Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

ZA REFERENDUM O EVROPI

U svim nastupima naši političari neprestano se zaklinju da predstavljaju volju naroda i da sve što čine rade upravo u ime građana i za njihovo dobro. U vreme izbornih kampanja ovo zaklinjanje dobija groteskne razmere. Međutim, čim se podele mesta u vladi i javnim preduzećima, oni počinju da se bave isključivo svojim stranačkim i oligarhijskim interesima, a pozivanje na narod može da sačeka do sledećih izbora.

Tako i sada, u vreme kampanje za predsedničke izbore, prisustvujemo obnavljanju interesovanja naših političara za potrebe naroda. Ponavlja se već dobro poznati marketinški način vođenja kampanja. Tako velika izborna obećanja više niko ne broji, a zaklinjanje u narod postaje svakodnevni politički ritual. Kako odmiče predsednička kampanja, sve više se pokazuje da pitanje evropskog opredeljenja Srbije i ubrzavanja evropskih integracija izrasta u istorijski međaš i vododelnicu našeg političkog života.

Podela dva suprotstavljena politička bloka na pitanju sadržine i tempa sprovođenja evropskih integracija više je nego očigledna, što se može videti u nastupima kandidata vodećih političkih stranaka u Srbiji. Tu vododelnicu ne može niko negirati, bez obzira na mišljenja da je ovakva podela iznuđena i nepotrebna. Ona tvrdoglavo opstaje, i što se kampanja bude više zahuktavala, biće sve izrazitija.

Kandidat Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić sve otvorenije zastupa antievropski stav, insistirajući na nužnosti očuvanja našeg nacionalnog dostojanstva i interesa, koji se sada ne sme narušavati ulaskom u proces evropskih integracija. Ovaj stav se posebno potkrepljuje kritikom opredeljenja zemalja Evropske unije da učestvuju u koordinisanom priznavanju nezavisnosti Kosova i Metohije. S druge strane, za kandidata Demokratske stranke Borisa Tadića upravo pitanje stvaranja političkih i društvenih osnova za što čvršće i odlučnije opredeljenje i ostvarivanje evropskih integracija i evropske budućnosti Srbije postaje suština njegove kampanje.

Između ova dva nepomirljiva ideološka i politička opredeljenja pozicionira se premijer srpske vlade Vojislav Koštunica i njegova Demokratska stranka Srbije. Ova stranka je ušla u koalicionu vladu kao zastupnik evropskih integracija, što je bio jedan od strateških ciljeva koalicije. Međutim, kako je pitanje rešavanja statusa Kosova i Metohije dolazilo u prvi plan, tako je i Demokratska stranka Srbije sve više modifikovala svoj odnos prema pitanju evropskih integracija, lavirajući između održavanja na vlasti i ova dva oštro suprotstavljena politička bloka.

Nedavna Koštuničina izjava jasno je predočila poziciju jedne od vladajućih stranaka u koalicionoj vladi, zasnovanu na snažnom opredeljenju za ubrzavanje sprovođenja evropskih integracija. U toj sada već znamenitoj izjavi jasno se navodi da će EU 28. januara morati da bira da li hoće da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom, ili će, pod pritiskom SAD, doneti odluku o slanju svoje civilne misije na Kosovo kako bi počela da sprovodi odbačeni Ahtisarijev plan o nadziranoj nezavisnosti, odnosno otimanju dela teritorije Srbije. Ukoliko bi EU donela protivpravnu odluku o slanju svoje misije, samim tim bi bio poništen i stavljen van snage parafirani sporazum sa Srbijom. Došli smo do tačke kada će EU morati da napravi izbor hoće li celu i međunarodno priznatu Srbiju za svog partnera, ili pak hoće da stvara kvazidržavnu tvorevinu na teritoriji Srbije.

Ova izjava definitivno je politički i ideološki pozicionirala Demokratsku stranku Srbije kao stranku koja, postavljajući uslove za koje zna i sama da EU ne može prihvatiti da ukršta rešavanje statusa Kosova sa procesom evropskih integracija, u tom smislu napušta opredeljenje za evropske integracije. To je pokušaj da se spoje nacionalno samopoštovanje i evroatlantske integracije – treći put, i veliko je pitanje, kako kaže Slobodan Antonić, da li za ovakav put DSS ima dovoljnu podršku birača. Međutim, može se postaviti pitanje da li se ovo objedinjavanje nacionalnog samopoštovanja i evroatlantskih integracija može označiti kao treći put koji sledi u svom delovanju isključivo i samo DSS. Zar to nije politika koalicione vlade i stranaka koje je sačinjavaju, zar to nije politika na kojoj opstojava vladajuća koalicija?

Za Srbiju u ovom trenutku ne postoji ozbiljna mogućnost za održanje politike trećeg puta jer se neumitno približava dan političke odluke vezane za određivanje statusa Kosova, a samim tim i evropskog opredeljenja Srbije, i to će biti najveće iskušenje ne samo za vladajuće partije i opoziciju, već za društvo u celini. Zato Demokratska stranka Srbije treba da pokaže doslednost i napusti ovu koalicionu vladu, a ne da se drži poznatog političkog manevra i da čeka šta može dodatno izvući u daljoj političkoj trgovini od koalicionih partnera. DSS, očigledno, želi da vidi kako će reagovati Demokratska stranka, koja političku budućnost vezuje upravo za što efikasnije sprovođenje evropskih integracija i rezolutno je opredeljena za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Odgovor na ovu inicijativu Demokratske stranke Srbije dao je predsednički kandidat DS-a Boris Tadić. „Nikada se neću odreći ni Kosova ni našeg identiteta, ni kao predsednik Srbije ni kao građanin, i verujem da niko ozbiljan u Srbiji to neće učiniti. Srbija treba da uđe u EU čuvajući dostojanstvo, i to na jedan evropski način, kao što su i naše komšije Bugari ušli u EU čuvajući i ćirilicu i pravoslavlje. Očekujem da će lideri Evropske unije, kada je reč o Kosovu i Metohiji, poštovati međunarodno pravo.“ Jasno je da su ovo dve suprotstavljene ideološke i političke pozicije unutar koalicije, i to ne bi bilo iznenađujuće i zabrinjavajuće da se ne radi o vodećim strankama, pri čemu ovakav različiti pristup evropskim integracijama može dovesti, nakon predsedničkih izbora, do pada ove i onako nestabilne vlade.

Međutim, gde se u ovoj bespoštednoj borbi nalaze stvarni interesi našeg ideološki i politički konfuznog naroda? Šta se u svemu tome pitaju građani, kakav je njihov stav o ovom sudbonosnom pitanju? Da li oni imaju pravo da jasno izraženom političkom voljom odluče o svojoj sudbini i izaberu put kojim će Srbija ići u narednom periodu?

Predstojeći predsednički izbori jesu jedna od prilika da dobijemo odgovor i na ovo pitanje, ali zanimljivo da se niko nije setio da predloži održavanje referenduma o potrebi ili odbijanju potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. To bi bio referendum na kome bi građani neposredno odlučivali o evropskoj perspektivi naše zemlje. On bi bio i pravi izraz narodne volje, bez obzira na to što su u našim političkim okolnostima svaki izbori vrsta referenduma, što su svakako i predstojeći predsednički izbori.

Sva relevantna istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je više od šezdeset odsto građana Srbije proevropski orijentisano, što je veoma visok procenat, koji je još jedan od društvenih pokazatelja koji mora da obavezuje i predstavnike koalicione vlade. Međutim, postavlja se pitanje koga onda zastupaju i čije interese brane predstavnici naših vladajućih stranaka ako ih ne obavezuje ovo preovlađujuće proevropsko raspoloženje, ma koliko bilo uslovljeno mnogim spoljnim i unutrašnjim ograničenjima i izazovima.

Sama činjenica da nijedna stranka, ali ni predsednički kandidati nisu ni pomislili da predlože održavanje ovako profilisanog referenduma dovoljno govori o tome koliko im je stalo do neposredno izražene narodne volje. Nikada nije dobro kada se izbori pretvaraju u referendumsko izjašnjavanje, koje i nema veliko uporište u našoj političkoj tradiciji. Međutim, postoje društvena pitanja koja se mogu razrešiti jedino neposrednim izjašnjavanjem naroda, i to bez odlučujućeg posredovanja političkih stranaka.

Zaista je postalo nedopustivo – upravo zbog stalnog stranačkog manevrisanja i ogoljene stranačke političke trgovine – da se o ovako značajnim i odlučujućim pitanjima za jednu zemlju u društvenoj i socijalnoj tranziciji odlučuje u vrhovima političkih stranaka, izbornim štabovima, marketinškim agencijama i klijentelističkim oligarhijskim strukturama. Upravo se to događa u Srbiji. Stranačke kampanje postaju neka vrsta surogata za izražavanje stvarne narodne volje i interesa. Neophodno je da se pokrene ozbiljna inicijativa za održavanje referenduma o potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koja mora da potekne pre svega iz okrilja samog društva i da bude još jedan od izraza snaženja civilnog društva i javnosti u Srbiji. Ona može da obnovi poljuljanu veru našeg naroda u demokratiju i njene principe. To je pitanje odluke koja je mnogo veća i značajnija od stranačkog opredeljivanja.

Građani Srbije imaju pravo na ozbiljnu raspravu o svim važnim pitanjima, kaže s puno prava istoričar Čeda Antić, ali, pored neotuđivog prava na slobodnu i demokratsku raspravu, imaju pre svega prirodno pravo da odlučuju o svojoj sudbini i da ne budu samo nemi svedoci i isključivo stranački opredeljeni glasači. Jedino afirmisanjem neposrednog narodnog izjašnjavanja može se prevazići ovaj sve dublji društveni jaz, stvoren nedoslednošću i odsustvom elementarnih političkih načela u delovanju naših vodećih političkih stranaka, i doći do toliko potrebnog društvenog i političkog legitimiteta za odluku o budućem političkom i društvenom razvoju Srbije i njenoj evropskoj perspektivi.

8. januar 2008. godine

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM