Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Kuda ide Srbija

   

 

Dušan Proroković

PUT U SVETLU BUDUĆNOST

Od devet balkanskih država dve su već punopravne članice EU. Grčka i Slovenija. Dve , Rumunija i Bugarska su na najboljem putu da to postanu, već koliko 2007. Ostalih pet, u većoj ili manjoj meri, odmakle su u procesu evropskih integracija, i pre ili kasnije, biće sastavni deo, jednog , evropskog sistema. Većina javnih delatnika u Skoplju, Tirani, Sarajevu, Beogradu ili Zagrebu, gorljivo će vas ubeđivati da je put ka Briselu, jedini put ka svetloj budućnosti. Taj put, nije samo brza magistrala ka boljem životnom standardu, smanjenju nezaposlenosti i unapređenju kvalteta života, nego i rešavanju nagomilanih političkih problema koji stoje među balkanskim narodima. Sve će to lepo i nepristrasno biti izarbitrirano, u Briselu ili Strazburu-svejedno. Neko je spomenuo da se Evropska unija kod dela balkanske javnosti, smatra-krajem istorije. S`pravom, jer za pojedince, kako to primećuje bugarski politikolog Ivan Krastev, Evropska unija postaje ideologija. Krajnji cilj, čijim ostvarenjem možemo raspustiti sve nacionalne institucije.

Naravno da primena evropskog pravnog nasleđa hoće doprineti uređenju sistema svih balkanskih država. Naravno da ujednačavanje naših i evropskih standarda hoće direktno uticati na poboljšanje ukupnih ekonomskih i socijalnih prilika . Naravno da je teško naći alternativu evropskoj perspektivi Balkana.

I kada je sve to naravno-zašto onda ne očekivati da će nam proces evropskih integracija sve to pružiti ? Zašto ići na ruku evroskepticima i defetistima i sumnjičavo gledati na put u svetlu budućnost?

Odgovor je jednostavan. Zato što nema evropskih integracija bez jake regionalne saradnje i koordinirane regionalne inicijative.

Države članice EU su sve više zabavljene svojim unutrašnjim problemima . EU je umorna od loših vesti sa Balkana.

Rast bruto društvenog proizvoda u većini država zapadne Evrope je između 1 i 3 odsto na godišnjem nivou. Nedovoljno. Jer, to je duplo manje nego u SAD, a čak tri do četiri puta manje nego u Indiji ili Kini. Ako se nastavi ovim tempom u narednih desetak godina, da li će evropska privreda biti konkurentna na svetskom tržištu?

Nasilne demonstracije francuskih građana afričkog porekla dokaz su postojanja problema unutrašnjih integracija u evropskim društvima, postojanja dve različite Evrope.

Krah projekta koji je vodio Žiskar D`Esten, usvajanja evropskog konstitutivnog akta i nepostojanje novog rešenja, koje će zameniti postojeće-skupo, sporo, nefunkcionalno i opterećeno prevelikim birokratskim aparatom, izaziva nove glavobolje.

U prilog svemu govori i predlog novog budžeta EU. Sredstva , koja će biti izdvajana za naš region , višestruko su manja nego u prethodnom periodu. Istina, «premijer» Barozo ga nije potpisao. Vraćen je na doradu. Ali, teško da možemo očekivati bitnije promene. Države EU će u narednoj deceniji mnogo više novca trošiti na sprečavanje eskalacije navedenih problema, a mnogo manje na nas. A čak i da postoji značajniji višak u budžetima najbogatijih zemalja , nije mali broj o nih, koji se pitaju-da li je to opravdano? Podatak, da je u BiH, za ovih deset postdejtonskih godina , ušlo više novca, nego Maršalovim planom u države zapadne Evrope, sve je šokirao. Slaba je uteha i činjenica , da je realno to ipak manje , jer je 1 dolar pre pedeset godina vredeo puno, puno više nego danas. Ta sredstva su u Evropi pedesetih predstavljala zamajac za ratom uništene privrede, dok je u BiH rezultat negde oko nule. A gde je tek Kosovo? Teško da će neko imati hrabrosti da saopšti koliko je novca potrošeno, a kakvi su efekti.

Pesimisti već govore, da je prema privrednim i ekonomskim pokazateljima Hrvatska daleko od Holandije za šezdeset godina. U prevodu na srpski, ako sadašnji trendovi potraju, stižemo Holanđane tek za jedan vek.

Ili možda može i brže. Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska su punopravne članice EU. Ali su ipak okupljene u Višegradskoj grupi. Nešto slično jeste i šansa za balkanske države. Slično, jer ne može biti isto. Nas ipak opterećuju drugačiji problemi.

Čvršće povezivanje među balkanskim državama, stvaranje jednog tržišta, jakih zajedničkih brendova koji će ući u trku sa velikim svetskim imenima, bolje infrastrukturno povezivanje , veći obim razmena, mogu samo koristiti svima. To neće biti lako. Ne samo zbog postojećeg stanja ili prošlodecenijskih nesretnih događanja. Već i zbog činjenice da je prave regionalne saradnje u prošlosti bilo malo. Ipak su se na našim prostorima sukobljavali različiti interesi velikih imperija. Zato nije mali broj onih, koji zagovaraju, da se regionalni integrativni procesi prepuste kapitalu. On se slobodno kreće i prelazi granice. Ali treba podsetiti, da je Zajednica za ugalj i čelik nastala kao politički projekat. Iz prostog razloga, jer kapital neće tamo gde je nestabilno. A garant stabilnosti su dobrosusedski odnosi i zajedničke političke inicijative.

Moramo se povezivati zarad stabilnosti. Ne na brzinu, i ne na silu. Polako, zato što će biti potrebno dosta vremena da pronađemo zadovoljavajuću formu. Rešenje koje će biti dugoročno održivo i koje će koštati što je manje moguće . Većina će se složiti da je, u odnosu na količinu novca koji je progutao, Pakt za stabilnost jugoistočne Evrope ipak ponudio malo. I polako, zato što ne smemo poroditi ekstremizam, kao dominantan politički pravac. Još je uvek puno onih, koji na mržnji prema drugima prave svoje političke projekte.

I ne na silu, jer će još puno Drine proteći, dok se ne počne s a ozbiljnim srpsko-albanskim dijalogom. I Srbi, i Albanci moraju ući u taj proces-dobrovoljno. Svaki pritisak ili ulazak pod pretnjom silom u bilo kakve razgovore , samo će naškoditi. A moramo biti svesni, i mi-Srbi, i oni-Albanci, da nam niko drugi neće rešavati naše međusobne probleme. Istorijski gledano, pravilo je, da ili ćemo se dogovoriti u cilju obostrane koristi, ili će nam neko nametnuti rešenje kojim ćemo i jedni i drugi biti nezadovoljni.

Ali, ako je, u ovom trenutku, rano za početak srpsko-albansko dijaloga, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog albanskih političkih lidera sa Kosova. Koji bi više voleli, da čekaju da ih neka velika svetska sila unilateralno prizna kao nezavisnu državu, nego da o statusu razgovaraju sa Beogradom, jer kako to ministar ondašnji Bujar Dugoli veli: NATO je bombardovao Srbiju zbog nezavisnosti Kosova, pa zašto onda uopšte da razgovaramo. Onda treba početi razgovore sa drugima.

Mnogi će se sada setiti, da su kao retko kada, odnosi između Beograda i Sofije-izvanredni. Em organizovasmo zajedničku vojnu vežbu na Slivnici, kada je naša vojska po prvi put prešla granicu još od Brozovog vakata. Em je Bugarska jedan od najvećih zagovornika što bržeg ulaska SCG u EU. Em nemamo nekih većih otvorenih pitanja, koja bi predstavljala barijeru dijalogu. Em nismo ratovali, jedni protiv drugih, punih pedeset godina. Što na našim prostorima predstavlja čitavu večnost i izraz dubokog prijateljstva. Ili će se setiti Rumunije, našeg jedinog suseda, sa kojim nismo ratovali nikada. I ne samo da nikada nismo bili u sukobu, nego nas veže mnogo toga zajedničkog. Od Kraljice Marije, preko Male antante, do jednog od najvećih rumunskih intelektualaca, istoričara i publiciste-Nikolae Jorge, koji je u teškim trenucima, 1916. rekao-da Rumuni imaju samo dva prijatelja-Crno more i Srbiju, kada je naša vojska preživljavala golgotu, a naša država bila izbrisana sa mape.

Svakako da jedna od bitnijih stvari za Srbiju treba da bude dalja integracija sa istočnim susedima. Ali da li to treba da bude i prioritet?

Prvo, Srbija je ipak, geografski gledano na-zapadnom Balkanu. I drugo, dalje unapređenje tih odnosa bi ipak bilo nešto-očekivano . Treba uvažavati pitanje trenutka za pokretanje određenih i n ici j ativa, ali isto tako-neke stvari ne treba odlagati u nedogled. Potrebno je krenuti u susret problemu. Takođe, potrebno je težiti, najpre unapređenju odnos a , na subregionalnom nivou, pa onda ići korak dalje ka regionalnom.

Zato se kao logičan prioritet nameće pitanje unapređenja srpsko-hrvatskih odnosa. Ključ stabilnosti zapadnog Balkana leži u dogovoru Beograda i Zagreba. A bez stabilnog zapada, neće biti koristi ni za jug, ni za istok poluostrva. I Srbija i Hrvatska moraju pokazati svoj demokratski kapacitet, da probleme iz bliske nam prošlosti rešavaju strpljivo, da otvaraju svoje privrede i svoja tržišta jedna drugoj-jer su do juče to bila dva, međusobno povezana, kompatibilna sistema. Da brže krenu u proces definisanja zajedničkih, strateških interesa u oblasti saobraćaja, infrastrukturnog povezivanja, školstva, zdravstva.

To bi bio poziv svim našim susedima da nam se u ovom poslu pridruže. Ne bi više morali diplomatski da vaguju, šta je mera saradnje sa Srbijom, koja neće naljutiti Hrvatsku, i obrnuto. To bi vrlo dobro razumela i Evropa. To bi bila dobra vest, koja bi donela nov entuzijazam i inicijativu u Briselu .D a se Balkanom bave, na onaj način, na koji su radili u oblasti Baltika, ili onako kako su sarađivali sa Višegradsom grupom.

Beograd i Zagreb, imaju šansu, da posle bolnog perioda koji je iza nas, preuzmu na sebe ulogu, naravno u regionalnim okvirima, koju su odmah posle Drugog svetskog rata, na mnogo većem-kontinentalnom nivou, odigrali Pariz i Bon.

(21.12.05)

 
     
     
 
Copyright by NSPM