Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

Katastrofa u Nju Orleansu izbacila na videlo ružne strane američkog sistema

Milutin Mitrović

Armiju siromašnih stvorila politika


Bio je, kažu, negde kod Arilja, krajputaš na kojem je pisalo: "Sam sebe ubi iz zasede". Biće da je Amerika upravo to doživela uz pomoć sumanutog uragana Katrin. Naime ta katastrofa otkrila je Amerikancima da na teritoriji najuspešnije i najbogatije zemlje na svetu postoji Treći svet, za koji nije htela da zna, kao što dobar deo naših sugrađana nije hteo, i ne želi, da zna za ružne stvari na svom tlu. To kolektivno samopomračenje stvar je za sociologe i psihijatre, a nas uglavnom interesuje ekonomija i politika, koja je određuje. Američka štampa je dosad ćutala, a sada na sva usta govori o ružnim stranama sistema koji je doveo do većeg broja žrtava nego što je bilo neminovno i o političkom marketingu, koji je zaslepio javno mnjenje. Ako je marketing, kako jedna definicija kaže, optimum laži, izgleda da taj optimum nije poštovan kada je stvaran imidž sadašnje Amerike.

Katastrofa u Nju Orleansu izbacila je na videlo ono što se u statistikama lako moglo naći: da oko 40 miliona Amerikanaca živi na granici siromaštva ili ispod nje; da oko 30 miliona njih nema nikakvo socijalno osiguranje; da postoje geta pretežno crnačke sirotinje od Njujorka, Čikaga i Bostona do Nju Orleansa. Ovaj poslednji grad najpogođeniji je tom nedaćom. U njemu 23,2 odsto stanovništva živi, odnosno živelo je pre uragana, ispod granice bede. Američki prosek je 13,1 odsto. Što za Ameriku od 280 miliona stanovništva znači 36,4 miliona siromaha. Nepojmljivo je, ali ta ista zemlja troši na osvajanje sveta, preuređivanje planete i pomoć nerazvijenim zemljama tolike pare da bi u sopstvenoj kući mogla da napravi raj. Tu, ipak, zalazimo u domen politike, ili ideologije, u ono što Amerika neformalno drži kao svoj osnovni kredo, a stručnjaci su nazvali socijalnim darvinizmom. Treba da prosperira ko je jak i odlučan, a najbolje je da nestane svako ko te osobine nema.
Koreni su daleki. Ekonomski i politički liberalizam opredelili su Ameriku. Suština tog opredeljenja je svetinja privatnog vlasništva i jak pravni sistem. Neoliberalizam, a svi ti "neo" nisu ništa drugo nego revizija pravca kojem su se nakačili kao prefiks, otišao je do karikature u težnji da sve bude podvrgnuto privatnom interesu i da pravni sistem mnogo ne smeta (zamena sudije vrhovnog suda, protivpravno postoji logor u Gvantanamu...). Ako se ne varamo Milton Fridman je prvi izbacio parolu: "Zver treba izgladneti". Ono "zver" podrazumeva državu, a "izgladneti" znači smanjiti joj prihode, u prvom redu poreske. Ta ideja pretvorena je u populističko smanjivanje poreza čak i kada za to nema prostora. Primera radi, dosledan toj ideologiji američki predsednik Regan je izveo poresku reformu, kojom su smanjene poreske stope. Tamo gde je njegov poduhvat prekinut dolaskom Bila Klintona, zastupnika oprečene politike, nastavio je Džordž Buš Junior, kada je on došao na vlast.
Evo šta podaci kažu: U doba Reganove vladavine, promenom poreskog sistema, 5 odsto najbogatijih Amerikanaca povećalo je svoje učešće u nacionalnom bogatstvu od 15,3 na 20,3 procenta. S druge strane 60 odsto srednjeg i siromašnog stanovništva smanjilo je svoje učešće od 34,2 na 30 odsto. Praktično to znači sa su bogati dobili samo u 1996. godini 195 milijardi dolara više, a siromašni 163,8 milijardi dolara manje! U doba Bušove vlade koja još traje broj sirotinje se, kako tvrdi istoričar Timoti Garton Eš, povećao za 16 odsto. I otkud sad čuđenje nad sirotinjom, kada je ceo sistem zasnovan na sebičnosti, a ne na solidarnosti. Naime, činjenice pokazuju da se može i tako, samo se ne treba praviti naivan. Ako je Buš mutno dobio prvi mandat, posle bezbroj prebrojavanja glasova u Floridi, gde je njegov rođeni brat guverner, nema ni trunke sumnje da je drugi mandat dobio glatko i velikom voljom većine. U to vreme njegova poreska reforma već je uveliko davala rezultate. Najbogatiji sloj od 145 hiljada Amerikanaca udvostručio je svoje bogatstvo u odnosu na Klintonovo vreme Oni sa prihodima od preko 10 miliona dolara uvećali su ih za 409 odsto! I kako smo već naveli broj siromašnih povećao se za 16 odsto. To više nije slučaj, to je politika.

Zbivanja u Nju Orleansu pokazuje kakve to sve reperkusije može da ima. Pre dve godine napravljen je projekat rekonstrukcija brana koje štite Nju Orleans za koje se tada jasno znalo da ne mogu da izdrže opterećenje četvrtog stepena. Zatražene su federalne pare i saznalo se da takav fond više ne postoji - ukinut je da bi obveznicima mogle da se vrate pare od poreza. To je, dakako, samo jedan od fondova za kojim slede oni za nauku, ekologiju, socijalu... I to je nešto za šta su Amerikanci indirektno glasali. Međutim, u isto vreme pare za vojsku i druge "prioritete" ne predstavljaju problem. Regan je još to otkrio, a Buš razradio - postoji mogućnost finansiranja onoga što se želi putem stvaranja deficita u državnoj kasi. Regan je stvorio jedan od najveći deficita do tada, a Buš je postavio rekord sa preko 400 milijardi dolara gubitka. I kako je rekao jedan njegov savetnik: "To nije naš problem, neka to rešavaju oni koji posle nas dođu".

Vladajući Neokon (neokonzervativizam), čiji je noseći stub u ekonomiji - neoliberalizam, uverava svet da posle pada komunizma, nema više potrebe za bilo kakvom alternativom njemu, bilo gde u svetu. Primer je, recimo, podatak da su drugo tromesečje ove godine, usred opšte krize, američke kompanije završile rekordnim porastom prihoda za 12 odsto. Tačno i fascinantno, samo što nije "rekordno" jer je manje od rasta u vreme "zlatnog doba" 1992/95, znači kada je predsednik bio Bil Klinton i stvarao drugačiju Ameriku. Danas najveće bogatstvo stvaraju naftne kompanije i banke, dok su farmacija i elektronika na poslednjim mestima. U doba Klintona bile su one vodeće. Taj predsednik je vodio sasvim oprečnu politiku jačanja fondova za sirotinju, zdravstvo, ekologiju... uz razumno kresanje troškova tamo gde zaista nije neophodno da država utiče. On je, odlazeći sa vlasti ostavio u budžetu suficit od skoro 3 milijarde dolara. To je profućkano i stvoren je deficit 150 puta veći!

Amerikanci, pre svega, sve to mogu da znaju, jer podaci koje smo naveli potiču iz njihove Centralne banke (FED) i njihove štampe. Suština je u veštom populističkom korišćenju ljudske pohlepe. A čak ni Dafinine štediše nikada nisu htele da priznaju svoju pohlepu, iako su znale da je nemoguća mesečna kamata veća od svetske godišnje, i to za tvrd novac. Treba se čuvati Neokona i kad vam poklone obećava.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM