Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Političke teme

   

 

Zoran Ćirjaković

Srbi-Jevreji-Izrael-Hag

          Urednik u jednom uticajnom američkom dnevniku i dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka došao je u proleće 1997. godine u Bosnu. Predsednica Biljana Plavšić vodila je tih dana rat sa svojim nekadašnjim partijskim drugovima i saborcima. Na ulicama Brčkog Srbi su gađali kamenicama američke tenkove koji su polako širili plavšićkinu »prozapadnu« banjalučku enklavu prema »karadžićevskom« istoku Republike Srpske.

Vozeći se od Banja Luke prema uzavrelom Brčkom sa nekoliko dremljivih kolega, iskusnih dopisnika sa bosanskih ratišta, gledajući pusta sela, u korov zarasla polja i stotine spaljenih kuća, ovaj iskusni novinar, svedok izraelsko-arapskih ratova i novajlija na Balkanu, cinično je prokomentarisao: »Kada su ovo Srbi radili, to se zvalo etničko čišćenje. Kada su ovo Jevreji radili, to se zvalo građenje nacije«.

Tri godine kasnije na večeri sa urednikom jednog uticajnog izraelskog dnevnog lista ponovio sam ovu tvrdnju američkog kolege. Bez oklevanja izraelski novinar osudio je užas srpskog etničkog čišćenja i opravdao izraelski »transfer« terorizmu sklone arapske populacije. »Bosna je multietnička država, a Izrael je odlukom Ujedinjenih nacija ustanovljen kao jevrejska država«, rekao je tada moj jerusalimski sagovornik.

Ubeđivao me je da je jevrejska država, čiju vojsku međunarodne humanitarne organizacije optužuju za masovne zločine i koja na okupiranim teritorijama muslimane tretira kao građane drugog reda, u stvari »jedina demokratska zemlja u regionu«. Vladavina većine je divna ideja. Ako pri tome odlučimo da zaboravimo kako je ta većina stvorena, onda postaje još divnija.

U Hagu se Miloševiću sudi za pokušaj da u proleće 1999. godine uspostavi srpsku većinu na Kosovu. Ne bi me začudilo da se ispostavi, da je tražeći strategiju opstanka na vlasti početkom devedesetih Milošević bio »inspirisan« baš izraelskom višedecenijskom politikom "građenja nacije " . Muslimani – od pobede iranske revolucije i početka Arafatove oružane borbe omraženi na Zapadu - tada su Slobi, kome je rat postao neophodan da bi neutralisao zahteve za demokratizacijom i reformama u Srbiji, mogli izgledati kao idealni i, u »hrišćanskom okruženju«, prilično bespomoćni neprijatelji.

Pominjanje Izraela i jevrejskog stradanja, tako drago pojedinim srpskim vlastodršcima početkom devedesetih, bilo je - šta god mislili o njegovoj moralnosti - krajnje kontraproduktivno. Država Izrael i Jevreji, ako na trenutak zaboravimo moćni proizraelski lobi i sve glasnije i uticajnije »hrišćanske cioniste« u Americi, imaju i jednu »prednost« (bolnu, užasnu, ničim isproviciranu i nezasluženu, ali ipak prednost) na koju Srbija i Srbi ne mogu da računaju. Naime Jasenovac, stravičan logor smrti, ipak nije bio Aušvic, i Srbi, ma koliko u to sami verovali, nisu jevrejska »braća po genocidu«. Biti Jevrejin dugo je sa razlogom značilo, a za mnoge znači i danas – biti žrtva.

Lorens Samers, rektor uglednog Harvardskog univerziteta, pre skoro dve godine rekao je da sama kritika izraelske države i njenih postupaka, čak i ako je izgovorena bez antisemitske »namere«, ima antisemitski »efekat«. Samers je ovo izgovorio pošto je u poslednje vreme naglo porastao broj uglednih američkih liberala od kojih su mnogi profesori na njegovom univerzitetu i izraelsku politiku na okupiranim teritorijama opisuju kao nehumanu, represivnu i zločinačku.

Ovaj moralno teško prihvatljiv i krajnje nedemokratski argument rektora Samersa često je korišćen i ranije. Činjenica da su Jevreji bili žrtve jednog od najvećih zločina u istoriji ne može osloboditi današnje Jevreje - i u Izraelu i u Vašingtonu - odgovornosti za svoje postupke i izjave. Činjenica da svaka kritika i analiza, čak i ona najdobronamernija i najkonstruktivnija, politike države Izrael ili javnih stavova pripadnika jevrejske zajednice širom sveta možda može jednog dana biti zloupotrebljena od antisemita, ne sme biti opravdanje za sprečavanje javnog preispitivanja ovih postupaka i stavova.

Kako pokazuju događaji u Srbiji poslednjih dana, mislim da izbegavanje otvorenog kritičkog preispitivanja može biti puno opasnije i dovesti do opasnih antisemitskih ispada. Ovo je posebno važno zato što je baš priča o zaraćenim stranama u bivšoj Jugoslaviji, odnosno balkanskim Jevrejima i »Jevrejima«, jedna od najkompleksnijih i izuzetno važnih stranica u istoriji krvavog raspada Jugoslavije.

Još krajem osamdesetih Milošević i ideolozi »antibirokratske revolucije« voleli su da veruju da su Izrael i Jevreji širom sveta prirodni srpski saveznici. Tvrdilo se da će slično istorijsko iskustvo sa genocidnim komšijama u Drugom svetskom ratu i zajednički »zeleni« neprijatelj stvoriti neraskidivu vezu između dva »izabrana« naroda. Izgledalo im je da su Jevreji, koji su preživeli holokaust, i »ostaci zaklanog (srpskog) naroda« članovi jedne principijelne koalicije. Izaslanici požarevačkog vožda su krenuli iz Beograda put Tel Aviva i Jerusalima da pomire dve titoističkom politikom nesvrstanosti posvađane zemlje. Na zidu Titovog kabineta u rezidenciji u Užičkoj ulici decenijama se nalazila zlatna mapa Izraela na kojoj je pisalo »Palestina«. Popularni kapetan slikao se sa Davidovom zvezdom, a beogradska čaršija je mesecima brujala o ljubavi jednog prekodrinskog vođe sa lepom Jevrejkom. Očekivanja su bila velika, mada ipak manja od razočaranja koje je usledilo.

Ubrzo pošto su izveštaji sa balkanskih ratišta stigli na naslovne stranice zapadnih medija, novorođeni beogradski instant - »izraelofili« uočili su da su neki uticajni i ugledni pripadnici jevrejske zajednice u Americi i Francuskoj postali vodeći kritičari srpskog vojevanja u Bosni i Hrvatskoj. Od novih »Jevreja« Srbi su na stranicama režimskih glasila postali »Kurdi« i »Palestinci« Balkana.

Sa izuzecima kao što su na primer Danijel Salvatore Šifer, profesionalni »humanisti«, srpski zet i navodno Jevrejin, i grupa ekstremista u Jerusalimu, za koje je »samo mrtav Musliman dobar Musliman«, pojedini jevrejski aktivisti, intelektualci i političari na Zapadu bili su zagovornici ideje da je Miloševićeve Srbe neophodno zaustaviti odlučnom upotrebom vojne sile. Za mnoge od onih koji su preživeli holokaust, kao i za njihove potomke, nije bilo nikakve sumnje ko su »Jevreji« devedesetih na Balkanu i ko je »novi Hitler«.

Nekako im je izgledalo logično da baš pripadnici jevrejske zajednice prvi odgovore početkom devedesetih na pitanje da li postoje i, ako ih ima, ko su novi »Jevreji«   u prvom ratu u Evropi posle holokausta. Zalažući se za intervenciju - »za zaustavljanje Srba« zapadni mediji, naročito američki, u svojim izveštajima i komentarima posebno su naglašavali jevrejsko poreklo onih sagovornika ili autora koji su se zalagali za intervenciju ili ignorisanje kompleksnosti balkanskih ratova. Izjave onih Jevreja koji su izjednačavanje Srba sa nacistima i žrtava srpskih zločina na Balkanu sa patnjom miliona Jevreja u koncentracionim logorima u Drugom svetskom ratu doživljali kao laž i uvredu žrtava holokausta, dobijale su manje prostora.

Bavljenje Balkanom bilo je izuzetno popularno svuda na Zapadu tokom devedesetih. Činilo mi se da su neki od uglavnom američkih i zapadnoevropskih novinara, političara, humanitaraca i boraca za ljudska prava dolazili na balkanska ratišta sa žarom misionara i bez želje da se bave nijansama. Kako je to Ričard Holbruk otprilike formulisao tokom jedne svoje posleratne posete Sarajevu - bosanski rat je bio sukob »nacističkog« Radovanovog SDS-a i Alijinih branitelja multietničke Bosne. Samoproglašeni arbitri balkanskog zla i ljubitelji prejakih metafora su gajili poseban prezir prema onim zapadnjacima po kojima sve nije bilo baš crno-belo. Tako su od Radovana Karadžića više mrzeli britanskog generala Majkla Rouza, komandanta UN trupa u Bosni.

Neki od ljudi koji su se intenzivno bavili Balkanom devedesetih bili su Jevreji. Ali, nabrajati njihova imena bilo bi neprihvatljivo. Uloge i stavovi onih koji bi se na njoj našli su suviše kompleksni i često sasvim različiti. Ali, čak i ako sasvim ignorišem upozorenje rektora Samersa, život u Miloševićevoj Srbiji naučio me je da sumnjam u one koji vole da sastavljaju spiskove.

Mislim da su motivi velike većine Jevreja »balkanskih aktivita« bili sasvim čisti. Uz osećaj nepravde i bes koji je izazvao kod nekih Srba, njihov iskreni i, po pravilu, dobronamerni angažman ipak je doveo i do pravednih, humanih i za sve korisnih odluka. Mislim da je neophodno pozabaviti se »kolateralnom štetom« njihovog upliva da bi se izbegli budući nesporazumi i da bi se antisemitizam u Srbiji sasekao u korenu. Ovo je naročito važno jer je pri iznošenju ovako jasnih stavova u novinskim tekstovima i u javnim nastupima neretko isticano ili sugerisano – sa ili bez pristanka intervjuisanih -   njihovo jevrejsko poreklo.

  Argumenti o Srbima kao novim »nacistima« (iz konteksta mnogih tekstova bilo je jasno da se ne radi o individualnoj krivici) izazvali su u Srbiji - već zatrovanoj ksenofobijom i verom da Srbi mogu biti samo žrtve (odnosno da upotrebim ovaj kliše »Jevreji«) – seriju ružnih i emotivnih reakcija. Jedna je i da su se u Srbiji polovinim devedesetih pojavili i ozbiljniji znaci antisemitizma. U Srbiji nikada nije bilo antisemitske histerije i mržnje koja bi se mogla porediti sa onom koja je tako duboko ukorenjena u nemačkoj, ruskoj, španskoj ili poljskoj istoriji. Ipak, nije slučajno da je Beograd, verovatno, jedini grad u Evropi u kome ste nedavno takozvane »Protokole Sionskih Mudraca«, sramni falsifikat koji je poslužio kao opravdanje za masovne zločine nad Jevrejima, mogli kupiti u uglednim knjižarama u glavnoj ulici.

Ovo omiljeno štivo miliona Arapa koji sanjaju o danu kada će Jerusalim ponovo postati Al Kuds danas je dostupno u Beogradu koliko i u Kairu ili Amanu. Ali antisemitizam – kao i fundamentalizam, izum »tolerantnog« Zapada - u Beogradu je do sada ostao ograničen na pretnje i uglavnom verbalne ispade ekstremnih grupa.

Neki nacionalistički i ksenofobični mediji u Srbiji već su koristili izjave zapadnih novinara, političara i aktivista jedne američke privatne fondacije - često izvučene iz konteksta i preuveličane zarad izazivanja antisemitizma i formulisanja »prihvatljivijih« rasističkih teorija zavere u koje su uključili i Jevreje. Jevreji, po pravilu, sastojak najprljavijih i najmonstruoznijih svetskih teorija zavere, u prvim godinama Miloševićeve vlasti nisu navođeni kao deo globalne »antisrpske koalicije«.

Verujem da su neki od Jevreja koji su se bavili pitanjima balkanskih ratova devedestih ponekad možda previše bili fokusirani na "srpsko zlo" u velikoj meri zbog jevrejskog jedinstveno užasnog kolektivnog istorijskog iskustva. Dakle, ovde se ne radi o nekoj komplikovanoj zaveri, niti o nekom smišljenom antisrpskom stavu. Za mnoge Jevreje nacistički holokaust bio je moguć zbog zapadnog nečinjenja koje je često opravdavano argumentima koji su im ličili na argumente protivnika zapadne intervencije na Balkanu i onih koji su se suprotstavljali pojednostavljenim slikama o zaraćenim stranama u bivšoj Jugoslaviji.

U nekom smislu, veliki broj Jevreja sa razlogom veruje da bi milioni njihovih nevinih sunarodnika bili spašeni da tridesetih godina prošlog veka nije bilo »cepidlačenja« zapadnih političara i medija, ustupaka sili i da se neke zapadne vlade nisu predugo »pridržavale (međunarodnih i domaćih) zakona kao pijan plota«.

Mnogi Jevreji sa Zapada, koji su uzeli aktivno učešće u rasparavama o ratu,   bili su vođeni uverenjem da baš oni – potomci onih koji su preživeli holokaust - imaju obavezu da spreče da bilo ko na zemlji doživi njihovu sudbinu. Dakle, pošto moćni zapadni svet nije zaustavio »pravog« Hitlera, oni osećaju obavezu da prvi alarmiraju svet kada god misle da se pojavio neki "novi Hitler" i da spreče ono što vide kao »cepidlačenje« i »zamagljivanje«.

Brojni novinari i aktivisti širom sveta koji nisu bili Jevreji priključili su se njihovoj misiji. Tako su logori u Kratermu i Omarsci često u zapadnim medijima nazivani »koncentracionim«. Megi Okejn, »legenda« britanskog novinarstva poznata po svom jedinstvenom stilu, opravdala je upotrebu ovog termina koji označava nacističke »fabrike smrti« u Drugom svetskom ratu da opiše logore oko Prijedora tvrdnjom da su (i) srpski logori koncentracioni jer su u njima Muslimani bili koncentrisani.

Dopisnica Indipendenta, Engleskinja koja je jedno vreme živela u Beogradu, organizovala je potpisivanje peticije među kolegama za povlačenje iz »regiona« dopisnika BBC-ja koji je u svojim izveštajima opisivao stradanje Srba iz zapadne Slavonije tokom hrvatske ofanzive maja 1995. godine. Bojala se da bi predstavljanje srpskih civila kao žrtava možda odložilo bombardovanje, odnosno ubedilo zapadne moćnike da na Balkanu devedesetih ipak nije bilo »Jevreja« (što, naravno, ne znači da su sve »strane« isto propatile. Jasne crno-bele slike u zapadnim medijima su ubrzale odluku NATO i Klintonove administracije da prestane da »cepidlači« i da se bombardovanjem uključi u balkansko ratovanje.

Jasan odgovor na pitanje da li je bilo »Jevreja« u ratovima devedesetih u bivšoj Jugoslaviji – a ja mislim da nije - neophodan je i kako bismo se napokon suočili sa stvarnim razmerama ratnih zločina počinjenih na Balkanu devedesetih. Da bi se stvarno izašlo na kraj sa zlom na Balkanu, mora se nažalost   »cepidlačiti«. Sve crno-bele slike, laži i polustine - bilo srpske, albanske, američke, haške ili jevrejske -   moraju biti »demaskirane« kako bismo imali mirniju budućnost. To uključuje i neistinu da je Srbija bila »nacifikovana«. Laž izgovorena da bi se zaustavilo ubijanje nevinih može ponekad biti opasnija - ponekad čak u krajnjem istorijskom skoru i fatalnija - od one koja se izgovara da bi se to ubijanje opravdalo.

Da je sve bilo jasno i crno-belo, Miloševićevi mediji ne bi uspeli da ubede toliko Srba u svoje poluistine. Jedan od bitnih razloga zašto su Srbi masovno podržavali Miloševićevu politiku, čak i kada je bila nesumnjivo zločinačka, nije neka srpka »genetska deformacija« ili zavera njene elite da stvori veliku Srbiju, već činjenica da su njegovi oponenti u Srbiji i na Zapadu, odbijajući da cepidlače, rešili da stvarne srpske frustracije i traume proglašavaju nebitnim ili izmišljenim. Oni su time direktno pomogli Miloševiću da ostane na vlasti, doprineli produžavanju ubijanja i uvećali patnju onih koje su možda iskreno hteli da zaštite.

Balkan predstavlja sasvim drugačiji izazov i od genocidnog nacističkog zla, i današnjeg bliskoistočnog prokletstva. Oni koji na Zapadu veruju da su Dejtonski sporazum u Bosni i etničko čišćenje Srba pod okriljem NATO na Kosovu pacifikovali »zapadni« Balkan, nažalost su u zabludi. Koren te zablude jeste baš u pogrešnom   verovanju da su balkanski užasi devedesetih posledica krvavog obračuna novih »nacista« sa novim »Jevrejima«.

Svaki govor o, na primer, kompleksnom i krvavom istorijskom iskustvu, nasleđu komunizma ili nedemokratske viševekovne strane okupacije kao faktorima koji se moraju uzeti u obzir, neretko je smatran samo manje ili više prikrivenim »miloševićevizmom«, ili po onima koji veruju u neophodnost "denacifikacije" Srba, "balkanskim nacizmom". Navedeni argumenti nisu dovoljno uzeti u obzir u SAD kada se odlučivalo o prirodi, cilju i strategiji zapadne političke intervencije na Balkanu koja je bila neophodna.

Tu su i posebno bolni dvostruki standardi. Sa istom upornošću sa kojom su insistirali da Milošević "ode u Hag", američki zvaničnici obezbedili su da se državljanin SAD nikada ne nađe na optuženičkoj klupi novoustanovljenog međunarodnog krivičnog suda. Nažalost, ovakve stvari koliko god bile nevažne za ustanovljavanje istine o zločinima na Balkanu, određivaće i u budućnosti odnos mnogih građana Srbije i prema Haškom sudu, i prema državama i pojedincima koji ultimativno insistiraju na punoj saradnji sa ovim sudom.

Srbija je godinama posle pada Berlinskog zida bila najveći američki neprijatelj u Evropi i dan-danas mora da dokazuje da skoro svi mi ovde nismo bili i ostali »Miloševići«. Za Srbe i, kako je to Edvard Said napisao u svojoj knjizi »Izveštavanje o Islamu«, Muslimane u američkim medijima često nisu važila sveta pravila političke korektnosti i novinarske objektivnosti. Da je Sloba kojim slučajem na vlasti dočekao 11. septembar, Srbija bi verovatno bila navedena kao jedina hrišćanska članica »osovine zla«.

Nažalost, "Srpskom voždu" - za razliku, na primer, od očeva cionizma odlučnih da naprave jevrejsku državu – Srbi i Srbija nikada nisu bili prioritet. Koliko god da svedoka i »eksperata« Karla del Ponte izvede, pokušavajući da dokaže Miloševićevu pažljivo pripremljenju nameru da stvori neki »Srpski rajh«, svako od nas ko je živeo u Miloševićevoj »maloj« Srbiji zna da sve što je Milošević uradio – bilo legalno, institucionalno, vaninstitucionalno ili kriminalno – bilo je usmereno ka   samo jednom cilju: »Mali Lenjin« iz Požarevca jedino je hteo da »preživi« pad Berlinskog zida i ostane na vlasti.

Priča o novim »Jevrejima« i novim »nacistima« u ratovima devedesetih   može da porodi u budućnost patnje još novijih »Jevreja« i zločine nekih drugih balkanskih »nacista«. Jake i nategnute metafore odmažu preko potrebno razumevanje opasnih "balkankih duhova". Da biste videli kakve sve posledice može imati zapadna nefleksibilna politika, u mnogo čemu zasnovana na lažnim stereotipima i opasnim pojednostavljivanjima, ne morate da čekate na daleku budućnost.

Nedavno je u jednom razgovoru vođa lokalne jevrejske zajednice rekao da su Jevreji u Sarajevu »preživeli i Hitlera i Miloševića i Karadžića« ali da su na putu da nestanu u današnjem, »dejtonskom« Sarajevu. Ovaj gospodin je, po mom mišljenju, jedan od retkih istinskih heroja u prljavim balkanskim ratovima. Njegovo Sarajevo danas više nije multietnički grad i u njemu za Jevreje, Srbe i Hrvate nema puno mesta. Iako nije bilo popisa od 1991. godine, smatra se da oko devedeset odsto stanovništva Sarajeva čine Muslimani Bošnjaci. Pri tome, treba naglasiti da ogromna većina građana današnjeg Sarajeva nisu ni antisemiti ni antisrbi. Šta više, imajući u vidu pakao kroz koji su prošli tokom rata, Sarajlije su danas izuzetno tolerantni ljudi.

»Smrtonosni udarac« multietničkom Sarajevu ipak nisu zadali topovi generala Mladića. Sudbinu istinski multietničkog Sarajeva zapečatili su oni zapadni posrednici koji su o uređenju Bosne i Hercegovine odlučivali sa verom u priču o Bosni kao vekovnoj oazi demokratije na Balkanu. Po nekima od njih, samo su neki Principi i Karadžići – odnosno Srbi – rušili jedinu evropsku »inkarnaciju« američkog »melting pota«.

Jedan američki dnevnik je pre nekoliko godina objavio tekst o Sarajevu u Titovoj Jugoslaviji. Prestonicu "tamnog vilajeta" opisali su kao »mesto gde je vazduh bio slobodniji«, »oazu tolerancije« gde su utočište nalazili disedenti iz drugih republika. To što su jedina stvarna »utočišta« za disidente u Bosni bili zatvori u Zenici i Foči autoru je verovatno zvučalo samo kao miloševićevska propaganda.

Ovaj tekst čak poredi Sarajevo sa Parizom i San Franciskom. Valjda autor misli da je Ratko Mladić porušio i stotine predratnih sarajevskih gej barova i »raspametio« na desetine hiljada sarajevskih Kineza, crnaca i Jamajčana. Ovakve nebuloze o najkonzervativnijoj i najnetolerantnijoj jugoslovenskoj prestonici postale su široko prihvaćene istine na Zapadu. Štampa u Srbiji je slične tekstove često prenosila i zato ne treba da vas čudi da Miloševićeva verzija danas mnogim Srbima zvuči puno ubedljivije od Holbrukove ili Karline.

Da je pri udaranju temelja »dejtonske«e Bosne uzeto u obzir da je Bosna bila stvarno multietnička, ali da nikada nije bila ni demokratska ni tolerantna i da su se u bosanskom ratu devedesetih »tukli loši, gori i najgori« - kako je to voleo da kaže hrabri i mudri sarajevski Jevrejin koga sam ranije citirao - onda bi danas Sarajevo verovatno bilo i multietničko i Bosna po prvi put u svojoj istoriji demokratska. Za sada je jedina bosanska izvesnost da će novi rat verovatno početi onog trenutka kada se strani vojnici povuku, a jedina nada da oni nikada sasvim neće otići.

Denacifikatorima tipa Karle Del Ponte ili Luis Arbur nije dozvoljeno da se igraju prava i pravde na Bliskom istoku. (A i kada se o bivšoj Jugoslaviji radi tako popularno poređenje Haga sa Nirnbergom bi tu bilo puno apsurdnije.) Za razliku od Balkana, hronično »zapaljenog slepog creva Evrope, Bliski istok je danas »ključ« sveta, garancija zapadnog prosperteta i dominacije. »Sveta zemlja« je bure baruta koje stvarno jednog dana može zapaliti planetu i možda dovesti do stvaranja   radikalno drugačijeg svetskog poretka.  

U prilog veri u mogućnost pobede razuma u regionima kao što su Balkan i Bliski istok gde su mir, normalnost i suživot redovno gubili od laži, zločina i gluposti, neophodno je stalno suočavati se sa realnošću i stvari nazivati pravim imenima. Na primer: Palestinci imaju pravo da žive u svojoj otadžbini. Slobodan Milošević nije Adolf Hitler. (Ovo, naravno, ne znači da Jevreji nemaju pravo da žive u svojoj državi na Bliskom istoku i da Milošević nije odgovoran za zločine.) Omarska i oblast Gaze - mada su u oba žicom opasana mesta neki naoružani ljudi svesno »izvršavali naređenja« i ubijali nevine civile - ipak nisu koncentracioni logori.

Ako neki sud ipak presudi drugačije, ako odluči da pokuša da promoviše laži i polustine u istorijske »činjenice«, onda će šanse da ubijanje u Palestini prestane za naših života biti male, a verovatnoća da na Balkanu doživimo još jedan krvavi rat velika. U Prištini, Beogradu i Sarajevu već rastu i neki novi klinci koji će uskoro poželeti da grade nove ili »dograđuju« postojeće države, da prebrojavaju, pa zatim možda i ubijaju Srbe, Jevreje ili Bošnjake.

Prljavi i opasni antisemitski ispadi kojima smo svedoci ovih dana širom Srbije su organizovani i inspirisani od nekih najmračnijih domaćih snaga. Ali, da bismo se protiv njih efikasno borili, moramo razumeti i otvoreno govoriti o različitim uticajima stranih činilaca na Balkanu u poslednjih petnaest godina. Samo tako možemo smanjiti sve prisutniju ksenofobiju, poraziti teorije o "antisrpskim zaverama" i pokazati da su stranci, uključujući i Jevreje, koji se bavili nama u bliskoj prošlosti po pravilu imali dobre namere i iskreno pokušavali da budu konstruktivni. Onda će postati jasnije i zašto, čak i onima koji su iz raznih razloga možda otežali ovdašnju situaciju, moramo sve oprostiti. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što su naši gresi bili neuporedivo veći.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM