Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - granice multikulturalizma

   

(nastavak teksta)

Paskal Brikner

Prosvetiteljski fundamentalizam ili rasizam antirasista? (II)

Janu Burumi i Timotiju Gartonu Ešu kod Ajan Hirši Ali smeta to što je jake volje, temperamentna i tvrdoglava. Ponašaju se kao oni inkvizitori koji su u svakoj ženi koja je za njihov ukus bila previše živog duha videli đavolom zaposednutu vešticu. Dok čitamo njihove ponižavajuće reči, postaje jasno da se rat protiv muslimanskog fundamentalizma mora najpre dobiti na simboličkom polju i da tu pobedu moraju izvojevati žene pošto su one osovina i porodice i socijalnog poretka. Da bi u arapsko-muslimanskim društvima došlo do nekog napretka, one se moraju osloboditi i moraju im se obezbediti jednaka prava na svim poljima. Inače, uvek kad je neka zapadna država pokušavala da zakonski kodifikuje manjinska prava , usprotivili su se pripadnici tih manjina – uglavnom žene. Velikodušnu spremnost da se izađe u susret kao, na primer, kad se u kanadskoj državi Ontario javio predlog da muslimanima bude dozvoljeno da šerijatsko pravo koriste u rešavanju sporova (bar u slučajevima nasledstva i porodičnih sporova), ili kad je Jute Limbah, bivši član nemačkog Vrhovnog suda, izneo predlog da se nemački ustav proširi specijalnim statutom za manjine koji bi, na primer, muslimanske devojčice oslobodio nastave fizičkog vaspitanja (1) – pripadnici manjinskih zajednica vide kao korak nazad i ponovni pokušaj izolacije.

Mistična snaga poštovanja drugoga, barem onog koje se razvilo na Zapadu, krajnje je sumnjiva jer poštovanje etimološki znači "posmatranje iz daljine". Setite se da su u 19. veku domoroci posmatrani kao toliko strana bića da je delovalo nezamislivo da bi mogli da se prilagode evropskom modelu ili čak da postanu francuski državljani. U to vreme drugačijost se posmatrala kao izraz manje vrednosti, a sad se ona vidi kao nepremostiva distanca. Uzdizanje autarkije je zaoštreno do ekstrema i postalo je osnova dobro poznatog političkog modela – šta je južnoafrički aparthejd bio drugo nego bukvalno shvaćeno poštovanje različitosti, zaoštreno do tačke da je to drugo postalo toliko drugačije da više nije imalo pravo ni da nam se približi?

Tako briga za ravnopravnost religija koči svaki reformski pokret u okvirima tih religija, a čitav jedan deo stanovništva – i to uglavnom žena – biva zatočen u statusu manjine. Pod krinkom različitosti, na suptilan način održava se segregacija. Iza uzdizanja lepote svih kultura vrlo često krije se dobro poznat perverzni paternalizam nekadašnjih kolonijalnih gospodara . Neki kažu da islam mora zaostajati za nama budući da je nastao tek u 7. veku. Ili, kako tvrdi Tarik Ramadan, mase vernika još nisu dovoljno zrele da se odreknu kamenovanja (on sâm poziva da se uvede moratorijum na tu vrstu kažnjavanja, ali ne i da se ona ukine). (2) Međutim, takav pogled previđa "nestrpljenje slobode" (Mišel Fuko) koje obuzima muslimanske elite kad pogledaju sekularne nacije koje su se oslobodile okova dogmi i nazadnih običaja.

Prosvetiteljstvo pripada čitavom ljudskom rodu a ne samo nekolicini privilegovanih u Evropi i severnoj Americi, koji onda sebi daju za pravo da ga drugima uskraćuju i po njemu gaze kao razmažena deca. Možda anglosaksonski multikulturalizam i nije ništa drugo do zakonski aparthejd , praćen – kao što to često biva – slatkorečivom demagogijom nalik onoj kad bogati objašnjavaju siromašnima da novac ne donosi sreću. Mi nosimo teret slobode, samoostvarivanja, jednakog prava među polovima, a vama ostaju radosti arhaičnog, zlostavljanje u skladu s običajima predaka, dogovoreni brakovi, marame i poligamija. Pripadnici manjina stavljeni su pod zaštitu kao što se radi sa spomenicima. Mi ih zatvaramo u rezervate da bismo ih odbranili od fanatizma prosvetiteljstva i nevolja napretka – svima koji su nam poznati pod zajedničkim imenom "muslimani" (oni iz Magreba, Pakistana, Afrike) zabranjeno je da se okrenu od vere, ili da veruju samo malo i povremeno, da ih bog uopšte ne interesuje i da svoj život vode daleko od Kurana i plemenskih rituala.

Multikulturalizam je rasizam antirasista. On ljude vezuje za njihove korene. Job Koen, gradonačelnik Amsterdama i jedan od stubova holandske države, zahteva, na primer, da se prihvati to što "neke ortodoksne muslimanske grupe svesno diskriminišu žene" i to zato što nam je potreban "novi lepak" koji će "održati društvo na okupu". U ime društvene kohezije on nas poziva da ekstatično aplaudiramo kad pripadnici tih grupa pokazuju kako ne tolerišu naše zakone. Aminuje se koegzistencija malih, hermetički zatvorenih grupa od kojih se svaka drži svojih, posebnih normi. Ali, ako dignemo ruke od zajedničkih kriterijuma za razlikovanje šta je ispravno a šta nije, podrivamo samu ideju nacionalnog zajedništva. Kad, na primer, neki državljanin Francuske, Britanije ili Holandije tuče svoju ženu, onda se on zakonski kažnjava. Da li treba njegovo delo da prođe nekažnjeno ako se ispostavi da je sunit ili šiit? Da li bi njegova vera trebalo da mu dâ pravo da krši zakone zemlje u kojoj živi? Drugim rečima: na taj način se kod drugih glorifikuje ono što uvek pokušavamo da suzbijemo kod nas samih: neumereni protekcionizam, kulturni narcisizam, čvrsto ukorenjen etnocentrizam!

U temelju te tolerancije počiva prezir pošto ona polazi od pretpostavke da neke zajednice nisu sposobne za modernu. A šta ako odupiranje britanskih muslimana nije proizvod samo retrogradnog rigorizma njihovih vođa već i nejasne slutnje da pažnja koju im država poklanja nije ništa drugo do suptilni oblik prezira i da im se, zapravo, šalje poruka da su suviše zaostali da bi se priključili modernoj civilizaciji? Neke italijanske opštine planiraju da obezbede posebne plaže za muslimanke kako bi mogle da se kupaju daleko od očiju muškaraca. Moglo bi se dogoditi da se u Roterdamu, već u roku od dve godine, otvori prva "islamska bolnica" u kojoj će se poštovati sva pravila Kurana. Kao da smo se vratili na američki jug u vreme rasnih podela – samo što ovu rasnu segregaciju podržavaju najeminentniji predstavnici naprednih snaga u Evropi!

Borba se mora voditi na dva fronta: manjine treba zaštititi od diskriminacije (recimo tako što će se podržavati manjinske kulture i podučavanje na manjinskim jezicima i što će se školski kalendar prilagoditi verskim praznicima), a pojedinci se moraju zaštititi od pokušaja njihovih vlastitih zajednica da ih zaplaše.

I još jedan, poslednji argument protiv anglosaksonskog multikulturalizma: on, naime, ne daje rezultate. To su priznale same vlade evropskih zemalja. Velika Britanija je godinama služila kao azil za džihadiste, što je, kako je svima poznato, imalo dramatične posledice, a sada mora da prizna da je zakazao njihov socijalni model zasnovan na komunitarizmu i separatizmu. Mnogi su se zgražavali nad francuskim autoritarizmom kad je skupština zakonom zabranila ženama i devojkama da nose marame u školama i u državnim institucijama. Frankofobija Timotija Gartona Eša, koji svoj tekst u New York Review of Books počinje pričom o Sen Deniju, dostojna je vašingtonskih neocons -a! A sada političari u Velikoj Britaniji, Holandiji i Nemačkoj, šokirani brzim širenjem običaja nošenja marama i čadora, i sami razmišljaju o donošenju takvog zakona. (3)

Činjenice su zastrašujuće i govore protiv onih koji žele da Evropu prilagode islamu, a ne obrnuto. Što se više povlačimo pred radikalizmom bradatih, njihov ton postaje oštriji. Pomirljiva politika samo povećava njihove apetite. Zasad nema nikakvih osnova za nadu da će ih dobronamernost razoružati. I kod nas, u Francuskoj, postoje kolaboratori džihadizma i na ekstremnoj levici kao i na desnici. Prilikom prošlogodišnjeg spora povodom karikature koja prikazuje Muhameda skupštinski poslanici UMP (Union pour un Mouvement Populaire, desničarske partije) predložili su da se donese zakon o blasfemiji koji bi nas vratio direktno u stari režim.

