Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Slavko Živanov

Rasterati maglu

U Srbiji je veoma teško organizovati bilo kakvu konstruktivnu debatu. Kad je reč o političkoj debati, konstruktivan ishod, takoreći, apriori je nemoguć. Razlozi za to toliko su složeni da smo gotovo sigurni da nismo u stanju ni da ih pobrojimo. Osnovno na šta bismo ovom prilikom ukazali jeste to da u svakoj debati treba da postoji najmanji zajednički imenilac koji ne osporava nijedna strana. Od nečeg nespornog mora se poći. Takođe, konačno bi i ovde, u Srbiji, trebalo poštovati aksiome. Ne može se baš sve relativizovati, postoje događaji koji tome ne podležu i čije bi se relativizovanje na kraju pokazalo kao jalova isprazna retorika.

U Srbiji se, sa više strana istovremeno, mora započeti ozbiljan proces rasterivanja magle koju mnogi prave namerno ili slučajno – potpuno je svejedno.

Povod ovome tekstu zapravo je nastavak priče o otimanju mandata, zaštitnicima vladavine prava, novopečenim otimačima i ustavobraniteljima, pokušaju da se kao etalon uspostavi teza da je sve relativno i da su svi isti. Doduše, sve relevantne partije u poslednjih šest godina, u ovakvoj ili onakvoj kombinaciji, bile su na vlasti. Teško da može biti nečeg novog. Pokazale su koliko znaju, pa je stoga i teško osporiti tezu da su svi isti, bar sa stanovišta tzv. običnog građanina.

No pođimo nekim, možda proizvoljnim redom.

DOS: Neke činjenice o formiranju Demokratske opozicije Srbije u jesen 1999. godine nikada ni u stručnoj, a da ne govorimo o široj javnosti, nisu mogle da postanu deo opšte svesti. Sporadično su pominjane, vrlo tiho, ali kao da nikada niko i nije hteo da ih čuje. Prosto je neverovatno da mnogi javni delatnici u ovom slučaju zaključke pretpostavljaju premisama na kojima bi oni trebalo da počivaju. Prvo, nije DOS nastao januara 2000. godine, kako je to pokušavao da predstavi Vuk Drašković. DOS je nastao u jesen 1999. pod vođstvom Dragoljuba Mićunovića, koji je to pokrenuo, takoreći, slučajno. Elem, na jednoj konferenciji za novinare Demokratskog centra, čiji je predsednik bio Mićunović, govorio je Borivoje Mijatović, funkcioner te stranke. Nekako «u pola» konferencije došao je Dragoljub Mićunović (koji je, uzgred rečeno, trebalo da održi tu konferenciju, ali je imao drugih obaveza) i seo među novinare. Nakon uvodnog dela novinari su postavljali pitanja, a na neka od njih odgovarao je i Mićunović. U jednom trenutku govorilo se o potrebi ujedinjavanja opozicije i predsednik DC je to isticao kao preduslov za rušenje Miloševićeve vlasti. Na novinarsko pitanje ko će to da uradi, budući da su svi dotadašnji pokušaji u tom smeru propali, Mićunović je rekao: «Evo, ja ću to da uradim». I tako je sve počelo. On je poslao pisma vođama političkih partija, oni su se odazvali pozivu i sastali, posle čega su se ustalili «okrugli stolovi opozicije». Skromno, pompezno, slučajno, planirano ili ne, ali tako je nastala Demokratska opozicija Srbije. I to mora negde da se zabeleži – ukoliko je 5. oktobar kao rezultat njenog okupljanja istorijski datum.

Drugo, DOS nikada nije u formalno-pravnom smislu bio koalicija. On tako nije registrovan. Osamnaest stranaka opozicije imalo je jednu izbornu listu za jedan izborni nivo. Tu listu overavala je svaka stranka posebno, sopstvenim pečatom i potpisom predsednika stranke. Postojali su interni dokumenti, sporazumi, ugovori, ali oni nisu bili ništa drugo do ispisani «džentlmenski dogovori» aktera. Samo je dobra volja, čast, savest i mudrost aktera garantovala da će se dogovor poštovati. S druge strane, ti dogovori su nemalo puta kršeni, uglavnom kad je reč bila o opštinama, u čemu je prednjačila Demokratska stranka. Ali na tome nikada niko nije ozbiljno zamerao toj stranci jer je interes bio pre svega usmeren ka saveznom, republičkom i predsedničkom nivou vlasti. Ovaj podatak bitan je pre svega kada se govori o oduzimanju mandata DSS u potonjim događajima i o tezi da je oduzimanje bilo zakonito jer tada nije postojala odluka Ustavnog suda da mandati pripadaju poslanicima. Dakle, tačno je da su mandati po tada važećem zakonu pripadali strankama ili koalicijama, ali pošto DOS nije bio koalicija u formalno-pravnom smislu, on nije mogao da raspolaže mandatima. Raspolaganje mandatima bilo je u nadležnosti stranaka koje su činile koaliciju. Otuda pomalo čudi što DSS o tome nije više govorila, a s druge strane čak ni Ustavni sud to nije uzeo u obzir, mada bi danas sve bilo drukčije da jeste.

Možda sve ovo sada može izgledati kao izliv naknadne pameti i komandovanje bitkom posle njenog završetka, ali zaista nije tako. Svi ovi podaci bili su dostupni svima koji su hteli da u tom smeru istražuju ovo pitanje. No novinarima to nikada nije bilo zanimljivo, pogotovo ne onima koji se bave istraživačkim novinarstvom.

Treće, čvrsto stojimo na stanovištu da mnogih afera u Srbiji ne bi bilo da je DOS ispunio jedno od svojih temeljnih obećanja, preko kojeg su svi prešli kao da nikad nije dato. To obećanje je glasilo:   Novi izbori biće raspisani posle usvajanja novog ustava, a najduže godinu i po dana posle dolaska demokratske opozicije na vlast.

Da smo ovo pitanje pokretali i mnogo ranije, dokazuje činjenica da smo na jednoj sednici Ekspertskog tima DOS, u leto 2000. godine, u ime Demokratskog centra, postavili eksplicitni uslov – DC je spreman da u ime opšteg interesa odustane od bilo kakvih kvota za lokalne izbore, da u opštinama ostane bez i jednog jedinog odbornika ukoliko Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije daju čvrste garancije da će novi izbori biti raspisani u roku ne dužem od godinu i po dana. Odgovorio nam je Zoran Živković, koji je na tom sastanku predstavljao DS (parafraza) – Ako dobijemo izbore, nismo ludi da raspisujemo nove, zašto bismo rizikovali da izgubimo vlast.

Mnogi bi se, sigurno, saglasili sa ovim stavom koji kratkoročno jeste bio pragmatičan. Međutim, srednjoročno i dugoročno posmatrano, tolikih afera, problema, pa čak ni vanrednog stanja verovatno ne bi bilo da je odbačeno Živkovićevo stanovište. Sigurno je i da bi danas politički ambijent u Srbiji umnogome bio stabilniji. Imali bismo novi ustav, izborne zakone, demokratski izabranog predsednika Republike još 2002. godine. Moguće je da ponešto ne bismo imali, ali bar kad je reč o Kosmetu, verovatno je da bismo bili u povoljnijoj poziciji.

Četvrto, Demokratska stranka jeste promenila predsednika 1993. godine, ali se nikada, nažalost, nije dogodilo da u potpuno demokratskoj atmosferi pobedi protivkandidat dotadašnjeg predsednika, a da se stranka ne podeli (to važi i za ostale partije na našem političkom podneblju). Dragoljub Mićunović podneo je ostavku na mesto predsednika DS. Tome je prethodio čitav niz proceduralnih priprema i, slobodno možemo reći, spletki, ali isto tako još uvek, po našem sudu, ne možemo komotno o tome govoriti. Sigurno je da bi Mićunović mogao mnogo toga da kaže, ali poštujući činjenicu da on o tome ne govori, a imajući u vidu i to da je ipak dobrano o njemu reč, zaustavićemo se na činjenicama da je Mićunović podneo ostavku, da nije smenjen, niti se tada Skupština DS u formalnom smislu izjašnjavala o dva kandidata. Naime, jedino o čemu se tadašnja skupština DS izjašnjavala između dva, tada suprotstavljena koncepta, bilo je glasanje o predlozima dnevnog reda. O predlogu dnevnog reda tadašnjeg predsednika stranke i predlogu dnevnog reda tadašnjeg predsednika Izvršnog odbora DS. Tadašnji predsednik izgubio je podršku, bio je to način i da se vidi ko zapravo ima većinu u Skupštini, a i «razlog» za podnošenje ostavke. Kako je došlo do takvog raspoloženja delegata Skupštine, ko su bili delegati i kako su delegirani, da li je možda nekoliko sati pre sednice kompromis bio na vidiku, šta se događalo kasnije sa manjinskom strujom i ko je sve pripremio ovakav plan, javnost će verovatno saznati tek u budućnosti.

Umesto zaključka:

Bile su ovo neke subjektivno izabrane teme. Ostavićemo veliki prostor svima koji budu hteli da tvrde da one čak i nisu bitne. Ali niko razuman ne može da tvrdi da bar oko ovih tema nije bilo zamagljivanja, izvrtanja, prećutkivanja, relativizovanja. Možemo istovremeno da naglasimo i da se u našoj javnosti termini teza, tvrdnja, pretpostavka i činjenica prečesto smatraju sinonimima.

Bez debate nema demokratskog društva, ali ako je u debatama sve relativno, pa i činjenice, takođe nema demokratskog društva. Onda to postaje zajednica ignoranata, neznalica, reklamera, navijača ili agit-propagandista. Bude li se i dalje negovala duhovita doskočica «Ako činjenice ne dokazuju našu tezu, utoliko gore po činjenice», nećemo napredovati ni kao društvo ni kao država. Trebalo bi, dakle, rasterati maglu.

 
     
     
 
Copyright by NSPM