Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Vladimir Ivanišević

TAPIJA NA KOSOVO

Posle predloga koji je sastavila Međunarodna krizna grupa za Balkan u kojoj se nalazi i naš bivši ministar spoljnih poslova Goran Svilanović, na sve strane čujemo izjave kako Kosovo treba da dobije nezavisnost. Taj stav je "slučajno" prisutan i u domaćem i u zapadnom javnom mnenju. Sa Zapada čujemo glasove kako kosovsko pitanje treba rešiti što pre, a nikako se ne sme dozvoliti povratak na stanje pre 1999. Našu javnost osvaja stav da se Kosova treba rešiti i da od njega imamo samo štete, jer se drugačiji stavovi nisu artikulisali. Kako "naša strana" nije definisala našu poziciju i moguću strategiju, prostor za inicijativu se i na domaćem terenu prepušta drugima.

Kosovo je u XX veku bilo malo srpsko, malo albansko, a najviše ničije i svačije. Kada god bi se vanbalkanske sile (Turska, Nemačka, Italija, SSSR, SAD – NATO) mešale u srpsko-balkanske odnose i njihove vojske bile na tim prostorima bilo bi krvoprolića na obe strane, s tim da su po pravilu najviše stradali Srbi. To znači da samo jaka Srbija, zajedno sa ostalim balkancima, može dovesti do stabilizacije i mira na ovom "buretu baruta". Naravno za ovo je potreban i blagonaklon odnos velikih sila – tj. SAD i EU.       

Činjenica je da je u novijoj istoriji Kosova i Metohije najmanje progona bilo za vreme prve dekade vladavine Slobodana Miloševića od 1988. do 1998. Iako je tamo bio stacioniran velik "represivni aparat" nije bilo otvorenog nasilja ni Srba nad Albancima ni obrnuto, kao u prethodnom periodu. Albanci su bojkotovali državu koliko su mogli i sa vremena na vreme dizali glas. Na Kosovu je izlazilo desetina novina i časopisa na albanskom jeziku u kojima su otvoreno napadali drža v u Srbiju i tražili secesija, bez ikakvih sankcija. Oni su formirali paral e lni politički, prosvetni i ekonomski sistem bez značajnog ometanja "autoritarnog Miloševićevog režima". Kosovo je i pod Miloševićem bilo evropski centar trgovine drogom. Kao da je vladao neki dogovor između srpskih vlasti i albanskih lidera, jer su Albanci bez straha od sankcija mogli da se bave švercom i korupcijom, što im je uz građanski rat u Albaniji 1997. omogućilo da se naoružaju i spreme za terorističke napade i gerilsku borbu što je bio povod i za bombardovanje Srbije.

Danas se čini da je Slobodan Milošević napravio kobnu grešku kad nije prihvatio na pregovorima u Rambujeu Dolazak NATO trupa u zamenu za političke ustupke (V.Šešelj je to izjavio u emisiji Gravitacija na BK posle Rambujea), a u startu mu je nuđeno da zadrži na Kosmetu 10 hiljada vojnika i 15 hiljada policajaca, što je 10 puta više od onoga što je postignuto Kumanovskim sporazumom i Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti. No sa druge strane se "aneksom" Rambujea predviđao referendum Albanaca za tri godine, što je značilo i dobrovoljno pristajanje na nezavisnost. A isto tako i razmeštanje NATO trupa po celoj zemlji. U ovom slučaju nije lako biti ni posle bitke general.

Trupe NATO-a i misija UN-a su se pokazale nesposobnima i štaviše zlonamernima zato što su omogućili etničko čišćenje pod svojim okriljem koje je u nekim elementima poput nacističkog holokausta. Jevreji su bili slani u koncentracione logore u kojima su mnogi dočekali 1945 godinu i kraj rata što sa Srbima i ostalim nealbancima na Kosmetu nije slučaj, oni bivaju ubijani na licu mesta i onda kada napuštaju Kosmet uz pratnju međunarodnih vojnih i policijskih snaga, koje se ponašaju kao Foks Molder iz serije Dosije X zabavljajući se navodnim zločinima koje su počinili Srbi pre njihovog dolaska. Od multietničnog Kosova nema ništa nakon 1999. i Srbija to mora glasno i jasno dokazati, ne zaboravljajući pri tom ni na Gorance, Turke, Muslimane i ostale koji su takođe žrtve albanskog etničkog čišćenja. Kad se sagleda istorija Kosova u 20. i 21. veku vidi se da je Srbija tamo jedini garant mira, stabilnosti i multietničkog društva, a da bi nezavisno Kosovo predstavljalo mešavinu Trećeg Rajha i Divljeg Zapada.  

Kako da Srbija zadrži barem tapiju nad Kosovom? Uslov za to je formulisanje jedne racionalne i realne strategije koju koncenzusom mora prihvatiti politička klasa Srbije. Drugi korak je da se formula "više od autonomije, a manje od nezavisnosti" ne izrodi u neku političku skalameriju u kojoj bi A lbanci imali suštinsku nezavisnost, a Srbija bi morala da ih izdržava (penzije, socijalno, struja). Zato je potrebno definisati naše nacionalne interese na Kosovu. A oni su pre svega državni interesi, pa zatim etnički, pa ekonomski, energetski i komunikacioni. Ovako (ili slično) poređani po prioritetu oni moraju biti obrađeni sa pod-strategijama i planovima. Kako su danas naše pozicije slabe, kako S rbija ima "nizak kreditni rejting" u spoljnoj politici, moramo odlagati pregovore o državnom pitanju i pitanju granica. Stoga se treba preorijentisati na pregovore o položaju našeg naroda, o položaju naših svetinja i imovine.  

Naša pozicija se može popraviti prvenstveno suštinskim ulaskom u evroatlantske integracije. Iako je svaki korak dragocen, tu nije dovoljno samo puko članstvo. Primanja Saveza barmena Srbije i Crne Gore u međunarodnu uniju barmena jeste simpatično, ali ne menja mnogo naš položaj. Bilo bi nam mnogo važnije da se direktno približimo SAD i EU tako što bi se aktivno uključili u američki sistem borbe protiv terorizma, i u evropske akcije borbe protiv organizovanog kriminala, no da se ritualno zaklinjemo u "integracije". Sa druge strane punopravno članstvo u Evropskoj uniji je "na dugom štapu". U jednom od poslednjih brojeva jako obaveštenog londonskog Ekonomista se govori da se ne zna kada će i da li će uopšte biti primljena SCG u EU. Naslov teksta bi se mogao slobodno prevesti sa "Svi su ušli, zatvorite vrata". Stoga sa rezervom treba primiti "ponude" nekih krugova sa Zapada da biramo između između evropskih integracija i Kosova. Taj izbor za nas ne sme da postoji. Ne smemo odustati ni od jednog ni od drugog. Treba ići što brže sa evroatlantskim integracijama, a ne brzati sa rešavanjem kosovskog pitanja. Čvrsto se držati pravila "standardi pre statusa" i insistirati na rešenjima iz Rambujea. A ni jedan standard još nije ostvaren. Vrlo je verovatno da bi se sa jačanjem naše privrede i pozicije u regionu i kontinentu na duže staze stvari pomerale u našu korist. Danas smo slabi, gotovo na kolenima, a ni u svetu nemamo saveznika, tako da se naša pozicija sa unutrašnjim promenama i promenama u svetu može nenadano popraviti (kao što se moglo desiti da smo se uključili u prvi talas američke borbe protiv terorizma).

Sa reformisanom diplomatijom kao uslovom vođenja aktivne i strateški orijentisane spoljne politike se radi na "internacionalizaciji kosovskog pitanja". A to pretpostavlja i formiranje medijskih i lobističkih grupa pred svega u Vašingtonu, ali i u Londonu, Parizu, Berlinu i Moskvi. Da bi se skrenula pažnja svetskog javnog mnjenja na Kosovo i na progon Srba potrebno je demonstrirati na svakom mestu. Bilo bi dobro kada bi se demonstracije i prot e sti kombinovali sa naučnim skupovima o Kosovu. Jedna akcija u kojoj bi npr. stotinu hiljada Srba i nealbanaca krenulo u marš mira na Kosovo poput jevrejskog u Aušvic ovog maja, bi sugurno privukao pažnju svetskih medija i političara. U tu kampanju za pridobijanje zapadnog javnog mnjenja bi morali biti aktivno uključeni svi naši političari, crkva, naučnici, umetnici, sportisti i dr.

Treba raščistiti i sa još nekoliko predrasuda koje još opstaju u našoj "demokratskoj javnosti". Slobodan Milošević nije srpski nacionalista, a kako pokazuju dosadašnja istraživanja ratnih zločina, nije ni odgovoran za ratne zločine. To su najbolje potvrdili albanski svedoci iz prve runde Miloševićevog suđenja. Koliko god to ružno zvučalo najbolje je da se prebroje sve žrtve na Kosmetu, pa će se videti ko su zločinci. Zla je naneo jedino srpskom narodu što zbog korupcije, što zbog katastrofalno rigidne spoljne politike neuspešnog suprotstavljanja svetskim moćnicima doveo zemlju do ruba propasti. No i tu se mnogo preteruje, jer se pokazuje da je u mnogim situacijama bio limitiran unutrašnjom i spoljnopolitičkom pozicijom. Može se reći da oni koji pokušavaju da obje ktivnije sagledaju njegovo delovanje, odbacuju redukcionizam antimiloševićevaca koji u njemu vide "samo zlo". Da bi mogli da krenemo dalje moramo se pomiriti unutar sebe, a to podrazumeva i realnije sagledavanje Miloševićeve uloge i odgovornosti za tragične događaje iz devedesetih, pa time i one na Kosovu i Metohiji. MNogo više od Miloševića, političkoj stabilnosti Srbije štete antimiloševićevski ispadi određenih političkih krugova kojima se priviđa njegov "povratak iz Haga". Do god se bavimo takvim "fatamorganama" ne možemo otvoriti vitalna pitanja poput kosovskog i doći do nacionalnog koncenzusa.

U našim pričama se toliko govori o "statusu", "granicama" i ostalim statičnim formama političkih sistema prošlog i pretprošlog veka, da se zanemaruju neka druga vitalna pitanja. A to su ekonomska, kulturna, medijska i komunikaciona pitanja. Pre svega je u pitanju imovina države Srbije, naših kompanija i građana na Kosovu i Metohiji. Tu je potrebno povesti diplomatsku inicijativu i formirati agencije koje bi se time bavile. Privatizacija na Kosovu i Metohiji je neminovnost, samo je pitanje da li ćemo se i na koji način uključiti u nju. Mi, jasno, ne možemo dobiti ono što smo imali na Kosovu, ali isto tako ni strane kompanije ni UNMIK nisu sasvim ubeđeni da mogu da sigurno uživaju u korišćenju kosovskih resursa. Sa jedne strane pred međunarodnim sudovima treba osporiti legalnost takve privatizacije (gde se Srbiji ostavljaju dugovi), a sa druge praviti strateška partnerstva sa zapadnim korporacijama koje ulaze na ove prostore. To znači da moraju postati svesni da dugoročno ne mogu da rade na Kosovu bez saradnje sa Srbijom. Isto tako bi proaktivnom politikom i "dilovima" sa multinacionalkama mogli postići i da oni lobiraju za Srbiju u zapadnim političkim i finansijskim centrima moći.

Naša javnost je neprekidno zasipana defetističkim izjavama i lažnim statistikama. Tako se govori da je Kosovo već nezavisno i za nas izgubljeno, a sa druge strane se traži da mi to prihvatimo. Ali ako ono nije više naše, čemu onda uopšte pregovori i potreba da se na nas vrši pritisak da popustimo u budućim pregovorima. Isto tako se zanemaruju naša državna, istorijska, verska i ekonomska prava na Kosovu. A sa druge strane se broj Albanaca na Kosovu preuveličava, što pokazuje i popis stanovništva koji je sproveo UNMIK. Isto tako je rat i pola decenije vlasti Zapada nad Kosovom dovelo do rasturanja tradicionalno rodovsko-porodične albanske strukture, a sa tim u vezi je i drastičan pad nataliteta. Tamo vlada ogromna nezaposlenost i siromaštvo, što preti različitim socijalnim sukobima. EU tamo troši ogromne količine novca, a ne postiže skoro ništa. Oni ne mogu ni da delimično uspostave kontrolu koju je na tom terenu nekad imala Srbija. Trenutno Srbija na Kosovu ne rasipa novac ugađajući Albancima kao što je bilo u periodu od 1945. do 1999. iako ih častimo strujom. Uzimajući sve u obzir EU ima interesa da na neki način uključi Srbiju u pacifikovanje ovog prostora, a da pri tom ne prizna svoj neuspeh (ako joj je to bio cilj). A to je još jedan razlog zašto ne smemo da podležemo malodušnosti i da olako za prazna obećanja predamo Kosovo. Mi jednostavno nemamo šta izgubiti, jer ako EU hoće da "usvoji" ceo Zapadni Balkan onda i mi ulazimo u paketu. A ako ne budu hteli jer je "Stara Evropa" umorna od proširivanja, onda nećemo ući u "šengenski raj" ni ako se tri puta odreknemo Kosova. I na kraju ako nam ga oduzmu bez našeg pristanka onda ćemo barem sačuvati mrvu nacionalnog ponosa (bez koga se ne može biti punopravni član EU) i mogućnost da u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti i drugačijoj situaciji internacionalizujemo "kosovsko pitanje" i pokažemo našu "tapiju".

  

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM