Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Opstanak zajednice SCG

   

 

Branko Radun

Crna Gora posle poruke iz Mletaka

Venecijanska komisija je "preporučila" što je preporučila, ostalo su sve (različita) tumačenja. Ono što je jasno jeste da nema ništa od toga da glasaju oni državljani Crne Gore koji su nastanjeni u Srbiji - što je, s obzirom na utemeljenost tog zahteva, uspeh za Đukanovića. Ali oko pitanja koliko je potrebno da izađe i glasa, da bi referendum uspeo, oko toga se, barem za sada, lome koplja. Venecijanska komisija traži da to bude 50% ukupno upisanih birača, te da rezultat referenduma bude potom verifikovan većinom u crnogorskom parlamentu onako kako to predviđa važeći crnogorski ustav. Tako bar preporuke Venecijanske komisije tumače  u Srbiji i u crnogorskoj opoziciji.  

Sa druge strane, zvanična Podgorica to vidi sasvim drugačije – uslov za uspeh referenduma je da za nezavisnost glasa pola izašlih birača. Crnogorska vlast smatra da je uz to dovoljno da na referendum izađe više od pola upisanih birača, pa da on uspe. No za sada izgleda da je manje važno to što je, po svemu sudeći, potrebno da se izjasni više od 50 odsto birača upisanih u birački spisak da bi on bio validan, kada to podgorička vlada "vidi" sasvim drugačije. Iako se to jasno govori u 39. tački "nacrta mišljenja", Podgorici se više sviđa 40. tačka, za koju misle da im daje veći prostor za željeno tumačenje. Oni dodaju da je Venecijanska komisija (u dalem tekstu VK) uputila režim na opoziciju da se zajedno dogovore šta bi to bila potrebna većina. No i pored sholastičkih tumačenja da li se "više od pedeset posto registrovanih" odnosi na broj upisanih ili izašlih birača, jasno je da će crnogorski režim, kada preporuka ubrzo preraste u stav EU, biti u nezavidnoj situaciji.

Preporuka sadrži i pozivanje na parlamentarnu potvrdu rezultata po važećem crnogorskom ustavu, a tu su brojke neumoljivo egzaktne – za potvrdu referendumskog izjašnjavanja ovog tipa potrebno je imati dvotrećinsku podršku parlamenta (i to dva puta), a to je nešto što se čini da je nedostižno čak i takvom „političkom mađioničaru“ kakav je Đukanović. Bez glasova opozicionog SNP-a nema dvotrećinske većine.

Nakon javne obznane preporuke VK u javnosti su se pojavile izjave suverenista da je "Venecija" priznala crnogorski zakon o referendumu koji ima nižu kvotu potrebnih glasova, dok sa druge strane opozicija govori o porazu režima koji će morati da otkaže ili barem odgodi referendum. Ali, izgleda da je najbliži realnoj (pr)oceni posledica ove odluke-preporuke Đorđe Vukadinović koji kaže da je to „Pirova pobeda“ Đukanovićevog režima. On jeste dobio "otpis" glasača iz Srbije i mogućnost da se "nagodi" sa opozicijom, ali mu je, bez obzira na izjave, cenzus od pola upisanih birača opasno poremetio planove za 2006.

No iako je formalno mišljenje VK nepovoljno po vlasti u Podgorici, jer cenzus od 50% od upisanih u biračke spiskove znači da je nužno da za nezavisnost glasa 230.000 birača, to ne znači da su ostali bez aduta. Iako se ta cifra smatra nedostižnom jer na različitim izborima vladajući politički blok nije nikada dobio više od 190.000, a ta podrška je bivala i manja, kao na primer kada je Vujanović na predsedničkim izborima dobio 140.000 politički projekat "nezavisne Crne gore" i vlast Mila Đukanovića nije ovim suštinski ugrožena. Kako? Vladajuća oligarhija ima više opcija za "izlaznu strategiju", od "dogovora" sa opozicijom, preko odgađanja referenduma, pa do raznih metoda "namicanja" potrebne podrške za suverenističku opciju. Probni balon u vidu nedavnog predloga Beogradu za "zajednicu nezavisnih država" je još jedna opcija. No pri svemu tome treba imati na umu da su jedno činjenice "na papiru", pa makar to bila preporuka-odluka EU, a sasvim drugo situacija na terenu kojom sasvim "suvereno" vlada podgorička vlast. A kada se na to doda činjenica da pored te koliko-toliko definisane pozicije EU nije jasna stvarna pozicija SAD povodom "crnogorskog pitanja", onda i pored sužavanja manevarskog prostora za suverenistički projekat, stvar ne stoji baš tako loše.

Pozicija crnogorskog režima nije ugrožena toliko njihovom snagom već slabošću, pasivnošću i rascepkanošću onih koji se protive nezavisnoj Crnoj Gori. Postavlja se i pitanje ko je realno opasan protivnik crnogorske nezavisnosti, osim difuznih stavova dela javnog mnjenja? EU i pored nepovoljne preporuke "iz Mletaka", nije toliko protiv nezavisnosti, već pre svega nastoji da sve to prođe bez veće nestabilnosti. Đukanović je ovoliko čekao sa referendumom da bi uspeo da u žestoko polarisanom društvu prevagne suverenističko opredeljenje javnosti. Nasuprot tome, zvanični Beograd od 5. oktobra, osim par pokušaja, nije vodio politiku jačanja zajedničke države i tržišta, a nije ni promovisao ideju zajednice u javnosti. Stoga nikakva opasnost Đukanovićevim independističkim namerama ne preti od Srbije, jer ne samo što ovde nema artikulisane strategije prema crnogorskom pitanju, već je čini se "crnogorski lobi" uspeo da osujeti svaki pokušaj aktivne politike.

Crnogorska opozicija je toliko podeljena i kontrolisana od strane režima da je suvišno trošiti puno reči na njeno žalosno stanje. Tu dominiraju lične sujete, ali i razlike u odnosu na pitanje nezavisnosti. Opoziciju pored protivnika nezavisnosti čine i oni koji su otvoreno za nezavisnost. Problem opozicije je što se nije artikulisala kao autentična alternativa postojećem režimu. Ona se protivi referendumu jer to vodi "nestabilnosti u regionu". Iako je ovo realna procena, ona ilustruje kako u opozicionoj retorici dominiraju "stavovi EU". Nasuprot tome režim uspeva da na "patriotskoj" priči pridobija deo javnosti. Đukanović kao da time parodira Miloševićevu retoriku tipa "Crna Gora se saginjati neće" ili "velike sile guše slobode malih naroda" što naspram opozicione "briselske" priče ima određenog uspeha. Slično prolaze kritike režima da je korumpiran i da država živi od šverca. Crnogorci, to pokazuje njihova istorija, nikad nisu bili legalisti. Malo ih pogađa to što su kao društvo preživljavali tako što su umanjili carinske prihode EU. Šta više, u delu javnosti Đukanović iz takvih "naštrebanih" napada izlazi i ojačan, maltene kao nekakav balkanski Robin Hud.   

Dakle, i pored relativno nepovoljnog, po Đukanovića, izjašnjavanja EU o uslovima potrebnim za kvalifikovanu većinu na referendumu, njegov režim ovim ozbiljno nije ugrožen. Nesposobna opozicija i pasivni Beograd nikako nisu dostojni protivnici za jednog od najtalentovanijih balkanskih političkih vođa. Jedina prava opasnost po njegovu vlast predstavljaju neki krugovi u EU, naročito u Italiji, što je pokazala i preporuka VK. Koliko će Brisel tolerisati metode namicanja potrebne podršku javnog mnjenja za opciju nezavisnosti zavisi od više faktora, a pre svega Vašingtona. Američka vlada se javno izjašnjava u prilog stavova EU, ali to ne isključuje mogućnost da se "ispod žita" da zeleno svetlo Podgorici da "isforsira" podršku javnosti za nezavisnost.

Imajući sve u vidu možemo reći da će crnogorski režim krenuti na referendum (kada ga je najavio ili sa odlaganjem) koristeći sve raspoložive političko-policijsko-medijske resurse. Za njega je, osim ako se drugačije ne "nagodi" sa opozicijom, magična cifra od 230.000 birača zaista veliki izazov. On će na sve moguće načine nastojati da prebaci preko cenzusa. Nema za sada jasnih signala da će mu EU praviti nepremostive prepreke na tom poslu. No iako ne uspe, to može biti "za malo". Nije problem da svaki rezultat oko 200.000 proglasi za relativan uspeh, kao dokaz da je većina građana (iako ne kvalifikovana) za nezavisnost. U ovu priču se uklapa i teza da Đukanoviću, radi održavanja na vlasti i nije toliko nužna "suverena Crna gora" koliko održavanje na talasu "crnogorskog nacionalizma". Nezavisnost je izgleda "lepa samo dok se čeka".  

 
     
     
 
Copyright by NSPM