Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

Komentar na tekst O, Srbijo, zemljo levičara Branka Raduna

Smilja Stefanović Pregel

Individualizam u Srbiji

Postoji velika potreba za razvojem individualizma u Srbiji. Veliku naciju čine veliki pojednici. Kolektivizam, jo š manje “kolektivna svest”, bilo kakva, pa i kad su u pitanju “interesi običnog naroda” nisu ni od jedne nacije u istoriji stvorili značajnu ili bogatu naciju, sem možda privremeno kao što je to slucaj bio sa Sovjetskim Savezom. Rad na izgradnji individualne svesti, suprotno kolektivnoj, je možda najvažniji rad koji predstoji srpskom društvu. U prošlosti, za vreme turske vlade nad Srbijom, u periodu kad je   individualizam bio zgažen istorijskim prilikama, odnosno nije stigao ni da se oformi zbog njih, grupisanje u zadruge, društva i slično, i kolektivno mišljenje o interesu naroda bili su neophodni za preživljavanje i pojedinaca i grupe. Ovakvo stanje, nadajmo se, zauvek je prevaziđeno na prostorima Srbije. Naročito posle nestanka komunizma trebalo bi da se nadamo da su poslednje prepreke za oslobađanje individulnih vrednosti i za ostvarenje individualnih ideja, pogotovo onih koje se odnose na stvaranje individualnog bogatstva, nestale.  

              Nacije koje su u istoriji bile bogate značajnim pojedincima, kao antička Grčka, stari Rim, renesansna Italija, dokazale su da je najveći uspeh takvih nacija bio uslovljen stvaralaštvom i napredovanjem jakih individua u okviru društva. Ono sto je Italiju izvuklo iz doba srednjevekovnog mračnjaštva nisu bile “zadruge” niti   kolektivna svest o zajedničkoj dobrobiti italijanskog društva, već napredne ideje pojedinaca kao što je bio Leonardo Bruni, vodeći humanist i prvi moderni istoričar i kancelar Firence, koji je po svoj prilici svojim jedinstvenim idejama ž eleo da se obogati. On je bio prvi istoričar koji je podelio istoriju na Antički period, Srednji vek i Moderno doba i ponovo upoznao svet sa radovima Platona i Aristotela, tih možda najvećih zastupnika ideje individualizma. Naravno, on sve to nije radio besplatno, već je za svoje radove bio plaćen dobrim honorarima. Ili drugi predstavnik XV veka, Vitorino de Feltre, humanist i prvi moderni prosvetitelj koji je prvi u istoriji otvorio modernu školu gde su deca koja su mogla da plate, pored religije, podučavana humanizmu i fizičkoj aktivnosti. Iz generacija njegovih učenika rođeni su budući preduzimači, intelektualci, obrazovatelji i drugi pojedinci koji su vukli italijansko društvo napred kroz srednji vek. Zajedno sa   Danteom, Petrarkom, Da Vinčijem, Mikelanđelom i mnogobrojnim drugim velikanima toga doba i oni su verovatno smatrani elitom od tadašnjeg italijanskog društva, opasnim individuama koje samo misle na sebe, a ne i dobrobit društva. Međutim dokazalo se kroz istoriju da su njihove i slične individualne ideje i “elitizam” povukli Italiju, Evropu pa i svet u fantastično novo doba, koje se i danas nastavlja i zasniva na naprednim idejama pojedinaca kao što je Bil Gejc i njemu slični. Jedan od razloga zašto su Sjedeninjene Države ekonomska sila sveta je baš taj što je individualna potrega za srećom, (ili kako je u prvom predlogu Bill of Rights bilo formulisano “Potraga za imovinom i bogatstvom”) garantovana svakom ko želi. U idejama pojedinaca, “elite”, i njihovoj želji   da postignu materijalno bogatstvo, treba videti ono što vuče društvo napred, a ne - plašiti se njihovog elitizma, izdvojenosti nad društvom, njihovog materijalnog bogatstva i ekonomske moći. Oni Srbi koji u današnje vreme imaju pravu ideju kako stvoriti materijalno bogatstvo   (makar i samo lično bogatstvo za početak) zalaganjem i primenom napredne ideje, trebalo bi da su dobrodošli u srpskom društvu. Nažalost, takve individue su unapred “obeležene”. Pod sumnjom su zato što se izdvajaju, strče nad gomilom, što ne pripadaju grupi, “zadruzi”, što ne misle prvo na dobrobit čitavog društva, već prvo na sebe..

             Priznavali mi to ili ne, i u Srbiji postoji deo društva koji se može smatrati srpskom elitom. I zašto se plašiti ove reči ili onih koji su u redovima srpske elite? Ko su njeni pripadnici često je zabluda. To nisu pripadnici inteligencije, političih partija, čuvenih porodica ili članovi medija. To su oni pojedinci koji svojim ekonomskim idejama, ličnim zalaganjem (tu ne mislim neposrednim radom, što je tipična marksistička ideja) i stvaranjem materijalnog bogatstva poboljšavaju uslove života, prvo sebi   a onda svojim sugrađanima, koji ne poseduju ovakve sposobnosti, tako što im daju mogućnost za rad i napredovanje. Neodrživa je tvrdnja da su svi Srbi koji stvaraju materijalno bogatstvo danas, “lopovi i paraziti”, kako neki   moji prijatelji u Srbiji obeležavaju svoje sunarodnike koji imaju mnogo više od njih. Tvrditi tako nešto znači priznati pred svetom da su Srbi svi isti, da niko ne   odskače iz grupe, da niko nije drugačija jedinka sa vrednim idejama koje njih guraju napred i koje će vremenom uspeti da povuku i ostale napred, bar neki broj ostalih Srba, ako ne sve. Okrivljavati takve Srbe što ne žele da ostanu u “zadruzi”, što ne “kombinuju srpski tradicionalizam” u cilju postizanja socijalne i političke pravde, je apsurdno. I šta je loše u tome prvo misliti o sebi i zbrinuti prvo svoje da bar oni ne vise društvu o vratu? Razumnom poreskom politikom   moguće je obezbediti učešće društva u njihovom materijalnom napretku.

                   Mislim   da je prošlo vreme tretiranja Srba kao “raje”, društva koje bi trebalo zbog tradicije da ostane seljaštvo, koje se u vreme Turaka “nivelisalo” za sva vremena i tako postalo “nosilac nacionalne individualnosti” za sva vremena. Prepustimo   “seljačkog cara” i njegovu borbu za nacionalno i socijalno oslobođenje istoriji. Verujem da su Srbi više nego spremni da ostave za sobom to vreme i takve ideje. Jer istorija je mesto gde Karađorđe pripada. Njegove socijalne ideje su bile dobre za Srbiju u to vreme, možda samo zbog toga što nije bilo boljih. Zbog toga što je on mislio tako tada, i to je onda bilo dobro za Srbe, uopšte ne znači da je su ideje bazirane na toj tradiciji i danas dobre za Srbe. Možda ima nešto što bi mogli da naučimo iz “evropejstva i kapitalističkih ideja”, jer očigledno je, onima koji nisu slepi, da su oni koji su obuhvaćeni “modernom državnošcu” u mnogo boljem položaju od Srba danas. Možda malo sebičnosti i nije tako loše?

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM