Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

ANTIDATIRANI   I   BAJATI   PETICIONAŠI

Srbi su se često vezivali za Rusiju, ali ne za Rusiju boljara. Srbija je danas zemlja pijanih mužika.

Nikola Samardžić

Uoči obeležavanja godišnjice petooktobarske demokratske revolucije grupa intelektualaca uputila je našoj javnosti Poziv za novu političku akciju. Želeći da iskoriste simboliku petog oktobra kao prelomnog događaja u novijoj srpskoj političkoj istoriji, ovi ljudi obznanili su svoj mesijanski poziv. Očigledno je da se radi o težnji da se stvore uslovi za nastanak nove političke alternative.

U koncipiranju ovakve političke akcije od presudne je važnosti kako ova politička grupacija ocenjuje stanje u društvu. Poziv je samo vrhunac i kulminacija višemesečne propagandne delatnosti koju sa velikom poletom i još većom isključivošću obavljaju samoproglašeni modernizatori koji su sebi namenili istorijsku ulogu, misiju i poslanje da učmalu i zapuštenu Srbiju, ako treba i silom, povedu u svetlu modernizatorsku liberalno-demokratsku budućnost. Njihov je cilj da pre svega Srbiji sopšte neprijatne i bolne istine. Zato, kada pročita ovaj akcioni politički poziv, čovek mora da se zapita da li ova grupa intelektualaca uošte poznaje prave prilike u ovoj zemlji ili te osobe žive u svetu svojih jednostranih analiza, otvorenih predrasuda, ideoloških obmana i istorijskih simplifikacija. Vreme kao da je za njih stalo, kao da se još uvek nalaze u nekim prošlim epohama. Oni se u stvari kreću u zatvorenom krugu svojih ideoloških himera, bez stvarne želje da društvenu situaciju u Srbiji sagledaju na objektivan način i u kontekstu realnih političkih okolnosti i dešavanja.

          Kako potpisnici Poziva vide Srbiju na početku XXI veka? Po njima, ona je beznadežno okrenuta prošlosti umesto budućnosti, na vlasti je ista vrsta uverenja i mišljenja koja je Srbiju uvela u diktaturu, izolaciju i ratove. Šta znači ta uporno plasirana tvrdnja da je Srbija okrenuta prema prošlosti i na kakvim se argumentima i činjenicama zasniva? Ni na kakvim. Tvrditi da je Srbija na početku ovog veka okrenuta isključivo prema prošlosti isprazna je ideološka poštapalica za koju peticionaši ne nude nijedan valjan argument, osim svog ubeđenja da je prošlost naša nacionalna opsesija i fatum. Ali ova ocena je u stvari jedna od glavnih ideoloških odrednica ove političke grupacije, jer je, po njihovom mišljenju, zarobljenost Srbije prošlošću glavni uzrok što u Srbiji preovladava klerikalizam, nacionalizam, rasizam, ksenofobija i političko nasilje. Srbija je, po njima, pravi tamni vilajet. U tome je i osnovni razlog što su je napustile sve republike bivše Jugoslavije. Srbija, navodno, nije razumela poruke izgubljenih ratova i u permanentnom je nesporazumu sa svim svojim susedima, pa nije čudno što je i dalje izolovana. Šta znači ocena da je Srbija u nesporazumu sa svim susedima? Nedavno je predsednik vlade Republike Hrvatske Ivo Sanader izjavio da se odnosi Srbije i Hrvatske poboljšavaju bez obzira na sve ekscese koji se dešavaju. Srbija upravo započinje proces pregovaranja za zaključivanje ugovora o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji. Da li bi to mogli da čine predstavnici države koji su izolovani   i isključeni? Ali potpisnike ovog poziva ne zanimaju realni procesi i događaji na Balkanu i u Srbiji, za njih je jedino važno da istrajavaju u svojoj ideološkoj oceni da je Srbija bila i ostala najveći remetilački faktor.

Međutim, srpski narod je i te kako dobro razumeo poruke izgubljenih ratova, i to se može videti u mnogo čemu. Ni najrazrađenija propaganda starog režima nije mogla posle kapitulacije u Kumanovu da stvori sliku o pobedi u ratu sa NATO. Potpisnici ovog akcionog poziva smatraju da je srpski narod beslovesna, zatucana i degradirana masa koja nije ni u stanju da vidi i prepozna poraz i tragediju koju je doživela u poslednjoj deceniji dvadesetog veka. Srpski narod upravo danas živi u senci ratnog poraza i veoma dobro zna   i oseća šta su njegove stvarne posledice. Naši modernizatori ne poznaju stvarno stanje u kome se naš narod nalazi. Kako tumačiti pojavu da hiljade mladih ljudi traži da služi civilni vojni rok i poziva se pri tome na prigovor savesti? Zar to nije jedan od očiglednih dokaza da se menja politička klima u zemlji? Čini mi se kao da su potpisnici ovog poziva antidatirali ovu peticiju i kao da su je potpisali u vreme vladavine starog režima, pa zato nihove ocene izgledaju bajato, zakasnelo i kao dobro naučena lekcija iz nekih prošlih vremena.

         U ovom poglavlju nije izostala ni omiljena tvrdnja ovog intelektualnog kruga da Srbija insistira samo na svojim pravima i da nju ne povređuje zločin genocida u Srebrenici, da je naterena da progovori o tome kao o slučajnom incidentu, pribegavajući relativizaciji ovog zločina u opštoj istorji stradanja svih zaraćenih strana. Prosto je teško shvatljivo da ovi pravednici stalno insistiraju na suočavanju sa zločinima koje su počinili Srbi, a da pri tome gotovo nikad ni sporadično neće da progovore o stradanju srpskog naroda. Spominjanje zločina počinjenih nad Srbima za njih je pokušaj prikrivanja i relativizacije u opštem stradanju svih zaraćenih strana. Po njima, zločini počinjeni nad Srbima spadaju u kategoriju stradanja svih zaraćenih strana. Oni se skrupoulozno čuvaju da pomenu stradanje srpskog naroda (spominjanje genocida nad Srbima ravno je provokaciji), ali zato neće propustiti priliku da govore o genocidu u Srebrenici. Reći da Srbiju ne povređuje zločin genocida stvarno je odraz nepostojanja elementarne objektivnosti i dobre volje i izraz shvatanja da je srpski narod toliko moralno degradiran i zadivljao da je izgubio bilo kakvo osećanje samilosti, saaosećanja, pravdoljubivosti i pijeteta. Kao da se ovim pozivom želi reći da su Srbi pogazili sve civilizacijske vrednosti i da ništa drugo ne rade nego slave ratne zločince i divinizuju genocid jer su se pretvorili u amoralno krdo bezdušnih ljudi koje iz tamnog vilajeta prošlosti može jedino da izvuče grupa istorijski osvešćenih liberalno-demokratskih modernizatora, spremnih da ih najzad suoče sa njihovom moralnom iskvarenošću, degradacijom, zapuštenošću, primitivizmom, bezdušnošću i ksenofobijom.

Slika o potpunoj propasti Srbije ne bi bila kompletna kada u ovom akcionom pozivu ne bi bilo govora o desekularizaciji kao najdubljem padu i države i crkve, o crkvi koja preuzima ulogu države nastojeći da zaustavi modernizaciju Srbije i proizvodeći uz to nove sukobe u Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu. Ovo je, svakako, jedna od udarnih tema ove političke grupacije i oni Srpsku pravoslavnu crkvu bez ikakvih rezervi proglašavaju za najveću i najmoćniju prepreku ostvarivanju opšteg projekta modernizacije. Ostaje otvoreno pitanje da li se o delovanju Srpske pravoslavne crkve može govoriti na tako nediferenciran i neobjektivan način. SPC se optužuje i za proizvodnju novih sukoba na Kosovu, a da pri tome naši modernisti ni jednom reči nisu spomenuli stradanje Srba i uništavanje izuzetno značajnih sakralnih objekata na Kosovu i Metohiji. Ali stradanje Srba ni inače nije u fokusu ove grupe pravdoljubivih intelektualaca. A to se i ne uklapa u projektovanu ideološku šemu, jer se mora po svaku cenu dokazati da je u Srbiji na delu stvaranje pravoslavne teokratske države, da je Srbija ogrezla u pravoslavni fundamentalizam i klerikalističko mračnjaštvo. Interesantno je reći da ovi žestoki i beskompromisni borci za modernizaciju i zaštitu ljudskih prava nisu izrekli nijednu reč saosećanja za arhiepiskopa Ohridske episkopije Jovana, osuđenog na višegodišnju robiju. Zar on nema pravo da mu budu zaštićena osnovna ljudska prava? Bilo je dovoljno da kaže da stupa u kanonsko jedinstvo sa Srpskom pravoslavnom crkvom i da bude izložen teškom progonu i stradanju. Ovi intelektualci kao istaknuti borci za uspostavljanje pravne države ne žele da se mešaju u epohalna dostignuća u razvoju pravne države u Republici Makedoniji. Ali zato neće propustiti da kažu da Crkva (čak se u tekstu Poziva ne kaže da se radi o Srpskoj pravoslavnoj crkvi) opravdava politiku koja je suprotna svim zakonima Srbije, savremenog sveta i njenim, crkvenim kanonima.

          Na osnovu kojih argumenata i činjenica su potpisnici Poziva za novu političku akciju došli do rezolutne i nedvosmislene ocene da se u Srbiji toleriše jasno ispoljavanje rasizma, antisemitizma, etničke mržnje i mržnje prema društvenim manjinama? Ako bi ove ocene odgovarale našoj realnosti, onda bi se moglo nedvosmisleno reći da je Srbija endemska zemlja. Da li je nužno ovom prilikom podsećati na mnogobrojna i gromoglasna reagovanja i osude ovih pojava u našoj javnosti? Naša javnost je danas sposobna i spremna da reaguje na sve pojave koje ugrožavaju ljudska prava, ali se, svakako, može razgovarati o tome da li se to uvek čini na adekvatan i odgovoran način. Ono što posebno zabrinjava i uznemiruje ovu grupu intelektualaca jeste to što akademici koji su podsticali „udruženi zločinački poduhvat ratne agresije, etničkog čišćenja i pljačke” ponovo mobilišu javnost i pozivaju na mržnju i nasilje. Ovo je inače sastavni deo ideološke priče ove političke grupacije o Crkvi, Akademiji, Vojsci i srpskom narodu (koji ih je plebiscitarno podržavao u zločinačkom poduhvatu) kao glavnim faktorima razaranja u proteklim ratovima. U ovom tekstu se ide toliko daleko da se građanski rat u Jugoslaviji ocenjuje kao udruženi zločinački poduhvat ratne agresije. Ovakvim tvrdnjama nadmašeni su i najostrašćeniji i najneobjektivniji propagandisti i ideolozi iz   Hrvatske i Bosne. Ove kvalifikacije kao da su prepisane iz optužnice Haškog tribunala ili iz dokumenta najgore ratne propagandistike. Za ovu grupu intelektualaca građanski rat u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji bio je udruženi zločinački poduhvat skrojen u glavama ratnohuškačkih akademika koji i danas imaju glavnu reč u javnosti Srbije. I ovakve neumesne i ničim argumentovane tvrdnje samo svedoče o potrebi da se po svaku cenu istraje na ocenama koje ne uzimaju u razmatranje sveobuhvatnu i složenu sliku dešavanja u vreme raspada Jugoslavije. Očigledno je da potpisnici ovog proglasa smatraju da je Srbija sprovodila udruženi zločinački poduhvat ratne agresije, ali pri tome, što je već dobro poznati obrazac, neće reći nijednu reč o progonu stotina hiljada Srba iz Hrvatske, jer oni su, valjda, takvu sudbinu i zaslužili time što su bili agresori i sledili udruženi zločinački poduhvat. Potpisnici proglasa ipak nisu imali dovoljno smelosti i doslednosti da otvoreno iznesu svoje ubeđenje da je Srbija glavni krivac za raspad Jugoslavije i da je ona vodila agresorski   i osvajački rat u Hrvatskoj i Bosni, pa je zato dobro poslužila posuđena formulacija o udruženom zločinačkom poduhvatu. Govor o Oluji i izgonu Srba iz Hrvatske jednostavno se ne uklapa u ideologizovani obrazac ove političke grupacije, koju isključivo zanima odbrana univerzalnih principa modernizacije u koje se zapušteni, srozani, bezosećajni i remetilački Srbi jednostavno ne uklapaju.

          U završnici Poziva na novu političku akciju kaže se da je srušena petooktobarska ideja o vladavini prava i modernoj Srbiji, i da je posle ubistva premijera Srbija ponovo ostala bez ekonomske i društvene dinamike. Očigledna je namera da ovaj poziv na novu akciju bude zamajac pokretanja nove društvene dinamike radi izvlačenja Srbije iz apatije i političke konfuzije u kojom se danas nalazi. I to može da učini samo prosvećena manjina intelektualaca, spremna da pokrene proces modernizacije tako što će Srbiju suočiti sa njenom tromošću, primitivizmom i zaostalošću, koristeći pri tome političke prečice i ne vodeći računa o elementarnim demokratskim principima. U tekstu Poziva ne postoji odeđenje ko je srušio ideje o vladavini prava i modernoj Srbiji. Da li njegovi potpisnici smatraju da ministar kulture u vladi Zorana Đinđića ili potpresdednik vlade Zorana Živkovića snose deo odgovornosti za izneveravanje osnovnih zahteva građana u vreme petog oktobra? Oni se sada ponašaju   kao da su bili van aparata izvršne vlastu i kao da su bili u dubokoj opoziciji i sada nam, iznenada osvešćeni, upućuju poziv na novu političku akciju. Upravo na taj način pokazuju da su deo tog tragičnog političkog licemerja koje je i razorilo demokratsku vlast uspostavljenu posle petooktobarskog prevrata. Govoriti danas o otimanju partija o unosne resore a ne reći da su se ti isti resori, kao osvojeni politički plen, delili na isti način i u vreme vlade DOS-a, pitanje je elemenarnog intelektualnog poštenja, doslednosti   i   korektnosti. Zato ovo zakasnelo otkriće naših modernizatora izgleda gotovo tragikomično.

          Poziv građankama i građanima Srbije za novu političku akciju nastao je kao izraz spoznaje grupe intelektualaca da je Srbiji neophodna nova energija i novo političko delovanje. I to opredeljenje nije sporno, ali sporna je ideološka osnova i uporište na koje se oslanja ovaj akcioni poziv. Označavajući savremenu Srbiju kao beznadežnog zarobljenika prošlosti i kao zemlju nesposobnu da se okrene budućnosti, zemlju nespremnu da se suoči sa zločinom, u kojoj dominira mržnja, u kojoj Crkva preuzima vlast, ova grupa intelektualaca pokazala je da nije spremna da na objektivan i uravnotežen način sagleda političku krizu u Srbiji. Zato se i može sa puno prava očekivati da će i ovaj pretenciozni poziv ostati samo deo političke ekskluzivnosti koja nema realnu vezu sa životom i političkim kretanjima u Srbiji. Ova peticija pokazuje da su neki intelektualci uvek skloniji da budu verni svojim ideološkim projekcijama, iluzijama i zabludama nego što su u stanju da   sagledaju svet u kome žive. Očigledno je da će Poziv na novu političku akciju doživeti staru političku sudbinu svih političkih koncepcija koje su bile izraz težnje jedne prosvećene manjine da po svom obrascu i kalupu oblikuje svet.

    

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM