Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Crkva i politika

Povodom smrti pape Jovana Pavla II

   

 

Miodrag Lekić

POVODOM SMRTI PAPE JOVANA PAVLA II

Sasvim u skladu sa pretenzijama Vatikana o univerzalnoj misiji i papi kao spiritualno-moralnom lideru sveta, smrt i sahrana Jovana Pavla II, prema publicitetu koji su imali, predstavljali su planetarni događaj. I dok je još trajala medijska apoteoza figure Jovana Pavla , svi su saglasni da će istorija dati sud o „slovenskom papi” koji je 27 godina, najduže, posle pape Pia IX, bio na čelu Katoličke crkve. U ovom trenutku se može konstatovati da je papa Vojtila, bez sumnje, bio protagonista istorije i uticao na njen tok. Sigurno će još dugo trajati sumiranje bilansa života Karola Vojtile u kojem je bio fabrički radnik, amaterski pozorišni glumac, pesnik, bogoslov, univerzitetski profesor etike, kardinal u Krakovu, rimski papa.

I u pokušaju fragmentarnog prikaza jedne bogate biografije, možda treba ukazati na tri dimenzije Vojtile – običnog Poljaka, „Loleka”, kako su ga prijatelji i u porodici zvali (otac poljski oficir, majka Ukrajinka), religioznog mistika – misionara i državnika i političara.

Poljska koja simbolizuje tragedije 20 veka – Aušvic, nacizam, komunizam, satelit Sovjetskog Saveza – je bitna determinanta njegovih životnih izbora. Uz poštovanje tajne religijske vokacije, nije teško naslutiti da je i agresivna ateistička propaganda komunizma u vekovnoj hrišćanskoj kulturi istočne Evrope, u Poljskoj naročito, mogla u nekim slučajevima pojačati religijska osećanja i veru u Boga. Između komunističke ideologije kao „sekularne religije” (Aron) i autentične religije, Vojtila se opredelio za ovu drugu. Kardinal iz Krakova je prilično nepoznat kada s druge strane gvozdene zavese dolazi u Rim i 1978. postaje papa.

Sledi dugi period hrabrih odluka, trijumfalnih uspeha, neuspeha, traženja oproštaja, nesumnjivo harizmatične ličnosti, ne lišene i kontroverznih momenata, što mu je sve donelo različite epitete, ne uvek kanonskog rečnika – reformista, konzervativac, reakcionar, modernista, desničar, restaurator...

„Nastoje da me shvate spolja, ali ja mogu biti shvaćen samo iznutra”, govorio je papa svom biografu Džordžu Vigelu, američkom sociologu, („Svjedok nade”). Kao jevanđeljski misionar (248 putovanja u inostranstvo, posetio 129 država) Vojtila je govorio jezikom hrišćanskog učenja, ali i univerzalnih vrednosti čovečanstva – sloboda, mir, pravda, ravnopravnost.

Pružio je ruku i vernicima drugih religija, nastojao pokrenuti ekumenski razgovor hrišćanskog pomirenja, otvorio dijalog i sa onima koji „veruju da ne veruju u Boga”

Snaga i hrabrost pape Jovana Pavla manifestovana je i javnim priznavanjima grešaka „u ime hrišćanstva” počinjenih tokom duge istorije Katoličke crkve, poznatim činom Mea culpa. Važno je naglasiti da papa pritom govori o greškama „sinova crkve”, ne i same crkve koja prema doktrini ostaje nepogrešiva.

Državno-politički i ekumenski aspekti papinog delovanja su posebno zanimljivi i predmet su mnogih neizbežnih kontroverza.

U sada otvorenim arhivama se može naći odgovor poljskih komunista svojim drugovima iz KP Italije koji su nakon proglašenja Vojtile za papu pitali o kakvoj ličnosti se radi i što mogu politički očekivati njegovim dolaskom u Rim. Odgovor iz Varšave italijanskim drugovima bio je kratak: „Nije vam se moglo ništa gore desiti”.

Papa Vojtila je tri puta posetio Poljsku, kada je blagoslovio i „Solidarnost”, prvi nezavisni sindikat u komunističkom svetu. Opšta je ocena da bez papine podrške poljski sindikat ne bi mogao da ostvari svoje ciljeve. Papinu prvu posetu Poljskoj neki hroničari su propratili rečima Džona Rida iz 1917, „deset dana koji su potresli svet”.

Poljska je, smatra se, početak destabilizacije SSSR-a. Atentat na papu 13. maja 1981. na trgu Svetog Petra i vojni udar Jeruzelskog nisu zaustavili istoriju. Posebna je papina zasluga u tim dramatičnim vremenima i zbog njegovih odmerenih poruka Valensi kojima je tražio da se izbegnu radikalni potezi i metode koje mogu dovesti do krvoprolića u Poljskoj. Kasniji susret pape Vojtile sa Jaruzelskim pokazao je da je istorijska nacionalna svest Poljaka ipak jača od ideološkog antagonizma.

Andropov je poslednji protivnik iz Kremlja poljskog pape. Na Zapadu se još uvek spekuliše da je tu negde, dakle iz KGB krenula organizacija atentata na papu, tvrdnja koja ipak nikada nije dokazana. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Gorbačov će odati posebno priznanje: „Sve što se desilo u istoriji Evrope poslednjih godina ne bi bilo moguće bez pape”.

I savremeni istoriografi smatraju da su papa Vojtila i predsednik Regan spolja najzaslužniji za pad komunizma. Drugim rečima, dvojica bivših glumaca su podigli gvozdenu zavesu i označili kraj međunarodnog poretka uspostavljenog na Jalti.

Može se konstatovati da je unapređen dijalog sa drugim monoteističkim religijama – sa islamom nešto više, pa i sa jevrejskom zajednicom (uprkos konstantnim rezervama u Izraelu prema pruženoj ruci Vatikana „jevrejskoj starijoj braći”) sasvim je izvesno da papin ekumenski pokušaj pomirenja hrišćana nije doneo očekivane rezultate. U svetu postoji oko jedne milijarde hrišćana katoličke vere i jedne milijarde drugih hrišćana (među kojima nije mali broj onih sa tradicionalnim skepticizmom o asimilatorskim pretenzijama Katoličke crkve). Radi se o skromnim rezultatima na planu unapređenja odnosa i približavanja Katoličke crkve protestantima u Evropi i hrišćanskim zajednicama u SAD, dok se otvoreno govori o neuspehu u odnosima sa Pravoslavnom crkvom, posebno Ruskom.

Nije tajna da je papa Vojtila do kraja života želio da poseti Moskvu „treći Rim”, kako u Vatikanu smatraju rusku prestonicu, aludirajući na istorijski treći centar hrišćanstva (drugi je Konstantinopolj). Poznati ruski vatikanista Anatolij Krasikov čak smatra: „Rusija je inspirisala duboki hrišćanski identitet Jovana Pavla”.

Rusko „njet” Vojtili ovoga puta nije dolazilo iz Kremlja – Gorbačov i Jeljcin su pozvali papu da poseti Moskvu – već od Ruske crkve. Dug je spisak razloga – od doktrinarnih sve do nezadovoljstva Ruske crkve zbog, kako smatraju, katoličkog širenja i misionarstva na tradicionalno ruskim i pravoslavnim prostorima.

Među svjetskim državnicima na papinoj sahrani u Rimu, bilo je više nego upadljivo odsustvo Vladimira Putina, što je sigurno posledica složenih i zategnutih odnosa Vatikana i Ruske pravoslavne crkve.

Jedan od najpoznatijih italijanskih intelektualaca Klaudio Magris je i ovih dana u „Koriere dela sera” u sumiranju pozitivnih istorijskih bilansa pape Vojtile ukazao i na „senku” zbog brzog priznavanja Slovenije i Hrvatske i time dezintegracije Jugoslavije.

Potrebno je i u našoj javnosti ozbiljno predstaviti, bez nama svojstvenih krajnosti – ignorantskih predrasuda i apriorne servilnosti – ulogu Vatikana u poslednjoj deceniji dvadesetog veka na našim prostorima, od podržavanja i podsticanja dezintegracije Jugoslavije do papine retoričke osude Nato bombardovanja Srbije i Crne Gore.

Ne zna se u ovom trenutku ko će biti novi papa, ali se već procenjuje da će biti u senci, bar za izvestan period, Jovana Pavla II. Nakon geopolitičkog pape (termin lansirao „Njujork tajms” 80-tih godina) sada mnogi procenjuju da će novi papa biti dominantno spiritualni, primereno izazovima novog sveta, kojeg, kako mnogi smatraju, sve više karakteriše „sukob civilizacija i religija”.


Autor je n ekadašnji ambasador u Italiji, prof. Fakulteta političkih nauka
Univerziteta „LUIS” u Rimu

Objavljeno u Politici 14. aprila 2005.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM