Valid Fares
Primeniti kosovski model na Južnu Osetiju?
Konflikt oko Južne Osetije,
a moguće i oko Abhazije, opasan je razvoj za međunarodnu stabilnost,
a posebno u pogledu napora koji se sprovode širom sveta u cilju
suzbijanja terorizma. Ovaj lokalni etnički i teritorijalni sukob u
kome učestvuju Gruzija i Ruska federacija može dovesti do
preusmeravanja potrošnje energije i resursa, koji su inače potrebni
u borbi protiv napada i mreže džihada.
Gruzija je važan saveznik u
koaliciji na čelu sa SAD koja nadgleda stabilizaciju Iraka i
obuzdavanje homeinističke ofanzive u toj zemlji. Eskalacija sukoba u
južnoj Osetiji i Abhaziji dovešće do potpunog povlačenja Gruzije iz
Iraka (i to se već u velikoj meri i desilo), i konačno, privućiće
američke i druge zapadne diplomatske napore i resurse ka odbrani
Gruzije na Kavkazu. To će dovesti do slabljenja pozicija u Iraku, na
bliskom istoku i otvoriće nepotrebni front u drugom regionu protiv
supersile koja je takođe bila uvučena u konflikt iz lokalnih sukoba.
Rusija i Zapad se za sada ne
slažu oko dosta pitanja u vezi sa „ratom protiv terora“. Moskva i
Vašington se ne slažu oko Iraka, a stavovi im nisu blizu ni oko
pitanja anti-raketnog sistema u centralnoj Evropi. U strateškom
smislu, nije mudro otvarati vojni front - preko posrednika - protiv
Ruske Federacije na Kavkazu. Dok su mnogi u Vašingtonu i Briselu i
dalje u raspoloženju hladnog rata, moramo da shvatimo da je današnja
Rusija takođe u ratu sa mrežama džihadista i vehabija. Na stranu
čečenska kriza, Al Kaida i pokret boraca Salafi, kao glavni
neprijatelji Zapada (SAD i zapadne Evrope zajedno) - žele da vide
poraz Rusije, isto kao što žele i poraz liberalnih demokratija.
Stoga, američkim naporima u ratu protiv džihadista nije u interesu
da se strateški konfrontiraju sa Rusima, uprkos njihovom negativnom
ponašanju po mnogim pitanjima širom sveta. Zapad u ovom trenutku,
kada „rat protiv terora“ ne ide baš najbolje, mora biti potpuno
racionalan.
Iz tog razloga predlog je da
se krene napred, brzo sa dva glavna cilja: sa jedne strane podržati
Gruziju kao odanog saveznika Zapada i postarati se da su njeni
suverenitet i sigurnost zaštićeni. S druge strane zaustaviti svaki
potencijalni konflikt sa Rusijom na Kavkazu i naći rešenje koje će
doneti pravdu učesnicima sukoba i ohrabriti Moskvu da svoje resurse
uputi sa kriznih granica u svetsku kampanju protiv onoga što je veći
neprijatelj svim demokratijama – starim i onim u tranziciji.
Poslednja stavka u nizu neće biti jednostavna ali je presudna ako
želimo da održimo fokus na većem sukobu protiv džihadskog
totalitarizma. Zbog toga se predlaže da se u Južnoj Osetiji brzo
primeni ono što su Amerikanci i Evropljani primenili na Kosovu da bi
lokalne rane zacelile, a regionalna stabilnost ponovo bila
uspostavljena. Ovo je model zasnovan na balkanskom procesu.
1. Južna Osetija i Abhazija
su pokrajine (samoproglašene republike) u okviru suverene države,
Gruzije. Stanovništvo ova dva entiteta zahtevalo je odvajanje na
osnovu sopstvene percepcije kulturnog identiteta. Slična situacija
je i sa Kosovom. Inicijalni sukobi početkom 1990-ih (1992-1994.)
doveli su do sporazuma koji je dozvolio lokalnu autonomiju i slanje
ruskih mirovnjaka.
2. Tenzije u vezi sa željom
ljudi iz ovih provincija da krenu napred u samoopredeljenje dovelo
je do poteza Gruzije da uspostavi takozvani „ustavni poredak“,
drugim rečima, do vojne akcije da bi ponovo zauzela Južnu Osetiju.
Ovo je dovelo do ruskog vojnog protivnapada u cilju zaustavljanja
gruzijske akcije. Obe strane tvrde da su intervenisale kao odgovor
na pretnje ovog drugog. Ali u realnosti su se ruske i gruzijske
snage borile za južnu Osetiju.
3. Model poput kosovskog
imao bi za cilj da situaciju vrati na status quo od pre 6. avgusta a
zatim dovede do brze primene međunarodnog prava. Ovo prevashodno
podrazumeva da se:
a. Gruzijske snage povuku iz
Južne Osetije (jednako povlačenju Srba sa Kosova). Povlačenje za
koje oni kažu da su već obavili.
b. Ruske snage bi trebalo da
povuku svoje trupe koje su poslali u Južnu Osetiju posle 6. avgusta.
c. Ruski i (ZND) mirovnjaci
bi trebalo da ostanu na svojim pozicijama i - ukoliko Savet
bezbednosti UN ponudi – pojačani UN mirovnjacima.
d. UN treba da pokrenu
proces koji vodi ka referendumu u južnoj Osetiji i Abhaziji. Ukoliko
ove pokrajine žele da ostanu kao autonomne regije u okviru Gruzije,
treba uspostaviti međunarodni mehanizam koji će nadgledati ove
pregvore. A ako ove „lokalne“ republike žele da se otcepe – kao
Kosovo – treba im uslišiti tu želju i pomoći da ostvare nezavisnost.
Kao i u bivšoj Jugoslaviji,
ni rešenje ovog sukoba neće podjednako zadovoljiti emotivne,
istorijske i geopolitičke osećaje i težnje svih aktera, ali to je
trenutno stanje međunarodnog prava. Kao što je i papa Benedikt XVI
često govorio, najjači stub u međunarodnim odnosima mora biti
reciprocitet. Stoga, kako smo posejali na Kosovu, treba da žanjemo u
južnoj Osetiji, a možda i na drugim mestima.
Međunarodna zajednica – a
naročito slobodni svet – suočava se sa globalnim, nadirućim i
najsmrtonosnijim neprijateljem od svih. U decenijama koje dolaze
borićemo se sa silama koje vide južnu Osetiju, Abhaziju, Gruziju,
Rusiju, Evropu, Ameriku i sve druge demokratije kao „kavure“
(nevernike), bez ikakve razlike. „Nevernici“ bi trebalo da vide
dalje od lokalnih sukoba i rešavaju etničke probleme najbrže što
mogu; jer će salafiti i homeinisti, snage terorizma u svetu,
polagati nade da će se ratovi kufara nastaviti i tako produžiti
njihove napade na svetski mir. Strateški, trebalo bi da budemo
pametniji.
(Autor je direktor projekta
O terorizmu u budućnosti, pri Fondaciji za odbranu demokratija i
gostujući profesor Evropske fondacije za demokratiju. Autor je
knjige „Sukob: Pobeda u budućem ratu protiv džihada“)
|