Moderna Francuska je izgrađena u borbi protiv hegemonske moći katoličke crkve i neće dve stotine godina posle Revolucije da prihvati jaram novog fanatizma. Stoga, težnja islamskog revanšizma, a naročito vahabita iz Saudijske Arabije, muslimanskih bratstava, salafista i Al kaide, koji pokušavaju da se učvrste u evropskim društvima i ponovo osvoje Andaluziju, podseća na kolonijalistički poduhvat kojem se moramo odupreti. (4) Kako su Evropa i Francuska postale sekularna društva? Tako što su vodile beskompromisnu borbu protiv crkve i njenih pretenzija da upravlja duhovima ljudi, da kažnjava one koji žele da izmaknu njenoj kontroli, da blokira reforme i da ljude, pre svega one najsiromašnije, drži u stanju rezignacije i straha. Obe strane su se borile izrazito surovo, što je, na kraju, dovelo do nesumnjivog napretka i omogućilo da se 1905. donese zakon o odvajanju crkve od države.

Francuski model (koji je kasnije primenio i Mustafa Kemal u Turskoj) treba da zahvali srećnu pobedu nad opskurantizmom i događajima kao što je Bartolomejska noć. U tome je njegova nadmoć. Zašto bismo islamu dopuštali ono što više nećemo da trpimo od crkve? Sekularizam, čiji se principi inače nalaze u jevanđeljima, počiva na nekoliko jednostavnih principa: verska sloboda, mirna koegzistencija različitih vera, neutralnost javnog prostora, poštovanje društvenog ugovora i opšte prihvatanje toga da božanski zakoni nisu nadređeni državnim već da je njihovo mesto u srcima vernika.

Francuska je, kaže nemački filozof Hana Arent, tretirala kolonizovane narode i kao braću i kao podanike. Na sreću, prošlo je doba kolonijalizma. Ali, republikanski ideal jednakosti počiva na ideji da svi ljudi, nezavisno od rase, pola i vere, imaju ista prava. Taj ideal još ni izdaleka nije ostvaren. On je čak i u krizi, što su pokazali nemiri u francuskim predgrađima novembra 2005. Ipak, rekao bih da je on bolji uzor od problematičnog obožavanja različitosti. U suprotstavljanju pravu na različitost mora se nepokolebljivo braniti pravo na sličnost – ono što nas povezuje jače je od onog što nas razdvaja.

Stanovište Jana Burume i Timotija Gartona Eša stoji na liniji politike američke i britanske vlade (iako se oni ne slažu s njenom politikom). Džordž Buš i Toni Bler su doživeli poraz u ratu protiv terorizma zato što su se usmerili na vojni sukob, a zanemarili sukob ideja. Ta dva političara, nepopravljivi bogomoljci kod kojih je razmetanje ratnom strategijom u kombinaciji s idealističkom naivnosti, zbog svega toga nisu mogli da vode borbu tamo gde je to bilo neophodno učiniti – na terenu dogmi , tumačenja spisa, reinterpretacije verskih tekstova. (5) Još juče je hladni rat bio povezan s globalnom borbom protiv komunizma, u kojoj su važnu ulogu igrali sukobi različitih ubeđenja, kulturna borba koja se vodila na filmu, u muzici i književnosti. Danas zapanjeno posmatramo kako britanska vlada i krug njenih muslimanskih "savetnika" koketiraju s krilaticom – radije fundamentalizam nego terorizam. Pri tome, ona ne vidi da su to dva brata blizanca i da će fundamentalizam zanavek sprečiti evropske muslimane da učestvuju u reformi islama.

Zato je najvažnije založiti se za prosvećeni evropski islam . Evropa može da postane uzor, blještavi primer za reformu, koja će, kao što je to u katoličanstvu urađeno na Drugom vatikanskom koncilu, otvoriti put za samokritiku i preispitivanje sopstvene savesti u islamu. U svakom slučaju, treba voditi računa s kim se razgovara i ne treba kao prijatelje tretirati one fundamentaliste koji ne igraju otvorenih karata i hoće da koriste levicu ili intelektualce kako bi svoju veru poštedeli izazova sekularizma. (6)

Vreme je da pokažemo solidarnost sa svim buntovnicima u islamskom svetu – s nevernicima, ateističkim libertinima, šizmaticima, čuvarima slobode –kao što smo nekad podržavali disidente u istočnoj Evropi. Evropa bi trebalo da ove disonantne glasove ohrabri, da im pruži finansijsku, moralnu i političku podršku, ponudi im partnerstvo, pozove ih i zaštiti. Danas nema svetijeg, ozbiljnijeg i urgentnijeg posla koji treba obaviti u ime harmonije za buduće generacije. Ipak, naš kontinent kleči pred božjim ludacima, u samoubilačkoj beslovesnosti etiketira i kroti slobodnomisleće ljude. Blagosloveni bili skeptici i nevernici ukoliko mogu da utišaju smrtonosni verski žar!

Nije li neobično što se 62 godine nakon sloma Trećeg rajha i 16 godina posle pada Berlinskog zida značajan deo evropskih intelektualaca bavi opanjkavanjem prijatelja demokratije? Oni žele da popustimo, da se povučemo, oni propagiraju light varijantu prosvetiteljstva. Današnja situacija, naravno, ne može da se uporedi s dramom tridesetih godina kad su najbolje glave u Berlinu i Moskvi, u ime rase, klase ili revolucije, uzele oružje u ruke. Danas je opasnost mnogo difuznija i fragmentarnija. Nema ničega tako stravično opasnog kao što je bio Treći rajh. Čak je i režim mula u Teheranu tigar od papira koji bi pao na kolena kad bismo pokazali makar malo čvrstine. A ipak, svuda ima onih koji šire paniku. Kant je prosvećenost definisao devizom Sapere aude! – Imajte hrabrosti da se poslužite vlastitim razumom! Kultura hrabrosti – možda to nedostaje našim dušebrižnicima. Oni su simptom umorne Evrope koja sumnja u sebe i skače u zaklon i na najslabiji signal za uzbunu. Iza melase njihove dobronamerne retorike čuje se jedna druga muzika – muzika kapitulacije!

Fusnote:

1. Jutta Limbach: "Making multiculturalism work" , in signandsight.com

2. Ramadan je taj svoj stav ponovio i u raspravi s Nikolom Sarkozijem 20. novembra 2003. godine na francuskoj televiziji. Njegov brat Hani Ramandan, takođe državljanin Švajcarske, brani kamenovanje kao vrstu kazne.

3. Više različitih istraživanja potvrđuje da se 87 odsto britanskih muslimana osećaju pre svega kao muslimani, a u Francuskoj taj broj iznosi 46 odsto. To znači da većina muslimana prihvata republikanske ideale, stavljajući svoje verske principe iza lojalnosti francuskoj naciji.

4. Setite se poruke Al kaide od 18. septembra 2001. godine: “Slomićemo krst. Vaš jedini izbor je ili islam ili mač!” A septembra 2006, posle izjave Benedikta XVI tokom govora u Ratizbonu o nasilju i religiji, demonstranti u Jerusalimu i Napluzu su nosili transparente na kojima je pisalo “Jedino rešenje je osvajanje Rima”. A Čiek Jusef El-Karadavi, duhovni vođa Muslimanskog bratstva i mentor Tarika Ramadana, u jednoj od svojih najčuvenijih propovedi kaže da je “islam dosad dva puta isteran iz Evrope, ali će se sada vratiti kao pobednik”. On kaže da sada “neće osvajati mačem, već propovedima i ideologijom”. El-Kuradavi takođe prihvata samoubilačke napade.

5. Toni Bler je 2004. godine povodom Božića štampao dve čestitke, a na jednoj, poslatoj onima koji nisu hrišćani, ne pominje se Hristovo rođenje. Kakav se samo paternalizam krije iza tog perverznog izraza navodno dobrih namera!

6. U vezi s dvoličnošću i duboko ukorenjenim antisemitizmom Tarika Ramadana treba pomenuti da on veruje kako je njegov deda Hasan el-Bana, osnivač Muslimanskog bratstva u Egiptu, došao na loš glas zahvaljujući mahinacijama reakcionističkog “cionističkog lobija”. U tom kontekstu preporučujem knjigu Frere Tariq (Brat Tarik) iz pera Karoline Furest (Caroline Fourest (Paris, Grasset, 2004)), u kojoj se iznose ubedljivi argumenti zasnovani na obimnim istraživanjima. Posle objavljivanja knjige, Karolini Furest je fizički prećeno na veb-sajtu Ramadanovih prijatelja (www.ouma.com). Bila je izložena pravom lovu na veštice i izvesno vreme policija je morala da je štiti.

 

 

 
 
Copyright by NSPM