Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Prenosimo Građanski list: Intervju Čedomira Jovanovića

   

 

ČEDOMIR JOVANOVIĆ

Srbiji se žuri

piše: Robert Vizi

Nikada ne bih javno saopštavao kroz šta prolazim, da se pretnje nisu proširile i na moju porodicu. I, da pritom okolnosti u kojima   živim nisu zloupotrebljene u političkom obračunu sa mnom. Iza te zloupotrebe, nemam nikakvu dilemu, stoji država, stoji vlada Vojislava Koštunice i pojedini ministri – kaže Čedomir Jovanović, lider Liberalno-demokartske frakcije i direktor Centra za modernu politiku, u intervjuu za naš list.

–   Država koju oni predstavljaju ništa nije učinila kako bi se   ta mučna situacija raščistila. Baš naprotiv, do danas mi nije odgovorila ko stoji iza pretnji mojoj porodici. Ta njihova država danas pravi razliku među građanima. Iskazujući toliko razumevanja za ubicu   Zorana Đinđića i Ivana Stambolića, za čoveka koji stoji iza toliko zločina kao što je Milorad Ulemek, a otvoreno neprijateljstvo prema svakom građanskom interesu. Koštunica govori o karakteru Srbije koju personifikuje. Zato ga ne dodiruju pitanja normalnih ljudi koja ne stiže da čuje od brige za Legiju.

HOĆU DA ZNAM KO ME UGROŽAVA

Je li Vam država dodelila obezbeđenje?

– Nije. To je saopšteno na konferenciji za novinare u SUP-u, ali policija u tome nije bila ozbiljna. Da jeste, taj problem bi bio rešen. Suština problema je činjenica da se mi nalazimo na dve suprotstavljene strane. Besmisleno je očekivati da oni koji su uzrok vašeg problema saniraju posledice koje se pojavljuju. Tražio sam da mi se odgovori na osnovu čega mi se dodeljuje obezbeđenje. Znači, ako sam ugrožen, da mi se kaže ko me ugrožava i da stavimo tačku na to.

Da li su se neke od tih pretnji ponovile? I, da li kao pretnju doživljavate činjenicu da država tako olako, bez komentara, prelazi preko toga da Legijina žena otvara firmu sa znakom JSO-a?

– Lično zbog toga nisam uznemiren jer ne mislim da je potrebno da Legija raspolaže registrovanom agencijom za obezbeđenje da bi mogao da se bavi jedinim poslom koji zna. Ali je to jako ružna poruka građanima Srbije. To je uvreda za ovo društvo. To je nepoštovanje žrtava koje su ti ljudi, pripadnici JSO-a sa svojom komandom, ostavili za sobom. To je demonstracija oholosti. Bezobrazluk preko kojeg ne treba tek tako da pređemo. Kao što ne treba tek tako da pređemo ni preko kosovske demagogije, tribine na Pravnom fakultetu, kao što ne treba da prelazimo preko glorifikacije optuženih za ratne zločine, preko uništavanja našeg obrazovanja...Uostalom, preko svega što je karakteristika Koštuničine Srbije.

Kome treba oživljavanje JSO i njegove simbolike?

– Kroz to što nazivate oživljavanjem zapravo se dolazi do rehabilitacije. A, kad se rehabilituje ta formacija, ili kada se rehabilituje simbolika jednog zločina, što je neizostavno zaleđe JSO-a i Ulemeka, onda se samim tim rehabilituju i oni koji su izvršili zločin. Na kraju, rehabilituje se i sam zločin.

LEGIJINA NOVA ULOGA

Goran Radosavljević - Guri najavljuje otvaranje slične firme. Vidite li tu neku vezu?

– Guri je podelio sudbinu svih policajaca koji su pošteno radili svoj posao. U Srbiji je dolazak Koštunice na vlast obeležen revanšizmom prema profesionalcima u policiji i pravosuđu koji su radeći svoj posao tokom vanrednog stanja, zapravo zakucali na vrata budućeg predsednika vlade, budućeg šefa BIA-e, budućeg ministra policije, što naravno nije moglo da bude tolerisano. I zbog toga su kažnjeni. Svako na svoj način. Jer se kriminalizacijom tih ljudi kriminalizuije jedan politički događaj, a time i mi kao akteri te politike. Tako da je Goran Radosavljević samo deo toga niza. Imao je više sreće od Milana Obradovića, koji je uhapšen   zato što vlast u Srbiji 2005. godine više drži do reči serijskog ubice   nego policajca koji ga je uhapsio. Ono što ja znam o toj agenciji jeste praktično ono što je Goran Radosavljević o tome rekao u javnosti.

I šta kažete na njegovu priču o sastanku Legije sa Jočićem i Bulatovićem?

– O svemu tome smo toliko puta govorili. Prosto, za neke činjenice je potrebno vreme i one su u toj meri šokantne da čak i kada se nalaze pred Srbijom, Srbija ne može da ih razume i prihvati. Danas više niko ne postavlja pitanje   dogovora koji je pravljen između Dejana Milenkovića Bagzija s jedne i Jočića i Bulatovića s druge strane. Da li sumnjate da su razgovori koji su tada vođeni i s kojima smo mi upoznali javnost istiniti, ako danas Miroslav Milošević, prvi čovek javne bezbednosti MUP-a, a potom i sam ministar, potvrđuju da su se sastali i protivzakonito razgovarali sa prvooptuženim za ubistvo predsednika vlade!? O čemu razgovaraju direktor BIA koji je inače bio uhapšen tokom "Sablje" zbog sumnje da je podstrekivao ubice Zorana Đinđića i ministar policije sa Ulemekom? Odgovor na to pitanje znam jer sam ga čuo u sudnici tokom prvog pojavljivanja Ulemeka. Legija je na novom zadatku. Njegova uloga je praktično svedena na zaustavljanje sudskog procesa na izvršiocima. Mene interesuje ko su nalogodavci   12. marta, ko je kreator, konceptualista? I ko je, uz Ulemeka organizovao, ne samo ubistvo Zorana Đinđića nego i sve ono što je nakon toga trebalo da usledi, a vezivalo se praktično za finalizaciju državnog udara

Dakle, vi mislite da   je Legijina uloga u tome da se ceo postupak za ubistvo premijera zaustavi na njemu?

– Tačno.

A gde bi to inače odvelo? Do Koštunice?

Klerikalizacija Srbije

 

"Sve dok se SPC javno ne ogradi od zloupotrebe religije koju personifikuju ljudi poput Amflohija i Filareta, ona će zapravo demonstrirati svoju saglasnost sa tim principima. A to nema nikakve veze sa hrišćanstvom niti sa karaktertom ovog društva kome   mislim da treba i ta crkva", kaže Čedoimir Jovanović. "Ipak, neću da ćutim pred činjenicom da se kod nas zloupotrebljava i religija kako bi se opravdala primitivna potreba dela našeg društva da upravlja Srbijom i svim našim životima u skladu sa sopstvenim potrebama koje nemaju više nikakve veze sa onim što treba da bude naš zajednički cilj. Ta klerikalizacija Srbije je zapravo udvaranje institucijama koje treba da kompenzuju nedostatak autoriteta vlasti. Nije dovoljno da Koštunica kaže Srbima svoju kosovsku politiku, već je potrebno da se sa tim složi i crkva. Pa da onaj ko je protiv Koštunice istovremeno bude i protiv boga", tvrdi on.

– Nemam nikakvu dilemu da bi to odvelo do samog državnog vrha i najvažnijih državnih institucija. Da bi  rasvetlilo tu čudnu ulogu vojske, da bi mi u potpunosti došli do   istine o službama bezbednosti koje postoje oko nas, da bi se suočili sa tim zločinačkim udruženjem koje čine pojedinci iz SPC, ratni profiteri, ratni zločinci, deo nacionalne inteligencije, svi oni ljudi koji su odgovorni za 12. mart, ali i sve druge tragične datume, s obzirom da je rat tokom devedesetih bio samo posledica   politike koja je definisana u Srbiji u drugoj polovini 80-ih i koja je idejno iskazana kroz   nikad autorizovan dokument, memorandum SANU, politički   uobličena   kroz Slobodana Miloševića, a ostvarena kroz sve vojne i paravojne pirove tokom devedesetih, pirove zločinaca kojima je duhovni mir pružala crkvena elita.

ULEMEK NE BI DA PROVEDE ŽIVOT U ZATVORU

Ako je Legijina uloga takva kao što kažete, zašto se onda sad spominje priča o mogućnosti njegovog bega?

– Pa to je epilog. Ako analizirate prethodnih godinu dana, Ulemek nije olakšao svoju poziciju. Načinom svoje odbrane je kompromitovao i sebe i one koji su se puno oslanjali na njegovu verziju istine. Ono što je sa svojim advokatima uputio kao poruku građanima jeste "ja ovo radim zato što je danas na vlasti Koštunica a ne Čeda, Beba, Nataša Mićić ili Zoran Đinđić. I ja danas u vlasti vidim partnera i prijatelja a ne protivnika i neprijatelja". Zašto bi bežao? Zato što se nije predao da bi proveo život iza rešetaka. Tačka na njegovu ulogu je već stavljena. Svojim   pojavljivanjem on je usporio proces, vrativši ga na početak. Dovoljno za sve one koji se plaše istine. Onog trenutka kada se on pojavio, vlast nam je saopštila da nije važno gde je bio, da bi on sam, pred sudom   ponovio ono što je bila politička   teza DSS-a ali i svih drugih političara bez obzira na stranke iz kojih potiču, a koji su bili u   konfliktu sa nama. Onog trenutka kada je Legija pružio alibi Koštunici,   stvaljena je tačka na razmišljanje svih u u Srbiji koji su tragali za odgovorom gde se nalazi, i ko mu pomaže. Jer su u tom krugu oni s kojima se on nalazio i pre 12. marta, s kojima se dogovarao   i planirao 12. mart. Završiće posao. Kao što je došao, tako planira i da ode i to će mu biti omogućeno ako mi unapred ne ukažemo na tako nešto.

Ko bi to mogao da mu omogući? Ista ta država kojoj se predao?

– Da, naravno, jer Legija nije opasan svedok za mene. Sve što je imao da kaže on je rekao, što je mogao da uradi - uradio je. On je danas opasan svedok za drugu stranu. Za Bulatovića i Tomića sa kojima se, što je nesporno, što je dokazano, viđao u predvečerje 12.marta. Za Bulatovića i Jočića sa kojima se nešto dogovarao u noći u kojoj se predao. On je opasan svedok za Slobodana Miloševića u čije ime je počinio najteže zločine. On je opasan svedok za svoje skrivene partnere.

POVRATAK U MILOŠEVIĆEVU SRBIJU

Da li je Vas je DS, isključenjem iz stranke, u stvari, praktično ostavila na vetrometini gde možete biti meta?

– Odnos DS prema meni je ravan odnosu te stranke prema svemu onome što je ta stranka do juče predstvljala. DS u 2004. i 2005. godini   razvija nacionalističku antigrađansku teoriju diskontinuiteta sa svim prethodnim godinama kroz promenu politike, promenu ljudi koji predstavljaju tu politiku, kroz promenu odnosa prema drugim strankama i potrebama društva. To je danas mnogo jasnije nego pre dve godine kada sam usamljen, na tu promenu gledao kao na fatalnu grešku. Svi danas u Srbiji žive tu grešku. Problem je što nema političkog menadžmenta, što nema organizacije koja bi je okončala. Problem je što danas   DS tu grešku ne doživljava kao povod za posao, a ona je napravljena da bi se upravo takvim poslom bavila. Isključenje ne doživljavam kao poseban hendikep. Zašto bi bio problem konstatovati da sam   isključen voljom rukovodstva DS. Da sam isključen zato što Tadić sa nesposobnim okruženjem nije imao drugačiji odgovor na moju težinu u stranci.   To što on misli i radi nema nikakve veze sa onim što misli i radi većina demokrata i zato postoji toliko puno nesporazuma unutar stranke. Meni je zbog toga žao ali je odgovornost na drugoj strani, među onima koji su dozvolili trijumf jednoumlja u DS-u. Stranačko rukovodstvo se nije distanciralo od mene, oni su se udaljili od prirodnog posla stranke koja bi da modernizuje Srbiju. A kad ostanete bez posla u politici, prestaje i svrha vašeg postojanja, osim ukoliko neko ne misli da smo stvorili DS da bi bili štaka ili veštačka pluća propale Vlade.

Da li činjenica da je u toku akcija "Srbiji se žuri" govori da ste se pomirili s tim da ste u stalnoj opasnosti i da uprkos tome morate da delujete?

– Za mene je to kao pitanje klime. Ne mogu da živim tako što ću svoje vreme trošiti na samosažaljevanje. OK - jedan teg više. Politika kojom se bavim zapravo je maraton, s tim što za razluku od atletske verzije, u mojoj ne postoji linija cilja, ni pravo na iznenađenje odsustvom fer pleja. To što se desilo 12. marta ne može biti opravdanje za tromost, učmalost, narodnjaštvo koje danas dominira Srbijom. Skupovi u kampanji "Srbiji se žuri" su skupovi u kojima nailazimo na zapanjujuću podršku. Ponovo smo se vratili u prošlost, ponovo sam na trgovima na kojima sam bio '96, '97 ili 2000. godine. Pre par dana sam govorio u Kraljevu pred punim trgom, na mestu na kojem su Zorana i mene kamenovali u antiizbornoj kampanji '97 godine. I, mogao sam, u potpunosti da pročitam govor iz '97. Bio bi aktuelan.

Ali Koštunica, Labus i ostali iz vlade na to mogu da kažu: "Nije, evo, bila je skupština EBRD, dobili smo Studiju o izvodljivosti, sarađujemo s Hagom...."

– Studija o izvodljivosti je   u fioci od oktobra 2003. godine. Dobili smo je dve godine kasnije, ne zato što je Koštnica učinio sve da bismo je dobili   nego zato što je moja vlada bila nesposobna za nastavak saradnje sa Haški tribunalom.   Evropa je učinila sve kako bi na neki način pokušala da politikom čitavog niza ustupaka transformiše naše društvo. Mislim da to na kraju neće dati kvalitetan rezultat. Evropa će ostati Evropa, a Srbija – Srbija ukoliko nam bilo ko drugi, osim nas samih, bude više zainteresovan za promene u društvu.

Iako pozdravljam svaki oblik saradnje, nemam nikakvu dilemu da Koštunica sa Hagom sarađuje samo zbog toga što je svestan činjenice da se jedino na takav način čuva vlast koju ima. Vlast do koje se došlo preko 12. marta i akcije Stop Hagu. Ta vlast nijednog trenutka nije osporila   sistem vrednosti i ideje koje su   na kraju dovele do masovnih grobnica i haosa s kojim se mi danas suočavamo.

To što optuženici danas odlaze u Hag nije dobrovoljna predaja. To je prekomanda. Juče su bili Vojna pošta Srebrenica, danas odlaze na službu u VP Hag. Bili su i ostali topovsko meso. Tamo odlaze da bi   opstala Srbija koja je reafirmisala politiku ratnih zločina i napravila otvoreno partnerstvo sa onim delom društva i naše političke kulturne i verske elite koja je direktno odgovorna za pet ratova u kojima se Srbija našla i za svaku žrtvu u tome ratu. Znači, dok se u Hagu sudi pojedincima, u Srbiji se mora suditi politici. Sve drugo je greška. Tim generalima su bombe pale na epolete, ali je neko pre toga ovu zemlju doveo u sukob s celim svetom i svojim okruženjem. Ti koji su Srbiju izveli na frontove devedesetih, danas se opet nalaze na vlasti

SVI PROPUSTI DEMOKRATSKE STRANKE

Iz DS-a se u više navrata čulo da će rušiti vladu. Dragoljub Mićunović je najavio da će DS otvarati afere, pa od toga nije bilo ništa. Sad to najavljuje Dušan Petrović. Što su ćutali, šta su čekali?

– DS je žrtva političkog projekta u koji je svesno ušlo njeno današnje rukovodstvo. Nisam žrtva ja, već članovi DS, simpatizeri, birači, ljudi koji očekuju od DS da bude ledolomac koji će krčiti put, koji će svojim primerom pokazati Srbiji šta je to Evropa, šta je to modernizam. Ti ljudi ne zaslužuju da stranku vode oni koji su antiteza svih prirodnih ciljeva i nastojanja DS. Današnje rukovodstvo DS je ili statiralo u svim politički bitnim događajima u našem društvu, ili se direktno tome suprotstavljalo.

Srbiju prošlosti je nekada zastupao Milošević a danas Koštunica. Miloševiću smo se suprotstavljali, a sa Koštunicom kohabitiramo onda kada nam on to dozvoli. Znači, DS je voljom onih koji je danas vode iz faze jednog idejnog političkog konflikta sa Srbijom prošlosti, preko kohabitacije, došla u fazu potpune nemoći koja treba da bude krunisana otvorenom koalicijom DS i DSS, pod izgovorom da se na takav način Srbija brani od SRS. Kad čujem tužne najave odlučnog preokreta, o kojem govori   najuže stranačko rukovodstvo, čini mi se da još nisu sišli sa Fruške gore na koju su otišli u decembru, da bi se dogovorili šta će sa nama koji smo nezadovoljni   postojećom verzijom Srbije.

DS je bila prisiljena da se deklarativno izjasni protiv Koštuničine vlade u postupku koji nije sama inicirala, već je to nametnula SRS, iz sopstvenih interesa. Postoji toliko tema preko kojih smo mi prešli, a nismo imali pravo da pređemo da je to samo još jedna u čitavom niza kompromitacija.

Morali smo da reagujemo na Koštuničin ekspoze u februaru prošle godine koji je bio uvod u radikalizaciju odnosa Beograda i Prištine. Morali smo da regujemo na tako nešto, jer je podizanje nacionalnih tenzija između albanskog i srpskog društva bio uvod u podizanje temperature i u svim drugim multietničkim sredinama. Nismo smeli da ćutimo pred činjenicom da se makar jedan Mađar iselio iz Vojvodine. A kada je do toga došlo, morali smo sve da učinimo da ispravimo tu grešku... Ne može Srbija da strepi nakon svake tuče u nekoj vojvođanskoj kafani. Kada dođemo u tu fazu, znači da je naša stvarnost problematična. Jednu reč nismo rekli o svemu onome što je pratilo rad   Specijalnog suda, okrenuli smo glavu pred   činjenicom da je Srbija poslednje uporište svakog ratnog zločina i poslednja adresa   utehe za svakog zločinca sa prostora bivše Jugoslavije. Srpska tranzicija zavisi od reume Miroljuba Labusa i vašarske agende Velje Ilića, od Jočića i Stojkovića, odnosno njihovog profesionalizma, od Koštuničine brzine. A trčimo trku sa tri milijarde drugih   takmičara. Sa celom Kinom, Indijom, Brazilom, Meksikom, Rusijom, Ukrajinom, Rumunijom, Poljskom.... A mi na tako nešto odgovaramo vraćanjem stranke na koncept iz 1993. godine!?.

Ako je Koštunica pre neki dan dobio 126 glasova tokom tog glasanja praktično o poverenju vladi, DS je odgovorna zato što je mesecima ćutala pred činjenicom da su građani Srbije s milionskom razlikom, izglasali nepoverenje Koštuničinoj vladi još u junu prošle godine.

To se završilo tužnom konstatacijom Borisa Tadića da je u demokratskom društvu sve moguće, pa tako i organizovanje tribine na Pravnom fakultetu na kojoj se najmonstruozniji zločin u Evropi iz druge polovine 20 veka, glorifikuje kroz omalovažavanje stradanja nevinih ljudi. Pred tim srpska vlada ćuti. Ćuti i predsednik vlade i resorni ministar i predsednici partija stranaka koje sebe predstavljaju demokratskim blokom. Logično, kada se zna da su tu   da bi ćutali. Međutim, pred tim ćuti predsednik Srbije koji je pobedio da ne bi ekstremisti došli do predsedništva Srbije. Nema pravo na to ćutanje. Izabran je da bi govorio onda kada svi zaćute. Na vreme, a ne u komentaru sedam dana kasnije odgovarajući na postavljeno pitanje! On   je otupeo i usporio DS i većinu građanske Srbije na takav način da je danas najčešći odgovor   na sve političke događaje zapravo ćutanje jer nije dobro reći nešto što bi Vojislava Koštunicu moglo da iritira.

Može li ipak DS da čeka da se vlada negde oklizne pa da je sruši? Ili verujete da će joj se priključiti.

– Nemam sumnju da DS želi da   bude vlast i   bilo bi dobro da joj se omogući da što pre pokaže šta je to što ona misli da treba u Srbiji da se radi. Problem ljudi koji danas vode DS je zapravo nedostatak političke hrabrosti i odsustvo spremnosti za preuzimanje odgovornosti.. Danas nema koalicije između Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije zato što DSS nije menjala svoj odnos prema DS-u. Iako je Boris Tadić učinio sve da do promene tih odnosa dođe.

Drugim rečima, mislite da nema ništa od ulaska DS u vladu jer Koštunica nema potrebe za tim?

– Tačno. Koštunica danas upravlja Srbijom radeći sve ono što je zamerao nama. Problem je za mene u činjenici da će se tim ponavljanjem Srbija vratiti u 5.oktobar.   Recimo, mi smo poslanicima oduzimali mandate da bi oslabili otpor reformama, on ih oduzima da bi odbranio svoju antireformsku politiku.

DS podršku ne treba da traži u parlamentu, ali treba da traži među građanima Srbije. Treba da im se obrati. Ako Boris Tadić ne zna kako se zaustavlja Vojislav Koštunica, onda treba da pita nas da li mi to znamo. Pa tek pošto pita svakog od nas koji smo nezadovoljni Srbijom 2005. ima pravo da istupi   i kaže "Ljudi ja ne znam kako mogu ovo da zaustavim, ne znate ni vi, situacija je jednostavna, biće kako Koštunica kaže". Znači, Tadić nema prava da Koštunicu definiše kao našu sudbinu zato što je nespreman ili ne zna kako da se politički suprotstavi   Koštuničinom konceptu.. Nije valjda Milošević 2000. godine bio manja prepreka nego Koštunica 2005. Pa ako smo 2000. znali kako u političkom smislu treba da odgovorimo na ono što je naša stvarnost to DS treba da zna i danas. Ako ne zna rukovodstvo DS, onda treba postaviti pitanje ko u DS-u to može da uradi. U suprotnom, ta stranka ne postoji.

POVRATAK LDF U DS JE NAŠE PRAVO

Liberalno-demokratska frakcija je najavljivala da će se žaliti Socijalističkoj internacionali, zbog isključenja iz DS.   Demokratska stranka je sada, po rečima Petrovića, primljena u tu Socijalističku internacionalu. Šta kažete na to?

– LDF je zapravo posledica tog redefinisanja DS kojom se ona iz uloge ledolomca transformisala u pratioca Vojislava Koštunice koji se plaši da ne bude ostavljen.. DS mora da bude moderna stranka koja stalno kandiduje nove teme, koja ima jasne ciljeve koja se bori za te ciljeve na razumljiv način.. Koja igra   da bi dala koš više, a ne da bi primila koš manje. Sve to na žalost danas nije. Raduje me prijem stranke u Socijalističku internacionalu. Ono što će definitivno biti jedna od posledica našeg punopravnog statusa u Socijalističkoj internacionali jeste i novo pravo na koje mi, kao manjina u stranci, računamo.

Drugim rečima, ulaskom DS u Socijalističku internacionalu, LDF ima sasvim regularno pravo da traži da bude priznata kao frakcija unutar Demokratske stranke. Nema potrebe za tužbama, sudovima..

– Tačno. Puno ljudi nas podržava, mi smo danas praktično jedina opozicija onome što se dešava u Srbiji i kada se analizira podrška društva koja prati to što radimo, onda se vidi da smo mnogo ubedljiviji nego bilo koji Koštuničin koalicioni partner.

Vidim samo dve mogućnosti. Ili će društvo videti da se krećemo slepom ulicom i na to reagovati podrškom nama kako ne bi udarili u taj zid, ili će, pošto se od udarca osvestimo, naša alternativa početi posao iz početka jer ništa drugo osim nas neće postojati.. . Mislim da je jako važno da ljudi u Srbiji u svakom trenutku mogu da izaberu. Kao i same demokrate.

 

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM