Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - granice multikulturalizma

   

 

Kristofer Hičens (Christopher Hitchens)

Ona nije fundamentalista

U čemu ljudi greše u vezi sa Ajan Hirši Ali

V. H. Oden ( W. H. Auden), čija stogodišnjica rođenja je bila krajem prošlog meseca, na izvanredan način je umeo da prizove osećanje očaja – ali tako da istovremeno podstakne na otpor fatalizmu. Njegova najčitanija pesma verovatno je "1. septembar 1939", u kojoj pokazuje kako Evropa tone u ponor tame. Razmišljajući kako je došlo do te katastrofe za civilizaciju, on piše:

Exiled Thucydides knew
All that a speech can say
About Democracy,
And what dictators do,
The elderly rubbish they talk
To an apathetic grave;
Analyzed all in his book,
The enlightenment driven away,
The habit-forming pain,
Mismanagement and grief:
We must suffer them all again. (1)

"Prognano prosvetiteljstvo..." – setio sam se tog moćnog i gorkog stiha kada sam video neprijateljske, podmukle prikaze koji su pratili bestseler Nevernik Ali Hirši, knjige koja opisuje bekstvo mlade Somalijke iz seksualnog ropstva u novi život u Holandiji, i potom, posle ubistva njenog prijatelja Tea van Goga, u novi egzil u SAD. Dva naša vodeća intelektualna komentatora, Timoti Garton Eš (u New York Review of Books ) i Jan Buruma, opisali su Hirši Ali, i one koji je brane, kao "fundamentaliste prosvetiteljstva". U nedeljnom New York Times Book Review Buruma je još jedan izraz pozajmio iz jezika tiranije i netolerancije, i njeno gledište opisao kao "apsolutističko".

Poznajem i Garton Eša i Burumu, i sećam se kako su se sa podsmehom odnosili prema ljudima koji su u vreme Hladnog rata predlagali pogrešnu "moralnu ekvivalenciju" između sovjetske i američke strane. Njihova kritika je velikim delom počivala na analizi jezika. Buruma je bio vrlo sarkastičan prema nemačkim levičarima koji su govorili o "potrošačkom terorizmu" SR Nemačke. Svako bi se mogao setiti nekog omiljenog primera, a najsramnije je bilo – i kad malo bolje razmislim, još uvek jeste – kada su neki istraživači američkog zatvorskog sistema taj sistem poredili sa Gulagom.

Ajan Hirši Ali u svojoj knjizi kaže sledeće: "Napustila sam svet vere, genitalnog sakaćenja i prisilnog braka i došla u svet razuma i seksualne emancipacije. Pošto sam prešla taj put, znam da je jedan od ta dva sveta prosto bolji od onog drugog. Ne zbog šljaštećih šljokica u koje je sve umotano, već zbog fundamentalnih vrednosti." Ovo je sasvim reprezentativan citat. Ona je kritična i prema Zapadu, ali ona ga pretpostavlja društvu u kome su žene potčinjene, cenzura sveprisutna, a nasilje prema nevernicima zvanična verska ideologija. Kao afrička žrtva i begunac iz tog sistema, ona misli da je stekla pravo da to kaže. Čega "fundamentalističkog" ima u tome?

Izdanje Newsweek od 26. februara nastavlja onde gde su Garton Eš i Buruma stali: Loren Ali u svom tekstu kaže da je "ironično da ovaj navodni 'nevernik' često zvuči jednako jednostrano i reakcionarno kao i ziloti kojima se tako oštro suprotstavlja". Pozivam autorku da ponudi svoju definiciju ironije, i takođe da navede makar jedno tvrđenje Hirši Ali koje i približno opravdava tu tvrdnju. Taj članak prati, na tipično površan način Newsweek -a, antrfile koji nosi potpuno neverovatan naslov "Život bombaša". Tema tako apsurdno naslovljenog teksta se odnosi na ženu kojoj još od ranog detinjstva strašnim nasiljem prete kako ekstremni, tako i umereni muslimani. Potom je njen holandski prijatelj bio iskasapljen na ulici, a njoj rečeno da je sledeća, i sada mora da živi sa telohraniteljem u Vašingtonu. Ona nikada nije ni koristila ni zagovarala nasilje. Dakle, koga to Newsweek opisuje kao "bombaša"? Uvek je isto sa tim prevarantskim ekvivalencijama: počinje se sa prepotentnim pokušajem da izjednače žrtva i agresor, a završava sa tvrđenjem da je "u stvari" sama žrtva izazvala nasilje kojem je izložena.

Garton Eš i Buruma bi ranije po kratkom postupku završili sa svakim apologetom koji bi optužio kritičare SSSR-a ili NR Kine da svojim kritikom kršenja ljudskih prava u tim zemljama "podstiču Hladni rat". Zašto oni prave izuzetak sa islamom, koji je istovremeno nasilna ideologija i pobunjenika i nekih rigidnih ditatura? Da li zbog toga što je islam "vera"? Ili zato što je – barem u Evropi – on vera etničkih manjina? Ni u jednom od ta dva slučaja nije opravdana nikakva posebna zaštita od kritike. Vera gaji velike pretenzije, uključujući i pretenziju na ovozemaljsku vladavinu nad građanima, i ona se zato ne može izuzeti od pažljivog analiziranja. A zatim, unutar pomenutih "manjina" postoje druge manjine koje žele da pobegnu od kontrole onih koji upravljanju njihovim getima. (Takva je na primer bila pozicija holandskih Jevreja u vreme Spinoze). Radi se o veoma složenom pitanju za čije rešavanje je potrebno mnogo pameti. Tu neće od velike pomoći biti bedno pojednostavljivanje koje kaže da su skepticizam, agnosticizam i ateizam jednako "fundamentalistički". A pogledajte šta se dešava kada Newsweek stvari uzme u svoje ruke: neprijatelj fundamentalizma završava na margini, dok, s druge strane – i pre nego što shvatite da vas vuku za nos – ugroženi i samosažaljivi musliman dobija mesto u samom centru, a da se ne nađe niko da to ospori.

Dozvolite da navedem još jedan primer jezičke omaške koja mnogo otkriva. U krugovima ACLU (American Civil Liberties Association, Američko udruženje za odbranu građanskih sloboda), mi često sebe opisujemo kao "apsolutiste Prvog amandmana". Pod tim podrazumevamo, ironično, da reči naših Otaca utemeljivača tumačimo, da tako kažem, bukvalno. Nama se čini da u ovom slučaju bukvalno značenje kaže da Kongres nema pravo da zabrani bilo kome slobodu govora ili da nametne bilo koju državnu religiju. To znači da mi štitimo svačije pravo na slobodu govora uključujući i one koji kod nas samih izazivaju otpor, i to znači da kažemo da niko ne može biti prisiljen da praktikuje ili odbaci bilo koju veru. Pretpostavljam da bih rekao da je to rigidan princip, ili čak dogma, što se mene tiče. Ali, ko bi se usudio da kaže kako je to isto kao verovanje da treba cenzurisati kritiku religije, ili kao verovanje da treba nametnuti veru? Ako flertujemo sa ovom ekvivalencijom, onda popuštamo pred demagozima i dopuštamo da nas njihovi trijumfalistički uzvici toliko zagluše da do nas ne dopire lament zbog trahison des clercs i "prognanog prosvetiteljstva" . Da sam rekao kako su moji principi stvar nepromenljivog božjeg otkrovenja i da sam spreman da koristim nasilje da bih se izborio za njihovo "poštovanje" – možda bih onda mogao da se nadam da će me neki naši intelektualci saslušati sa više naklonosti.

Objavljeno u časopisu Slate, 5. mart 2007.

Fusnote:

1. Prognani Tukidid je znao / Sve što govor može saopštiti / O demokratiji, / I šta diktatori čine, / stare gluposti koje govore / Nad ravnodušnim grobom; / Analizirao je sve u svojoj knjizi / Prognano prosvetiteljstvo, / Bol koji postaje navika, / Loše uređenje i tugu: / A mi sve to moramo da trpimo ponovo.

 

 
 
Copyright by NSPM