Hans King PAPINE PROTIVREČNOSTI
Slavljeničko raspoloženje, koje je preovladavalo za vreme Drugog vatikanskog sabora (1962-65), ili Vatikana II, nestalo je. Ciljevi Vatikana II - obnova, ekumensko razumevanje i opšte otvaranje sveta – sada izgledaju daleki, a budućnost beznadežna .
Mnogi su sami izašli iz okrilja crkve ili su joj čak okrenuli leđa, frustrirani zbog ove samoapsorbujuće hijerarhije. Zato su mnogi ljudi suočeni sa teškim izborom: “igraj igru ili napusti crkvu”. Nova nada će početi da niče tek kada se crkveni poglavari u Rimu i biskupija preorijentišu u pravcu jevanđelja. Jedan od malobrojnih tračaka nade je bilo papino protivljenje ratu u Iraku i ratu uopšte. Takođe se ističe uloga koju je papa odigrao u raspadu sovjetske imperije, i to s pravom. Ali, papski propagandisti takođe pridaju mnogo veći značaj papi u tim događajima nego što je on stvarno bio. Na kraju krajeva, sovjetski režim nije propao zbog pape (pre dolaska Gorbačova, papa je imao isto onoliko malo uspeha koliko ima sada u Kini), već zbog ekonomskih i socijalnih protivrečnosti sovjetskog režima .
Po mom mišljenju, Karol Vojtila nije najveći, već najprotivrečniji papa u 20. veku. Papa sa mnogo velikih talenata i mnogo pogrešnih odluka! Ukratko rečeno, njegova “spoljna politika” od ostatka sveta zahteva preusmeravanje, reformu i dijalog .
Ali, to je u velikoj suprotnosti sa njegovom “unutrašnjom politikom”, koja je orijentisana prema obnovi presaborskog status quo , ometanju reformskog procesa, odbijanju dijaloga sa crkvom i apsolutnoj dominaciji Vatikana. Ova nedoslednost je uočljiva u mnogim oblastima. Iako priznajem da ovaj papa ima i pozitivne strane, koje su, očigledno, previše naglašavane na zvaničnom nivou, želeo bih da se usresredim na devet njegovih najvećih protivrečnosti .
Ljudska prava
Jovan Pavle II na rečima podržava ljudska prava, dok u praksi uskraćuje takva prava biskupima, teolozima, a naročito ženama. Vatikan - koji je nekada bio veliki neprijatelj ljudskih prava, a sada samo želi da se ukjluči u evropsku politiku - još nije potpisao Deklaraciju o ljudskim pravima Saveta Evrope .
Prvo bi morao da se izmeni ogroman broj kanona apsolutističkog srednjovekovnog zakonika Rimokatoličke crkve. Pojam podele vlasti, koji predstavlja kamen temeljac modernog pravosuđa, potpuno je stran Rimokatoličkoj crkvi. U sporovima jedna jedina vatikanska agencija funkcioniše i kao zakonodavac, i kao tužilac i kao sudija. Posledice toga su poslušna biskupija i neprihvatljivi pravni uslovi. Bilo koji sveštenik, teolog ili pravnik koji se nađe u pravnom sporu s višim crkvenim sudovima nema nikakve šanse da pobedi.
Uloga žena
Veliki obožavatelj device Marije propoveda uzvišeni koncept ženstvenosti, ali istovremeno zabranjuje ženama da koriste kontracepciju i da budu sveštenici.
Posledica toga je raskol između spoljašnjeg konformizma i unutrašnje autonomije savesti. Zbog toga se biskupi koji su naklonjeni Rimu otuđuju od žena, kao što je bio slučaj u sporu oko savetovališta za abortus (papa je 1999. naredio nemačkim biskupima da zatvore savetovališta koja su ženama izdavala sertifikate koji su mogli da se upotrebe za podvrgavanje abortusu). To je dovelo do toga da sve više žena koje su do sada bile verne crkvi napuštaju crkvu.
Seksualni moral
Ovaj papa, koji se u svojim propovedima zalaže za borbu protiv masovnog siromaštva i ljudske patnje, delimično je odgovoran za tu patnju, zbog svojih stavova prema kontracepciji i velikom porastu broja stanovnika na našoj planeti. Na svojim brojnim putovanjima i u govoru na Konferenciji Ujedinjenih nacija (UN) o stanovništvu i razvoju, održanoj 1994. u Kairu, Jovan Pavle II se izjasnio kao protivnik kontraceptivnih pilula i kondoma. Zato je papa odgovorniji za nekontrolisani rast populacije u nekim zemljama i širenje side u Africi nego bilo koji državnik.
Posledica toga je to što se rigorozni seksualni moral pape i Rimokatoličke crkve otvoreno ili prećutno odbacuje čak i u tradicionalno katoličkim zemljama, kao što su Irska, Španija i Portugalija.
Celibat među sveštenicima
Zbog toga što propagira tradicionalno viđenje sveštenika kao muškarca koji živi u celibatu, Karol Vojtila snosi najveću odgovornost za katastrofalni nedostatak sveštenika, raspad duhovnog blagostanja u mnogim zemljama i brojne pedofilske skandale koje crkva više ne može da zataškava.
Muškarcima koji su odlučili da se posvete svešteničkom pozivu je zabranjeno da se žene. Ovo je samo jedan primer toga kako ovaj papa, kao i drugi pre njega, zanemaruje učenja Biblije i velike katoličke tradicije prvog milenijuma, po kojima se od sveštenika nije zahtevalo da se obavežu na celibat.
Ako je neko, zbog prirode posla, primoran da provede čitav život bez žene i dece, postoji veliki rizik da kod njega ne dođe do zdrave integracije seksualnosti, što, na primer, može da uzrokuje pedofiliju. Zbog toga ima sve manje sveštenika i katoličkoj crkvi nedostaju mladi ljudi.
Uskoro će skoro dve trećine parohija, kako u zemljama u kojima se govori nemački, tako i u drugim državama, ostati bez sveštenika i pričesti. Manjak sveštenika je toliki da se više ne može sakriti ni smanjeni priliv sveštenika iz drugih zemalja (1.400 nemačkih sveštenika su iz Poljske, Indije i Afrike) i objedinjavanje parohija u “jedinice duhovnog blagostanja”, koje predstavljaju veoma popularan trend među vernicima. Broj novih sveštenika se u Nemačkoj smanjio sa 366 1990, na 161 2003. godine, a prosečna starost danas aktivnih sveštenika je preko 60 godina .
Ekumenski pokret
Papa voli da ga smatraju za portparola ekumenskog pokreta. Međutim, on je, istovremeno, imao veliki uticaj na odnose Vatikana sa Pravoslavnom i Refomističkom crkvom, i odbio je da prizna njihove crkvene kancelarije i službe za pričest. Papa je mogao da prihvati savet nekoliko komisija za istraživanje ekumenizma i da se ugleda na mnoge lokalne sveštenike priznavanjem kancelarija i službi za pričest nekatoličkih crkava i dozvoljavajući euharističku gostoljubivost.
On je takodje mogao da obuzda preterane, srednjovekovne pretenzije Vatikana na moć, u smislu doktrine i rukovođenja crkvom u odnosu na crkve istočne Evrope i reformističke crkve, i mogao je da odustane od vatikanske politike slanja rimokatoličkih biskupa u regione u kojima je Ruska pravoslavna crkva najuticajnija. Papa bi moga o to da uradi, ali Jovan Pavle II to nije želeo. Umesto toga, on želi da očuva, pa čak i proširi, rimokatolički sistem moći. Zbog toga pribegava pobožnoj dvoličnosti: vatikanska politika moći i prestiža se maskira improvizovanim ekumenskim govorima i praznim gestovima.
To je za posledicu imalo blokiranje ekumenskog razumevanja posle sabora i opterećivanje odnosa sa pravoslavnom i protestantskom crkvom do mere koja je strašna. Papska vlast, kao i njeni prethodnici iz 11. i 16. veka, predstavlja najveću prepreku za ujedinjenje hrišćanskih crkava u svoj njihovoj slobodi i raznovrsnosti.
Kadrovska politika
Kao pomoćnik biskupa, a kasnije i kao arhiepiskop Krakova, Karol Vojtila je učestvovao na Drugom vatikanskom saboru. Ali kada je postao papa, on je zanemario kolegijalnost koja je dogovorena na tom saboru i umesto toga je slavio trijumf svoje papske vlasti na račun biskupa. Ovaj papa je svojom “unutrašnjom politikom” bezbroj puta izdao sabor. Umesto da koristi pomirljive reči “upotpunjavanje - dijalog i kolegijalnost - ekumenski”, sada u doktrini i praksi važe “obnova, pridikovanje, poslušnost i ponovna vatikanizacija”.
Kriterijum po kome se biraju biskupi nije duh jevanđelja ili sveštenička slobodoumnost, već apsolutna lojalnost vatikanskoj struji. Pre imenovanja, njihova lojalnost se testira nizom pitanja, koje sastavlja papski dvor, posle čega sledi polaganje zakletve da će iskazivati neograničenu poslušnost prema papi, slično polaganju zakletve “fireru”.
Papini prijatelji među biskupima sa nemačkog govornog područja su kardinal Kelna Joakim Majsner, biskup Fulde Johanes Diba, koji je umro 2000, Hans Herman Groer, koji je podneo ostavku na funkciju bečkog kardinala 1995, zbog optužbi da je mnogo godina ranije seksualno zlostavljao učenike, i biskup Sent Peltina Kurt Kren, koji je nedavno ostao bez posla, posle seksualnog skandala u njegovoj školi za sveštenike. To su samo najkardinalnije greške ove užasne kadrovske politike, zahvaljujući kojoj je moralni, intelektualni i verski nivo biskupije toliko opao da je to postalo opasno.
Pretežno mediokritetski, ultrakonzervativni i servilni biskupi su verovatno najgora posledica ovog predugog papskog staža. Mase katolika koje kliču papi na insceniranim manifestacijama ne bi trebalo nikoga da zavaraju: za vreme mandata ovog pape crkvu su napustili ili su postali ateisti milioni ljudi.
Klerikalizam
Ovaj papa važi za veoma religioznog predstavnika hrišćanske Evrope, ali njegovi trijumfalni nastupi i reakcionarna politika izazivaju neprijateljski stav prema crkvi, pa čak i averziju prema hrišćanstvu. U papskoj kampanji jevanđelizacije, čije središte čini seksualni moral koji je u raskoraku s vremenom, naročito se žene, koje se ne slažu sa vatikanskim stavom o kontroverznim pitanjima, kao što su kontracepcija, abortus, razvod i veštačka oplodnja, nazivaju promoterima “kulture smrti”.
Zbog svojih intervencija - na primer u Nemačkoj, gde je pokušala da utiče na političare i biskupiju u sporu oko savetovališta za abortus - rimska kurija stvara utisak da ne poštuje zakonsku odvojenost crkve i države.
Vatikan takođe (koristeći Evropsku narodnu stranku kao svog portparola) pokušava da izvrši pritisak na Evropski parlament, time što traži da se za rad na, na primer zakonu o abortusu, angažuju stručnjaci koji su lojalni njemu. Umesto da se pridruži glavnoj društvenoj struji tako što će podržavati razumna rešenja, rimska kurija, kroz svoje proklamacije i tajno agitovanje (preko nuncijata, biskupskih konferencija i “prijatelja”), u stvari, podstiče polarizaciju između protivnika abortusa i onih koji se zalažu za pravo na izbor, između moralista i ljudi slobodnih shvatanja .
Posledica toga je to što klerikalistička politika Vatikana samo jača poziciju dogmatskih antiklerikalista i fundametalističkih ateista. Ona takođe izaziva sumnju među vernicima da vera može da bude zloupotrebljena u političke svrhe .
Sveža krv
Kao harizmatični sagovornik i medijska zvezda, papa ima naročiti uticaj na mlade ljude, uprkos tome što stari. Ali, to postiže time što se u velikoj meri približava konzervativnim “novim pokretima” koji potiču iz Italije, pokretu “Opus Dei” koji je nastao u Španiji i nekritičnoj javnosti lojalnoj papi. Sve ovo je simptomatično za papin pristup laičkom delu javnosti i za njegovu nesposobnost da razgovara sa svojim kritičarima.
Glavni regionalni i međunarodni omladinski događaji, koje sponzorišu novi laički pokreti (Fokolare, Komunione e liberacjone, Sant Eđidio, Regnum Kristi) i nadgleda crkvena hijerarhija, privlače na stotine hiljada mladih, od kojih su mnogi dobronamerni, ali previše nekritični.
U vreme kada im nedostaju ubedljivi lideri, na te mlade ljude najjači utisak ostavljaju masovna “okupljanja”. Magnetska privlačnost “Jovana Pavla superzvezde” je obično važnija od sadržaja papinih govora, dok je njihov uticaj na parohijski život minimalan. Dosledno svom idealu jednolične i poslušne crkve, papa budućnost crkve vidi skoro isključivo u ovim konzervativnim laičkim pokretima koje je lako kontrolisati. To podrazumeva distanciranje Vatikana od jezuitskog reda, koji je dosledan načelima sabora. Jezuite, koje su prethodne pape volele zbog njihovih intelektualnih kvaliteta, kritične teologije i liberalnih teoloških mišljenja, sada se vide kao saboteri papske politike obnove.
Karol Vojtila je, čak i dok je bio krakovski biskup, poklanjao veliko poverenje finansijski moćnom i uticajnom, ali nedemokratskom i tajnovitom pokretu Opus Dei, koji se u prošlosti dovodio u vezu sa fašističkim režimima, a sada je naročito aktivan u svetu finansija, politike i novinarstva. U stvari, papa je, davanjem specijalnog pravnog statusa Opusu Dei, čak izuzeo tu organizaciju iz supervizije katoličkih biskupa. Zbog toga mladi ljudi iz crkvenih organizacija i kongregacija, anaročito neorganizovani “prosečni katolici”, obično izbegavaju velika omladinska okupljanja. Katoličke omladinske organizacije, koje su u zavadi sa Vatikanom, disciplinuju se i izgladnjuju, tako što im lokalni biskupi, po naređenju Vatikana, uskraćuju finansiranje .
Sve značajnija uloga ultrakonzervativnog i netransparentnog pokreta Opus Dei u mnogim institucijama je stvorila klimu neizvesnosti i sumnjičavosti. Nekada kritični biskupi su se dodvorili Opusu Dei, dok su se laici, koji su ranije bili uključeni u crkvu, rezignirano povukli.
Gresi iz prošlosti
Uprkos činjenici da je 2000. sebe primorao na javno priznanje istorijskih grešaka crkve, to na Jovana Pavla II nije imalo skoro nikakve praktične posledice. Barokno i pompezno priznanje crkvenih greha, izvedeno sa kardinalima u katedrali Svetog Petra, ostalo je nejasno, neprecizno i dvosmisleno. Papa je samo tražio oproštaj za grehe “sinova i kćeri” crkve, ali ne i za grehe “svetih otaca”, same crkve i onih crkvenih poglavara koji su tome prisustvovali.
Papa nikada nije komentarisao veze rimske kurije sa mafijom, već je samo doprineo zataškavanju skandala i kriminalnog ponašanja. Vatikan je takođe krajnje sporo sudio katoličkim sveštenicima umešanimu pedofilske skandale. Zbog svega toga je papino malodušno priznanje ostalo bez odjeka, ne izazivajući ni preokrete ni akciju, već samo reči. Pokazalo se da je ovaj papa za Katoličku crkvu, uprkos svojim pozitivnim aspektima, veliko razočaranje, pa čak i katastrofa. Zbog svojih protivrečnosti, ovaj papa je u velikoj meri polarizovao ckrvu, otuđio je od ogromnog broja ljudi i gurnuo je u epohalnu krizu – strukturalnu krizu koja sada, posle 25 godina, otkriva svoje fatalne nedostatke u smislu razvoja i ogromne potrebe za reformom.
Suprotno svim namerama izraž enim na Drugom vatikanskom saboru, srednjovekovni rimokatolički sistem, aparat moći sa totalitarnim karakteristikama, obnovljen je uz pomoć inteligentnih i beskrupuloznih sveštenika i akademske politike. Biskupi su dovedeni u red, sveštenici preopterećeni, teolozi ućutkani, laici lišeni svojih prava, žene diskriminisane, zahtevi državnih sinoda i vernika ignorisani, uz seksualne skandale, zabrane diskusija, ispiranje mozgova na misama, zabranu teolozima laicima da drže propovedi, podstrekivanje na potkazivanje, sprečavanje svetog pričešća “svet” teško može da se okrivi za sve ovo!
Ishod je to da je katolička crkva potpuno izgubila ogromni kredibilitet koji je imala dok je papa bio Jovan XXIII i dok su se sledila načela Drugog vatikanskog sabora. Ako sledeći papa nastavi da vodi politiku ovog pape, on će samo povećati ogromne probleme i pretvoriti sadašnju strukturalnu krizu Katoličke crkve u beznadežnu situaciju.
Umesto toga, novi papa mora da se opredeli za promenu kursa i inspiriše crkvu da krene novim putevima - u duhu Jovana XXIII i u skladu sa reformskim podsticajem nastalim na Drugom vatikanskom saboru .
Objavljeno u Der Spiegel
|