Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Reakcija na tekst «U žurbi da stignemo poslednji» Vladislava Obrenovića

   

 

Nikola Tomić

Užurbano neznanje

Moguće je da je neki čitalac NSPM ozbiljno shvatio tekst koji je potpisao Vladislav Obrenović i sa njime se složio. Takva mogućnost postoji, kao što u Srbiji i danas postoji duh šovinizma, mitomanije i polovičnih znanja, koji nikako da se povuče «u bocu», iz koje je pušten pre koju deceniju.

Sloboda javne reči, a trebalo bi podsetiti, podrazumeva pre svega odgovornost za ono što se saopštava. To važi čak i za političke pamflete, koje po pravilu ne dotiče načelo dokazivanja, obrazlaganja, neprestane sumnje i precizne analize. Politički pamflet bi trebalo da poštuje i   kulturu javnog govora, po kojoj bi trebalo da se, jednostavno govoreći, klonimo uvreda i teških reči bez iznošenja čvrstih dokaza. Ne čudi, na žalost, postojanje tekstova koji počivaju na argumentu «svima je poznato» (lansirao ga S. Milošević, a širio tadašnji RTS), ali to ne znači da bi preko takvih napisa trebalo preći ćutke.

Da li je pisac navedenog teksta pročitao kompletan izveštaj Međunarodne komisije za Balkan (MKB), protiv kojeg se onoliko žesti?   U pitanju je javni dokument na oko 15 stranica i lako ga je nabaviti.

Da li bi se trebalo složiti sa zaključcima te komisije? To se ostavlja na volju svakom pojedincu, njegovom razumevanju iznete problematike, pa i njegovim političkim stavovima, što da ne.

Da li bi o zaključcima, tačnije preporukama, MKB trebalo polemisati? Svakako, jer bez slobodne javne debate nema ni slobodnog društva, a politička «težina» članova MKB samo naglašava važnost tog dokumenta.

Kako bi trebalo polemisati? U skladu sa načelima slobodne i odgovorne javne reči, uz poštovanje osnovne kulture javnog govora. Nažalost, mnogo toga je u Srbiji o dokumentu MKB rečeno, ali malo kada na argumentovan način. Neodgovornih izjava, prepunih «teških reči», bilo je i previše, a tekst «U žurbi da stignemo poslednji» jedan je od drastičnih primera.

Citiram, strogo vodeći računa o kontekstu:

« Doduše, znajući da je gospodin Svilanović mesto ministra, kao i poslaničko mesto, dobio ne zahvaljujući glasovima birača nego kao rezultat dogovora iza zatvorenih vrata, ne sme ni da čudi razlika između njegovih pogleda i interesa naroda ».

Koliko je poznato, g. Svilanović i njegova stranka GSS su na izborima 2000. i 2004. glasove dobijali na listama DOS i DS, kao što je i svih 250 poslanika u Skupštini Srbije svoj mandat predstavnika naroda, zahvaljujući proporcionalnom izbornom sistemu, dobilo putem stranačkih i koalicionih lista. To važi i za poslanike SPS i JUL u prethodnim sazivima parlamen(a)ta. Nijedan ministar ove ili one vlade, kod nas i u svet, nije na to mesto došao direktnim izborima, pa opet su u pitanju «predstavnici naroda», koji tom narodu, preko parlamenta i šire javnosti, i odgovaraju.  

Citat:

« Drugim rečima, u samom izveštaju nema ničeg što već nije vidjeno. Ipak, ono što zabrinjava   je činjenica da isti oni ljudi koji su u zemlji stvorili atmosferu koja je omogućila bezuslovnu saradnju sa Hagom, sada zagovaraju ideju nezavisnosti Kosmeta. Uz stalnu kampanju “nezavisnih medija” podržanu pričom o nezavisnosti Kosmeta kao uslovu za nas ulazak u transatlantske integracije, kao i pod pritiskom ekonomskog siromaštva, više nam nije strana mogućnost da ćemo ubrzo, kao što sada prihvatamo razloge za saradnju sa Hagom, prećutno prihvatiti i razloge za nezavisnost Kosmeta ».

Uh, ovo je teško razumeti, ali probajmo. Pisac ovog teksta zamera državi Srbiji što «bezuslovno» sarađuje sa Hagom, a oni koji sa Hagom na taj način sarađuju verovatno će da prihvate i nezavisnost Kosova. Pitamo se - koja je stvarna veza između saradnje sa Hagom i statusa Kosova? Ista ona kao između razvoja tržišne privrede, demokratskih institucija i donošenja Ustava i statusa Kosova – što brže i bolje radimo na onom prvom, biće nam lakše da dobijemo povoljno rešenje za ono drugo. I vice versa. Saradnja sa Hagom ipak nije tema dokumenta MKB, pa ćemo ovde stati.

A u izveštaju MKB je mnogo toga novog viđenog. Na primer:

« Jasno je da međunarodna za jednica nije uspela u svojim nastojanjima da Pokrajini donese bezbednost i razvoj. Multietničko Kosovo ne postoji, osim u birokratskim procenama

međunarodne zajednice. Događaji iz marta 2004. bili su do sa da najjači signal da bi situacija mogla da eksplodira. Od tada, UNMIK nije pokazao ni sposobnost ni hrabrost da preokrene ovaj trend. Srbi na Kosovu žive zatvoreni u svojim enklavama, bez slobode kretanja, bez posla, kao i bez nade ili mogućnosti za smislenu integraciju u kosovsko društvo. Položaj srpske manjine na Kosovu najveća je optužba protiv spremnosti i sposobnosti Evrope da brani svoje proklamovane vrednosti. Kosovski Albanci treba da dobiju jasnu poruku da je upotreba sile najgori neprijatelj njhovom snu o nezavisnosti ».

Šta je ovde sporno? Ovakve ocene svakodnevno izriču predstavnici vlasti u Beogradu, a ono što dokument MKB donosi novo i važno jeste da su ove ocene potpisali, između ostalih, Đulijano Amato (Giuliano Amato), Karl Bilt (Carl Bildt), Sir Nevil-Džons (Sir Dame Pauiline Neville-Jones ) i – Goran Svilanović.

Kao i sledeće:

« Nedostatak vođstva u Beogradu doprineo je lošoj situaciji kosovskih Srba i srpska zajednica na Kosovu je u velikoj meri postala talac političkih borbi u srpskoj prestonici. Albansko vođstvo na Kosovu takođe mora da na svoja pleća preuzme svoj deo krivice za nepokazivanje bilo kakve stvarne spremnosti da se uključi u proces pomirenja i razvoja multietničkih institucija i struktura. Naše istraživanje pokazuje da većina Kosovaca (kos. Albanaca, nap. aut.) želi da živi u “etnički homogenom Kosovu” . Većina kosovskih albanskih političara nije učinila ništa da se suprotstavi ovakvom raspoloženju javnosti, koje zabada prst u oko svemu u šta Evropa veruje.

Ali, značajan udeo u krivici za neuspeh projekta multietničkog društva na Kosovu treba da ide na teret UNMIK-a i međunarodne zajednice. Tokom proteklih nekoliko godina UNMIK je u nekoliko prilika bio aktivno uključen u politiku obrnute diskriminacije na Kosovu. Pod UNMIKom je broj Srba zaposlenih u Elektrodistribuciji   Kosova opao sa više od 4000 u 1999. godini na sadašnjih 29, od ukupno preko 8000 za poslenih ».

Da li su pisci ostrašćenih pamfleta protiv MKB i Gorana Svilanovića ovo pročitali? I da li su slične izjave ikada čuli od zvaničnika zapadnih zemalja? Naravno da nisu.

Sa zaključcima MKB ne moramo se složiti. Ali bi ih trebalo ozbiljno analizirati. Ono što je dobra vest jeste da se i veoma ugledni političari iz zemalja EU i iz SAD slažu sa ocenama koje izriče zvanični Beograd o situaciji na Kosovu, s tim što iz toga izvode zaključak kakav ne prija političkoj eliti i delu javnosti.

A uloga Gorana Svilanovića?   Autor ovog teksta zaista ne zna kakva je tačno bila, na kojim paragrafima je on lično radio, a koje je samo analizirao pre izrade završne verzije, ali nalazimo za shodno da zapitamo – da li bi MKB izneo tako kritične ocene o trenutnoj situaciji na Kosovu da im Svilnović u tome nije «pomogao»? Verujem da ne bi, i to iz prostog razloga što, na žalost, u Srbiji gotovo da i nema političara koji bi se usudio da javno i bez obzira na posledice kaže šta zaista misli.

I još nešto. Vladislav Obrenović iznosi, između ostalih, sledeće tvrdnje:

« Imajući u vidu da je zapadna propaganda protiv Srbije bila kreirana i iznutra (Slobo Sadame se čulo u Beogradu pre nego na BBC-u), vrlo je jasno gde ovakav stav Svilanovića vodi ».

« Reč izdajnik se u proteklih 15 godina koristila često, te je izgubila na značenju. Razlog tome nije samo neprimereno korišćenje te reči, već nemoć države da sankcioniše izdaju. Zbog toga, kroz medijsku mašinu onih kojima je izdaja odgovorala, svaki spomen izdaje bivao je izvrgnut ruglu. Tako su pojedinci bili oslobodjeni bilo kakve odgovornosti za svoja dela, a kada bi ih sada neko i pozivao na odgovornost, to bi se i dalje tretiralo kao “pretnja demokratiji” i “kršenje ljudskih prava” ».

« Ipak nadajmo se da ćemo u pogledu Kosmeta biti čvršći i da ćemo biti u stanju da sačuvamo ono što je naše ».

Zapadna propaganda koja je pokrenula građanski protest 1996-97, izdajnici koje država nije u stanju da oštro kazni, naš Kosmet (hm, da bar reče nešto poput «nije Kosmet samo šiptarski, već je i kolevka srpskog naroda»)... Teško je izreći bilo kakav komentar na ovakva pisanija bez teškog bola u stomaku, bez mučnine koju neugodni miris duha iz boce šovinizma, mitomanije i neznanja izaziva...  

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM