Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - granice multikulturalizma

   

 

Jan Buruma

Sloboda se ne može propisati dekretom

Ne mogu da odgovaram u ime Timotija Gartona Eša ili "Anglosaksonaca", pa ću zato govoriti samo u svoje ime. Ako je gospodin Brikner bio toliko ljubazan da pročita moju knjigu, ne mogu da razumem kako je zaključio da je ona napad na Ajan Hirši Ali. Dve poslednje rečenice Ubistva u Amsterdamu glase: "I Ajan Hirši Ali je morala da napusti scenu (Holandiju). Bez nje, moja zemlja deluje nekako manja."

Divim se Ajan Hirši Ali i slažem se s većinom stvari za koje se zalaže. Liberalna demokratija se mora braniti od nasilnog ekstremizma i žene treba zaštititi od zlostavljanja. Za takve stvari ne može biti verskog opravdanja. Skeptičan sam samo u vezi s njenom analizom socijalnih problema koji su se javili u evropskim društvima kad se doselio veliki broj izbeglica i imigranata koji nisu poreklom sa Zapada. Revolucionarni islamizam, čiji je izvor na Bliskom istoku, zaista jeste pretnja za sva slobodna društva. Ja se od Hirši Ali razlikujem verovatno po tome na šta stavljam naglasak. Okrenuvši se od predanog islamizma k ateizmu, ona je sklona da u svakoj religiji – a naročito u islamu – vidi koren sveg zla (a posebno zlostavljanja žena). Tradicije različitih kultura, plemenske običaje, istorijske pretke, koji su svi među sobom veoma različiti, čak i u muslimanskom svetu, ona je sklona da poistoveti i posmatra kao jednu monolitnu pretnju. Islam, kako se praktikuje na Javi, nije isti kao onaj u marokanskom selu, u Sudanu ili Roterdamu. I sama Hirši Ali u autobiografiji opisuje kako postoje značajne razlike između njene rodne Somalije i Saudijske Arabije.

U Evropi se ni marama ne može jednostavno uzeti kao simbol verske zadrtosti. Neke žene je nose da bi se odbranile od muške agresije, druge zato što na tome insistiraju njihovi roditelji, a neke po sopstvenom izboru, kao prkosni znak identiteta, čak i pobune. Brikner se divi buntovnicima. Da li treba da budemo na strani samo onih pobunjenika čija nam se stanovišta i potezi dopadaju? Ili život u slobodnom društvu podrazumeva da ljudi mogu, sve dok to ne škodi nekom drugom, da odaberu kako će izgledati, govoriti, klanjati se, čak i kad nam se to ne dopada? Slobodouman građanin ne toleriše različite običaje i kulture zato što misli da su divni već zato što veruje u slobodu.

Biti tolerantan nije isto što i ne priznavati razliku. Ne pada mi na pamet da branim diktaturu u ime tolerancije prema drugim kulturama. Nasilje nad ženama, u stvari nad ljudima, ne može se tolerisati i treba ga zakonski kažnjavati. Nikada ne bih branio sakaćenje genitalija kod dece ili pravo da se tuku žene, bez obzira na to kako glasilo obrazloženje za tako nešto. Ubistva radi vraćanja časti su ubistva i treba ih tako i tretirati. Ali, sve su to stvari koje se tiču sprovođenja zakona. Mnogo je teže shvatiti kako se može stati na put tome da nasilne ideologije zaraze obične muslimane i ugroze slobodna društva. Nisam ubeđen da su od pomoći izjave – poput onih koje iznosila Ajan Hirši Ali – da je islam uopšteno uzev "nazadan", a njegov prorok "perverzan".

Ona, naravno, ima puno pravo da to govori, kao što gospodin Brikner ima pravo da muslimane opisuje kao "brutalne". Mene nimalo ne "uznemiruje" njena kritika islama, niti sam joj branio da se "poziva na Voltera". Međutim, ako je cilj reforma islama, onda takve optužbe nisu najbolji način da se to postigne, naročito ukoliko izjave stižu od zakletog ateiste. Optuživanje islama, a da se pri tom ne uzima u obzir mnoštvo njegovih varijeteta, govori o slepilu za razlike. Nije svaki musliman, pa ni svaki ortodoksni musliman, neko ko će sutra postati sveti ratnik. Izolovanje džihadista i borba s njihovim opasnim dogmama isuviše su važna stvar da bi se pribeglo polemici koja je suviše paušalna.

Gospodin Brikner je važan francuski intelektualac, tako da sam siguran da njemu sve ovo ne treba ni govoriti – baš kao što ni on meni ne treba da drži lekcije o opasnostima kulturnog relativizma. Ali čini se da njega manje zanima suptilna argumentacija nego jednostavni retorički trikovi. Jedan od njih je upotreba maketa, odnosno povezivanje različitih stvari s ciljem da se neko ocrni. Na primer, tvrdnja da Ajan Hirši Ali upoređuju s fašistima ili čak nacistima. Ja nikada nisam rekao tako nešto. Kad Brikner kaže kako ju je jedan holandski kritičar nazvao nacistom, on, u stvari, navodi primer koji sam opisao u knjizi. A zapravo je holandski kritičar Gert Mak nikada nije nazvao nacistom. On je samo uporedio ton njenog filma Potčinjavanje sa nacističkom propagandom, a onda sam ga ja zbog toga kritikovao. Brikner uzima taj izolovani primer da bi rekao kako ja i drugi "filozofi iz fotelje" etiketiramo "branitelje slobode" kao fašiste, dok fanatike predstavljamo kao žrtve.

Usput rečeno, zanimljiv je osećaj kad vas gospodin Brikner nazove "filozofom iz fotelje". U ovoj stvari mogu da govorim i u ime Timotija Gartona Eša; dok je on godine provodio s disidentima iz istočne Evrope, a ja s kineskim i južnokorejskim pobunjenicima, Brikner je, koliko je meni poznato, retko boravio van centra Pariza. Ali to kažem samo uzgred.

U drugom karakterističkom slučaju preterivanja zamišljenom tako da se nešto ocrni putem asocijacija, Brikner pominje najpre otvaranje islamske bolnice u Roterdamu, a onda i italijanske plaže koje će biti rezervisane samo za muslimanke. Ne vidim zašto bi to bilo mnogo gore od otvaranja košer restorana, katoličkih bolnica ili plaža rezervisanih za nudiste, ali on smatra da postoji neka srodnost između takvih ustupaka i segregacije u državama na jugu Amerike, ili čak aparthejda u Južnoj Africi. Onda nije ni čudo što mene, i još ponekog, asocira s inkvizicijom i srednjovekovnim lovom na veštice. Zašto to čini? Zato što je Garton Eš pomenuo neporecivu lepotu i glamur Ajan Hirši Ali. Možda i nije trebalo da to ističe, ali ipak – inkvizicija?!

Pitanje je šta valja učiniti s radikalnim islamizmom . Brikner, izvodeći neobičan hokus-pokus, veruje da smo Garton Eš i ja "na istoj liniji" s američkom i britanskom politikom iako "nismo saglasni s tom politikom". Nisam siguran šta time želi da kaže. A onda napada Buša i Blera što se "fokusiraju na vojna pitanja, na štetu borbe idejama". Ja zapravo jesam protiv "fokusiranja", naročito u slučaju ovog drugog rata s Irakom, dok je Brikner pisao peticije za podršku ratu. On ima pravo na mišljenje, ali nije jasno zašto gospodu Blera i Buša optužuje za "naivnost" – ako već on sam nije naivan. Kako bilo, on sada veruje da bi naše vlade trebalo da krenu u borbu "na 'terenu dogmi', reinterpretacije svetih spisa i religijskih tekstova".

Sad smo možda zaista naišli na teren kulturnih razlika. U čudnovatom napadu galskog šovinizma Brikner objavljuje kako je "francuski model superioran". Ima nečeg simpatično staromodnog, čak i osvežavajućeg, u toj vrsti nacionalnog ponosa. A šta je to što Brikner smatra tako superiornim? Sekularizam , pretpostavljam. Kao i republikanizam. Ja odmah priznajem da ima mnogo toga čemu se treba diviti u Francuskoj i "modelu" koji ona predstavlja. Ipak, Briknerov stav da država treba da se meša u dogme ili u tumačenje svetih spisa možda bi mogao da ima neku težinu u postrevolucionarnoj Francuskoj. Ja verujem da je to, bez ikakve sumnje, veoma loša ideja. Iz mnogo razloga poželjno je da muslimani, kao i svi drugi, budu slobodni da reinterpretiraju religijske tekstove, a da svi mi dovodimo u pitanje dogme. To svakako nije posao države, jer ako bi bio, onda bi se otvorio put autoritarnosti.

Šta, uostalom, Brikner predlaže da se uradi s milionima muslimanskih vernika koji žive u Evropi? Da im se kaže kako da tumače svoje svete spise? Da ih primora da slede primer Ajan Hirši Ali i napuste svoju veru? Možda bi bilo bolje da to urade na osnovu svog slobodnog izbora; očekivati da će ih država naterati na tako nešto nije u potpunom skladu sa slikom koju Brikner ima o sebi – slikom prosvećenog borca za slobodu.

Uobičajeno svojstvo one vrste polemike u koju se Brikner upušta jeste česta upotreba reči "mirenje" i "kolaboracionista". Retko kad to čini naivno. Njegov je cilj da ljude koji žele da se prilagode većini muslimana putem tih reči asocijativno poveže s nacističkim kolaboracionistima. Ukoliko nije samo zloban, to može značiti da on uspon islama vidi kao nešto što se može uporediti s formiranjem Trećeg rajha. Ako je takav slučaj, onda on nije usamljen. Iako vidim opasnost islamizma, smatram da je taj stav preterano alarmistički.

I sad smo stigli do poslednjeg briknerovskog hokus-pokusa: posle sveg frktanja i busanja u grudi kako neće ni za stopu popustiti pred muslimanima i kako treba braniti Ajan Hirši Ali od "neprijatelja slobode" poput mene, on iznenada zaključuje kako danas "nema ničega što podseća na strašnu opasnost kakva je bio Treći rajh", pa čak i da je "vlast mula u Teheranu samo tigar od papira". Odjednom mi, "filozofiji iz fotelje", postajemo pravi paničari koji nemaju hrabrosti da "brane Evropu". Nismo li već jednom čuli nešto slično? Potreba da se Evropa brani od stranih pretnji; umorni intelektualci kojima klecaju kolena i koji sumnjaju u sebe... ali ne, ne, sada se spuštam na nivo Paskala Briknera, kralja pobunjenika s Leve obale.

Tekst je objavljen 29. 1. 2007. na nemačkom jeziku na sajtu internet magazina Perlentaucher .

 

 

 
 
Copyright by NSPM