i uspostaviti polarizaciju. Znatne odlike primitivizma zavladat će komentarima na ovu temu. Na ovaj način ukupnim prilikama i okolnostima u znatnoj mjeri doprinos daje ne mali broj znanstvenika i analitičara. Naime, oni pasivnošću pristupa djelimično pokazuju da ih se rješavanje problema u društvenoj stvarnosti ne tiče, što za konzekvencu ostavlja opći dojam skeptičnosti prema težnji za promjenom. Nedovoljno odgovorno ponašanje onih koji bi mogli utjecati na poboljšanje razvoja društva pokazuje se kroz stav da nikada nije bilo da nešto ima početak a da nema kraj, te je slijedom te logike svejedno truditi se i izlišno je svako ulaganje napora. A onda, posve razumljivo, vrijeme se ne koristi, nema uvjeta da umjereno traje, a prema podatnosti kohezijskog prijedloga pruža se otpor. Ne trebamo niti spomenuti da se kroz takav pristup ponovno otvara prostor za nove mitove.

Zapravo, pravo pitanje je: ima li na europskom jugoistoku želje da se ojača socijalni napredak? Toliko je čudno zašto društva i države na europskom jugoistoku ne promišljaju o aktivnoj socijalnoj politici, odnosno koji su to razlozi da se smjelije ne promišlja o uklanjanju neravnoteža u razvoju. Upravo u ovim činjenicama nalazi se osnovni razlog razmatranja nacrta "Odnos politike kohezije i regionalnog razvoja".

Početni pristup sagledavanju ove teme traži odgovore na dva osnovna pitanja: u kojim oblastima je potrebno ulagati i u kom vremenskom razdoblju da bi se došlo do razvoja koje je društvo imalo prije rata, te ima li promjena u odnosu na stanje poslije završetka rata. Odgovori na ova pitanja jesu osnova razmatranja regionalne i socijalne politike na određenom području, u cilju razvoja regija, smanjenja gospodarskih i društvenih razlika između regija, poticaja novih aktivnosti u nekim industrijski zamrlim područjima, više oblika pomoći nezaposlenima, uključivanja u radni proces mladih ljudi, osuvre­menjavanje poljoprivredne proizvodnje kao i pomoć siromašnim ruralnim područjima.

Uz regionalnu politiku na uklanjanje regionalnih razlika znatno utječe i aktivna socijalna politika. Njezin cilj je proširenje mogućnosti zapošljavanja i lakše regionalne i profesionalne pokretljivosti radnika, pitanja smještaja, zdravstvene zaštite, socijalne sigurnosti, odgovarajućeg obrazovanja i nediskriminacije u svakom pogledu. Jačanje socijalnog napretka daje snagu pojedincu jednako kao i svim članovima društva, ali i različitim grupama društva. Upravo zato je ulaganje napora da se oblikuju trase pozitivnih društvenih procesa izrazito važno. Naravna stvar da djela govore a ne riječi i stoga je irelevantno hoće li ova linija izlaska iz teškoća biti poznata kao kohezijska politika ili kao razvojna politika zasnovana na suradnji.

Fusnote:

1. Robert Cooper, Blairov visoki savjetnik za vanjsku politiku. Ovaj nacrt prijedloga se poslije pojavio u obliku brošure pod naslovom Foreign Policy Centre - Centar za vanjsku politiku i za koji je Blair napisao predgovor. Cooper drži kako Europa postaje imperij u novom obliku, kao dragovoljna udruga njezinih članica-kooperativa /o novim koncepcijama imperijalizma znantno više se raspravljalo u Velikoj Britaniji i SAD nego u ostalim europskim zemljama/. Nav.: Carole Hodge "Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas" (2007.).