Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Mirko Krlić

UPOREDNA ANALIZA TV NASTUPA SRPSKIH POLITIČARA

Teško je odrediti kada su naši političari razvili svest o značaju TV nastupa. Pojava televizije, svakako, ne označava početak medijske političke utakmice, ali se može reći da u prvim informativnim emisijama u našoj zemlji već naslućujemo određeno personalno koketiranje političara sa TV kamerom. Glavni «glumac» tog doba bio je Josip Broz Tito, čija je opsednutost holivudskim divama i ljubav prema filmu stvarala želju kod reditelja i urednika TV programa da na ekranu podanicima filmično predstave ideal velikog vođe.

Sumnjam da je sam Broz shvatao značaj televizije kao političkog sredstva, ali su zato reditelji i scenaristi toga vremena veoma mudro i znalački koristili njegov hedonistički duh, stvarajući prvu političku imidž-masku, kakvu je i danas teško prevazići.

Vrhunac te epohe, koj u je televizija gotovo presudno obeležila, svakako je Titova sahrana. Direktan TV prenos, koji je trajao satima, bio je presedan, čiji znač aj najbolje dokumentuje naredba Vrhovne vojne komande da se po kasarnama širom SFRJ izvrši postrojavanje vojske ispred TV prijemnika i da vojnici u stavu mirno pozdravljaju kretanje kolone do večnog odredišta maršala!

Veću počast magična kutija nije mogla da doživi, a teško je poverovati da će se ovako nešto ponoviti u budućnosti: stotine hiljada mladih ljudi pozdravljalo je jedan kućni električni aparat koji je neopozivo osvojio svet u dvadesetom veku. Tako je mali ekran u našu političku stvarnost ušao na velika vrata!

Slobodan Milošević

Istorijska analiza će se još dugo baviti "fenomenom Milošević" i ulogom medija u stvaranju imidža "nacionalnog spasioca nebeskog naroda".

U svakom slučaju, televizija je bila važan element u struktur i Miloševićeve vlasti. Z načaj koji joj je ta vlast pridavala podigla je centralni elektronski medij na stepen najviše institucionalne važnosti. Ni sama televizija nije se mnogo opirala "ljubavnom zovu" politike. Umesto da rušenje Berlinskog zida dočekaju kao sopstveno oslobađanje, mediji u Srbiji prosto su hrlili u naručje novim gazdama.

U toj bezglavoj trci televizija je prednjačila, pa zato i ne čudi što je pad Miloševićevog režima obeležen paljenjem poslovne zgrade Radio-televizije Srbije.

Sam Milošević nije previše direktno koristio moć ekrana. Ako izuzmemo TV prenose mitinga, koji su predstavljali glavno sredstvo za osvajanje neprikosnovene vlasti, on se retko obraćao narodu u formi TV nastupa, a kada je to i činio, uglavnom se sve svodilo na šturo prenošenje važnih saopštenja u nezgrapnom stojećem stavu sa rukama na leđima i skromnom scenografijom koju su činili grb i državna zastava. T V duele nije prihvatao, kao ni formu TV intervjua, bez obzira na to da li se radilo o kontrolisanim ili (takozvanim) slobodnim medijskim kućama.

Svojim političkim oponentima Milošević se nikada nije direktno obraćao, ma šta oni njemu poručivali, što je godinama stvaralo sliku o nedodirljivoj i nedostižnoj veličini savršenog vođe.

Koliko je izbegavanje TV nastupa, zapravo, predstavljalo njegovu veliku grešku, saznali smo tek u Hagu. Slobodan Milošević je neporecivo majstor TV nastupa i to dokazuje svakoga dana sa optuženičke klupe Haškog tribunala. Samouverenost, koncentracija, elokvencija i sposobnost brzog reagovanja glavne su njegove odlike, koje iz dana u dan menjaju reflektovanu sliku o "Balkanskom kasapinu" , koju je tako uspešno lansirao moćni Si-En- En.

Ako Savet bezbednosti želi da sačuva sopstveni autoritet, kao i autoritet svojih tužilaca, bilo bi najbolje da izbaci TV kamere iz sudnice. U suprotnom, može se lako desiti da se Milošević ponovi i nama i njima.

Sugestije i predlozi

Kako Slobodan Milošević nije u prilici da menja uslove sopstvenog nastupa, tako i ova dopuna nema nikakvog smisla osim kao upozorenje njegovim političkim sledbenicima i naslednicima.

Vreme vlasti ne sme se shvatiti kao period opuštanja posle dobijene izborne utakmice, već je to pravi trenutak da se napreduje u svakom pogledu, a naročito na planu javnog nastupa, jer funkcija nosi i posebnu medijsku pažnju kakva ne postoji dok ste mali opozicionar u senci.

Ako političari žele da budu ponovo izabrani (a svi žele), to mogu postići permanentnim građenjem dobrog odnosa sa svim činiocima javnosti, gde moć malog ekrana ima centralno mesto.

Vojislav Koštunica

Ako bi se TV nastupi mogli rangirati ocenama od jedan do pet, sadašnji predsednik srpske vlade našao bi se negde na sredini (slaba trojka) .

Visoki intelektualni nivo i apsolutna kompetentnost u izražavanju, nažalost, ne čine presudni kvalitet nastupa na televiziji. Ono što se kod Koštunice može pozitivno oceniti jeste potpuna smirenost pred kamerama, koja obeshrabruje i najnasrtljivije voditelje.

Koštunica je gospodin. Ta se činjenica ne može osporiti, ali je pitanje koliko mu takav imidž doprinosi pozitivnoj medijskoj prezentaciji pred TV gledaocima. Osim toga, prepoznatljiva grimasa sa zatvorenim desnim okom koju povremeno ispoljava kao tik ostavlja utisak ciničnosti i loše utiče na publiku.

Talenat, koji se mogao naslutiti u predizbornom dijalogu sa Miroljubom Labusom, Koštunica nije nikada više koristio. Da li se radi o pogrešnoj proceni savetnika za odnose sa javnošću, ili je posredi ličn a odbojnost prema ovakvoj vrsti TV nastupa, sasvim je svejedno. Činjenica je samo da se ogromna podrška u biračkom telu istopila neverovatnom brzinom i da se to sigurno moglo ublažiti efikasnijom upotrebom TV nastupa, za koje Vojislav Koštunica ima sve potrebne predispozicije, ali mu to još niko nije rekao ili on ne želi da sluša.

Sugestije i predlozi

Koštunica mora više u narod. Njegovo pojavljivanje u javnosti sve se više svodi na kabinetsko obraćanje i protokolarno slikanje. Precizno kabinetsko obraćanje ostavlja utisak beživotnosti i odsustva ljudske topline čak i onda kada Koštunica sa najviše emocija upućuje poruke Srbima sa Kosova i Metohije .

Potrebno je da Koštunica u nastup unese mnogo više energije i počne sebe da dovodi u različite situacije van svih klišea, što bi ga na neki način razmrdalo, a ne bi uticalo na sadržajnost – osnovnu vrlinu njegovog nastupa. Ovo bi trebalo da bude osmišljena strategija , ma koliko ličila na improvizaciju. Koštunica ispoljava državničku monumentalnost , što jeste kvalitet velikih političara, ali ga narod ne sme doživljavati kao spomenik, već kao biće od krvi i mesa. Grandiozni napredak u njegovom TV nastupu bio bi već samo jedan osmeh.

Boris Tadić

Psiholog po vokaciji i pozer po opredeljenju, Boris Tadić predstavlja najbolji politički projekat koji su srpski elektronski mediji do sada lansirali u javnost. Muževna spoljašnost, sportska građa i visokointelektualni pedigre čine odličan temelj za izgradnju savršene imidž-maske, bitno različite od imidža njegovih pomenutih političkih konkurenata.

Sam Tadić potpuno shvata značaj odnosa sa javnošću i čini sve kako bi dostigao svetske standarde u ovoj multidisciplinarnoj kategoriji. Savršeno oblačenje u svakoj prilici, ležerno ponašanje "a-la-Buš" i tačno lociranje položaja kamere u svakom trenutku pokazuju odličnu pripremu za sve što se može izvući kao korist iz TV nastupa.

Jedini je problem što u tom savršenstvu nismo baš sigurni ko je zapravo Boris Tadić. Da li je on to što jeste, ili ono što se nama čini? Kamera mu toliko "pije iz ruke" da bez ikakvog kritičkog komentara, recimo, može da prođe izjava poput ove :

"Poslanici se, svojim primanjima, ne mogu izdići iznad proseka primanja naroda koji ih je izabrao, ali i ne mogu biti toliko finansijski potcenjeni da postanu lak plen korupcije!"(?) – reče Boris i ostade živ.

U TV nastupima Tadić prati sva stručna uputstva i tu je gotovo nepogrešiv, samo je pitanje da li njegova medijska savršenost čini da još jednom olako pazarimo dobro upakovanu sopstvenu zabludu, ovoga puta u obliku virtualne stvarnosti koju nam nudi televizija.

Sugestije i predlozi

Nadam se da prethodna analiza dovoljno otkriva šta treba uraditi u "slučaju Tadić". Iskorak u pravcu sopstvenog identiteta nikako ne bi narušio programiranu savršenost, već bi doneo novi kvalitet.

Maneken može postati predsednik države, ali predsednik države ne može ostati maneken.

Okružen društvom iz kafića, Tadić potpuno uočava prednosti estradne struke, i u tome i jeste tajna njegovog odličnog javnog (posebno TV) nastupa, ali on mora poraditi na sadržaju, a tu mu pomenuto okruženje ne može pomoći. S vi pamte kako je Boris divno uklopio prugice na kravati sa bojom odela, ali ga niko ne citira. Ako želi da održi rejting koji trenutno ima, on javnosti mora pokazati stvarne, a ne isključivo marketinške rezultate.

Bogoljub Karić

Nije lako komentarisati TV nastup čoveka koji u ličnom vlasništvu ima televiziju. Već ovom činjenicom Karić je pokazao da odlično poznaje moć elektronskih medija.

Mada se trudio da sebe predstavi prevashodno kao privrednika, Bogoljub je političar od zanata, i to od prvog dana svoje lične i porodične prezentacije "malih privrednika iz Peći". Krajem osamdesetih godina Srbija je želela da sebe prikaže kao prostor spreman za ekonomske reforme po poslednjoj Titovoj "ideji" da se "ne treba plašiti bogatih pojedinaca, jer oni čine društvo bogatijim"! Idealna ličnost za ovu pokaznu vežbu trebalo je da ispuni sledeće uslove: Srbin po nacionalnosti, nastanjen na Kosmetu , koji se bavi proizvodnom delatnošću , po mogućstvu bravarske struke.

Ovakvu priliku Karići nisu propustili i uzimanjem svih mogućih kreditnih linija (povratnih i nepovratnih) počela je izgradnja imperije.

U prvom periodu višestranačja Bogoljub se opredelio za ulogu pozadinca, gurajući u prvi plan različite promotore (Vuk Obradović, Perišić, Vuksanović, Batić...), uvek vodeći računa o tome da se ne zameri glavnom gazdi, a i da podmiri ostale "krupne zverke u džungli".

Kada je konačno osetio da su opasni vetrovi prošli, otpočeo je ličnu političku promociju zasnovanu na svakodnevnoj televizijskoj prezentaciji. Neodoljivi šarm televizije uspešno je obavio posao lansirajući gazda-Bogija u sam vrh srpske političke elite. Posebno je interesantno to što se Karić u svojim nastupima ponašao sasvim suprotno pravilima odnosa sa javnošću, kombinujući modernu (svetsku) scenografiju i potpuno pojednostavljen , ponekad čak prost govor. Teško da bi bilo koji "PI-AR" menadžer preporučio ovakvu sinergiju "savremene Evrope i prostog Balkana", ali –   upalilo je. Koliko će trajati – živi bili pa videli!

Sugestije i predlozi

Bogoljub Karić će morati da sluša stručne savete onih koji brinu o njegovom predstavljanju, ili će sva uložena energija brzo završiti na nekom političkom smetlištu. Mahanje glavicom kupusa ili zelenom salatom može samo trenutno proizvesti pozitivne efekte, ali će na duži rok izgledati kao humoreska koja se obija o glavu sopstvenom protagonisti.

Bilo bi dobro da Karić u javnosti napravi otklon od hedonističkog okruženja svojih potomaka i privuče više dokazanih i potvrđenih ličnosti. Karićev nastup pred kamerama nije toliko loš koliko je loše ubeđenje da se tu malo šta može popraviti. Angažovanje nezavisne PI-AR agencije koja bi brinula o njegovom predstavljanju dalo bi veće rezultate nego poltronsko okruženje onih koji su egzistencijalno vezani za BK kompaniju.

Strateški ne bi bilo loše uvesti nekoliko poznatih lica kao pojačanja u javnim nastupima .

Bogoljub se mora naterati da vežba TV nastup. Treba sprečiti svako slikanje bez prethodne detaljne pripreme, jer on to sebi može priuštiti.

Velimir Ilić

Iako se, po ličnoj specifičnoj težini u biračkom telu, Velja Ilić ne može porediti sa prethodnim akterima naše političke scene, ipak smatram da analiza njegovog TV nastupa zavređuje pažnju.

On je j edan od retkih domaćih političara koji prihvata ju svaku vrstu nastupa na televiziji – bez obzira na kvalitet, mesto i vreme. Sa istim žarom i prepoznatljivom žestinom možete ga videti u Trsteniku, Leskovcu, Jagodini, Kaću ili Mačvanskom Prnjavoru, kao i na centralnim medijima kao što su BK ili RTS.

Mada se vidi napredak oličen u usklađenijem odevanju, smirenije m izlaganju i sređenije m redosledu misli lidera Nove Srbije , sam odnos "Velja i kamera" i dalje nije baš srećan.

Pravog Velimira Ilića dobijamo tek u TV duelu, gde je on potpuni gospodar situacije. Gotovo da nema efikasne odbrane kada se suočite sa "neodoljivim šarmom šumadijskog geaka", jer svaki pokušaj da razborito polemišete biva relativizovan i ismejan. Još je veća greška kada sagovornik pokuša da se spusti na Veljin nivo i da polemiše na njegov način. Kod Ilića ne postoji donja granica pristojne komunikacije (može i nogama), pa je najbolje izbegavati ga – ako je moguće.

Velimir Ilić je naša politička stvarnost jer predstavlja svakodnevnu pojavu kakvu susrećemo na najrazličitijim mestima i zato je poistovećivanje sa njim narodu blisko. Velja je isti kao naš komšija – samo je malo više na televiziji!

Sugestije i predlozi

Velimiru Iliću bi koristilo da smanji izlive sopstvenog samoljublja. On je glavni junak svake svoje priče i tu nema razlike između toga kad se govori u kafanskom društvu i kad se govori pred televizijskim auditorijumom.

Čovek stranka samo kod nas još ima nekakvu perspektivu, ali to neće dugo trajati. I Velja mora uvesti svežu krv u svoje okruženje i promovisati nova lica koja će upotpuniti i uozbiljiti njegovo javno delovanje.

Kada se naša politička scena bude malo više stabilizovala, prestaće interesovanje za likove čiji se javni nastup svodi na geg, štos ili zez. U prirodi čoveka je da voli sebi slične, ali se takvima ne divi. Da bi zavredeo divljenje naroda, čemu političari teže više nego iko, Velja mora da prevaziđe lik čačanskog domaćina i uspostavi ravnotežu mentalne higijene.

Vuk Drašković

Gospodar gradskih trgova i velikih protestnih mitinga dugo je smatran idealnim sagovornikom u TV studiju, samo kada bi mu despotska vlast omogućila ulaz u "TV Bastilju". Promeni se vreme, ode despotska vlast i eto Vuka pred TV kamerama. I u mesto BUM – desi se PUĆ! Govornički talenat koji je grmeo o tome protiv čega smo, ostade nem pred odgovorom na pitanje za šta smo sada .

Prirodno zapušten, sa renesansnom frizurom i romantičarskom bradom, Vuk pred kamerama postade jagnje, pa se urlik pretvori u blejanje, a blejanje u eho nekih dalekih i  tuđih čuvara stada.

Prvi i poslednji argument koji Drašković još koristi u javnim nastupima vezan je za to gde je ko bio kada se nešto dešavalo (a dešavalo se često) .

Verovatno još neobavešten da i u Srbiji (na opšte iznenađenje) život teče dalje i da se rađaju neki novi klinci, Vuk Drašković polako tone u prevremenu političku istoriju, zato što nije shvatio da se novom vremenu mora prilagođavati i da srednjovekovna poetika više nikome nije dovoljna.

Od stare slave se može živeti u književnosti, ali ne i u politici.

Sugestije i predlozi

Vuk Drašković mora da uoči razliku koja postoji između toga kada je na vlasti i kada je u opoziciji. To se iz njegovih javnih nastupa ne vidi. Tačnije, on je uvek u opoziciji, pa čak i onda kada je opozicija samome sebi.

U TV nastupu Vuka Draškovića nema ničega novog već godinama. Stečeni animozitet prema novinarima kod njega je toliko snažan da svaki susret dočekuje kao neprijateljski duel u kome treba odmah pokazati zube. Jedina ispravna strategija u javnom nastupu Vuka Draškovića bila bi potpuna promena "dlake". Imidž staloženog i iskusnog političara, intelektualca i mislioca jedino je ispravno rešenje za pomalo umornog lidera Srpskog pokreta obnove .

Tomislav Nikolić

Bistri um Srpske radikalne stranke, omeđen političkom vizurom Vojislava Šešelja, dostigao je svoju potpunu prepoznatljivost tek aktivnim medijskim eksploatisanjem Tome Nikolića.

U debeloj hladovini koju je činila Šešeljeva senka, Toma je komforno sakupljao političko iskustvo, bogatio rečnik i strpljivo čekao svoj trenutak. Iako to nikada neće javno priznati, on je najviše napredovao kada je iz nastupa radikala u javnosti eliminisao Šešeljov navalentni stil.

Nedostatak tadićevske elegancije Toma nadoknađuje neposrednošću, trudeći se da govori razumljivo i jednostavno. Pred kamerama on često izlaže predugo, ali njegova priča ima "glavu" i "rep" , za razliku istupa većine TV pričalica. U kontakt-emisijama ispoljava radikalsku nemilosrdnost čak i onda kada se načelno slaže sa sagovornikom. Politički kompromis u prisustvu javnosti za Tomu Nikolića još je neprihvatljiva kategorija. Svaka javna rasprava u kojoj Nikolić učestvuje svodi se na obraćanje biračkom telu i niko za njega nije dovoljno važan da zasluži drugačiji tretman, ma kakva pitanja otvarao.

Za sada se Nikolićeva neposrednost pokazuje kao gubitnička varijanta, ali samo onda kada se udruže Koštuničina sadržajnost i Tadićeva spoljašnjost. Svaka nova javna pukotina na "zidu kohabitacije" novi je uknjiženi plus na političkom kontu Tomislava Nikolića. Toma je stara čekalica!

Sugestije i predlozi

Iako sam spreman da pohvalim pozitivne promene u javnom nastupu radikala, posebno Tomislava Nikolića, daleko sam od toga da te promene glorifikujem. Nedostatak vedrine i optimizma baca senku sivila na sve napore da Toma izgradi imidž modernog evropskog političara narodnjačke provenijencije.

Dobra je osobina što Nikolić javni nastup (posebno na TV-u) doživljava kao obavezu od koje ne beži, već je rado prihvata, ali ipak svaki nastup pretvara u stranački miting sa bezbrojnim ponavljanjem izlizanih parola.

Toma Nikolić ima šansu da uspostavi pristojan dijalog sa političkom konkurencijom i time skine međunarodnu anatemu sa imena svoje stranke i obuče je u demokratski kaput. A li on to tvrdoglavo odbija, uveren da   može samostalno osvojiti vlast ako medijski uništi sve oko sebe.

Odavno u svetu ne postoji klasična politička podela na desnicu i levicu, ali "babe i žabe" ipak nisu baš toliko pomešane, što se vidi i iz javnog nastupa radikalskog ve-de vođe. Stranka krajnje desnice svoje celokupno javno delovanje zasniva na brizi o socijalnoj pravdi!? Kada bi se Toma stilski umerio i sklonost polemici zamenio dobrom voljom za dijalog, Srbija bi dobila mnogo stabilniju političku sliku, što bi bio lep doprinos evropskim integracijama.

Miroljub Labus

Postoji dilema koliko je TV nastup lidera ekspertske organizacije (sada političke stranke) G17 plus podložan stručnoj analizi. Kao prevashodno timski igrač, Labus se nije mnogo izdvajao od japijevske klasike koja dominira u njegovom okruženju.

Samo jedanput je pokušao da se lično predstavi srpskoj javnosti, bilo je to u predsedničkoj izbornoj kampanji, i završilo se katastrofalno. Danas nije jasno da li se radilo o pogrešnim savetima ili o potpunom odsustvu sluha. Bilo kako bilo, ostaće uknjižen jedan školski primer kako ne treba voditi kampanju u Srbiji.

Sam Labus ima dovoljno argumenata da svoj TV nastup učini zanimljivim, samo kada bi njegova kreštava boja glasa malo manje iritirala slušaoce. On može biti dobar u stručnim emisijama o privrednim i ekonomskim temama, ali nastup koji zahteva energičnost i eksplozivnost sigurno nije njegov teren.

Veoma je moguće da će Labus političku karijeru nastav iti u nekim međunarodnim institucijama , gde se bavljenje ovim poslom ubraja u prilično dosadna zanimanja, osim ako mu se ne posreći kao Pedi j u Ešdaunu , koji je (ni kriv ni dužan) za politički krah u sopstvenoj zemlji nagrađen prestolom u sirotoj, ali zanimljivoj Bosni i Hercegovini.

Sugestije i predlozi

Miroljub Labus ima predispozicije za odličan TV nastup. Njegovu sposobnost da istakne sopstvenu kompetenciju i da deluje ubedljivo na auditorijum ne treba potceniti . Ono što mu nedostaje jeste odgovor na pitanje kako postati interesantan većini koju struka ne zanima.

Predložio bih potpunu promenu tema i doveo Labusa u poziciju da se snalazi u različitim situacijama javnog nastupa. Forsirao bih šarenilo tema za razgovor bez prethodne pripreme i tražio iscrpne odgovore.

Lider stranke ne može biti fah-idiot, pa bih se zato u slučaju Miroljuba Labusa držao principa da nas ono što nas ne ubije čini jačima.

                                                               

                                                                               

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM