Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Političke teme

   

 

Marinko M. Vučinić

PROFITERI RESTAURACIJE

 

                                         
“ Srbija je mračna   rupa u koju zraci Evrope ne dopiru “ Olga Popović-Obradović

            Verovali smo u mit emancipacije sveta rada. Verovali smo da će radnici velikih preduzeća preuzeti u njima vlast. Taj san se pokazao iluzornim. Logiku emancipacije zamenila su tvrda pravila slobodnog tržišta. Međutim, oni koji su štrajkom osvojili slobodu za nas, oni iz rudnika i čeličana, oni iz brodogradilišta i rafinerija nafte, pali su kao prve žrtve. Ne svojom krivicom. Mada su upravo oni platili najvišu cenu. Jer nisu radili gore nego pre toga, a   u oči im se unela avet nezaposlenosti. Nismo imali ideju kako da uskladimo težnje ka pravoj privredi i brigu o ljudima koji su bez vlastite krivice postali žrtve tržišta. Niko nikome i ni u šta ne veruje. Beležimo nagli pad moralnih autoriteta – na čemu su tokom 15 godina složno radili političari svih tabora. Niko se više ne izražava s poštovanjem o političkom protivniku. Ne traži se nikakav kompromis u ime zajedničkog dobra. Čak se ne vodi razgovor bez unutrašnjeg uverenja da je naš protivnik cinični prevarant .

Ako ste, čitajući ove redove, pomislili da je to deo analize naše društvene situacije, pogešili ste. Posredi je tekst Adama Mihnjika posvećen petnaestoj godišnjici promena u Poljskoj. Sličnost opisane situacije sa onim što se dešava kod nas je velika, frapantna i uznemirujuća, iako je Poljska već u Evropskoj uniji i prošla je veliki deo puta od autoritarnog ka demokratskom sistemu. Adam Mihnjik u ovom tekstu   ne   piše isključivo o opasnosti od restauracije starog realsocijalističkog sistema, već ukazuje na opasnost od   spektakularnog porasta popularnosti populističkih partija uopšte.

U našim tranzicionim uslovima, već u prvim političkim reagovanjima na uspostavljanje koalicione vlade Vojislava Koštunice sa podrškom socijalista pojavila se ocena da ta vlada restaurira režim Slobodana Miloševića. Tvrdilo se da je novouspostavljeni kabinet u stvari zatočenik i talac političkih predstavnika starog režima. Ovakva polazna ocena je tokom prve godine vlade razrađivana, tako da se sad već govori da   nema više nikakve razlike između politike koju je vodio autoritarni Miloševićev režim i politike Koštuničine vlade. Milan St. Protić u knjizi Izdana revolucija najjasnije je izrazio ovo stanovište:

“Koštunica jeste porazio Miloševića, ali nije promenio njegov sistem vladanja. Jedan nabeđeni demokrata pobedio je jednog pravog komunistu, ali je prihvatio njegove mehanizme. Koštunica je u svemu nasledio Miloševića.“

Nedostaje odgovor na pitanje zašto taj obrazac vladavine nije promenjen ranije, u vreme kada je društvom vladala koalicija osamnaest demokratskih stranaka okupljenih u DOS-u.

Postoji i ekstremnije mišljenje – da ubice Zorana Đinđića danas vladaju Srbijom. Ovako oštra ocena samo je do krajnjih konsekvenci dovedena teza da je u Srbiji izvršena restauracija. Koja su osnovna polazišta i stavovi predstavnika političke grupacije koji tu tezu zastupaju? Pre svega, to je stanovište da je u Srbiji i dalje, ako ne i snažnije nego u vreme   Miloševićeve vladavine, izražena   ideologija nacionalizma koja   je sada postala i dominantna ideologija vlade Vojislava Koštunice. Stav da nacionalizam danas ima odlučujući uticaj prati ocena da desnica i desničarska ideologija neprestano jačanju. Slike dominacije velikodržavne ideje i nacionalizma potkrepljuju se takozvanim objektivnim analizama nacionalističkih ekscesa u Vojvodini i drugim krajevima Srbije. Posebno se insistira na tvrdnji da je Srbiju preplavio talas antisemitizma i ksenofobije koji nas vraća u devedesete. Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, još eksplicitnije i oštrije govori o tome da Srbija nije ni izašla iz devedesetih godina:

“Ne može se govoriti da aktuelnu političku scenu karakteriše povratak atmosfere koja je postojala devedesetih godina, jer Srbija, nažalost, iz devedesetih još uvek nije ni izašla“.

Slično gledište iznela je i Latinka Perović, govoreći o prevlasti ideje o velikodržavnom programu:

“Postoje dva generatora jačanje desnice. Velike su socijalne teškoće, privatizaciju prate kolebanja, a građani su apatični i pritisnuti brojnim teškoćama. To su stanja koja u svakom društvu stvaraju pogodan teren za vrlo prosta rešenja, odnosno za veliki intervencionizam. S druge strane, kad posmatramo političku scenu Srbije danas, može se uočiti da su sve stranke zapravo zadržale isti odnos prema određenim pitanjima kakav su imale i tokom poslednjih ratova   na ovim prostorima. To pokazuje da Srbija, u suštini, još nije raskinula sa velikodržavnim programom.“

Ova dva stava su veoma ilustrativna. Interesantno je analizirati koje političke snage neprestano i otvoreno zastupaju tezu da je na delu snažan proces restauracije. Radi se o funkcionerima DOS-ove vlade, pojedinim nevladinim organizacijama koje se bave selektivnom zaštitom ljudskih prava i javnim delatnicima opšte prakse. Zanimljivo je podsetiti da su upravo oni bili i još uvek su spremni da progledaju kroz prste velikim nedoslednostima i propustima vlade DOS-a. Tu vladu su pravdali tvrdnjama da   pri sprovođenju modernizacije i reformi nije baš uvek nužno poštovati zakonske i demokratske procedure. Mrštili su se pri tom na pojavu slogana Otpora “Sve je isto, samo njega nema“, tvrdeći kako nismo dovoljno hvalili i podržavali vladu Zorana Đinđića. Govorili su o dezavuisanju pokušaja prve demokratske vlade da brzo i efikasno sprovede tranziciju. Upravo oni sada tvrde da se u Srbiji ništa nije promenilo i da   je vlada Vojislava Koštunice najdosledniji baštinik politike koju je vodio Slobodan Milošević.

Ljude iz ove političke grupacije ne krasi spremnost da na objektivan način govore o društvenim pitanjima. Oni neumesno   glorifikuju DOS-ovu vladu kao najbriljantniju u političkoj istroriji Srbije. Najveći problem našeg političkog života je hronični nedostatak uravnoteženog i objektivnog sagledavanja i procenjivanja društvenih procesa i pojava. Da protivrečnost bude veća, upravo se oni koji se stalno pozivaju na principe dijaloga, objektivnosti i slobode   po pravilu   služe ideološkim projekcijama u kojima ima mesta samo za njihove ideološke sudove i bespogovorne sledbenike, a ne i za valjane argumente. Evo kako izgleda “argumentacija“ u analizi medija koju je radio Helsinški odbor za ljudska prava. U tekstu “Štampa – nepromenjena matrica“ stoje ovakve ocene:

“Čak i površan uvid u ideološku sliku Srbije upućuje na zaključak da je ona trajno opterećena pretežno onim idejama i snovima i slikama koje su   bile u stanju da razore bivšu Jugoslaviju. Naravno radi se o šovinističkoj ideologiji mržnje koja nije bila u funkciji naknadnog opravdanja ratne avanture već je stajala u osnovi i tvorila je samu realnost rata. Mada je pod pritiskom i intervencijom međunarodne zajednice rat okončan, ideološka samoreprodukcija poretka mržnje (nasilna delegitimizacija razlika) i nadalje prestavlja bitan uslov funkcionisanja nacionalističkog sistema Srbije. Pre svega zahvaljujući čudovišnoj nacionalističkoj retorici koju sinhronizovano promovišu radiji u Srbiji, srpska televizija i, naravno, srpsko novinarstvo – može se videti kako su mašine medijske konstrukcije Srbije na odlučujući način učestvovale u velikom procesu pretvaranja društva u jedan osoben, militaristički scenario unutar koga su građani osuđeni da budu izmanipulisana publika. Građani su odavno postali žrtve medijskog kanibalizma koji u ime šovinističke slike nacije proždire poslednje ostatke multietničke realnosti.“

          U sklopu teze o restauraciji velikodržavnih pretenzija i dominaciji srpskog nacionalizma jeste i tvrdnja da kod vladajuće koalicije i srpskog naroda preovlađuju antievropsko raspoloženje i negativan odnos prema pitanju evropskih integracija. Iako sve ankete i istraživanja pokazuju da je većina građana Srbije za evropske integracije, predstavnici ove političke grupacije i dalje uporno tvrde da u Srbiji ne postoji dovoljno snage i volje da se prihvati ulazak u Evropu. Ako bi oni priznali da je većinsko raspoloženje u Srbiji proevropsko, njihova predstava   o apsulutnoj i bespogovornoj dominaciji nacionalizma i pet godina posle demokratskih promena ne bi mogla da se održi. Uz atribut antievropejstva ide i ocena da je Srbija zarobljena mitovima prošlosti i da je neprestano zagledana u taj tamni vilajet nacionalizma, te da gubi osećaj za budućnost i modernizaciju. Ovu zagledanost u prošlost prati i nespremnost naše javnosti da se suoči sa zločinima koji su činjeni tokom proteklih ratova, a sve u ime svetih nacionalnih ciljeva. Pripisivanje ove nespremnosti samo sadašnjoj vladi još jedan je dokaz da predstavnici političke grupacije o kojoj govorimo selektivno prilaze raspravi o najosetljivijim društvenim pitanjima. Oni ne kažu šta je vlada DOS-a učinila na rešavanju složenog pitanja suočavanja sa prošlošću, ali zato neće izostati rezolutne osude aktuelne vlade,   koja je, navodno, ogrezla u nacionalizam, prećutkivanje zločina i ksenofobiju. Zato se velikodušno predlaže da nedorasli srpski narod bude disciplinovan, denacifikovan i stavljen pod starateljstvo.

Mihajlo Mihajlov je najbolje izrazio kakav recept treba primeniti. Na konstataciju da je   Srbija zarobljena mitovima i da je u njoj još uvek jako antievropsko raspoloženje, on je odgovorio na sledeći način:

“S tom se ocenom slažem. Što se tiče izlaza, on, praktično, nije vidljiv. Mnogi smatraju – i to dobronamerni – da je jedini izlaz da je okupira NATO, i da se na Kosovu uspostavi protektorat kao u Republici Srpskoj. Da, jak je svetosavski mit. Radikalna stranka jača i sigurno će uzeti vlast na narednim izborima. Oni su već sada najbrojnija i najjača partija. Svi ostali se udružuju ne bi li im parirali, ali sa malo šansi. Onda bi se opet mogla pojaviti šansa da NATO interveniše. Zasad u Srbiji nema unutrašnjih potencijala za razrešenje krize. Ako bolje pogledate, videćete da je reč o nekoliko stotina pripadnika liberalne inteligencije, ali šta to znači? Perspektive su veoma, veoma mračne.“

To je u suštini krajnji ishod zalaganja da se dokaže teza da je u Srbiji sprovedena restauracija. I dalje, dakle, živimo u mračnom dobu klerikalizma, nacionalne isključivosti i jedini izlaz je u ponovnoj intervenciji NATO-a. To je   poruka malobroojnih mislilaca liberalne orijentacije koji se ne libe da prizivaju silu za saveznika. Očigledno je da su oni zarobljenici slike sveta koji više ne postoji, osim u njihovim isključivim i zatvorenim   ideološkim koncepcijama, kojima ostaju verni bez obzira na to što se u Srbiji odvija velika i dramatična   borba za demokratski preobražaj društva.

             Sastavni deo priče o procesu restauracije u Srbiji jeste i “briga“ zbog narastajuće uloge crkve u političkom životu. Govori se i o sve snažnijem   pravoslavnom fundamentalizmu kao glavnoj opasnosti za   sekularni karakter države. Međutim, da li se iz aktivnosti marginalnog pokreta kao što je “Obraz“, ekstremističkih izjava određenih vladika SPC,   kao i iz nekih neprihvatljivih primera mešanja crkve u politički život može izvesti dalekosežni   zaključak o pretećem pravoslavnom fundamentalizmu i težnji vlade Vojislava Koštunice da u Srbiji uvede pravoslavnu teokratiju? Pitanje istorijskog značaja SPC i njene današnje   društvene uloge mnogo je kompleksnije i zahteva   ozbiljnu argumentaciju   i analizu. Zato je i neprihvatljivo da se o njemu olako donose simplifikovani sudovi, sve u nameri da se po svaku cenu   sklopi zacrtani mozaik rastauracije.

          Da li se Srbija   kreće putem reforme ili putem   restauracije, izuzetno je značajna dilema pred kojom se nalaze sve relevantne pollitičke i društvene snage u ovim izuzetno teškim tranzicionim vremenima. Nijedan pokušaj da se na ovo suštinsko političko pitanje odgovori sa pozicija ideološkog ekskluzivizma i posedovanja čarobnog štapića reformi neće dati pravi rezultat. A najmanje nam može biti od koristi ideološka jednostranost takozvanih radikalnih   modernista i liberalnih demokrata koji sebe proglašavaju za posednika jedine moguće istine. Oni obitavaju u fatalističkoj zatvorenosti i rezignaciji, ili se javljaju kao istorijski demijurg modernizacije, ili kao prosvećena manjina koja ovom društvu nudi brzinu i efikasnost kao neku   vrstu pragmatične dogme i   jedine zaloge uspešne tranzicije. Zato je i potrebno neprestano govoriti o poodmaklom procesu restauracije u Srbiji – jedino tako može se stvoriti povoljna klima za nastupanje tih političkih snaga.

Tako se sada posle ratnih, antiratnih i tranzicionih profitera na političkoj sceni javljaju profiteri restauracije. Kao zagovornici politike radikalne modernizacije, oni se pojavljuju kao patentirani borci protiv mračnih   snaga u društvu,   težeći pri tome svojevrsnoj ideološkoj posebnosti u kojoj nema mesta za upitnost.

          U analizi rada vlade Vojislava Koštunice izrečeno je mnogo opravdanih kritika i ozbiljnih zamerki. Vlada nema jasno profilisanu reformsku politiku, razdiru je različiti interesi i politički uticaji, u njoj ima kontroverznih ljudi na ministarskim mestima, opterećuju je različite afere, prazan hod i pre svega sporo reagovanje na mnogobrojne društvene izazove. Ali šta dobijamo time što ovu vladu sa svim njenim ograničenjima i nedoslednostima jednostavno izjednačavamo sa režimom Slobodana Miloševića? Sigurno se može reći da postoje pojave koje se mogu okarakterisati kao pokušaj snaga starog režima da sebi obezbede što veći uticaj u političkom životu. Ali suštinsko pitanje je kako se i zašto desilo da posle demokratske revolucije i vladavine demokratskih vlada dolazi do jačanja snaga starog režima. Ko je njima otvorio politički prostor i omogućio im da se konsoliduju i prežive na političkoj sceni? Odgovor treba tražiti pre svega u nedoslednosti, nedoraslosti, izneveravanju velikih nada i očekivanja naših građana posle demokratskih promena. Kao i u vreme funkcionisanja autoritarnog režima Slobodana Miloševića, posle 5. oktobra 2000. došlo je do podele unutar političkih snaga koje su težile demokratskom preobražaju našeg društva. Ta podela dramatično i uporno opstaje i danas. Ona je i jedan od najvažnijih razloga što su populizam   i socijalna   demagogija ostali najsnažniji izazov demokratiji u Srbiji. Izgubljena je u tom neprestanom trvenju i bespoštednoj političkoj borbi vera u mogućnost stvaranja stabilne i funkcionalne demokratije. A bez te vere i ubeđenosti da se posle promene režima Slobodana Miloševića mora nastaviti još upornije i doslednije zalaganje za demokratiju   neće ni biti moguće stvoriti civilizacijske pretpostavke za izgradnju stabilnog društva.

Ipak, mora se naglasiti da je danas konstituisana javnost kao glavni korektiv svake vlasti, i to je činjenica koja se ne može osporiti. Ma koliko taj proces bio mukotrpan i pun stranputica, stvorena je politička situacija u kojoj nijedna vlast ne može da ostane imuna na pritiske i uticaj javnog mnjenja.

Isprazno lamentiranje nad takozvanom restauracijom u Srbiji može samo da stvori ideološki privid i utehu za predstavnike radikalne modernizacije, ali ne i da   pruži adekvatan   odgovor na sve veće izazove   pred kojima se nalaze naši građani. Taj odgovor možemo naći u rečima Adama Mihnjika: “Učinimo sve da zaustavimo prostaštvo i demagogiju čiji bi finale bile diktatura i glupost. Jedini put je uporna odbrana pluralizma i tolerancije.“

   

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM