Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Darko Velimirović

Šta hoće od Čede?

 

 

„Šta da radim kad ne mogu da zaradim ni za drogu,

i da mogu šta mi vredi, drogu daju samo Čedi...“

Bora Đorđević (bivši funkcioner vlade Vojislava Koštunice) Ep o Čedi

Već osam godina, otkako je Čeda Jovanović ugledao političku svetlost dana, ne bira se bije li se u klin ili u ploču, bitno je da se bije po Čedi! Zašto je to bitno? Zato što u ovakvoj Srbiji drugog Čede nema! Nema drugog Čede koji bi se usudio da Miloševića otprati do CZ-a, da smiruje Crvene beretke, da vodi građanski protest kad „propada“, čuvajući vatru otpora autoritarizmu, da sumnja u Koštuničino političko poštenje, da lomi okoštalu kičmu palanke, da popove sa govornica političkih tribina podseti da im je mesto iza oltara, da beži od onih metaka koji su promašili Đinđića. Ukratko: nema drugog Čede da ukaže na pogubne posledice delovanja onog društvenog sloja satkanog od onih kojima je taj isti Jovanović nadenuo ime „zločinačko udruženje“, a Miloš Vasić, novinar Vremena, u svojoj knjizi Atentat na Zorana preciznije definisao kao „poštovaoce kartela“. Zato Srbija već skoro deceniju peva i sriče pesme i tekstove o Čedi, zato je Jovanović večita inspiracija novinara i „novinara“, analitičara i „analitičara“, pesnika i „dvorskih budala“. Većina sadašnjih srpskih „mislilaca bez portfelja“, svoje skorašnje uspone u karijeri duguju političkoj pojavi zvanoj Čedomir. Kad im „padne tiraž“ sete se „Čedinog konja“, „ Č edinog džipa“. „Čedinog stana“, „Čedine knjige“, „Čedine droge“, „Čedinih prijatelja“, „Čedinog Čumeta“, „Čedinog Caneta“, „Čedinih Zorana“,... a naposletku i Čedine „montanjarštine“. Političko razvlačenje i čerečenje Jovanovića odavno je prešlo onaj prag banalnosti oivičen dobrim ukusom i samo se naivnom posmatraču može učiniti da tu po sredi nije reč o dobro sinhronizovanom i osmišljenom javnom progonu, već o „višku“ pesničke slobode prisutne ne samo kod onih od kojih se takav „višak“ očekuje, već i onih koji se „ozbiljnije“ bave politikom.

Pišući svoje članke i pesme o Čedi i o onome što taj isti Čeda simbolizuje, gore pomenuti „poštovaoci kartela“ ne ustežu se čak da veruju da postaju bolji i društveno korisniji, da u svom horskom distanciranju od bele vrane srpske politike - njihovo crnilo dolazi toliko do izražaja, da ih ujedinjuje i sve zajedno čini nominalno - poželjnim vranama crnim. Ne birajući sredstva ni oruđe kojim će napasti Jovanovića, idu toliko daleko da u srpskom društvu stvaraju pogromašku atmosferu i jasno i otvoreno pozivaju na linč političkih protivnika u kojima vide ne političke, već krvne neprijatelje. Oni veruju da su, bespoštedno napadajući Jovanovića, za sebe u srpskoj istoriji obezbedili mesto ekvivalentno onom koje imaju u svetskoj guske koje su spasle Rim od najezde varvara. Gačući protiv Jovanovića oni umišljaju da Srbiju spašavaju najezde „šesto-oktobaraca“, da Srbiju štite od neke navodne revolucije koja preti da unese disharmoniju u ovdašnje društvo i razori ga do temelja. Priča o Čedi i onima koji „brane“ Srbiju od njega stvar je osmogodišnjeg kontinuiteta, fali joj samo još šesto šest godina pa da postane mit ravan onom o „izdajstvu Vuka Brankovića“ o kojem nam ti isti što guslaju o „Čedi“ guslaju i danas.

Hoće li navedeni guslati i tih šesto šest godina ne bi li Čeda oborio Brankovićev rekord u „izdajstvu svoga roda i poroda“? Vuk Branković je prema guslarskim desetercima i predanjima „izdao“ samo na Kosovu, na šta su nas kao naciju upozoravali drevni guslari. Čeda je prema „poštovaocima kartela“ otišao dalje, jer je pored svog rešenja za kosovski problem, naciji ponudio sijaset drugih - od „Sablje“ do navodne revolucije, da budem precizniji „Sablje 2“, na šta nas danas upozoravaju „poštovaoci kartela“.

Dužan sam da s početka jasno napravim jednu distinkciju: nisu svi Jovanovićevi kritičari „poštovaoci kartela“, ali su svi „poštovaoci kartela“ Jovanovićevi kritičari. U masi već navedenih nesuvislih i nepolitičkih, već somnabulnih komentara vezanih za Jovanovića, poput „narkomanije“, „vlasništva nad konjem“ itd., našlo se tokom svih ovih godina i par „ozbiljnijih“ političkih argumenata izneti listom od strane „poštovalaca kartela“ i Jovanovićevih kritičara koje bi valjalo razmotriti, pre svega da bi se uvideli porivi, zablude i motivi onih koji kritikuju Jovanovića, a ne da bi se odbranio Čeda. Zaista nema potrebe braniti lik i delo Jovanovića jer se savremena istorija piše faktima, a mnogi su već sad na strani Jovanovića.

Prvi argument koji se u javnosti iznosi protiv Jovanovića i njegove politike jeste posledica zablude ili projekcije onih koji bi želeli da Srbija navodno uplovi u mirnije političke vode. Navedeno je po njima neophodno ne bi li se došlo do „nacionalnog konsenzusa“ („jedinstva“, po Koštunici - prim. aut.) oko ključnih političkih problema koji tište Srbiju. Taj „nacionalni konsenzus“, prema njihovim vizijama, bio bi sličan „Kneževoj večeri“, gde je prema predanju Knez Lazar okupio sve „što valja“ pred odlučujuću, unapred izgubljenu bitku na Kosovu ravnom. Jedini preduslov za „nacionalni konsenzus“ po njima jeste redukcija relevantnih političkih faktora na srpskoj političkoj sceni. Tačnije, ako u Srbiji bude što manje relevantnih političkih faktora, naročito onih koje „talasaju“, poput Jovanovića,   želeći da uruše mit o tzv.„političkoj stabilnosti“ - biće jednostavnije postići politički dogovor između preostalih političkih subjekata i ostaće više hrane na Kneževoj trpezi, a to što je bitka izgubljena za njih nije toliko bitno.

Brojni Jovanovićevi kritičari, kad kritikuju Jovanovića i navodno ističu sav besmisao njegovog bavljenja politikom, govore o navodnoj potrebi srpskog društva da u bližoj budućnosti ima dve do tri relevantne partije. Naravno, po njima je Jovanovićeva partija ona koja je, među ostalima, irelevantna. Ovo je u suštini duboko antidemokrtatski i totalitaristički argument kojim se želi pridobiti domaća javnost za oslobađanje srpske politike od Jovanovića, ali i onih manjih stranaka bivšeg DOS-a koje se silom prilika nisu našle u parlamentu.

Da glasači veruju da su Srbiji potrebne samo dve do tri partije, oni bi glasali samo za dve ili tri partije. Bilo koji politički instrument kojim bi se pristalice ovog redukcionističkog argumenta protiv Jovanovića poslužile, ne bi li politički marginalizovali i onemogućili Jovanovića da se slobodno bavi politikom - mogao bi se smatrati represivnim. U svrhu Jovanovićevog odgovaranja od bavljenja politikom mnogi represivni instrumenti su već upotrebljeni od strane vlasti, ali i „opozicije“. Na sceni je pored javnog žigosanja, političkog progona i pretnja izneta od strane ministra pravde kako će „iz fioke“ izvaditi mnoge sudske postupke (između ostalih i protiv Jovanovića). To su ona pretnje ravne političkim „svilenim gajtanima“ koje već dugo kruže nad vratovima bivših dosovaca. Da je Srbija pravna država ministar pravde bi imao pisaći sto bez fioka, a sudski predmeti bi se neometano procesuirali i ne bi bili oružje političkog pritiska.   Već su počela hapšenja Jovanovićevih političkih prijatelja (V. Batić) i cela stvar je dobila represivnu notu, jer se sa političko-redukcionističkih reči, prisutnih u ovom društvu, polako prešlo i na dela. Da je bez talasanja javnosti prošlo Batićevo hapšenje – čik pogodite ko bi bio „sledeći“? Uz to, uz Jovanovićevo ime, od kako je zaključio da Kosovo - „srpska kolevka“ - više nije srpsko, kao što ni Karpati sa kojih smo navodno došli više nisu srpski, sve češće se vezuje reč „izdajnik“. Naravno   reč „izdajnik“ malo je „modernizovana“ od Kosovskog boja pa nadalje, tako da smo u Jovanoviću dobili prvog srpskog „defetistu“.

No, ovaj političko-redukcionistički argument protiv Čede vremenom je evoluirao i dobio i nešto blažu formu. Javnost se ubeđuje kako bi DS danas bila sasvim druga partija da se Jovanović ne bavi politikom. Zastupnici ove forme argumenta sasvim ispravno veruju da je Čeda toliko politički moćan da je Tadića politički prinudio da radikalizuje svoje političke stavove i odrekne se „kohabitacije“ ne bi li sprečio odliv svojih glasača ka Jovanoviću. Međutim, oni greše kada Čedu vide kao Borisovu političku savest koja ga tera da čini stvari koje mu kao kohabitatoru ne priliče. Zatim izvode pogrešan zaključak da bi zarad mira u kući, po njima, bilo neophodno politički marginalizovati Jovanovića.

Dakle, zagovornici ove blaže forme političko-redukcioničkog argumenta veruju da bi se Čede trebalo otarasiti samo i isključivo iz pragmatskih razloga, a ne poput zastupnika oštrije forme ovog argumenta - isključivo iz ideoloških. Zastupnici ovakve vrste argumenta nisu u stanju da uvide ono što je suštinski veoma jasno: Tadić nema savest. Da je Tadić imao ikada političku savest on Jovanovića ne bi na takav način proterao iz DS-a, čime se odrekao ne samo Jovanovića nego i glasova, politike i načela koje simbolizuje sam Jovanović. Dakle, tu se više radi o raspodeli glasova, a ne o političkoj savesti. Drugo, gotovo da ne postoje dodirne političke tačke između Jovanovića i Tadića, sem što i Tadić i Jovanović, za razliku od Koštunice, ne nose šiške, no to je više stvar frizeraja i sa politikom nema baš puno veze. Tadić je za Kosovo u Srbiji – Jovanović ne, Tadić je za čvrstu Državnu zajednicu SCG – Jovanoviću je to periferna tema itd. Dakle, Tadić se prema političkim stavovima i načinu na koji se bavi politikom do te mere približio Koštunici da se pre može reći da on, pre svega, kao nekakvu navodnu političku savest vidi Koštunicu i da sa više pažnje gleda njegove političke poteze i njegovo glasačko telo nego Jovanovića. Pažljivijem posmatraču stranačkih politika u Srbiji trebalo bi da bude jasno da se glavna bitka za istu glasačku ciljnu grupu vodi između Tadića i Koštunice. Tadiću je jasno što zastupnicima ove blaže forme redukcionističkog argumenta nije. On nema šta da traži kod Čedinih glasača, jer onaj ko je za Čedu sigurno nije i za Tadića. Sasvim je druga stvar prirodnog odliva glasova iz DS-a ka Čedi jer Čeda više ne „stanuje“ tamo.

I jedni i drugi zagovornici ovog argumenta protiv Jovanovića ne uviđaju da je Jovanovićeva politika jasno izdiferencirana i izbrušena i da svoje uporište u glasačkom telu pre svega pronalazi zahvaljujući postojanju kontinuiteta sa politikom pokojnog Premijera. Politika Jovanovića nije stvar političkog trenutka već autentičnosti i potreba onog dela srpskog biračkog tela koje veruje da se stvari u Srbiji mogu odigravati i bolje i brže. Čak ni ubistvom Zorana Đinđića ta i takva politika u Srbiji nije marginalizovana, zatrta ili skrajnuta, a još su manje šanse da to bude primitivizmom i providnim političkim trikovima, napakovanim sudskim procesima „iz fioka“. Ostaje, dakle, još samo da se vidi šta će zagovornicima redukcionističkog argumenta protiv Jovanovića pasti na pamet ne bi li ga na dalje navodno politički marginalizovali i pronalazili opravdanja za svoj ne baš racionalan argument.

Drugi argument koji Jovanovićevi kritičari najčešće potežu protiv njega jeste pitanje i mogao bi stati u dve reči „što nije?“. Ovo iako je u suštini naivan argument sagrađen uz moto „bolje tezu zameniti kad je ne možeš osporiti“, on poseduje onu dozu populizma koja ga čini veoma moćnim jer se lako „prima“ u glasačkom telu. Ovaj argument se ne upotrebljava samo protiv Jovanovića, već i protiv onih koji su stali iza DOS-ovih vlada. Jovanović hoće „modernizaciju“ Srbije, što je nije modernizovao kad je bio na vlasti? Jovanović hoće ovo ili ono, što to nije radio? Jovanović bi, kao i bivši DOS, pre svega mogao da se kritikuje da neke stvari nije radio dovoljno nego da ih nije radio uopšte. Jovanović jeste, kao i DOS, umnogome učinio Srbiju modernijom, ali nije je dovoljno učinio takvom. Činjenica je da je većina reformskih zakona koje je usvojila ova skupština bila predložena od strane bivših DOS-ovih vlada. Ovakava vrsta argumenta može se upotrebiti protiv svakog ko je u ovoj i ovakvoj Srbiji bio na vlasti ili će biti u narednom periodu za koji se očekuje da bude „tranzicijski“. Jednog dana će verovatno, ako imaju i malo principijelnosti, ti isti zastupnici ovog argumenta protiv Čede pitati Koštunicu što nije uradio dovoljno da Srbija postane pravna država? Zaista će imati mnogo više argumenata za tako što nego što ih imaju u slučaju Jovanovića.

Treći argument koji se najčešće upotrebljava protiv Jovanovića jeste „šestooktobarski“. Nadam se da mi čitalac ovih redova neće zameriti što sam ga ostavio za kraj jer je nešto najduhovitije što su protivinici Jovanovića smislili. Naime, Srbija, prema zastupnicima ovog argumenta, od Jovanovića može da očekuje neku navodnu revoluciju u kojoj će teći krv koja će curiti sa barjaka navodnih revolucionara, koji bi opet da pale skupštine i televizije, da vešaju na Terazijama i čine svakojake zulume uvodeći krizne i ostale revolucionarne štabove i sl. Ovaj argument, koji se često koristi kroz ne baš adekvatnu istorijsku paralelu sa montanjarima, deluje zabavnije nego što bi to njegovi tvorci hteli. Zamislimo samo Liberalno demokratske frakcijaše koji jurcaju po ulici sa sve Latinkom Perović i onim ostatkom kompanije koja stoji iza Proglasa intelektualaca upućenog Srbiji 5. oktobra ove godine, sve paleći nacionalna zdanja i okolne automobile. Naravno da ovaka zamisao deluje suludo?

Nešto drugo promotere ovog argumenta protiv Jovanovića brine a to je obračun sa kriminalom započet u akciji „Sablja“. Njih kopka hoće li Jovanović iznuditi od ovog društva neku „Sablju 2“. Za sada nemaju razloga za strah, jer prema istraživanjima javnog mnjenja Jovanović za sada ima relativno mali procenat glasova za tako šta. Pre će potreba ovog društva za evropskim integracijama iznuditi „Sablju 2“ - nego što će to uraditi sam Jovanović.

Potreba za „šestim oktobrom“ neće proizaći iz Jovanovićevog nametanja već iz pritiska međunarodne zajednice. Svedoci smo da se u novinama navodne „pljačke veka“ sa sve Dinkićevim fotografijama, tzv. afere, nalaze na naslovnim stranama. Suviše pljački za jedan vek, da bi teza „lopove i bandite u zatvore“ mogla pripadati samo Jovanoviću. Ova država će morati, htela ili ne, da zakorači u ono što Jovanović naziva „Sabljom 2“ i što suštinski predstavlja njegov politički program, a to je ono što najviše boli Jovanovićeve kritičare.

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM