Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Političke teme

   

 

Nikola Malbaški

UPOTREBA LEGIJE

Kada je 2. maja prošle godine srpskim medijima odjeknula vest da se prvooptuženi za ubistvo premijera Đinđića Milorad Ulemek predao državnim organima, to je isprva izazvalo pravu uzbunu među pripadnicima „bivšeg“ (dosovog) režima. Umesto očekivanog - makar verbalnog - priznanja da je to bar korak napred ka okončanju suđenja stoleća i postizanju kakve-takve pravde, započela je horska diskvalifikacija političkih protivnika iz „patriotskog“ dela vlade, puna optužbi o navodnom dogovoru prvooptuženog sa predstavnicima vlasti kako bi se proces politički   upotrebio protiv „reformskih“ snaga. Nije ni sačekan Legijin «insajderski» iskaz pred sudom već je isti unapred kvalifikovan kao deo navodnog „tajnog dila“. Kada je taj iskaz napokon dat, i u svom spektakularnom i u onom drugom, dosadnom i neubedljivom delu, on se u "reformskim medijima" tumačio samo u ključu pretpostavljenog tajnog dogovora. Jedni (klimavi) argument u prilog ovakvih tvrdnji bio je taj što je Legija imao poverenje da se preda ovoj, a ne prethodnoj vlasti, što znajući kako su prošli vođe zemunskog klana prilikom hapšenja i ne zvuči ubedljivo. Po toj logici bi američku vojsku na kraju Drugog svetskog rata mogli optužili za saradnju sa Nacistima jer su se nemački generali i glavešine radije predavali njima nego Sovjetima.

Ovakva strategija preventivnog medijskog diskvalifikovanja vezana za slučaj atentata na pokojnog premijera već je viđena po pitanju „teorije trećeg metka“ koja se pojavila na samom početku suđenja, i koja je bila anatemisana i pre nego što su bili izvedeni dokazi na glavnom pretresu. Nas u ovome tekstu ne zanimaju toliko činjenice bitne za donošenje presude (time se bavi nadležno sudsko veće) već ko je i zašto pokretao ovo medijsku lavinu. Zašto je čin Legijine predaje pokrenuo medijsku harangu protiv njega, i to ne toliko zbog organizacije atentata, već pre kao čoveka koji laže sve što kaže o svojim političkim vezama sa vrhom DOS-ovog režima, a sve u dogovoru sa vrhom sadašnje vlade?

U skladu sa metodom „drž'te lopova“, orkestiranom medijskom kampanjom zapravo je delom skrenuta pažnja sa nezgodnih tema po pojedine dosove funkcionere koje je načeo sigurno ni nevini, ali ni naivni Legija. Time je preventivnim udarom postignut uspeh u ublažavanju efekta nezgodinih pojedinosti koje je prvooptuženi mogao da otkrije, i njegovo odvraćanje da ipak ne kaže previše. Kada je nova vlada počela – doduše, vrlo stidljivo – da razotkriva korupciju svoje prethodnice, snage "bivšeg režima" uzvratile su udarac tako što "po svaku cenu nastoje da prve umešaju u ubistvo svog heroja" ( Liberasion , preneo Danas . 14. 10. 04).

Efekt na javno mnjenje je poznat. Ispalo je da se svi oni koji bi bilo šta od Legijinog iskaza prihvatili kao istinito svrstavaju u "miloševićevske snage", što je apsurd u koji zahvaljujući medijima veruje deo javnosti. Postavljena je lažna dilema: Ili verujete sve što kaže Legija ili pak verujete da je "iskaz" Bebe&Čede "istina i samo istina". Drugim rečima, ako bi u bilo kom delu njihovih priča, bili skloni da pre   poverujete Legiji umesto Čedi, vi bi rizikovali da vas u javnosti svrstaju u "miloševićevce" i/ili u "inspiratore ubistva Đinđića". A istina je negde sasvim drugde, a ne ni kod Legije ni kod Čede.

Svaki sudija zna da i optuženi i svedoci najčešće govore punu istinu o drugima kada se to njih ne tiče, a da manipulišu kada su oni u pitanju. Gde god postoji pristrasnost i zainteresovanost pre ćemo čuti laž nego istinu, a najčešće poluistinu, pa sud uvek kockice činjeničnog stanja slaže iz kombinacije podudarnosti unutar iskaza nepristrasnih svedoka i materijalnih dokaza, koje potom suočava sa drugim, nepouzdanim iskazima.

Takav je i ovde slučaj. Svakome ko želi da vidi, jasno je da i Čeda i Legija iz svojih motiva (od kojih su kod prvog preovlađujući politički, a kod drugog lični) manipulišu činjenicama i mnogo štošta   prećutkuju. A nametnuto opredeljivanje izmedju Čedine i Legijine “istine” lažnije je od od obe jer se predstavlja kao politički izbor između "demokratskih" i "patriotskih snaga". Sud (ali i javnost) treba da interesuje materijalna istina, a ne ideološka predubeđenja i vrednosno-politički sistemi.   Ova medijski instrumetalizovana crno-bela šema predstavlja jedan žestok pritisak na sud i logiku ljudskog zaključivanja, a sa ciljem da se denuncira svaki budući iskaz optuženih ili nezgodnih svedoka, ili   pak tumači u usko ideološkom ključu.

Tako nam je   kao kriterijum istinitog opredeljivanja serviran model koji u vidu “Legija heroj” ili “Legija zločinac” automatski povlači manihejski odnos prema svim drugim činjenicama, čak i ako su u suprotnosti sa jučerašnjim opštim mestima koje su mediji papagajski ponavljali. Sada se tvrdi kako je za Koštunicu i radikale “Legija heroj”, mada svako ko hoće može da se seti da Legiju nije proglasio herojem 5. oktobra Koštunica, već pokojni Đinđić i njegovi ljudi. A šta tek reći o nebulozama o logističkoj podršci atentatu od strane "pukovnika Amfilohija" i polovine SANU.

Naime,   ako je Čeda bio Đinđićeva "desna ruka", Legija sigurno   nije bio čovek   ni Koštunice ni radikala,   već upravo   suprotno od toga. Sa Legijom je političku vezu   uspostavio Đinđić koji ga je posle promovisao u "heroja revolucije", i to ne bez razloga, jer su tim dogovorom izbegnute žrtve na beogradskim ulicama, a jedan truli režim poslat na smetlište istorije. Drugo, javna je tajna da gore pomenuti "komesar dosovske revolucije" bio godinama fasciniran sa vođom Crvenih beretki koga je u svojoj infantilnoj filmofilskoj fantamazgoriji poredio sa Konanom varvarinom (valjda "demokratskim"). To danas i deološka doktrina revolucionara, koja polazi od toga da Čeda evropejac govori istinu i da nije mogao drugovati sa Legijom i Šiptarom i Čumetom, ne može da prihvati. Zbilja su čudni putevi reformske ideološke logike.

Ovde nemamo nameru da nekog prozivamo što se družio sa opasnim tipovima i kriminalcima, već da srušimo lažnu podelu na one "demokrate" koji veruju Čedi i "patriote" koji veruju Legiji. Kako stvari počinju da izlaze na videlo, izgleda da su obojica pripadali jednoj (nazovi “patriotskoj ili “demokratskoj”, svejedno)   "ekipi" koja se zbog nečega rasturila, a što sigurno nije ni patriotizam ni demokratija.

Sada, kada se iz mora obostranih laži počela pomaljati istina, oni kojima se ne dopadaju činjenice već ideološke konstrukcije pokušavaju medijskim igrama podmetnuti Legiju kao "kukavičije jaje" Koštunici, a po mogućstvu i radikalima. Ako se u tome postigne   uspeh, onda je moguće političke protivnike nekažnjeno i bezočno optuživati za "učešće u atentatu" i ostvariti nove poene u igri u kojoj je krajni cilj vlast. Tako je   i započela ova nova upotreba Legije.

Podsetimo se: nakon što je od Francuske i Srbije bio upotrebljavan u vojno–obaveštajno–eliminacione svrhe, Legija je poslužio da se bezbolno sruši Milošević. Onda je izašao iz anonimnosti i postao romantični heroj koji je pomogao pobedi nad diktatorom. A u realnosti je bio korišćen za vezu sa podzemljem i za prljave poslove "bivšeg režima". Kada je između njih pukla tikva, bio je odbačen. Posle ubistva premijera Đinđića, on je od istih koji su ga heroizirali pretvoren u demonizovanog državnog neprijatelja broj jedan. Računalo se na srpsku poslovičnu zaboravnost, a i na zataškavanje spiska moćnika koji su išli u Šilerovu. Kao takav je bio iskorišćen kao sredstvo kojim je u atentat trebalo da bude umešano "Koštunicino okruženje". To je trebalo da ljudima poput Bebe & Čede posluži kao opravdanje da u Sablji pohapse političke protivnike i zemlju očiste od "taloga i brloga". Preko Legije se "posredno" dokazivalo postojanje "zavere" nacionalista-generala-popova-akademika. Dok se krio, to je bio dokaz da mu pomažu "patriotske snage" i "bezbednosne strukture odane bivšem režimu". I njegova predaja je upotrebljena u iste svrhe, a kao što smo videli i njegov iskaz pred sudom.

Po svemu sudeći, ni približavanje kraja postupaka atentatorima na premijera Đinđića, ni sama presuda, kakva god bila, neće prekinuti „upotrebu Legije“. Razmislimo kako će se iz perspektive koja nam se natura tumačiti svaka buduća opcija „Legijine sudbine“, pa se onda zapitajmo u kakvom društvu živimo, a pogotovo kakvo nam društvo žele da naprave oni koji nam podmeću ovakva tumačenja. Ako bi Legija bio strogo osuđen, odmah bi bilo rečeno – osudili su ga strogo da bi prikrili svoje dogovore sa njime i učešće u "zajedničkom zločinačkom poduhvatu". Ako bi recimo pobegao iz zatvora, tek tada bi "sve bilo jasno" – njegovi iz vlade su mu pomogli. Ako bi pak bio blago osuđen ili kojim slučajem oslobođen, rekli bi – eto krunskog dokaza da je bilo "dila". A sve da ga sutra pronađu mrtvog u ćeliji – "uklonili su opasnog svedoka". Svi mogući raspleti biće tumačeni iz jedne jedine perspektive i bili bi „logična posledica“ i „nepobitni dokaz“ one početne i neupitne hipoteze.

  Jadna je istina na koju čede&bebe udaraju sertifikat.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM