Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - granice multikulturalizma

   

 

Pol Kliter

Postaćemo plen relativizma

Već mnogo godina zvanični kredo holandske vlade je multikulturalizam, i to je pristup koji se dobro uklapa u holandsku istoriju i kulturu. Multikulturalizam je danas povezan s postmodernističkim gledištem. Ključne ideje ove životne vizije su relativizam (posebno kulturni relativizam), negativan stav prema zapadnoj političkoj tradiciji, gajenje kolektivne krivice za prestupe tokom kolonijalne prošlosti i druge stvarne ili izmišljene crne stranice u zapadnoj istoriji.

Multikulturalisti smatraju da je evropska civilizacija krenula potpuno pogrešnim putem još od prosvetiteljstva. Holokaust, nacizam, komunizam, ropstvo – sve to nisu devijacije u odnosu na inače benigni razvoj zapadne kulture, već upravo neizbežni proizvodi evropskog duha koji je, u suštini, represivan.

Multikulturalisti takođe odbacuju univerzalnost prosvetiteljskih ideja demokratije, ljudskih prava i vladavine prava – oni u njima vide samo izolovane teme bez šireg univerzalnog značenja. Prema njihovom mišljenju, apsurdno je, i govori o kulturnoj aroganciji, ako se izvrši invazija na neku stranu zemlju u cilju izvoza demokratije i drugih zapadnih ideja. Isto je tako besmisleno očekivati od verskih i etničkih manjina u zapadnim društvima da usvoje zapadne ideje i integrišu se u liberalnu demokratiju. Manjine treba da žive u skladu sa svojim običajima, a u slučaju nesaglasnosti između nacionalne kulture i nezapadnih ideja, nacionalna kultura je ta koja treba da se prilagodi novim uslovima. Ovakvo shvatanje nosi teške posledice po način na koji se organizuje liberalno društvo. Uzmimo, na primer, slobodu govora. Odgovor postmodernog relativizma je – odustati od kritike. Ne komentarisati nepoznate religije. Pustimo da reforma počne iznutra i izbegnimo provokaciju i polarizaciju.

Posledice su dalekosežne. Postmodernističko shvatanje moglo bi da vodi cenzorskom "pročišćavanju" celokupne zapadne tradicije i književnosti, umetnosti, kinematografije, čak i nauke. Postmodernizam ne ceni naročito zapadnu tradiciju racionalnosti, ali – da li je spreman da ide tako daleko, pa čak i da dovede u pitanje pravo Zapada da se brani? Stanovište koje zagovara ideje prosvetiteljstva – uključujući demokratiju, ljudska prava i vladavinu zakona – treba zameniti glorifikacijom "drugosti", nezapadnim kulturama i posebno ubeđenjem da su sve kulture jednako vredne. Treba uništiti svaku sklonost prema zapadnim idejama kako bi se, da upotrebimo frazu Rodžera Skrutona, "Zapad" oštro kritikovao u ime "ostatka sveta". Rad Stjuarta Sima, profesora kritičke teorije na Univerzitetu Sanderlend (Engleska), dobra je ilustracija ovog pristupa. Suština problema je u fundamentalizmu, koji je on počeo da proučava podstaknut napadima na Svetski trgovinski centar. Dovde je sve u redu. Ali, kao i svi postmoderni kritičari kulture, Sim veoma široko definiše fundamentalizam. U knjizi Fundamentalistički svet; novo mračno doba dogme, pored verskog fundamentalizma, Sim kritikuje "tržišni fundamentalizam", "politički fundamentalizam", "nacionalni fundamentalizam" i tako dalje. On smatra da je fundamentalistički svaki skup ideja koji nije potpuno relativistički. Tako je jedini način da izbegnete optužbu za fundamentalizam to da usvojite postmoderni relativistički pristup koji prihvata i sâm autor.

Sim želi da podstakne na skepticizam prema svakoj ideji o autoritetu. On preferira radikalni skepticizam ("što više skepticizma, to bolje"). Odbrana prosvetiteljskih vrednosti demokratije, ljudskih prava i vladavine zakona samo je još jedna vrsta fundamentalizma koju treba odbaciti.

Budući da je svaka posvećenost univerzalnim vrednostima neka vrsta fundamentalizma, on svet doživljava kao jedan veliki sudar različitih fundamentalizama , u kome niko nije superiorniji ili inferiorniji od onog drugog. Za postmodernog relativistu jednako su vredne sve životne filozofije i svi pogledi na svet. Sim tako odbacuje posvećenost univerzalnim vrednostima. No, da li je to razuman savet? Ako bi prihvatila takav stav, zapadna društva bi, čini mi se, postala veoma ranjiva u pogledu ideoloških izazova pred koje ih stavlja verski inspirisan terorizam. Liberalna demokratija, sa svojom institucijom slobode govora, nije nužno bolja od mogućih alternativa; jedina stvar protiv koje postmodernista hoće da argumentiše jeste evangelističko zelotstvo.

Čemu ovaj stav vodi može se videti i iz Ubistva u Amsterdamu, nedavno objavljene knjige o ubistvu Tea van Goga, koju je napisao holandsko-američki novinar i teoretičar Jan Buruma. Kao i Sim, Buruma se drži postmodernističkog pristupa. On pokušava, slično Simu, da primeni postmoderni relativizam na problem religijskog terorizma. On takođe smatra da orijentacija ka idejama i idealima prosvetiteljstva nije bitno bolja ili poželjnija u odnosu na orijentaciju ka radikalnoj islamističkoj ideologiji. Radikalni islam je fundamentalistička pozicija, ali bi se isto moglo reći i za "radikalno prosvetiteljstvo". I jedno i drugo treba odbaciti.

Ovaj relativistički stav izlazi na videlo kad Buruma upoređuje pogled na svet Muhameda Bujerija, Van Gogovog ubice, i ljudi koje smatra najistaknutijim kritičarima radikalnog islama u Holandiji – Ajan Hirši Ali i profesora prava Afšina Elijana. Bujeri brani radikalni islam, a Hirši Ali i Elijan brane "radikalno prosvetiteljstvo". Po Buruminom mišljenju, oni su u osnovi isti. Prva tačka poklapanja je da su i jedni i drugi "ratnici". Bujeri je ratnik s mačem i nožem i pokušao je da odseče glavu Teu van Gogu. Hirši Ali i Elijan su ratnici s perom. Ali, postmodernom relativisti te su razlike manje važne od sličnosti: svi su oni ratnici. Druga tačka slaganja je u tome da su radikalni. Islamisti su radikalni u smislu da se ne ustežu od radikalne interpretacije svojih svetih spisa. Ukoliko ti spisi zahtevaju smrt nevernika i otpadnika, onda pravi vernik ne treba da se usteže od ispunjavanja Božje volje i ubijanja nevernika i otpadnika, a naročito ako su počinili zločin blasfemije. S druge strane, radikalni su i naslednici onoga što je Džonatan Izrael nazvao "radikalnim prosvetiteljstvom". Jedni su "radikalno sekularni, a drugi radikalno religiozni", ali svi su – "radikalni".


Treća tačka slaganja je u tome što obe radikalne strane veruju u univerzalne vrednosti. Obe smatraju da se bore za pravedni cilj i upravo zato nisu relativisti. Tako obe strane postaju fundamentalističke ako se gledaju iz perspektive postmodernog radikalnog skepticizma. Nakon što je skicirao ideje koje imaju protagonisti radikalnog prosvetiteljstva, Buruma piše: "Isto to se, na neki način, može reći i za njihovog najvećeg neprijatelja: modernog svetog ratnika, kakav je ubica Tea van Goga".

Buruma je upotrebio kvalifikativ "na neki način" – što znači da se kolebao. Naravno, svakom mudrom piscu bila bi neprijatna ta glupava semantička vežba. Jesu li, zaista, te dve pozicije "iste"? Može li se izjednačiti neko ko je ratnik s perom u ruci i neko ko rat vodi ubijajući ljude i odsecajući glave? I Čembrlen i Hitler su imali brkove, ali bilo bi apsurdno toj sličnosti pripisivati bilo kakav značaj. Naravno, i radikalni islam i radikalno prosvetiteljstvo su "radikalni", ali zbog toga nisu nimalo više "isti" nego što su "isti" radikalni plan za ublažavanje gladi i patnje u svetu i radikalni plan da se unište Jevreji ili bilo koja druga etnička ili verska zajednica.

Konačno, možda je tačno da radikalni islamisti veruju, kao što veruju i naslednici prosvetiteljstva, u univerzalne vrednosti. Ali, u njih je verovao i Imanuel Kant, kao i dvadesetovekovni filozofi poput Nikolaja Hartmana i R. M. Hera. Većina filozofa koja se bavi moralom veruje u univerzalne vrednosti. Ali Kant, Hartman i Her nisu zbog toga fundamentalisti. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, doneta u UN 1948. godine, izražava univerzalno uverenje. UN iznose spisak ljudskih prava kao zajednički standard. I nisu UN zbog toga sastajalište fundamentalista i opasnih terorista. Ili možda i jesu – u očima postmodernih kritičara modernosti?

Razmišljanja Burume i drugih postmodernih relativista imaju apsurdne posledice – ali one logički slede iz postmodernog stanovišta.

Buruma se igra i s rečju "čistota". Piše kako se "obećana čistota islamizma" u suštini ne razlikuje od "radikalnog prosvetiteljstva". To znači da nema razlike između Sajida Kutba, ideologa radikalnog islama, i Baruha Spinoze, kuma "radikalnog prosvetiteljstva" .

Mene zabrinjava to što zbog ove relativističke – ili pre nihilističke – pozicije zapadna društva postaju lak plen za ideologiju radikalnog islamizma. Ako zapadna društva misle da ne raspolažu ključnim vrednostima za koje se vredi boriti (miroljubivim sredstvima), onda ni doseljeničke manjine nemaju razloga da prihvate te vrednosti. Ako u zapadnim društvima dominira ideologija koja kaže da demokratija, vladavina prava i ljudska prava nemaju neke specifične kvalitete koji bi ih činili superiornim u odnosu na teokratiju, diktaturu i autoritarizam, onda nema razloga suprotstavljati se radikalnom napadu na zapadne demokratije, napadu koji predvode učitelji mržnje. Postmodernisti koji prihvataju vrednosni relativizam ne samo da negiraju superiornost zapadnih vrednosti već dovode u pitanje i to da li treba braniti te vrednosti kad se nađu izložene napadu od spolja. Demonizujući svaku kritiku religioznog mentaliteta kao "polarizujućeg" i "provokacije", negira se čak i pravo da se brane demokratske institucije. To je samoubilačka pozicija.

Ostaje misterija zašto se mnogi inteligentni ljudi drže postmodernističkog okvira mišljenja uprkos tome što su mnogi inteligentni pisci – Teri Iglton i Džon Serl, da spomenem samo dvojicu – pažljivo dekonstruisali njegove postavke? Mislim da to može imati veze s postmodernističkim ubeđenjem da bi stav – koji oni vide kao relativistički ili pragmatistički – mogao biti od pomoći u borbi protiv verski motivisanog terorizma. Oni se nadaju da bismo mogli da pacifikujemo najradikalnije vernike ukoliko se uzdržimo od radikalne kritike terorističkog svetonazora. To je velika iluzija, što bi i sâm Buruma shvatio da je malo dublje razmislio o materijalu za svoju knjigu. On tu ne opisuje samo protagoniste radikalnog prosvetiteljstva, već i amsterdamskog gradskog odbornika Ahmeda Abutaleba i gradonačelnika Joba Koena. Buruma piše da je Abutaleb – musliman rođen u Maroku, zagovornik pluralizma – "bio okružen telohraniteljima kad smo se sreli; kao i Ajan Hirši Ali, i njemu je potrebna stalna zaštita." To je trebalo da podstakne Burumu na dalje razmišljanje o prirodi religioznog terorizma. Što se tiče Koena, njega prati glas da je suviše mek. Nikada ne koristi oštre reči protiv etničkih i religijskih manjina. On je čovek dijaloga i uzajamnog uvažavanja, suzdržava se od bilo kakve kritike koja bi mogla da povredi osećanja verskih manjina. Ipak je, poimence, kritikovan u pismu zakačenom na leš Tea van Goga.

Buruma misli da zna zašto teroristi mrze Van Goga, Elijana i Hirši Ali – zato što su religijski teroristi u sukobu s "radikalnim prosvetiteljstvom". Buruma i mnogi drugi postmodernisti rade pod iluzijom da ćemo – kad jednom odbacimo radikalno prosvetiteljstvo, a time i radikalnu kritiku religije i svaku provokaciju – moći da se pomirimo s teroristima. A šta bi on savetovao Abutaleba i Koena? Šta su oni pogrešno uradili? Očigledno je da religijski terorizam nije reakcija na oštru kritiku islama. On ima druge korene. I, naravno, u zemljama kao što su Egipat, Pakistan i Saudijska Arabija nema radikalnog prosvetiteljstva, nema uvredljivih karikatura o proroku Muhamedu, niti se objavljuju knjige poput Ruždijevih Satanskih stihova. Ipak, religijski terorizam postoji.

Samo poštenim promišljanjem tih stvari možda možemo da krenemo korak napred u razumevanju te važne pretnje koja se nadvila nad liberalne institucije.

(6. 2. 2007)

Autor je profesor prava na Univerzitetu Lajden u Holandiji. Ovo je skraćena verzija teksta objavljenog u časopisu Free Inquiry, februar/mart 2006. i na sajtu Saveza za sekularni humanizam.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM