Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Zoran Ćirjaković

Srbi i Albanci – pogrešna strategija i skupo plaćeno omalovažavanje (II deo)

Poznavanje albanskog kanona je preduslov za razmevanje ne samo albanske strategije i taktike na Kosovu i u Makedoniji, već i svake tvrdnje koju jedan Alabnac izgovara kada govori o Srbima ili Makedoncima.

Albanskim Kosovom ne vlada islamski šerijatski zakon. Nema odsecanja udova lopovim, nema bičevanja i javnih pogubljenja. Ali svim Srbima i Makedoncima koji žive na teritorijama koje Albanci smatraju delom "Prirodne Albanije" izrečena je u prošlom veku jedna druga surova kazna. Sveobuhvatna, drakonska presuda nije doneta u nekom sudu. Nije bilo advokata, čak ni suđenja. Pravo žalbe ne postoji.

Kazna je opisana u članu takozvanog "Kanona Leke Dukđinija" pod nazivom "ličenje" i vekovima je primenjiovana protiv pojedinaca, najtežih prestupnika u albankim zajednicama i selima. Onome koji se "liči" treba: "zapostaviti i rasturiti kuću, oduzeti svako pravo, poštovanje i čast". "Kuću krivca spaljuju, razaraju je sa biljkama i zemljom.. izazivača nasilne krivice javno streljaju..., a ukućane mu proganjaju.". Ličenom se ne može pomoći ni u smrtnom slučaju, od njega se ništa ne može uzeti niti mu se išta može dati.

Dakle surova u srednjem veku odrezana kazna za najteže prestupnike, "izazivače nasilne krivice", izrečena je u dvadesetom veku jednom narodu, svim kosovskim Srbima. Tu nema nevinih, krivica je kolektivna i neoprostiva. Od beba, tinejdžera koji se rashlađuju po vrelom dana do staraca svi su krivi i treba ih kazniti ličenjem. Sva sredstva od ubistva, paljenja imovina i pokušaja silovanja su ovim postala opravdana, moralna i poželjna. Ličenje obuhvata isključivo Kosovo i deo južne Srbije (koji Albanci nazivaju Istočnim Kosovom).

To objašnjava zašto Albanci do sada nisu napadali ciljve u Beogradu i zašto nije bilo terorističkih napada u srpskim gradovima. Logika ličenja, zasnovana na vekovima starom i izuzetno strogom moralnom kodeksu, je nesumljivo drugačija od logike islamskih "terorista" sa početka dvadesetprvog veka opravdane fatvama islamskih učenjaka izdatih tokom poslednjih desetak godina.

Osim prava na zločin izricanje ličenja kao kazne protiv kosovskih Srba je Albancima dalo i jedno manje brutalno ali još efikasnije oružije: pravo i obavezu da kada govore o Srbima i njihovim postupcima koriste laž kao maralno opravdani čin. Dakle kada su Albanci sa Kosova lagali zapadne novinare, kada su žrtve saobraćajnih nesreća prikazivali kao žrtve policijske brutalnosti (što naravno ne znači da policija na Kosovu nije ponekad činila najteža kršenja ljudskih prava), kada su albanski prevodioci zapadnim novinarima izvrtali reči Albanaca koji nisu dobro shavatili koliko dalekosežno "ličenje" Srba treba da bude, njihove laži i preterivanja su izgovarane sa snagom i uverenjem nekoga ko čini dobro i moralno delo i zapadnim sagovornicima su najčešče zvučali istinito. Ništa u iskustvu zapadnog čoveka nije moglo poslužiti kao priprema za susret sa svetom u kome vladaju ovakva pravila.

Srbi su u početku pokušavali da se sa Albancima "tuku" koristeći neka od njihovih "oružija". Na primer u kosovskom "ratu brojevima". Ali koliko god da je religija Srba ostala paganska, koliko god da je sečenje slavskog kolača važnije od razumevanja Biblije, Srbi su se u dovoljnoj meri hristijanizovali, odustali od svojih sopstvenih patrijarhalnih kanona, da bi se mogli boriti na jednom ovako bizarnom i krajnje "nekonvencionalnom" bojnom polju.

Zato ne treba da čudi da je jedan od najčešćih izraza koji su kosovski i makedonski "Sloveni" (Srbi i Makedonci) koristili da opišu albanske susede bio "divlje pleme". Izraz nesumljivo zvuči izuzetno rasistički i kod zapadnih izveštača i mnogih beogradskih liberala je instiktivno izazivao gađenje i neretko eksploziji antisrpskih osećanja. (Na žalost na Kosovu i u planinama na saveru Makedonije ništa nije onako kako na prvi pogled izgleda.) Albanska strategija zasnovana na ličenju, korišćenju ogromnog prirodnog priraštaja kao bitnog oružija i upotreba albanskih mlađih maloletnika u pokušajima silovanja nealbanskih devojčica je neminovno dovela do toga da ogroman broj frustriranih i poniženih "Slovena" kao jedino moguće rešenje vidi "proterivanje preko Prokletija" ili masovno ubijanje Albanaca. Ovakva ideja, koji su kosvski Srbi i Makedonci redovno iznosili zapadnim sagovornicima, je davala dodatnu verodostojnost albanskoj "istini".

Ako su već poređanja sa Al Kaidom postala imperativ kada se govori o sukobima sa muslimanima (pa i Kosovskim "kvazimuslimanima"), onda se može reži da se čak ni jedanestog septembra zapadni svet se nije susreo sa ovako perverznom strategijom kao što je albanska. Ogromana frustracija koju rađa ovakva albanska strategija otpora prosto neizbežno rađa kod mnogih od onih protiv kojih je usmerena ideju da je masovni zločin jedini odgovor. Ovim ne želim da opravdam ni jedan zločin koji je počinjen nad Albancima, ali sam uveren da su oni albanski lideri koji su je formulisali bili svesni efekta koji će proizvesti i da im je jedan od važnih ciljeva bio da se osvetička ideja srpskih žrtava materijalizuje.

Možda najbolja defenicija albanske strategije na Kosovu devedesetih je da je to bila jedna krajnje pervertirana, neverovatno softicirana verzija dobro poznate strategije "konačnog rešenja". Ta strategija je zasnovana na principu "što gore to bolje" uz aktivno i pasivno saučestvovanje u izazivanju željenog pogoršanja situacije. Cilj je bi da se korišćenjem krajnje neortodoksnih i originalnih metoda isprovocira neprijatelja da izvrši što masovniji zločin. Korist je dvostruka. Što veči broj albankih žrtva to je kraći put ka nezavisnosti i to je lakše naći opravdanje za proterivanje nealbanskih civila. Od perveznosti same strategije jedino još je šokantnija mera u kojoj je bila uspešna. Kada je čula da je maloletni sin srpskog policajca ubijen u Prištini samo par dana pošto su NATO trupe ušle u Prištinu novinarka britanskog Indipendenta je kratko prokomentarisla: "Dobio je što je zaslužio".

Ni količina srpska represija, ni zločini koji su činjeni nisu uzrok izbora baš ovkve strategije borbe i otpora. I da je represija bila puno veća, i da je bila puno manja od one u vreme jugoslovenske kraljevine, Titovog i Miloševićevog režima odgovor Albanaca bi bio indentičan. To je jednostavno način na koji se ovaj prkosni, slobodarski ali kukavički narod vekovima razračunavao sa sa svojim "unutrašnjim" i "spoljnim" neprijateljima. U planinama centalne Azije, na obroncima Kavkaza, u delovima Afganistan ili Pakistana naići ćete na takvu odlučnost da se neprijatelj otera po svaku cenu i samo donekle slične strategije otpora (doduše ljudi su tamo puno hrabriji od Albanaca pa je strategija "čistija" i ne deluje perverzno).

Jedan albanski političar kaga Škeljzen Malići citira u svojoj knjizi "Kosova- Separate world" rekao je da "ćemo izgubiti 50.000 ili sto hiljada ljudi ali ćemo konačno biti slobodni". U tom morbidnom ali na Kosovu neverovatno raširenom kontekstu (naravno ima Albanaca koji nisu prihvatili ovo shvatanje) Milošević je bio istinski (ovo pišem bez trunke cinizma) albanski saveznik koji zaslužuje, ako ne spomenik, onda bar ulicu u centru "oslobođene" Prištine. Iz ugla Kosovskih Albanaca pobeda plaćena sa samo nekoliko hiljada mrtvih sunarodnika stradalih tokom i pre bombardovanja u borbi za "slobodu od srpske okupacije" predstavlja "poklon", "slobodu" dobijena na tacni, skoro za džabe.

Veliki broj Albanaca u Prištini je svojevremeno priželjkivao da Vojislav Šešelj pobedi Zorana Lilića i Milana Milutinovića na izborima za predsednika Srbije. Verovali su da što je ekstremniji, ili kako vele da kažu "krvoločniji", srpski nacionalista na vlasti u Beogradu to će njihov put ka nezavisnosti biti kraći. Često im se činilo da Milošević nije dovoljno "dobar" saveznik, ali je NATO ipak "pravilno odregovao" i dobio albanski rat protiv Srba.

Albanci na Kosovu ne lažu kada kažu da ne vode ni džihad ni rat za stvaranje velikoalbanske države. Razlika može zvučati akademski ali Albanci se ne bore protiv države Srbije da bi se priključili Republici Albanije, već protiv Srba. Za razliku od mnogih srpskih nacionalista, albanski nisu opterećeni državotvornom idejom kao glavnim ciljem (mada nemaju ništa protiv da se Kosovo priključi albanskoj "matici"). Albanci, kako kaže Škeljzen Malići, nacionalista koji se samo u kontekstu Kosova (na kome jedva da postoji dovoljno umereni ekvivalent Vojislava Koštunice, dok se nešto slično jednoj Vesni Pešić verovatno neće pojaviti na političkoj sceni još generacijama) može nazvati umerenim, liberalnim političarem, kaže da Albanci ne samo da žele da nemaju ništa sa Srbijom već ni sa Srbima.

Čak i Malići, verovatno jedan od odmerenijih ljudi u šovinizmom zatrovanoj, etnički očišćenoj Prištini, piše u svojoj knjizi da je Kosovo deo albanskog etničkog prostora i kaže da bi ujedinjenje sa Albanijom bilo najbolje rešenje.

Možda, da se na trenutak vratimo našem imaginarnom zapadnom sagovorniku, bi ovde najlogičnije pitanje bilo zašto Srbi uopšte žele da žive sa takvim ljudima. Odgovor je jednostovan. Mnogi više i ne žele. U kolonama Srba koji su napuštali Kosovo bio je ogroman broj onih koji su bili imućni, imali čistu savest i kojima život nije bio u direktnoj opasnoasti. Oni jednostavno nisu mogli da žive sa ljudima koji ih toliko i tako mrze. Ali Srbija ima obavezu prema pravu i volji onih Srba koji na Kosovu žele da ostanu po svaku cenu. Bez obzira da li je to njihov slobodni izbor ili posledica činjenice da nemaju gde da odu.

Možda najveće zlo koje je Miloševićeva politika nanela srpskim interesima na Kosovu je da Srbi više nikada neće moći da dokažu onima koji će na zapadu uskoro odlučivati o statusu Kosova da je suživot na Kosovu nemoguć ne zbog Srba i srpskog nacionalizma i "imperijalizma", već prvenstveno zbog Albanaca, njihove odlučnosti da svim sredstvima dođu do "konačnog rešenja" i njihovog shvatanja da Kosovo pripada samo njima.

I pored svega postoje brojni razlozi zašto bi država Srbija trebala da ostane prisutna u nekoj formi na etnički očišćenom Kosovu. Ne zbog neke Velike Srbije ili želje za što većem teritorijom pod "vlašću Beograda" (koji je za mnoge na zapadu još uvek sinonim za evropsko "srce tame"). Ne čak ni zbog pravde (ili prava) i svih unesrećenih Srba proteranih sa svojih domova, već prvenstveno zato da Srbija, njena politička scena, javni diskurs i njena budućnost, ne bi doveka ostali taoci izgubljene "kolevke".

Da se generacije Srba u budućnosti ne bi borili sa vetrenjačama neophodno je danas suočiti se sa Albancima kakvi jesu -naravno ne na bojnom polju, tu su ionako Srbe NATO i Milošević već porazili; dok su sami Albanci, na njima tako važnom "demografskom polju", Srbe potukli do nogu. Radi se o izuzetno ozbiljnom, sposobnom i opasnom neprijatelju -svaka druga reč ne bi odgovarala istini - koji zaslužuje najveće moguće uvažavanje, a koga su i Srbi uvek voleli da potcenjuju, omalovažavaju i koriste za svoje međusobne političke razmirice. Cenu tog potcenjivanja i omalovažavanja Albanaca će Srbija plaćati još dugo.

kraj

I deo teksta
 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM