Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Bosna i Hercegovina: deset godina od Dejtona

   

 

Slobodan Durmanović

U ZAČARANOM KRUGU „REFORME USTAVA"

U poslednje tri i po godine kontinuirano se radi na ustavnim promenama u Bosni i Hercegovini – od donošenja ustavnih amandmana u aprilu 2002, kojima su de iure uspostavljeni „multietnički entiteti“, pa do tekućih ustavnih promena u oblasti bezbednosti, kojima se uspostavlja „jedna vojska“ iliti Oružane snage BiH,   čime se, od 1. januara 2006, ukidaju entitetske vojske i ministarstva odbrane (vidi tekst   „Od 'države u začetku' do borbe za goli opstanak entiteta“(2), www.nspm.org.yu ). Da u BiH ustavne promene sustižu i prestižu jedne druge, upečatljivo nam govori poslednji primer: skoro mesec dana pre nego što su „vojne“ ustavne promene „prošle“ parlamentarnu proceduru u Republici Srpskoj, političari iz BiH već su se dogovorili da počnu novi krug ustavnih promena. Dogovor je ozvaničen političkim sporazumom vođa osam najvećih političkih partija Srba, Hrvata i Bošnjaka, potpisanim u Vašingtonu 22. novembra 2005.

          Vašingtonski (ne)sporazum:   „snalažljivi“ u prevodu

         Postoji nekoliko veoma upečatljivih rečenica u sporazumu. Prema nezvaničnom prevodu, kako je objavilo više medija u RS, “lideri vodećih političkih partija u Bosni i Hercegovini“ obznanili su svoju „posvećenost sprovođenju politike reformi potrebnih da BiH postane punopravni član NATO i EU što je pre moguće“.

           A   ključni delovi   „Vašingtonske izjave“ glase:

  „Pored sprovođenja reformi na područjima odbrane, politike i ekonomije, mi ćemo takođe unaprediti Ustav BiH da bi se uspostavila efikasnija državna vlada. Odlučni smo da se uključimo u proces reforme Ustava koji će unaprediti državnu vladu, parlament i Predsedništvo. Mi smo posvećeni tome da napravimo ove reforme Ustava do marta 2006. godine. Ovo su samo početni koraci. Mi shvatamo da će buduća reforma Ustava biti potrebna da bi se ispunili uslovi za prijem u EU.“

        Istog dana kada je izjava potpisana, predsednik Republike Srpske i vođa Srpske demokratske stranke Dragan Čavić upitan je da li termin „državna vlada“ znači da se u sporazumu prejudicira budući naziv Saveta ministara BiH.

„Vi nemate pravi prevod. U engleskom jeziku postoji reč 'government', koja ima dvojako značenje: 'vlast' i 'vlada', tako da se ne može tumačiti da je reč o nekakvoj budućoj vladi BiH“, lakonski je odgovorio Čavić. No, sutradan, kada se isti „nezvanični prevod“ pojavio u banjalučkim „Nezavisnim novinama“, nisu reagovali ni Čavić ni ostali srpski pregovarači u Vašingtonu Milorad Dodik i Mladen Ivanić. Mesec dana kasnije pokazalo se da za sada „Vlade Bosne i Hercegovine“ neće biti, ali da će biti „državne vlade“,   s tim da dosadašnji naziv „Savet ministara BiH“ ostaje samo za „kućnu upotrebu“. Elem, odmah posle pregovora u Vašingtonu „moderator“ priče o ustavnim promenama Donald Hejs doslovce je izjavio:

„Imaćemo vladu Bosne i Hercegovine, koja će se tako predstavljati prema inostranstvu, a u BiH ćemo je i dalje zvati Savet ministara.“

              Politički predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka dogovorili su se relativno lako da to što sada nazivamo Savet ministara Bosne i Hercegovine ubuduće treba da ima još dva ministarstva, pored deset sadašnjih: jedno za poljoprivredu, a drugo za nauku i zaštitu životne sredine. Oba ministarstva trebalo bi, kako je zvanično saopšteno, samo da „koordiniraju“ rad istoimenih ministarstava koja ostaju na entitetskom nivou. Uvođenje novih ministarstava obrazlaže se „potrebom za efikasnošću u približavanju EU“.

Ostaje, međutim, da vidimo hoće li tako zaista i biti, jer detalje o tome kako bi sve „funkcionalno“ trebalo da izgleda još niko ne saopštava. Predstavnici bošnjačkih partija Stranke demokratske akcije i Stranke za BiH   još uvek su nezadovoljni, pored ostalog i zato što njihov zahtev da Savet ministara ubuduće ima čak 16 ministarstava nije odmah prihvaćen!? Zato i najavljuju da će „i to doći na red, kad bude potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) BiH i EU“. A predstavnici Evropske komisije u Bosni i Hercegovini ostavljaju prostor za ovakva stremljenja saopštenjima poput onog da „promene Ustava BiH nisu uslov za potpisivanje SSP“, ali pri tom odbijaju da odgovore na pitanje šta će biti uslov pošto se potpiše Sporazum BiH i EU.

          U međuvremenu, političke vođe Srba, Hrvata i Bošnjaka pregovaraju i o „funkcionisanju Predsedništva BiH“, ali su, barem za sada, njihovi stavovi o tome sasvim suprotni. Najjača bošnjačka partija SDA i njen satelit Stranka za BiH neprekidno insistiraju na jednom predsedniku Bosne i Hercegovine koji bi se birao na neposrednim izborima. Kao „krajnji kompromis“ nude rešenje da postoji jedan predsednik BiH koji bi se birao u parlamentu Bosne i Hercegovine. Oba predloga izazivaju zgražavanje sva tri srpska pregovarača. Oni predlažu da se tročlano Predsedništvo BiH preoblikuje u instituciju sa jednim predsednikom i dva potpredsednika Bosne i Hercegovine, s tim da se sva trojica biraju u Parlamentu BiH, i to po sadašnjem principu „jedan iz RS, dva iz Federacije BiH“, uz rotiranje potpredsednika sa predsednikom na svakih 16 meseci u četvorogodišnjem mandatu. Srbi predlažu i da iz delokruga tako koncipiranog Predsedništva budu izostavljene neke od sadašnjih važnih nadležnosti, kao što je, recimo, parafiranje budžeta koji izglasa Parlament BiH.

       Pregovara se i o izboru i funkcionisanju Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Stavovi pregovarača i o tome su dijametralno suprotni. Srbi i Hrvati prihvataju izvesne modifikacije u načinu izbora poslanika u Dom naroda, nastojeći da se poslanici u oba doma i dalje biraju odnosno delegiraju po entitetsko-etničkom principu. Bošnjačke partije bi najradije ukinule Dom naroda, ali pošto to „ne prolazi“, traže da pri izboru poslanika u „državni parlament“ cela teritorija BiH bude definisana kao jedna izborna jedinica, što je, zapravo, malo „mudriji“ put da se zaobiđe ustavno rešenje „zaštite vitalnog nacionalnog interesa“ koje se ostvaruje u Domu naroda.

          Sve što nije na njihovoj liniji, za SDA i SBiH predstavlja samo „kozmetičke promene“, jer oni tobože insistiraju na „građanskom konceptu države BiH“, a ne na „nazadnom entitetskom i etničkom principu koji brane Srbi i etničkom principu za koji se zalažu Hrvati“. Jednostavno rečeno, cela priča o „reformi Ustava BiH“ od strane bošnjačke političke elite postavlja se naglavačke, kao da sadašnji ustav BiH nije deo Dejtonskog sporazuma. Bošnjačka „ustavotvorna“ politička elita zaklanja se iza floskule da je „Dejton prevaziđen“, dok hrvatska politička elita uvređeno ponavlja da su „u Dejtonu Hrvati oštećeni“, ne pominjući uopšte Vašingtonski sporazum Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića iz 1994. godine o stvaranju Federacije BiH, takve kakva je sada. I Hrvati i Bošnjaci posebno nastoje da u priči o ogromnoj javnoj potrošnji u BiH, „produkovanoj postojanjem trinaest vlada sa više od dve stotine ministara“, zaobiđu   prostu činjenicu da samo u Federaciji BiH ima 11 vlada (10 kantonalnih i jedna entitetska). Ta činjenica, izgleda, još manje zanima raznorazne predstavnike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i „podstrekače“ „ustavne rekonstrukcije BiH“.

                        „Moderacija“   Instituta za (ne)mir

              „Moderator“ sadašnjih pregovora o „reformi Ustava BiH“, koji, različitim intenzitetom, traju zapravo već osam meseci, zove se Donald Hejs. Do pre godinu dana Hejs je bio zamenik visokog predstavnika u BiH Pedija Ešdauna: iz tog perioda ostao je zapamćen kao osoba koja mnogo priča,a malo radi na sprovođenju „programa“ pod znakovitim naslovom „Posao i pravda“, koji je „smislio“ njegov tadašnji šef Ešdaun. Može biti da je Hejs bio malo uvređen što ni posla ni pravde u BiH još nema, pa je odlučio da sam napravi novu državu Bosnu i Hercegovinu. A kako za svaku novu državu treba i ustav, ovaj „ustavotvorac“   krenuo je prema svom novom cilju, uživljavajaući se u ulogu „moderatora“ u razgovorima o „reformi“ Ustava BiH, koju je dobio od Američkog instituta za mir (USIP). Pod njihovim okriljem napravio je „Dejton projekt“, uz pomoć Brusa Hičnera i Pola Vilijamsa, pa krenuo, dakle, pre nekih osam meseci, u potragu za sagovornicima u najvećim političkim partijama u BiH. Tri najveće partije u Republici Srpskoj SDS, SNSD i PDP u Hejsov „projekat“ uvele su tri svoja visoka funkcionera: zamenika predsednika SDS Mladena Bosića, univerzitetskog profesora dr Dragoljuba Mirjanića iz SNSD i čuvenog sociologa dr Slobodana Nagradića, trenutno na funkciji zamenika ministra za ljudska prava i izbeglice BiH, kao predstavnika PDP. Sa još pet manje-više poznatih kolega iz bošnjačkih partija SDA i Stranke za BiH, te Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske narodne zajednice, zajedno su celo leto Gospodnje 2005. pričali na Hejsove „zadate teme“. Sve se odvijalo mimo medija, “dobro obavešteni“ su znali ponešto od onoga o čemu se priča, ali „Dejton projekat“ zvanično je pomenut u javnosti tek mesec i po dana pre „Vašingtonske izjave“. Izgleda da baš tako Hejs&co zamišljaju javnu raspravu o najvažnijem dokumentu u jednoj zemlji. A ni njihovi srpski sagovornici, baš kao ni njihove ostale domaće kolege, nisu hteli da „uzbunjuju“ javnost brigom o nekom tamo ustavu, jer su im   Hejs&co „obećali“, kako su kasnije obrazložili svoje ćutanje, da se „u razgovorima neće zadirati u entitetsko uređenje BiH“.

           Zbog tog „obećanja“, posle sustreta u Vašingtonu, vladalo je najveće zadovoljstvo među srpskim političarima. Čavić, Dodik i Ivanić postigli su tanak konsenzus o nečemu što je u ustavu već definisano –   da bez republike Srpske nema Bosne i Hercegovine, a zajednički su nudili i konstruktivna rešenja o „boljoj funkcionalnosti BiH“. Ipak, teško da bi iko ozbiljan mogao da potpiše garanciju da će „srpska trojica na vrhu“ manifestovati visok stepen političkog jedinstva kad se uđe u tzv. drugu fazu „Dejton projekta“. Kad prođu redovni opšti izbori u jesen 2006, Donald Hejs će, kako je sam najavio, početi novi krug svoje „moderacije“: ovoga puta „razgovaraće se“ o entitetima. Šta to znači, Hejs za sada ne otkriva, a srpski političari uveravaju javnost kako to maltene nije nikakav problem. Štaviše, ako dođe do takvih razgovora, nema odstupanja od postojanja Republike Srpske, već RS može dobiti samo novo priznanje, pored priznanja koje ima u Dejtonskom sporazumu. Otprilike tako horski pevaju vodeći srpski političari danas, decembra 2005. godine. Srpske nevladine organizacije proistekle iz minulog rata (porodice poginulih i nestalih, logoraši, ratni veterani), ali i studenti i sindikati, u Hejsovoj najavi vide opasnost po opstanak sadašnjeg statusa Republike Srpske u okviru BiH, pa su Hejsovog poslodavca ironično nazvali „Institut za nemir“.

      Već se „lepo“ pokazalo da kad Hejsov institut unese nemir među Srbe, Bošnjaci postaju mirniji, i obrnuto: Srbi su zadovoljniji kad se Bošnjaci na institut naljute. Nije to priča o komšijama i kravama, već su posredi posledice dva prilično različita viđenja „ustavne budućnosti“ Bosne i Hercegovine. Kad se tome doda i hronični nemir Hrvata zbog njihove pozicije u BiH, niko ozbiljan ne bi trebalo da ima nade da postoje velike šanse za dogovor između političkih predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka u tzv. drugoj fazi Hejsovog „Dejton projekta“. Tim pre što ni u sadašnjoj fazi nije ostalo malo nezadovoljstva među bošnjačkim i hrvatskim pregovaračima, tako da njihova povređena politička sujeta zbog izgubljenih nada u prvoj fazi može prerasti u političku obest ako im Hejs „malo više“ ne izađe u susret u drugoj fazi. Jer, kako tvrde u SDA i HDZ, Hejs im je davno obećao da će se razmatrati „sva pitanja“, a pod tim se podrazumeva i „političko-teritorijalna reorganizacija BiH“.  

                                 Suštinske razlike

            Naravno, Donald Hejs nije svemoćan, ali je dovoljno iskusan “moderator“, dostojan dosadašnjeg angažmana svog poslodavca Američkog instituta za mir na Balkanu (vidi tekst Z. Stokića „Amerika i budući status Kosova“ – www.nspm.org.yu ). Hejs rado ističe da „Vašingtonska izjava“, u koju je uključio sebe i svoje drugove iz USIP, ne zaobilazeći ni Ričarda Holbruka,“nije potpisana u nekom restoranu, već pred američkim državnim sekretarom Kondolizom Rajs“. Nadalje, on veoma dobro zna u čemu je suština priče u koju je „uplovio“.

         „Postoje suštinske razlike između dva koncepta: jedan ide ka tome da BiH ima izvorne nadležnosti, a drugi ka tome da ima nadležnosti prenesene sa entiteta“. Tako Hejs objašnjava nepremostive razlike među pregovaračima o „budućem statusu“ Bosne i Hercegovine. Ono što Hejs takođe veoma dobro zna, ali ne govori, jeste opštepoznata činjenica da je Dejtonskim sporazumom BiH već ustrojena po „drugom konceptu“. “Prvi koncept“ jeste legitiman zahtev bošnjačkih političkih predstavnika, a delimično i njihovih hrvatskih kolega, ali taj „koncept“, prosto, pretpostavlja korenitu promenu Ustava BiH kao ključnog aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma.

No kada to Sulejman Tihić zgodno uvije u foliju „države zasnovane na građanskim vrednostima“, što zvuči sasvim „evropski“, stvar deluje bezazleno. Kad se u priču ubaci i poneki šaljivi element, poput tobožnje „svađe“ Tihića i Hejsa u Vašingtonu, u kojoj je Hejs „povisio ton“ prema Tihiću, ne treba da čudi što dvadesetak dana kasnije u Sarajevu i od Tihića i od Hejsa dobijamo gotovo istovetnu „analizu“ o „suštinskim razlikama“ među pregovaračima – onu o „dva koncepta“. Takva „analiza“ služi Tihiću da još „utemeljenije“ zatraži reviziju Dejtonskog sporazuma, s porukom da „on ne želi da legalizuje greške iz Dejtona, koje danas priznaje i Ričard Holbruk“. Problem će se, dakle, kako dani, meseci i godine odmiču, sve češće postavljati u tihićevsko-hejsovsku ravan: u procesu ustavnih promena ne može se legalizovati sve iz Dejtona!? To znači da bi sve što je Tihićev idejni vođa Alija Izetbegović tražio u Dejtonu, a tad nije „prošlo“, Ričard Holbruk sad prihvatio jer je „onda pogrešio“. Sad bi to moglo „opet“ da se „legalizuje“. Bilo bi smešno kad ne bi moglo biti i tragično: u poslednjem poglavlju ove „legalizacije“ valjalo bi načisto ukinuti i naziv i entitet RS, onda sve „lepo“ podržaviti, a raznim dekretima uvesti na prvo mesto „državnu“ nacionalnu pripadnost, o čijem bi imenu moglo donekle da se razgovara („Bosanac“ ili „Hercegbosanac“, kako predlaže Bakir Izetbegović).

          Naravno, u Tihićevoj SDA i Stranci za BiH Harisa Silajdžića svesni su da se njihovim maksimalističkim zahtevima neće udovoljiti ni sada ni u narednih nekoliko godina, ali oni uveravaju javnost da će doveka biti istrajni, nadajući se da će u Belu kuću i Stejt department što pre da se vrate zajednički prijatelji Alije Izetbegovića i Ričarda Holbruka. Nadu im daje i to što tamo i sada ima ljudi koji su, poput Nikolasa Bernsa, skloni da sve stanovnike BiH olako nazovu „Bosancima i Hercegovcima“. Ovo i ne čudi previše, budući da je SDA za suflera u Vašington poslala svog čoveka koji se služi takvom retorikom: ambasador BiH u Vašingtonu Bisera Turković, kadar Alije Izetbegovića još iz vremena rata, u javnim obraćanjima sve stanovnike zemlje koju predstavlja „ponosno“ i redovno naziva „Bosancima“. To vam je, objašnjava ona „neukima“, isto kao u Americi: kao što su tamo svi Amerikanci, tako su i u Bosni svi Bosanci!?

Možda je na delu samo jedna uzgredna manifestacija sveprisutne težnje SDA i Stranke za BiH za „bosanskim patriotizmom“, ali ona rečito govori o svim mogućim (ne)diplomatskim sredstvima koja baštinici jedne ideje koriste zarad njenog ostvarenja. To samoproklamovano „građansko bosanstvo“ i srpski i hrvatski intelektualci, kako liberalni tako i konzervativni, uglavnom vide kao bošnjački „državni nacionalizam“.

             Zašto je taj fenomen bitan ? Prosto zato da bi se shvatilo da je „građansko bosanstvo“ ili „državni nacionalizam“, kako god ga nazvali, poslednjih godina u snažnoj društvenoj ofanzivi, a u „reformi Ustava BiH“ vidi svoju životnu šansu. Tek pojedini istaknuti građanski intelektualci u Bosni i Hercegovini smatraju da je ova ideologija sada mnogo snažnija i prodornija od srpskog i hrvatskog nacionalizma, pa samim tim i daleko opasnija po izgradnju „funkcionalne BiH“.

U ovoj ideologiji i srpska politička elita, bez obzira na to da li je reč o SDS ili socijaldemokratima Milorada Dodika, sve češće prepoznaje temelje „učenja“ Alije Izetbegovića. No isto tako često zastupnici te ideologije na svakom koraku i u svakoj prilici uveravaju predstavnike međunarodne zajednice da „mirna i jaka Bosna“ može biti samo „građanska Republika BiH“, u kojoj se ideal demokratije najsnažnije iskazuje principom „jedan građanin – jedan glas“, kao i principom proste većine pri odlučivanju „gde god je to moguće“. U tome se obilato koriste frazom o „uspostavljanju normalne Bosne i Hercegovine, poput svake druge normalne države u Evropi“. A u „normalnoj BiH“ su, je li, entiteti suvišni, pogotovo ako nose „dekadentni“ naziv „Republika Srpska“. Tako misle ljudi okupljeni oko vođe SDA Sulejmana Tihića i „počasnog predsednika“ Stranke za BiH Harisa Silajdžića, koji su nedavno svoje zalaganje za „građanske vrednosti i evropske standarde“   pokazali tako što su za sudiju Ustavnog suda BiH   iz Federacije BiH izabrali visokog funkcionera SDA Seadu Palavrić!? Palavrićka će tako, sa ostalih šest sudija Ustavnog suda, biti u prilici da odlučuje o nedavno podnesenoj Tihićevoj inicijativi za ocenu usklađenosti naziva RS sa Ustavom BiH. A novo će biti samo to što će Palavrićka formalno napustiti SDA, čisto da zadovolji zakonsku obavezu da kao sudija Ustavnog suda ne bude član nijedne partije. Upravo se na „slučaju Palavrić“ jasno pokazalo kakav je odnos   SDA i Stranke za BiH prema građanskim vrednostima i evropskim standardima, ali to ni Pediju Ešdaunu ni predstavnicima Evropske komisije u Bosni i Hercegovini nije bilo čudno.

                          „Zavrtanjem ruku“ do „konsenzusa“ !?      

           Postoji li, onda, ikakva mogućnost da u bosanskom „tamnom vilajetu“ dođe do suštinskog „ustavnog kompromisa“ Srba, Hrvata i Bošnjaka? U ovom trenutku, bez uticaja međunarodne zajednice odnosno stranog faktora, kako god to nazvali – takve mogućnosti nema ni na pomolu.

Predstavnici međunarodne zajednice, pre svega američki i britanski ambasadori u BiH, kao i predstavnici Evropske komisije u BiH, proklamovali su međunacionalni konsenzus u Bosni i Hercegovini kao vrhovni princip za postizanje „ustavnog kompromisa“, ali, s druge strane, ne odbacuju mogućnost „zavrtanja ruku“ pregovaračima ako konsenzus izostane. U takvom ambijentu, dakle, proklamovani princip mogao bi se, u slobodnijem tumačenju, nazvati „konsenzusom pod pritiskom“. Tako realno možemo govoriti samo o situaciji u kojoj je neko manje, a neko više pritisnut da odstupi od svojih polaznih političkih stavova. Srpski pregovarači uveravaju nas da sada prema njima „gotovo da nema pritisaka“, poredeći situaciju sa mnogim ranijim prilikama u kojima je pritisaka i te kako bilo. Najviše su ozlojeđeni bošnjački pregovarači iz SDA i Stranke za BiH, prvenstveno zato što se na Srbe za sada još ne vrši pritisak kakav oni očekuju.

          E sad, koju će meru (ne)željenog pritiska ubuduće praktikovati međunarodni „moderatori“ i „medijatori“, u ovom trenutku gotovo da nije moguće predvideti. Vremenski, tako nešto može se očekivati početkom 2007, kada će Bosna i Hercegovina, prema predviđanjima Brisela, sa Evropskom unijom potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Jer onda, kažu u Briselu, BiH okreće novi list. Republika Srpska neće biti ukinuta, poručuju takođe iz Brisela, ali niko ne kaže koja je to mera na koju nameravaju da svedu teritorijalno-političku autonomiju RS.

Pitaju li se nešto o tome srpski pregovarači? Pitaju se malo više nego ranije, iako je to, naravno, manje nego što bi sami želeli, a mnogo više nego što bi voleli Sulejman Tihić i njegovi istomišljenici. A samo strani „moderatori“ i „medijatori“ znaju dokad će trajati „politička idila“.

 
     
     
 
Copyright by NSPM