Home
Komentari
Kulturna politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari na haške teme

   

Slavko Živanov

Zašto Koštunica ne isporučuje optužene?

Mnogi političari, bilo da je reč o onima koji vrše vlast ili su u opoziciji, sve vreme ponavljaju nekoliko sintagmi koje su postale fraze: «Hag je pitanje svih pitanja», «Pričom o Hagu počinju i završavaju se svi razgovori», «Ma šta mi mislili o Hagu, on je realnost», «Moramo sarađivati s Hagom»... Mnogi su govorili o potrebi dvosmerne saradnje, drugi ukazivali da je sve to što je u vezi sa saradnjom - u redu, ali je, nažalost, sekundarnog značaja i da ukoliko nema isporučivanja, kao da i ostalog nije bilo, da nije bitno. Trećima nije bilo jasno značenje sintagme «dvosmerna saradnja» pa su zalažući se za bespogovorno isporučivanje optuženih, ukazivali na potrebu suočavanja sa zločinima i to onima koji su počinjeni sa srpske strane, jer «trebalo bi prvo da se pozabavimo našim dvorištem, pa tek onda da zavirujemo u tuđe..».

Ne može se, doduše, prebaciti nijednima da nemaju argumente, ne može se reći da govore gluposti, ili da nisu u pravu. Tu i nastaje problem jer su svi delimično u pravu, ali na svom viđenju rešenja problema insistiraju, bezrezervno. S druge strane, postoje primeri u okruženju o načinima nekih drugih država u rešavanju njihovih problema s Tribunalom, međutim, ostaje i drastična razlika da Tribunal nikoga iz okruženja nije u tolikoj meri zakačio kao što jeste Srbiju. S pravom ili ne, ostavićemo to nekom drugom da elaborira, dokazuje ili demantuje. Osnovno sa čim bi se trebalo uhvatiti u koštac jeste istina. Istina o nama, o onome što smo bili, što želimo da budemo i šta ćemo biti. Posebno je važno ono o tome šta želimo, a šta ćemo zaista biti, i naravno, kako se do toga dolazi.

Nasleđe

Posle pada Miloševića bilo je jasno da će međunarodna zajednica insistirati na saradnji sa Tribunalom. Bilo je to vreme koje je protraćeno i u kome je trebalo dogovoriti strategiju i taktiku. Te mere bile bi veoma bolne i kad je reč o političkim odlukama i kad je reč o državnim odlukama. Političari bi trebalo da u interesu države i nacije donose odluke koje im neće doneti političke poene kod birača, ali pre svega trebalo je da donesu odluke koje jesu u nacionalnom i državnom interesu. Do te tačke preseka nije bilo jednostavno doći i političari, svi od reda, uplašili su se takve odgovornosti. Sa manje ili više uspeha našli su, za birače i najveći broj svojih pristalica, dobra opravdanja. Malo isporučivanja, malo inaćenja, malo saradnje, malo demonstriranja. I to je čak radila ista vlast, u prvom slučaju hapseći i sprovodeći optužene, u drugom slučaju organizujući proteste onih koji su u prvom slučaju hapsili (1).

Verovatno je da je bivša Vlada, sa pokojnim Đinđićem na čelu, procenila da će pritisci posle isporučivanja Miloševića prestati ili da će se bar drastično smanjiti, da se može time kupiti dovoljno vremena kako bi se i drugi problemi u Srbiji rešavali, da Tribunal nije popularan među biračima i da se to pitanje može odložiti. Mogućno je i da je posle isporučivanja Miloševića zaključeno da je Tribunal prevruć krompir, ali je izvesno da ta Vlada nije rešila problem sa Tribunalom. Nije ga rešila ni Vlada koja je nasledila Vladu pokojnog Đinđića, naprotiv, donela je odluku o tome da isporučivanja ugrožavaju bezbednost države. Dosad ni Koštuničina Vlada taj problem nije rešila, mada se ova Vlada, bar to joj moramo priznati, bavi ovim problemom više nego ove dve zajedno. I pod pritiskom medija i međunarodne zajednice i diplomatskim pritiskom, i pritiscima svake druge vrste koji ponekad i nisu toliko javni, i dela ambiciozne opozicije koja misli da je upravo sad vreme da se na saradnju s Tribunalom stavi tačka. Dakle, da je rešenje ovog problema bilo toliko jednostavno kako su neki predlagali po kojem bi se, recimo, svi optuženi smestili u jedan autobus i tako sakupljeni, bez mnogo troškova, istovremeno prebacili u Ševeningen, sigurno je da bi valjda neko to i učinio. Pre će biti da su mnogi kalkulisali posledicama takvog ili sličnih poteza, bilo da je reč o gubljenju ili dobijanju političkih poena činjenjem ili protivljenjem, bilo da je reč o proceni da će ispunjavanjem tih zahteva stići neki novi, da je zapravo reka pritisaka prema Srbiji nepresušna, ili pak, da se u stvaranju demokratske države mora voditi računa o dostojanstvu te iste države, da se ipak stvara demokratska, a ne još jedna banana država u kojoj na mig iz inostranstva padaju vlade.

Bilo kako bilo, taj problem u vidu vrućeg krompira pripao je Koštunici kao kazna ili nagrada za «najveći koalicioni potencijal» njegove stranke. I tu ne treba biti previše sentimentalan jer narod ne bira vlast da ona uživa privilegije, već da rešava probleme. Vlast je tu ne da bi nam govorila koliko su naši problemi veliki, delikatni, složeni i teški, već da takve probleme reši. Ne da govori koliko sati dnevno radi, nego šta je uradila. Ta surova istina čeka svaku vlast i svaku stranku, i valjda je sasvim prirodno očekivati da to i stranke koje se bore za vlast znaju i pre nego što vlast dobiju ili osvoje. Međutim, kad je reč o Tribunalu, mnogo štošta nije tako jednostavno i zbog toga se ne može tražiti od Koštuničine Vlade da hapsi i isporuči sve koje Tribunal traži, bar ne onako kako to od te iste Vlade zahteva Tribunal ili neki koji perverzno preteruju u razumevanju Tužilaštva Tribunala.

Profilisanje međunarodnih odnosa

O demokratskoj tradiciji države Srbije bilo je mnogo polemike. Mnogi su, naime, isticali da je nekoliko godina demokratskog poretka početkom prošlog veka nedovoljno da bismo govorili o demokratskoj tradiciji kao značajnoj tekovini. Devedesetih godina prošlog i početkom ovog veka, Srbija je zakoračila ka demokratiji, međutim, više od pola veka totalitarizma, kao i autoritarizam koji je uveo Milošević učinili su da sadašnji demokratski poredak ima vrlo malo veza sa nekdašnjim. Verovatnije je da je reč o ponovnim počecima uspostavljanja demokratskog uređenja države i društva. Ali, pored unutrašnjeg demokratskog ustrojstva veoma je važno da Srbija izgradi i međunarodni ugled i svoju poziciju u odnosu na zemlje razvijene demokratije. To se nikako ne može izgraditi ignorisanjem međunarodnih obaveza. Nevolja je, međutim, u tome što se to ne može izgraditi ni brutalnim poslušništvom. Bio bi to veoma lak put – oni narede, ti izvršavaš, gotovo kao u vojsci, naređenja se izvršavaju, a o svemu drugom ima ko razmišlja. Moje iskustvo iz vojske govori da najčešće nadležan za razmišljanje – ne razmišlja ili donosi glupe odluke, ali kad je reč o međunarodnoj zajednici to nije ni približno tako. Razmišljaju i odlučuju, ali po pravilu donose odluke koje odgovaraju interesima onih ko odluke i donosi.

Srbija ima problem koji nastaje iz činjenice da se NATO obrušio na nju i da je ona morala da se brani. Neki ljudi, generali pre svih, komandovali su odbranom i iako verovatno nikada nećemo saznati kolike su gubitke naneli neprijatelju (2), uspeli su da sačuvaju najveći deo Vojske Jugoslavije. S jedne strane imamo činjenicu da su ti vojnici branili svoju zemlju, a na drugoj strani imamo sumnju da su počinili zločine. Dakle, svakom ko se upita zašto se vojnici ne hapse i ne isporučuju treba postaviti pitanje: „Zašto brani NATO agresiju?“ Drukčije rečeno, Srbija ima međunarodnu obavezu prema Tribunalu, ali valjda ima i obavezu prema onima koji su je branili, a valjda je nesporno da su je ti vojnici branili. Hapseći ih i isporučivajući ih u Ševeningen, Srbija poručuje, ne baš lepim tonom, svima rodoljubima i onima koji su svojom čašću i hrabrošću stali da je brane, kako taj gest (ne)ceni. Istovremeno taj pritisak prema Srbiji raste i gotovo ga je nemogućno ublažiti ili ga ukloniti i zbog toga se ukazuje da je dobrovoljna predaja uslovno rečeno najbezbolnija formula. Država pokazuje da neće da hapsi i sprovodi ljude u Tribunal kao kriminalce, ukazuje da joj je koliko-toliko stalo do dostojanstva. Optuženi jesu u Tribunalu, ali i za njih je bolje da odu dobrovoljno budući da tu gotovo da nema alternative, a na međunarodnom planu Srbija poručuje da neće svaki put da prihvati metodologiju koja se od nje traži.

Vlada na ovakvom scenariju radi, a da li će imati vremena da ga realizuje, pokazaće vreme. Sigurno je jedino da ne bi valjalo da ova Vlada padne, a da haškim pitanjem nastavi da se bavi neka druga Vlada po istom principu „uvaljivanja vrućih krompira“.

1.) 18. januara 2005. Juna 28. 2001. godine isporučen je, uz problematičnu (prekršenu) proceduru, bivši predsednik SRJ, Slobodan Milošević, a 24. oktobra 2003. na beogradskom Trgu Republike organizovan je miting podrške optuženim generalima na kojem je učestvovalo, u strojevoj formaciji, nekoliko hiljada policajaca.

2.) U sredstvima informisanja USA, kao i na zvaničnim sajtovima američke vojske u vreme NATO bombardovanja SRJ, objavljivan je značajno uvećan broj „padova letilica“, „tehničkih grešaka“ i sličnih slučajnih, a neborbnenih razloga gubljenja letelica, u odnosu na druge vremenske periode. Veliki broj novinara u USA istraživao je ove podatke, ali autoru nije poznato da li su kompletni podaci objavljeni. NATO, takođe, nije objavio svoje gubitke u ljudstvu i tehnici. S druge strane, iz nepoznatih razloga, ni Vojska Jugoslavije posle okončanja bombardovanja kompletne podatke nije objavila iako su u VJ postojali video zapisi oborenih letelica koji nikada nisu prikazani na TV.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM