Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Nikola Malbaški

SMANJENJE CENZUSA ILI REFORMA IZBORNOG ZAKONA?

Nedavno je kao probni balon, i to isključivo preko štampe, u javnost puštena „apokrifna” inicijativa za smanjenje izbornog cenzusa sa pet na tri odsto. Nijedan od političkih faktora na srpskoj političkoj sceni nije se odvažio da stane iza ove ideje, što je razumljivo, budući da bi na taj način zapravo dao posredno priznanje da je njegov rejting među građanima ispod postojećeg cenzusa, a stranke koje pripadaju vladinoj većini otkrile bi da smeraju da je napuste i uzmu učešće u njenom rušenju.

Pojavljivanje ovakve inicijative logično je i očekivano. U sadašnjoj vladajućoj koaliciji tri od četiri stranke, prema istraživanjima javnog mnjenja, već odavno “ni uspinjanjem na prste” ne mogu da dotaknu postojeći cenzus, pa stoga ne treba objašnjavati njihova nastojanja da, dok su još u prilici, obezbede skupštinsku većinu za zakonsko spuštanje izbornog cenzusa i tako sebi omoguće parlamentarni status u nekom budućem ciklusu političkog života.

Smanjenje cenzusa na 2-3 odsto otvorilo bi mogućnost da u parlament uđu ne samo male, ali nesrazmerno moćne stranke poput G17 plus, SPO (četiri poslanika i četiri ministra) i Nova Srbija, već i Čedina Liberalno-demokratska partija. Ova radikalno reformistička stranka sa revolucionarnim aspiracijama ("crvena je boja krvi i revolucije" i "počistićemo ih gvozdenom metlom") samo bi dodatno destabilizovala ionako krhku vajmarsku demokratiju u Srbiji. To bi izazvalo i jačanje drugih ekstrema, pa bismo u nekom narednom parlamentarnom sazivu zbog niskog cenzusa mogli imati i "obrazovce" ili, ne daj bože, nekakvu neonacističku stranku. Ovo nije nemoguć scenario ako se uzme u obzir to da su nove nacionalne i socijalne frustracije na vidiku.    

Interesantno je, pa i donekle zabrinjavanjuće to što se predstavnici “velikih stranaka”, onih čija popularnost višestruko premašuje postojeći cenzus, javno ne protive inicijativi koja ide nauštrb njihovim političkim interesima. Naime, kada bi se po postojećem izbornom zakonu održali izbori, “rastur” glasova stranaka koje bi ostale ispod cenzusa prelio bi se na velike stranke, koje bi dobile više mandata i potom u međusobnim pregovorima lakše stvarale postizborne koalicije. To bi stvorilo situaciju čistiju od postojeće, gde mali koalicioni partneri stalno traže nove ustupke i njima uslovljavaju podšku vladi. Drugim rečima, primenom važećeg izbornog cenzusa u budućnosti bi se smanjio “ucenjivački kapacitet” malih stranaka, a velike partije bile bi primorane da konstruktivno sarađuju. Nasuprot tome, smanjenje cenzusa bi malim, često ekstremnim političkim opcijama dalo krila i povećalo njihovu sposobnost da destabilizuju političku scenu u vreme velikih iskušenja koja čekaju našu zemlju (Kosovo, Crna Gora, evrointegracije).

Mada se u javnosti ova inicijativa stidljivo pokazuje kao stručna, njena motivacija (kao i kod svih drugih akcija) nesumnjivo je političke prirode. Tako je u korist malih stranaka na prvu liniju borbe za smanjenje izbornog cenzusa kao NVO predlagač stao samo CESID, revitalizujući svoj predlog iz davne 1999. godine (donekle revidiran 2001.) da se cenzus obori na svega dva odsto. Ovaj predlog, čijim ostvarenjem bi se iovako previše difuzna srpska politička scena još više fragmentirala, a sve te podele potom prenele u skupštinski život, opravdava se tobožnjim negativnostima sadašnjeg visokog cenzusa, koji navodno tera stranke da se udružuju u predizborne koalicije bez obzira na programske sličnosti, samo da bi ušle u parlament. Prošli parlamentarni izbori nisu potvrdili ovu tezu. Kontrapitanja na argumente u prilog smanenja cenzusa sama se nameću: ko još veruje u bajku da će se male (i velike) stranke koje uđu u parlament rukovoditi "višim" programskim, a ne prizemnim interesnim principima? Zašto se stranke sa istim ili bliskim   programskim osnovama jednostavno ne ujedine, već ih na zbližavanje tera nužda ulaska u parlament? Sva ova pitanja, naravno, kod zagovornika ove teze ostaju bez pravog odgovora.

Smanjenje izbornog cenzusa na četiri, a možda i na tri odsto ne bi predstavljalo katastrofu. To bi samo omogućilo održavanje sadašnjeg nimalo idiličnog stanja srpskog parlamentarizma. Ali svako dalje spuštanje letvice ozbiljno bi destabilizovalo parlametarizam u Srbiji. Opravdana je bojazan da bi se sa porastom broja i povećanjem aspiracija političkih grabljivaca parlament pretvorio u nušićevsku "političku pijacu", a kod većine birača nestalo i ono malo poverenja u izborni proces i demokratiju uopšte. Najštetnija stvar po veru u demokratizaciju Srbije bila je koalicija koju je sklopilo 17-18 "lidera DOS-a". Većina njih bili su izuzetno neomiljeni u javnosti i predvodili "kombi stranke". Veliki povratak radikala na scenu može se delimično objasniti i nezadovoljstvom građana vladavinom šarolikog mnoštva minornih partija za koje mnogi ljudi i ne znaju kako se zovu. Izborni cenzus 2000. uklonio je sa političke scene JUL, a 2003. stranke Batića, Koraća, Svilanovića i slične "političke faktore", koji su pre toga imali nesrazmerno veliku vlast u odnosu na promilsku podršku birača. Da li neko žali za njima?

Smanjenjem cenzusa prekinuo bi se koristan trend ukrupnjavanja političke scene koji stabilizuje političke prilike u zemlji. Ukrupnjavanje je u proteklom periodu vodilo integracijama i političkim dogovorima i onih aktera za koje je to doskora bilo nemoguće. Političari se uče saradnji i lojalnosti koalicionim partnerima. Sujete se moraju staviti u drugi plan da bi se ostalo u igri. Osim toga, smanjivanje broja političkih aktera stvara mogućnost razvoja unutrašnjih struja i "frakcija". Na taj način politički život u našoj zemlji postaje sličniji stabilnim političkim sistemima razvijenih demokratija.    

U proceni “najbolje visine izbornog cenzusa” međunarodna praksa, različita i varijabilna, ne može nam biti od velike koristi. U razvijenim parlamentarnim društvima cenzus   se najčešće kreće između tri i pet odsto, a ekstremno visoki   (u Turskoj 10 odsto) i niski izborni cenzus (u Izraelu 1,5 odsto) imaju utemeljenje samo u velikoj sprecifičnosti tih sredina i njome uslovljenoj političkoj motivaciji. Međutim, ono što u vezi sa međunarodnom praksom naši „ekspertski krugovi“ prećutkuju jeste to da je u zemljama sa proporcionalnim izbornim sistemom izborni prag po pravilu viši nego naš ili pak jednak našem, osim u Sloveniji, Švedskoj, Bugarskoj, Mađarskoj (četiri odsto) i Španiji (tri odsto). Osim toga, za razliku od Srbije, u ovim političkim sistemima davno se profilisao manji broj političkih opcija, pa stranački život uglavnom funkcioniše sa dve-tri, ponegde četiri, a najviše sa pet stranaka.

Što se tiče izbornog cenzusa, postoje i prelazna, mešovita rešenja, od kojih je kao model veoma interesantan “dvostepeni cenzus” koji postoji u nekim tranzicionim istočnoevropskim zemljama (Poljska, Litvanija i Češka), sa kojima savremena Srbija u društveno-političkom smislu deli čitav niz sličnosti. “Dvostepeni cenzus”, kako mu i ime kaže, predviđa dva cenzusa – jedan za stranke, a drugi za koalicije. Cenzus za stranke je fiksan, a census za koalicije raste kako se povećava broj koalicionih partnera. Tako je u   Poljskoj i Rumuniji cenzus za stranke pet odsto, dok za koalicije iznosi i do osam procenata.

Kada se već zbog svrsishodnosti poteže priča promene dela izbornog zakona koji se tiče cenzusa, nije li uputno razmišljati i o temeljnijoj promeni, koja bi bila najpodesnija za stabilnost i dalji razvoj demokratskog parlamentarizma u Srbiji?

Tokom prethodnih 15 godina Srbija je doživela više promena izbornog sistema. Podsetimo se – prvi višestranački izbori 1990. godine sprovedeni su po većinskom dvokružnom izbornom sistemu, a potom se prešlo na proporcionalni sistem. Na izborima 1992. i 1993. proporcionalni izborni sistem sa devet izbornih jedinica, odnosno sa 29 na izborima 1997. godine, bio je rezultanta iznuđenih ustupaka vlasti opozicionim i inostranim faktorima, kao i želje da se izborni sistem modelira tako da ondašnji vlastodršci zadrže skupštinsku većinu. Potonji izbori iz 2000. i 2003. godine, održani po proporcionalnom sistemu sa jednom izbornom jednicom, kao i izbori za lokalnu samoupravu održani po većinskom sistemu, te vojvođanski pokrajinski izbore u kojima su u drugom izbornom krugu učestovala više od dva kandidata, pokazuju imponzantnu dinamiku srpskih traganja za optimalnim izbornim sistemom, i govore nam da još nije pronađeno najbolje rešenje koje razvoju demokratije obezbeđuje trajnost i stabilnost, toliko potrebne našem društvu.

Umesto smanjenja cenzusa, koje bi destabilizovalo formiranje i opstanak budućih vlada, za našu specifičnu situaciju najprikladnije rešenje je kombinovani izborni sistem, prema kome bi se polovina poslanika birala po većinskom principu, a polovina po proporcionalnom. Kako će se posle sledećih izbora stranačka slika u Srbiji, po svemu sudeći, isprofilisati i dovršiti za duži naredni period, potonje donošenje zakona u skupštini koja je “sveže” legitimisana izbornom voljom građana dalo bi srpskom višestranačju ono što mu je neophodno – istovremenu reprezentativnost i stabilnost, dakle zaustavljanje fragmentacije stranačkog života i njenih neželjenih posledica, dok bi, sa druge strane, uslovilo formiranje stabilnih koalicija nekoliko dominantnih stranaka.

Ovakavo rešenje nije retkost u međunarodnoj praksi, niti je komplikovano. Uspešno ga primenjuje Nemačka, jedna od najrazvijenijih demokratskih država, čije građane kao jedna od glavnih mentalitetskih odlika krasi smisao za praktičnost. Ovo rešenje je ne tako davno bilo primenjeno i kod nas, na   saveznim izborima 1992. godine, koje je tadašnja opozicija bojkotovala, te je srpsko višestranačje bilo u punom smislu uskraćeno za iskustvo vezano za dobre strane ovog izbornog sistema.

Kombinovani izborni sistem pokrenuo bi i pitanje revizije broja poslanika u Narodnoj skupštini, koji je bez sumnje prevelik i predstavlja mamutsku tvorevinu iz Miloševićevog vremena. Broj narodnih poslanika mogao bi se svesti na optimalnih dvesta, od kojih bi se polovina birala po proporcionalnom principu, a polovina po većinskom. Smanjenje “fizičkog obima” poslaničkog sastava preduslov je za profesionalniji odnos poslanika prema radu u parlamentu, što bi njihove aktivnosti usmeravalo u pravcu povećanja kompetentnosti i odgovornosti, a upravo je to ono za čime vape građani ove zemlje. Sa ovim argumentima slažu se političari iz više stranaka opozicije i pozicije, ali se to često pokazalo kao nedovoljno za preduzimanje političke akcije, jer zakulisni interesi određenih političkih centara imaju "svoju logiku" koja ne brine mnogo za opšti interes.

 
     
     
 
Copyright by NSPM