Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - ponovo o cunamiju i globalnoj sućuti

   


Tomas Fleming

Cunami i pornografija saosećanja

Cunami koji je na dan svetog Stefana pogodio Aziju i Afriku, doneo je ogromna razaranja ali niko ne zna, čak ni približno, koliko je ljudi poginulo. U toku prvih par nedelja činilo se da će užasavajuća brojka da dostigne 150.000, ali kako su indonežanski političari počeli da uviđaju šta bi se moglo izvući iz ove katastrofe, broj stradalih je počeo da se primiče cifri od 175.000 ljudi.

            U svakom slučaju, 150.000 mrtvih u jednom danu je zastrašujući broj. Ljudi širom razvijenog sveta su ovu vest teško podneli dok su, pogleda zakovanog za CNN, posmatrali sve živopisnije snimke i sve tužnije priče o deci koja su otrgnuta iz majčinih ruku. Skoro da mogu da čujem domaćice kako iz kuhinje dovikuju: „Čarli, na koliko se popeo broj?“

            Kad je cunami udario ja sam bio u Sijeni i nisam imao TV. Iako sam uspeo da bacim pogled na naslovnu stranu Courriere -a, ipak nisam uspeo ni da nazrem prave dimenzije katastrofe sve dok nisam 30. decembra stigao u Napulj. Planirano je, iz poštovanja prema žrtvama, da doček Nove godine u Italiji bude nešto mirniji. Ali napuljski vatromet je bio takav da su pucale gume na parkiranim automobilima i čitav grad je mogao da se zapali. Ako u Napulju ovako izgleda biti miran, ne bih voleo da budem tamo kad se stvarno provode.

            Neki dočeci Nove godine po Evropi i Americi su otkazani u čast preminulim žrtvama. Ja ne slavim Novu godinu, ali svakako ne bih menjao planove zbog neke sa mnom nepovezane i daleke katastrofe. Ne poznajem nikog ko je tamo poginuo niti poznajem nekog ko je znao neku od žrtava. Poginulo je 150.000 nekih stranaca. Ovo svakako nije neuobičajen događaj. Na kraju krajeva, koliko ljudi umire svakog dana širom planete? Po nekim računicama koje sam video taj broj je jako blizak onom od 150.000 koliko je stradalo u katastrofi cunamija. Ovo znači da skoro 55 miliona ljudi godišnje umire. Čuvena propoved Džona Dona se čini vrlo besmislena kada se pogledaju ove cifre. Kada bi smrt svakog čoveka uništavala i najmanji delić mene, do kraja ove decenije ne bi mnogo toga ostalo. Istina je da će nas smrt našeg hrčka više pogoditi od smrti 150.000 stranaca sa kojima nismo imali nikakve prijateljske, istorijske ili religijske veze.

            Da se većina ljudi slaže sa ovim surovim zaključkom jasno se vidi i po izveštavanjima nacionalnih medija. Italijanska štampa bila je prepuna srceparajućih priča o nestalim ili poginulim Italijanima; BBC se fokusirao na žrtve iz Britanije; američki mediji i štampa izveštavali su uglavnom o Amerikancima. Jedna grupa islamskih lekara držala se svog religijskog identiteta i rekla da je džihad važniji od opela nad žrtvama. Jasno je šta sve ovo znači: mi imamo vrlo malo saosećanja za patnje stranaca, ali kada nam žuta štampa uzburka emocije hvatamo se za gotovo bilo šta kako bi stvorili imaginarnu vezu ili izazvali kod sebe saosećanje. Ovaj fenomen, koji je obeležje liberalnog mišljenja, opisao sam u „Moralu svakodnevice“ kao „pornografiju saosećanja“. Kada je zemljotres 1755. zbrisao veliki deo portugalske prestonice Lisabona, Volter je odbacio razdragani optimizam koji je imao pod uticajem Lajbnica i počeo da proklinje ljudske patnje. Međutim, u jednom privatnom pismu, on je priznao da se raduje što je poginulo i mnogo sveštenika. Ogolite humanistu i gotovo uvek će te naći anti-hrišćana. S druge strane, Semjuel Džonson je u početku bio skeptičan u vezi broja nastradalih, ali kada su se cifre pokazale manje-više ispravne on je i dalje odbijao da uskoči u kolo humanista. Izraz koji je upotrebio za entuzijazam humanitaraca je bila „licemerno naricanje“ ( «cant» ). A šta je bilo „licemerno naricanje“ 1755, još uvek je to isto. Volterova izveštačena pesma „Lisabonski zemljotres“ vodila je direktno do njegove najveće anti-hrišćanske rugalice – Kandida. Od tada nas prati cinični sentimentalizam zbog kojeg se skupljaju milijarde dolara kako bi se pomoglo strancima, dok se mi trujemo kako ne bismo videli potrebe svoje porodice, komšija i prijatelja. Veliki hrišćanin dr Džonson učio nas je da su patnja i smrt sastavni deo ljudskog bitisanja i da pretvaranje da to nije tako, ili svaljivanje krivice na Boga, neće ništa promeniti.

            Nema ničeg lošeg u tome da Amerikanci daju malo od svog izobilja žrtvama genocida u Africi, ili cunamija u Aziji. Ali ima nečeg vrlo pogrešnog u pretvaranju da nam je duboko stalo. Što više sebi laskamo fantazijama o univerzalnom saosećanju, to manje mesta nalazimo u svom srcu za patnje ljudi u našem komšiluku. Lakše je poslati ček telefonom nego odneti večeru u dom za beskućnike. Grupama kao što je Udruženje Sv. Vinsenta de Pola bi trebalo da se skine kapa zbog toga što rade sve što mogu da kako bi izvršili svoju hrišćansku obavezu prema ljudima iz svoje zajednice. Hajde da ostavimo liberalima da zapostavljaju svoje porodice dok spasavaju decu sveta. Kada se neka žena iz Milvokija ponudila da dođe i pomaže siromašnim u Kalkuti, Majka Tereza ju je mudro posavetovala da pokuša da pronađe Kalkutu u Milvokiju. Jer hrišćanstvo počinje kod kuće.                         

             

Prevod: Gordan Velev

Objavljeno u martovskom izdanju Chronicles, Cultural Revolutions , 2005.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM