Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Đorđe Vukadinović

Mandati i analitičari

U prošlom broju NIN-a Dragan Bujošević je prozvao izvesne neimenovane “poštene analitičare”. “Kada je DOS prisvojio tuđe mandate zakonito ali neustavno” (podvukao Đ.V.), “to je bila tema svih poštenih analitičara”, kaže Bujošević. “Sada, kada DS tvrdi da je vladina većina i nezakonito i neustavno ukrala tri mandata, pošteni analitičari ne pišu o urušavanju institucija već prognoziraju kada će se demokrate Borisa Tadića vratiti u Skupštinu.”

Na stranu hinjeno kvazineutralno ograđivanje (“Sada, kad DS tvrdi...”), Bujošević je taj koji povlači jasnu paralelu između ovih događaja i, zapravo, onako usput, perfidno šamara sve one koji su svojevremeno trubili o mandatima DSS-a, a sada, eto – valjda iz gluposti, interesa ili navijačkih strasti – zatvaraju oči pred nepravdom koja se čini DS-u. U ovdašnjoj javnosti, a pogotovo u redovima medijskih i političkih analitičara dobro se zna ko je 2002. godine nedvosmisleno i od prvog dana ukazivao na nedemokratsku prirodu oduzimanja mandata poslanicima DSS-a. To su bili Đorđe Vukadinović, Slobodan Antonić, Ognjen Pribićević i Srbobran Branković. Svakako, ovoj kritici vremenom su se pridružile još neke kolege, ali mi smo to učinili smesta i u više navrata, na uglednoj tribini koju je u Medija centru, ponedeljkom u podne, godinama uspešno organizovao i vodio Milan Milošević. Ostali, uključujući i neke u to vreme vrlo eksponirane, ugledne i sveprisutne, uglavnom su mudro ćutali, što je opet, kažem to bez ironije, znatno bolje i poštenije nego da su se poduhvatili odbrane neodbranjivog. U svakom slučaju, od pomenute četvorke dvojica poslednjih trenutno su izvan analitičkog angažmana (Pribićević je ambasador u Berlinu, a Branković se potpuno posvetio privatnom biznisu i javnim mnjenjskim istraživanjima), tako da kada Bujošević danas proziva izvesne “poštene analitičare”, ova žaoka se ne može odnositi ni na koga drugog do na kolegu Antonića i mene.

Pa, kad me Dragan Bujošević već (in)direktno i ne prvi put proziva, hajde da objasnim zašto, ukoliko samo poštujemo elementarne činjenice i logiku – bez obzira na eventualne lične i stranačke simpatije – slučaj mandata DS-a 2005. godine nikako ne može biti izjednačen sa slučajem manadata DSS-a 2002. godine. Činim to pre svega zbog javnosti (inače, više puta sam propuštao i bez odgovora ostavljao čak i direktne prozivke i napade “dragih čitalaca” iz pojedinih stranačkih centrala i njihovih medijskih sekcija), zbog ugleda NIN-a, a i zbog samog Bujoševića sa kojim sam do sada imao priliku da više puta – barem za srpske prilike i običaje – relativno kvalitetno i korektno debatujem.

Da podsetim, nakon što je DSS, 17. avgusta 2001, napustio vladu, skupštinska većina se svela na šestoro poslanika. Jedno vreme vlada je pokušala da funkcioniše i sa takvom većinom, ali je to, po osećaju tadašnjih DOS-ovih prvaka, zahtevalo isuviše napora i oduzimalo dragoceno vreme potrebno za rad na reformama, modernizaciji i transatlantskim integracijama. Stoga je neko u DOS-u (a jasno je da to nije moglo biti bez Đinđićevog i Jovanovićevog – makar – blagoslova) smislio da se naprosto odvadi izvesna količina mandata poslanicima DSS-a, ne bi li vladajuća većina tako postala komotnija. Na Predsedništvu DOS-a, 24. maja 2002. godine, donesena je odluka da se, zbog “izostajanja sa skupštinskih sednica”, oduzmu mandati 21 poslaniku vladajuće koalicije, mahom iz redova DSS-a. Ta odluka je potvrđena u Skupštini 10. juna 2002. godine. No, pošto zakon uopšte nije predviđao mogućnost da se mandati oduzimaju zbog skupštinskih izostanaka, “legalističko-sitničavi” DSS se žalio Ustavnom sudu. Sud je 27. jula 2002. jednoglasno poništio odluku o oduzimanju poslaničkih mandata, na šta je neko u DOS-u odlučio da ide do kraja. Iste večeri kad je objavljena odluka suda (koju je visoki funkcioner DOS-a Goran Vesić odmah odbacio kao “neprihvatljivu”), Predsedništvo DOS-a je donelo odluku o isključenju DSS-a iz koalicije. Dva dana docnije, 29. jula, vladina većina oduzima poslaničke mandate svih 45 poslanika DSS-a uz upadljivo odsustvo bilo kakvog kritičkog komentara na bilo kojoj televiziji i ravnodušne pravno-sholastičke novinske “ekspertize” u kojima je preovlađivao zaključak kako je “sve moguće” i “sve stvar tumačenja”.

Zašto je to bio antidemokratski skandal? Prvo, zato što je time bitno narušena izborna volja građana. I drugo, zato što je time suštinski narušena demokratska reprezentativnost Skupštine.

Apologeti oduzimanja mandata DSS-u tvrdili su da se time nije dogodilo ništa strašno. Kako se to lepo objašnjavalo na naslovnoj stranici lista Danas (28. juni 2002), reč je o pukoj “prekompoziciji u okviru DOS-a”. “Ma koliko da je ovakvim potezom izmenjena parlamentarna slika Srbije”, raspredalo se tu licemerno, “teško je zaključiti da je time pogažena izborna volja birača. Znamo svi da je većina i na republičkim izborima decembra 2000. godine glasala protiv Slobodana Miloševića i SPS-a, a ne za pojedinačne članice DOS-a”. Međutim, u krugovima – bez navodnika – ozbiljnih i poštenih društvenih analitičara znalo se da to uopšte nije tako. Predizborno istraživanje Ljiljane Baćević (IDN), rađeno u novembru 2000, pokazivalo je da među stranački opredeljenim biračima pristalica DSS-a ima 64,7%, SPS-a 9,2%, DS-a 6,4%, SRS-a 5,3%, LSV-a 3,0% itd. Dakle, u trenutku decembarskih izbora DSS je imao tri puta više birača od svih ostalih stranaka DOS-a uzetih zajedno! Štaviše, Zoran Đinđić je bio političar od najvećeg poverenja za svega 1% ispitanika, a Vojislav Koštunica za čak 56% – dakle za pedeset i šest puta više! (Kako je do takvog odnosa snaga došlo i zbog čega je on sada toliko i nepovratno promenjen, pitanje je za Koštunicu i njegove najbliže saradnike.) I onda su, 2002. godine, stranke koje su u trenutku izbora imale tri puta manje birača oduzele sve mandate stranci zbog čijeg su lidera birači i glasali za njihovu koaliciju, a oni sami uopšte ušli u parlament!

Drugo, u trenutku kada su DSS-u oduzimani mandati, to je bila najjača stranka u Srbiji. Na parcijalnim lokalnim izborima, 4. novembra 2001, DSS je sam dobio više glasova od svih ostalih članica DOS-a uzetih zajedno. Prema istraživanjima Srđana Bogosavljevića, a za njega se (što bi rekao Dragan Bujošević) “sigurno ne može reći da je neprijateljski nastrojen” prema DS-u, u maju 2001. DSS je imao 31% potencijalnih glasača, u julu 28%, u avgustu 26%, u septembru 27%, u prvoj polovini 2002. oko 20%, a krajem 2002. opet čak 32% birača. U trenutku kada su DSS-u konačno vraćeni mandati (decembar 2002), DS po Bogosavljeviću nije imao više od 12% pristalica! Dakle, te 2002. godine vlada je iz parlamenta izbacila sve poslanike najjače opozicione partije. I naravno da je Skupština time postala i nereprezentativna i nedemokratska.

Ništa od toga nije prisutno 2005. godine. Skupštinska većina nije oduzela sve poslaničke mandate DS-u i umesto 37 poslanika izabranih na listi DS-a jednostavno imenovala poslanike DSS-a i ostalih vladajućih stranaka. Ne, mandati su ostali kod poslanika koji su i izabrani, samo što su – brojkom i slovima – 2 (dvojica) muslimanskih poslanika napustili poslanički klub DS-a. Skandal sa njihovim lakomislenim imenovanjem za pomoćnike ministara i potonjim ekspresnim ostavkama svakako je pravna i politička brljotina za koju bi, da je savesti i pameti, neko u vladinoj administraciji morao da odgovara. Ali, to svakako nije nikakav antidemokratski i antiparlamentarni udar. Time niti je narušena izborna volja građana, niti je narušena reprezentativnost Skupštine.

Na decembarskim izborima 2003. godine, kao rezultat sporazuma sa Sulejmanom Ugljaninom, na listu Demokratske stranke stavljeni su i predstavnici Liste za Sandžak. Time je DS dobio glasove Ugljaninovih birača u Sandžaku, a takvih nije moglo biti manje od 50 hiljada (recimo, na izborima 1997, Ugljaninova stranka je dobila 49.486 glasova). Ukupno je DS dobio 481.249 glasova. Dakle, bar 10% glasova DS došlo je od Ugljaninovih birača. Čak i da su poslanički klub DS napustila četvorica a ne dvojica muslimanskih poslanika, to ne bi ni u najmanjem narušilo izbornu volju birača. Ugljaninovi poslanici su, dakle, samo u novu koaliciju odneli svoja dva mandata koja su na izborima i više nego pošteno zaradili. Da i ne govorimo o masovnoj podršci Borisu Tadiću na predsedničkim izborima 2004.

Da li je tim odlaskom bitno narušena reprezentativnost Skupštine? Naravno da nije. Da se izbori održe danas, Ugljaninovi poslanici opet bi se našli u Skupštini Srbije. Ali, zanimljivo je, niko se od novinara i analitičara, “za koje se ne može reći da su nenaklonjeni DS-u”, ne nalazi za shodno da kritički prozbori, recimo, o odlasku Nataše Mićić i Gorana Svilanovića iz poslaničkog kluba DS – i zapita se da li bi se oni, ne samo 2003. godine, već uopšte ikada našli u srpskoj skupštini da ih tamo nije uveo DS.

Dakle, da zaključimo. Volja građana i reprezentativnost Skupštine promenom tabora dvojice muslimanskih poslanika nisu narušeni (a medijska i politička hajka na njih je u apsolutnoj suprotnosti upravo sa principima tolerancije i civilizovanosti za koje se njihovi hajkači načelno zalažu). I zato, “pošteni analitičari” i nemaju razloga da zbog toga pozivaju na uzbunu, kao što je to trebalo činiti 2002. Ali, pošteni analitičar (bez navodnika) ima i te kako razloga da poziva na uzbunu kada se izvrši feudalizacija ministarstava ili javnih preduzeća po čisto stranačkoj liniji. Pošteni analitičar ima razloga da s neodobravanjem konstatuje da skupštinska većina, slično kao i u prethodnom sazivu, odbacuje zahtev opozicije da se otvori rasprava o poverenju vladi. Pošteni analitičar ima razloga da upozorava ako se vladina većina održava kupovinom opozicionih poslanika, ako ne ispunjava svoja predizborna obećanja i ako se nedovoljno oštro, ili selektivno, obračunava sa korupcijom.

Sve ovo, i još mnogo toga, ovaj analitičar je govorio i činio, u svim prilikama i podjednako dosledno, kako pre tako i posle marta 2004. godine. Uključujući i načelan stav da su nešto češći ritam izbora i što veća reprezentativnost parlamenta korisni elementi demokratske stabilizacije. Što opet ne znači i da sam uvek i u podjednakoj meri bio u pravu. Zanimljivi su mi, međutim, oni mediji, novinari i analitičari, koji nekako uvek izmiču Bujoševićevoj kritičkoj pažnji, a koji su se, nakon marta 2004. (ili nakon oktobra 2000) iznenadno prosvetlili i preobratili. Pa tako naprasno otkrili da novi izbori više nisu “skupi” i ne znače “nepotreban gubitak dragocenog vremena i tempa u pridruživanju evropskim integracijama”. I da vlada ne treba samo da “izražava odnose snaga u Skupštini”, već i da, maltene, u svakom trenutku mora da ima natpolovičnu većinu u biračkom telu. Analitičari, naravno, mogu da pogreše. Mogu da budu namerno pristrasni, ili prosto da pogreše iz previda ili neznanja. Ima ih boljih i gorih, pametnijih i glupljih, objektivnijih i obrazovanijih. Baš kao i političara, novinara, književnih i filmskih kritičara. Ali nigde se, sem kod političkih analitičara, zbog toga što postoje i oni korumpiraniji, gori i gluplji, ne bagateliše i ne dovodi u pitanje cela struka.

U Svetom pismu se govori o onom koji vidi “trun u oku brata svojega”, a balvan u svom ne vidi. Kada Dragan Bujošević bude makar uočio balvane, odnosno povadio “pesak” iz očiju maločas opisanih, preko noći progledalih eksperata, novinara i analitičara, moći će da se baci na vađenje trunčica iz očiju Đorđa Vukadinovića, Slobodana Antonića, i ostalih, više ili manje dobrih, poštenih analitičara.

Ali prethodno, ne bi bilo zgoreg da malo bolje pogleda i u svoje oko.

(NIN, 27.10.05)

 
     
     
 
Copyright by NSPM