Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Povodom teksta Negiranje 5. oktobra Đorđa Jončića

   

 

Vasilije Mišković

KO JE STVARNO IZDAO PETI OKTOBAR?

Kao i sve druge revolucije i petooktobarska ima dvostruku, janusovsku prirodu. Sa jedne strane, ona je bila izraz opravdanog i pozitivnog narodnog gneva koji je doveo do smene pseudopatriotske, nedemokratske i dekadentne miloševićevske vlasti. Ona je bila opšte i odlučno Ne lažima i krađama (izbornim i drugim) vladajuće Familije. No ima i negativnu dimenziju - što je taj zaista narodni bunt bio iskorišten od dosovskih komesara za još jedan propali revolucionarni eksperiment. Tada   su se preko imena (a i leđa) "narodnog" Koštunice, ali i Čačana, Delija i drugih "uličnih patriota", sve odreda antikomunista – nacionalista, vlasti dočepale anacionalne Bebe, Čede i drugi "komesari – Kolesari". Posledica ovakve razlike je rascep u demokratskom pokretu na "patriote" i "revolucionare" koje su predstavljali Koštunica i Đinđić.  

Kako su se reforme ubrzo pokazale kao ideološka fatamorgana (a u praksi rasprodaja privrede), usledilo je opšte razočarenje i ogorčenje. Posledica propasti reformi je "vaskrsavanja snaga starog režima", ili preciznije, povratak Radikala. Mada se previđa činjenica da oni pod Miloševićem nisu imali vlasti ni koliko Čović ili Dušan Mihajlović, ipak su "žigosani" kao miloševićevske snage. Pri etiketiranju nije presudno koliko je ko zaista učestvovao u Miloševićevoj vlasti, već da li je danas protiv "saradnje" sa Hagom i ulaska u NATO. Drugim rečima, pripadnost režimu se "posthumno " određuje na osnovu sadašnjeg odnosa prema ključnim političkim pitanjima. To je kao kada bi se pripadnost porodici pokojnika određivala prema tome da li prihvatate nasledni deo ili ga se odričete. Tako smo došli do toga da danas Čović, Mihajlović, pa i Karić pripadaju "demokratskim snagama", a Kosta Čavoški "nedemokratskim", iako svi znaju ko je šta od njih su radio tokom devedesetih godina. Možemo samo zamisliti kako bi samo ukoliko promene odnos prema Zapadu (tj. HAGU i NATO-u) i Radikali bili ekspres "rehabilitovani" i na B92.

Postrevolucionarna podela na "reformiste" i "legaliste" je transformisala političku scenu. Dobili smo tri strane, od kojih   dve   navodno "baštine nasleđe Petog Oktobra", a treća je uverena da je reč o prevratu koji su organizovale strane službe i "domaći izdajnici".

  Kome danas zaista pripada Peti Oktobar? Revolucionarima, kontrarevolucionarima, delijama, legalistima, Čačanima... Revolucionari   imaju "jasan" odgovor: Oktobar baštine oni i samo oni. Kao "čuvari svete vatre" zapravo ugašene revolucije, oni iz "nasleđa" isključuju ne samo "stare snage", već i "legaliste". Ali čedisti u svojoj surovoj ideološkoj isključivosti idu dalje pa tvrde da 5. oktobar ne pripada čak ni Tadiću, već samo njima. A Voja i Velja, po ovim falsifikatorima istorije, nemaju prava čak ni da spominju ovaj "svetli datum". To pravo se oduzima i desetinama hiljada onih koji su iz patriotskih, pa i nacionalističkih motiva rušili Miloševića. Svi oni su od revolucionarnih puritanaca isključeni iz "nasleđa".

Orvelovski cenzori prošlosti, poput Đorđa Jončića (" Negiranje 5. oktobra"), ogorčeno optužuju "patriotsko" krilo petog oktobra, kao retrogradno, jer "izjednačava pobednike sa gubitnicima". Ili narodski rečeno: Koštunica je "izdao Petog Oktobar" nastojanjem da pozitivne tekovine demokratske promene "pripadaju i onima koji su bili protiv njih" tj. da ih baštini celo srpsko društvo.  

Indikativno je da među onim koji histerično napadaju Koštunicu za "izdaju revolucije" uglavnom prepoznajemo stare «liberalne» titoiste (poput Latinke Perović), zatim   naslednike komunističke autonomaške politike u Vojvodini poput Nenada Čanka (koji Koštunicu odavno naziva "klero-fašistom"). Njima su se u disciplini blaćenja Koštunice priključili i neki dojučerašnji miloševićevci: njegovi gradonačelnici, njegovi generali i udbaši – sve su to sada samozvani arbitri demokratičnosti, zajedno sa pojedinim ikonama NVO sektora, sve od reda bivšim komunističkim službenicima i aparatčicima. Vrhunac je cinizma da Koštunicu napadaju za "izdaju demokratskih vrednosti" isti oni koji su ih kršili u vreme titoizma i Miloševića. Već je postalo mučno slušati jadikovke o "obnavljanju starog režima" od istih onih koji su, za razliku od Koštunice, bili saradnici oba "bivša režima".

Novi revolucionari promovišu politički aparthejd u kome manihejski dele Srbiju. Otvoreno satanizuju snage "starog režima" (čitaj: radikale), ali još više pljuju po onim koji ih legalizuju (čitaj: Koštunica). Ali šta u toj priči ne štima? Ko ima duže pamćenje setiće se da su Radikali 2000-te značajno doprineli rušenju Miloševića mini kampanjom protiv njega, ali i izjavom da je izgubio septembarske izbore u postizbornoj noći, u isto vreme je npr. sada "rehabilitovani" Vuk Drašković žestoko napadao Koštunicu. Jednostavno, stvari su daleko od toga da su crno-bele kako ih vide (ili žele da predstave) šestooktobarski revolucionari skloni medijskim bajkama.  

Prisetimo se i da "Heroju Reformi" - Zoranu Đinđiću niko nije, kao danas Koštunici, zamerao što uvodi snage "starog režima" u politiku iako je podrškom socijalista Baneta Ivkovića vladao Srbijom. Niko nije protestvovao što Šešelj za DOS-ov račun napada Koštunicu. Niko od sadašnjih demokratskih dušebrižnika nije rekao da je rušenje ideala 5. oktobra bila krađa poslaničkih mandata DSS-a ili kršenja ljudskih prava u vreme "Sablje". A o kršenjima ustava, zakona, veza za mafijom i rasprodaji privrede i da ne govorimo. Kako to da niko od njih ne škrguće na Tadića zbog "povratka na vlast miloševićevih političara" jer sa Slobinim Komšijom ruši Koštunicu, niti mu zameraju što će zajedno sa "zlim" radikalima glasati protiv ove vlade.

Patološka opsesija "ugroženim vrednostima Petog Oktobra" se svodi na ideološku zaslepljenost revolucionara, s jedne, i na providan izgovor da na vlast dođe "naša opcija" (DS), s druge strane. A ko su ti "naši", delom smo odgovorili: Tadić, Karić, Čović, Kasa, a možda i Čanak (pokrajinska vlast u Vojvodini). Da su oni "so soli" demokratije potvrđuje Čanak, naslednik vojvođanskih komunista – autonomaša, izjavama kako mu je Tito najveći politički uzor, a glavni narko-diler u Novom Sadu najbolji prijatelj. On je štampao plakat na kom se nalazi u oklopu na konju kojim plagira Hitlera, a poznat je po netrpeljivosti prema Beogradu-Srbiji i "dođošima". "Slavu" mu donose snimci Sinatrine pesme i lomljenja ploče-znaka RTS-a (kao znamenja Srbije) u novosadskoj televiziji. Ideju Petog Oktobra je shvatio kao zeleno svetlo za bahatost i separatizam. On je sa Čedom, Bebom i Batićem pripadao opskurnom krugu dosističkih komesara koji su hteli da u vreme Sablje poseku Radikale i DSS. Što se Kase tiče, dovoljno je reći da se Subotica smatra njegovim feudom i da u programu njegove partije (DSM) figurira mađarska manjina kao "organska zajednica". Sasvim u duhu liberalizma i 5. oktobra, nema šta! Ako se toj "demokratskoj alternativi" Koštunicinoj vladi priključi i Sulejman Ugljanin, poznati "islamski demokrata" i "anadolski humanista", onda će "tim za Evropu" zaista biti kompletiran, pogotovo ako im podršku pruži stari "duvanski demokrata" don Milo (Djukadjini). No, u paranormalnoj Srbiji je sve moguće.

Kada se sve sagleda negacija pozitivnog nasleđa 5. Oktobra upravo dolazi od onih koji ga ponavljaju kao mantru. Oktobar su najviše negirali (ne)delima oni koji se najviše kunu u njega. Oni nastoje da ga pretvore u "revoluciju koja teče", u neprekidne podele i sukobe. Demokratske vrednosti najviše krše oni koji se predstavljaju kao ovaploćenje demokratskih reformi. Ideale boraca protiv Miloševića su izdali pogrešni ljudi i pogrešna politika onih koji su vodili "reforme". Ili da parafraziramo Đinđića, vernost idealima 5. oktobra se više ne može dokazivati izdajom nacionalnog interesa (prema: Ćosić, Kosovo ), jer izdajom drugog izdajemo i ono prvo.  

Umesto da   preispitaju uzroke neuspeha reformi i poraza na izborima 2003. godine "revolucionari" nastavljaju da harangom na političke protivnike vrše lobotomiju nad Srbima. Ko će im biti sledeći krivac za propast revolucije? Amfilohije, Emir, Ceca ili Dule Savić? U pitanju je novi oblik fašizma koji nastoji da se beskrajno održava "vanredno stanje" (Bebina želja je bila da vanredno stanje kao svojevrsni "inkubator revolucije" traje 5 godina). Revolucionarno krilo DOS-a je u stvari pravi naslednik Miloševićeve politike i po metodama i po ideološkoj podeli društva preko "satanizacije opozicije". Kao što su nacisti proglasili Jevreje za niža bića, tako i glasači radikala i socijalista (a to je skoro pola glasača) za revolucionare predstavljaju "zle trole" (Marko Vidojković). Ako smo demokrate, onda moramo prihvatiti da su radikali trenutno najjača partija. A stvar je zdravog razuma da njihove glasače tretiramo kao ljudska bića koja imaju osnovna politička prava.

Demokratske nade 5. oktobra su izneverili oni koji su se ostrvili na političke protivnike kao na najljuće neprijatelje. Jončić i njemu slični zagovaraju tretman političkih protivnika kao neprijatelja poraženog u ratu. Pa, i gore od toga. I posle građanskog rata Severa i Juga su jedni druge morali prihvatiti, i Nemci i Francuzi su se pomirili posle dva svetska rata, samo u Srbiji ne može biti pomirenja. Građanski rat "četnika i partizana" ne samo da nije gotov, već je dobio novi oblik. Osećajući koliko su naši palanački evropejci - a i nacionalisti - "u kandžama" mržnje, ne bi se smeo unapred isključiti ni otvoreni sukob, koji je, sticajem srećnih okolnosti, za dlaku izbegnut 5. oktobra.

I na kraju da dodamo da, po našem mišljenju, upravo standardno izlivanje ogorčenja i mržnje prema "drugoj Srbiji" od strane tvrdokornih revolucionara mnogo doprinosi jačanju radikala. Više su usponu Radikala doprineli B92, Bebe i Čede, Čanak i Batić nego oni sami. Ovo ne čudi jer sama pojava ovih egzotičnih primeraka domaćeg etnopolitičkog parka najrečitije ilustruje činjenicu da su "čuvari" ideje Oktobra zapravo njegovi grobari. No to nije samo njihov problem, već i celog srpskog društva kojeg oni svojim zadrtom ideologijom destabilizuju i stvaraju opasne raskole.   




 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM