Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Opstanak zajednice SCG

   

 

Nikola Ivanović

EVROPA ILI SECESIJA

Prolazi i peta godina od kada je pitanje dana – referendum. Taj, do sada, jalovi maraton, koji se prežvakava poput žvakaće gume, izgleda da je napokon oročen za početak naredne godine. Nosioci vlasti počeli su odbrojavanje i tamburanje o referendumu. Čitava igra podsjeća na jednu priču o Nastradin-hodži. Nastradin je svoje pouke širio pričajući zanimljive dogodovštine, gdje je, naravno, glavni ” junak” priče bio on – Nastradin-hodža. Tako, jednog dana, dok je Nastradin sjedio sa gitarom i udarao istu notu pred okupljenom gomilom, neko ga je zapitao: Lijepa je ta nota koju sviraš, hodža, ali zašto ne sviraš i nešto drugo kao i ostali muzičari? "Oni su budale!" viknuo je Nastradin. "Oni samo traže pravu notu, a ja sam je našao."

  Po kilometraži, referendumski marš duži je od kineskog ”Velikog marša” kojim je okončan i građanski rat 1949. godine. Radi bližeg određenja - ovaj jalovi referendumski marš pokrenut je, koliko se sjećam, 18. novembra 2000. godine (Dejton II). Nastavio je put preko evropskih metropola - Berlina i Praga, a zaustavio se tada u Zagrebu, odnosno Ljubljani. Nije naišao na potporu onih koji se i pitaju. Odmah nakon Dejtona, ”skorašnji” referendum ozvaničen je i na 46. parlamentarnoj skupštini NATO-a u Berlinu 20. novembra 2000. godine, i to sljedećim novim ”činjenicama”: ” Pitanje referenduma je aktuelno već tri i po godine od kada je počeo konstantni pritisak Slobodana Miloševića. Odlagano je to pitanje jer smo željeli pomoći međunarodnoj zajednici i demokratskoj Srbiji. Crna Gora je pokazala primjeran nivo požrtvovanja i odgovornosti za očuvanje mira i stabilnosti u regionu”. Pet godina, plus ove tri i po, pribli ž avamo se devetoj godini.  

Riječ ”referendum” najpre je pustila u javnost politika, kabinetski pripremljena. Bez prethodne konsultacije javnosti. Nagoniti narod na referendum od onih koji imaju sve poluge vlasti i kasu - poprilično je problematično. ” Ko hoće upravljati ljudima, ne smije ih tjerati pred sobom,već treba da ide za njima (Monteskje). Nevolja je u tome što je sa najavom referenduma odozgo otpočeo i ”hladni građanski rat”. Posijana je mržnja, duboke podjele, nigdje lijepe riječi - jedino na sahranama. Ostaje otvoreno pitanje (bez obzira na optimistički ishod separatista) - da li će Crna Gora doživjeti nepredvidljive posljedice, ili će referendum neslavno skončati na ušću Ribnice u Moraču. Rovčani kažu da nije dobro da stado predvodi ovca.       

Dakle, ” ćeranje ” u Crnoj Gori je počelo. Partijski aktivisti dvije koalicione partije na vlasti - najjače DPS i minorne SDP, koja je postala udarna pesnica, špartaju od Pljevalja, Plužina i Berana do Budve kako bi prije referenduma srušili opoziciju u 12 gradova, gdje integristi ” trenutno ” imaju vlast. Pao je Žabljak, Kotor, Nikšić. Odupro se Herceg Novi, ali je pao Tivat i Kotor, uglavnom zbog nekih nadgornjavanja i sujeta opozicionih partijskih “veličina.”

Prethodna “razdruživanja” pratila je nacionalna većina u Sloveniji, Hrvatskoj, i u Makedoniji. Radilo se o masovnom pokretu čega nema u Crnoj Gori. Bosna i Crna Gora po etnokarti imaju neke sličnosti, a mogle bi dijeliti i istu sudbinu. U Bosni je muslimanski blok nategnuo većinu, uz pridruživanje bosanskih Hrvata, i došli su do prevage od oko 60% (42% + 17%, dok je Srba bilo 36%). Danas je izmijenjena etnokarta Bosne i Hercegovine (Bošnjaka 48%, Srba 37,1%, Hrvata 14,3%). U Crnoj Gori, prema posljednjem popisu, Crnogoraca ima 34%, a sa Romima, koji su se uglavnom izjasnili kao Crnogorci, - 40% (između 16500 -18000 Roma pisali su se kao Crnogorci).   Srba, po popisu, ima 30%. Pored toga, nijesu svi Crnogorci ujedno i Dukljani. Zato, samo uz mnoge manipulativne igre i zloupotrebu štampe separatisti mogu nategnuti 50% plus jedan ili dva procenta, uz maksimalnu potporu svih ” ostalih”. A kad uporedimo broj od 271.000 Crnogoraca, kako stoji u zvaničnom popisu, i 250.000 onih u Srbiji, čija je dolazna adresa iz Crne Gore, onda dolazimo do političkog pozorišta. Zvaničnici crnogorske vlasti odbijaju ” srpske imperijalne namjere”, neće ” porobljavanje” Crne Gore, a 250000 dobrovoljno je otišlo u ” ropstvo” - baš u tu Srbiju!  

  Ne znam da li je kod nekih nagla suverenistička ambicija motivisana pohlepom za moći na novom ograđenom državnom prostoru, ali znam da politički salto-mortale - do juče integrista a od danas separatista, najblaže rečeno, pokazuje političku neiskrenost i bjekstvo od nenadmašne etike Marka Miljanova. Ovih dana iz sve političke snage izvodi se izborni napad na Budvu gdje djeluje politički triling Marović-Krivokapić-Đukanović. Sljedeći zadatak, kao permanentna obaveza, svodi se na još veće angažovanje medija kako bi se obezbijedila pobjeda separatista koja je u ovom trenutku neizvjesna. Zbog toga, pojavio se dokument kao ” Analiza medijske scene Crne Gore u godini u kojoj treba načiniti odlučne korake na putu ka državnoj samostalnost”. Analiza nije imala tretman ” javnog” dokumenta. Dakle, tajni dokumenat dostavljen je liderima dvije partije sa demokratskim predznakom DPS - SDP. Sadržaj, reklo bi se, ne daje prostora za demokratizaciju društva. Prepoznatljivo je nametanje stranačkog monopola kao svojevrsna reafirmacija lenjinističkog načela ” partijnosti štampe”. Polazi se od kategoričkog imperativa – nužnost medijskog jednoglasja u podršci ideje nezavisne države. Govoreći jezikom logike, radi se o pripremi informativnog karantina, svojevrsnog medijskog Černobila, i to uoči referenduma. Dokumenat ne pokazuje lice, nego naličje jedne vlasti gdje bi instrumentalizovani mediji trebalo da postaju produžena batina za neistomišljenike. Novi binjekta š i zahtijevaju homogenizaciju štampe, preferiraju finansijsku podršku najuticajnijih medija kako bi medijska opšta rika utrla put ” plebiscitarnoj podršci” i gdje bi novinarskoj etici bio nametnut gusarski moral. Strategija ponuđene analize svodi se na uzaptivanje medija. Zapravo, radi se o uskraćivanju prava na istinitu informaciju čime se onemogućava konstituisanje slobodne štampe i mogućnost formiranja demokratske svijesti. A bez slobodnog formiranja demokratske svijesti, odnosno slobodnih medija, nema ništa od slobode. Sloboda i istina idu zajedno. Ipak, samo slaba vlast pribjegava disciplinovanju medija.

  Kad govorimo o vlasti i vladi, prisjećam se jedne mudre opaske koja, otprilike, glasi - da bi se slaba vlada ojačala, mora joj se smanjiti moć, što nadridržavnici ne shvataju. Nije problem u našim nadridržavnicima što zaboravljaju data obećanja, ali je problem u biračima što i oni zaboravljaju obećanja njihovih favorita. Moguće da zbog toga imamo nepromijenjenu vlast jer narod uvijek, nepogrešivo glasa za svoju kob.

Ova igra oko referenduma i uzaptivanja medija nameće i jedno poznato upozorenje. Kad se jedna politi č ka opcija u medijima favorizuje a druga totalno ignoriše, onda se kao krajnji rezultat dobija puka numerička brojka koja pokazuje učinke manipulacije i efekte redukovane svijesti građana u nedemokratskom društvu (A. Gramši). Referendumsko brojanje u Crnoj Gori, pod ovakvim uslovima, i uporno ispiranje mozgova već pet godina bio bi puki, završni ceremonijal proglašenja NDCG.

Ključna odredba Ustavne povelje (o neposrednim izborima) jednostrano je suspendovana, bez odgovornosti. Istina, data je riječ i potpis da će se poštovati dokumenat. Riječ je pogažena.  

"Vladalac ne treba da se osvrće na datu reč kada je to protiv njega i kada su se promenile okolnosti koje su ga navele da je daje. I kada bi svi ljudi bili dobri, ovo načelo ne bi bilo dobro. Ali, pošto su i oni rđavi i pošto je ni oni ne bi držali prema tebi, ne treba ni ti da je držiš prema njima... A ljudi su tako naivni i toliko se pokoravaju potrebama da će onaj koji vara uvek naći nekog koji će dopustiti da bude prevaren." ( Nikola Makijaveli, "Vladalac", str. 63, Rad, Beograd)

  Makijaveli teži moćnoj državi, a naši izabranici moćnoj partiji na vlasti. Makijaveli za odbranu države dozvoljava sva sredstva. Nama su, kada je u pitanju odbrana vlasti, dozvoljena sva sredstva. Kod nas, izgleda, najskuplja je vlast, a najjeftinija država. Da je Makijaveli živio u doba elektronskih medija, tražio bi da TV mora govoriti o srećnoj i moćnoj državi, njenim uspjesima i ujedno da bude svjedok blagostanja njenih građana. A ovde mediji često rade na njenom razaranju. Ne vjerujem da pod kapom nebeskom možemo naći državu gdje mediji aplaudiraju bombardovanju sopstvene države. Kod nas takvih primjera ima na pretek. Svuda u demokratskom svijetu znaju se izvori finansiranja listova. Ovde je to poslovna tajna.

Ko se god i bilo gdje pojavi od zvaničnika vlasti, obavezno nešto kaže o nužnosti referenduma, nasušnoj potrebi osamostaljenja Crne Gore kako ne bi splasnuo politički dah. Ko ne pomene referendum ili riječ ” strategija ” ili neki od ” strateških ciljeva”, u čemu ne oskudijevamo, zakukala mu je kadrovska majka!  

  Kod kuće se, dakle, udara u onu ” referendumsku notu ” . Uzmimo odreda primjere iz dnevne štampe:

  ” Biću veoma otvoren prema vama, referendum 2006. godine u Crnoj Gori je izvjestan” – saopštio je prije neki dan poslanicima Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope predsjednik SCG Svetozar Marović, uz opasku da će se usprotiviti posebnim standardima za Crnu Goru. Ovdje se ne pojavljuje kao zajednički predsjednik, nego kao advokat DPS-SPS-a. I predsjednik republičke vlade udara na istu žicu. Prema riječima Ranka Krivokapića, predsjednika Skupštine CG, svi rokovi za referendum ističu 4. februara 2006. i ako bismo najrestriktivnije tumačili Ustavnu povelju, odluka o njegovom raspisivanju može biti donijeta 5. februara, a referendum bi se sproveo u roku od 45 do 90 dana ( ” Vijesti ” 30. april). Milo Đukanović je izjavio da je Podgorica spremna da proglasi nezavisnost ne samo uprkos protivljenju Beograda, već i međunarodne zajednice.

  I kralj Nikola je prkosio velikima. Ostala je za pamćenje jedna diplomatska ” eksplozija”. Naime, na Berlinskom kongresu, kojem je Bizmark predsjedavao, uslijedilo je zvanično priznanje Crne Gore kao suverene države. Stoji zabilježeno: ” Godine 1878. Bizmark je poslao naročitog izaslanika na Cetinje barona Testu da preda knjazu kopiju Berlinskog ugovora sa autogramom. Knjaz je izbjegao da primi njemačkog izaslanika zbog lova i drugih beznačajnih izgovora, tako da je izaslanik otišao natrag u Berlin, ne predavši ugovor. Ogorčeni Bizmark tada je naredio cjelokupnom njemačkom diplomatskom servisu u svijetu da smatra kao da Crna Gora ne postoji!” ( Nikola Đonović, ” Crna Gora pre i posle ujedinjenja”, str. 32, fototipsko izd. iz 1939).

Ne znam koliko ima veze ovaj današnji prkos domaćih zvaničnika EU i knjaževo izigravanja veličine, ali poznato je da je Crna Gora tada platila visoku cijenu. Naime, uslijedila je izolacija male Crne Gore od tada vodeće države Evrope punih 27 godina! Tek 1905. godine Njemačka je odgovorila na jednu crnogorsku molbu. Naime, na Cetinje se obrela mlada Bavarka Fani Hi š teter, koja je te zime dojurila za austrijskim diplomatom. Iznenada se razboljela i umrla od upale pluća. Ministarstvo spoljnih poslova Knjaževine obratilo se pismom vladi u Berlinu moleći je da daju odgovor što će da rade sa koferima pokojnice koji su ostali u hotelu (tada je postojao jedini hotel koji je narod zvao ” Lokanda”). Ne samo što je knjaz Nikola demonstrirao svoju veličinu prema Bizmarku, nego i prema Japanu. 1905. objavio je rat ovoj velesili na Dalekom istoku. Mir još nije potpisan!    

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM