Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politika i demokratija

   

 

Vladimir Milutinović

O noći u kojoj su sve krave crne

Da li je moguće da u jednom društvu postoje ljudi koji nisu privrženi demokratiji?

•  Moguće je.

Da li, ako postoje takvi ljudi, treba reći da oni postoje?

•  Da, treba.

Što je i trebalo dokazati.

Pa i nije trebalo puno da se dokaže da podela na demokrate i nedemokrate, napadana ovih dana, ima svoje opravdanje. Ali, naravno jedno je dokazati, a drugo videti kako je moguće da drugi ljudi ne razmišljaju na isti način. Oni koji misle da je ova podela nema opravdanja, verovatno implicitno ili eksplicitno negiraju ove premise.

Negirati prvu premisu znači misliti da nije moguće biti nedemokrata. Biti demokrata je in , što znači da svi hoće da budu demokrate, i svi tvrde da su demokrate. Koji bi se još dokaz da su demokrate tražio? To je kao pitanje da li postoje ljudi koji sebi ne bi pripisali očigledno povoljnu karakteristiku. Takvi ne postoje, svi tvrde da su demokrati. Verujem da postoje naši političari koji iskreno misle da, posle njihove izjave da su demokrati, to pitanje više ne treba da se postavlja, makar zbog dobre atmosfere. Međutim, biti demokrata je ipak nešto određenije od opšte in karakteristike za političare, toliko inače nevažne i neodređene, da možemo ostaviti da odgovor na to pitanje popune političari sami. Demokratija je ograničenje vlasti političara, pa se ne može ostaviti njima da odrede to ograničenje.

Ako nije moguće biti nedemokrata onda je to pojam ispražnjen od svakog sadržaja, koji bi zaista mogao biti primenljiv i značiti nešto. Ljudi koji misle da nije moguće biti nedemokrata demokratiju shvataju kao nešto što je poželjno, dobro, ali što nema neki dalji sadržaj, jer samo tako svako može da odgovara njenom «sadržaju». Možda letvicu demokratije po njima treba spustiti što niže kako bi je što lakše svi preskočili. Ali koliko nisko? Može li dovoljan kriterijum da bude da npr. nije demokrata onaj koji je «protiv svog naroda», a da je demokrata onaj koji je za svoj narod, intimno. I da svakoga pitamo o tome. Ili da je demokrata onaj koji ne teži nasilnoj promeni vlasti. Ova letvica ce sigurno kod političara biti na najnižem mestu, zavisno od trenutnih političkih potreba, ali nauka ili politička analiza ne smeju da ih prate. U nauci taj kriterijum mora biti maksimalno visoko, koliko zahteva znanje o demokratiji, koje se trenutno može imati.

Da je ovo pitanje moguće rešiti na površan i lak način ne bi postojala glavna tema filozofije, makar posle II svetskog rata i jasnog osvedočenja o mogućnosti postojanja totalitarnih režima. Ta tema je baš pitanje o «sadržaju» demokratije. Onaj koji je upoznat sa ovim razvojem danas se može samo čuditi koliko se kod nas u široko shvaćenoj kulturi uopšte ne oseća trag ove kulturne promene. Treba li da povlađujemo tom stanju?

Posle   kraja osamdesetih ta kritika nedemokratije je dovela do napuštanja jednopartijskog sistema u većini država u kojoj je on postojao. Svako ko je u tim promenama bio na strani koja je bila optužena za nedemokratiju imao je otprilike ovaj izbor:

•  Mogao je da kaže da nije znao za argumente koji su tada postali dostupni, ali da sada uviđa njihovu snagu. Da se razlozi koje je nekad imao pokazuju u drugom svetlu, ako se uzmu u obzir nove činjenice. Mogao je dakle, da se bavi razlozima koji su ga nekad navodili da ne uvidi te argumente.

•  Mogao je da kaže da je uvek znao koji bi principi bili dobri za društvo, ali da nije branio te principe iz oportunizma.

•  Mogao je da ospori da je novi pojam demokratije pravi, da ostane kod ranijeg stanovišta i da pokuša da iznađe nove argumente za njega.

Sve ove tri reakcije su legitimne i sve podrazumevaju da se može znati da li je neka politika demokratska ili nije. Preciznije rečeno, sve one podrazumevaju da je odgovor na pitanje o demokratiji (najboljem uređenju za društvo) nezavisan od naših želja, i da na neki način o tome odlučuje realnost.

Ali možete biti ubeđeni i da se to ne može znati. Verujem da je Milošević tada razmišljao ovako: «Ma jeste, baš je ova nova demokratija bolja od našeg sistema socijalističkog samoupravljanja, neću uopšte da se udubljujem u tu problematiku, jer tu sigurno nema argumenata koji bi me ubedili, uostalom ja odlučujem šta je bolje, za mene. To je sve pitanje snage, oni komunisti koji nemaju snage da se održe na vlasti, priklanjaju se ovoj novoj demokratiji, ne bi li se prošvercovali i ostali na vlasti sa novim legitimitetom, ali ja imam snage i ne prihvatam ništa što mi se ne sviđa, uostalom, stvaram Veliku Srbiju, ko to ne bi vol ' o.»

Ako prihvatite ovaj način razmišljanja, bićete skloni da optužbu da niste demokrata predstavite kao uvredu , jer mislite da vam se time oduzima neka od osnovnih ljudskih osobina, na koju svaki čovek ima pravo. Pošto smatrate da optužbu o nedemokratičnosti nije mogao izazvati realan razlog – da su vaši postupci nedemokratski – vi ćete razloge za optužbu naći u političkim interesima određenih grupa, uz neizbežnu Ameriku i CIA. Oštro ćete se odupreti uvredama kontranapadom: optužbe nisu i ne mogu biti izazvane nečim realnim, jer ne vidite kakav je odnos demokratije i realnosti , nego su sračunata akcija na vašu diskreditaciju. Možda ćete osetiti kolebanje u trenutku kada izgleda da je iza, vama do tada tuđeg, principa stalo mnogo ljudi ili većina jednog naroda. Možda ćete im se i prikloniti. Ali ćete u sebi znati da je to sve promenljivo i da su principi proizvoljni, da ista ova većina može sticajem okolnosti stati iza vaše stare verzije demokratije kad dođe vreme za to. Ako se istorijska sreća promeni lako ćete izjaviti da je ono za šta ste vi mislili da je zalaganje za demokratiju,   samo posledica delovanja CIA. Jer cilj je da budete uvek na vlasti ili bar stalno otac nacije. Ono čega se treba čuvati je da vi sami kažete da je određeni princip koji ste zastupali bio loš, jer ćete se, kada i ako se raspoloženje birača promeni, naći u nebranom grožđu, jer ste sami sebi bez potrebe skočili u usta. (1)

Međutim, nije svaka negativna odrednica koja podrazumeva da ste u nečemu lošiji od drugih, uvreda. Tako n. pr. negativna ocena na ispitu nije uvreda, loš rezultat u nekoj trci nije uvreda. Što više mislite da se o demokratiji nešto može znati i da je ona nešto određeno i važno, to ćete manje smatrati da je optužba za nedemokratičnost uvredljiva. I, obrnuto, što vam je demokratija maglovitiji pojam, od neznanja koga ste se zaštitili njegovim pretumačivanjem u pitanje vlastite časti, nezainteresovani za pravo stanje stvari, to će vam optužba da niste demokrata sve više ličiti na uvredu.

A filozofija bi bila umnoženo i razuđeno vređanje. Jer, uopšte humanističke nauke počivaju na pretpostavci da se o vrednostima nešto može znati, i da se u istome može grešiti.

Ali može se biti uveren da su vrednosti proizvoljne i da se između dva pojma demokratije ne može napraviti nikakva razlika koja bi ukazivala da je jedan pravi. Pad berlinskog zida će vam delovati kao posledica akcije CIE, kao i 5. oktobar. Učesnici u tim događajima nisu bili tu jer su bili s pravom uvereni da je sistem koji su rušili loš. Ne, oni su tu bili zavedeni stranim obaveštajnim službama.

Nego da se zadržimo na proizvoljnosti. Kad se jednom odlučite da pravi odgovor o demokratiji ne postoji, i da isto važi za vrednosti uopšte, otkrivate neslućene mogućnosti. Odjedanput realnost više ne predstavlja nikakvo ograničenje za vaše želje. Sva pitanja o vrednostima naprosto odlučujemo prema onome što nam odgovara. Svi politički protivnici su oličenje zla i sve u čemu su oni učestovali je loše. Mogli bi biti manje oličenje zla, ali bolje je da budu veće, jer je tako sve jasnije, a pritisak da se ne bude na njihovoj strani je veći. Demokratija ne sme da uključuje pravila koja predstavljaju ograničenje moći, jer je bolja veća moć nego manja. Budući oličenje zla, politički protivnici moraju biti povezani sa najmračnijim snagama i neprijateljima naroda; ukoliko te veze nije lako uspostaviti onda treba koristiti poklapanje datuma akcija, imena, skrivene namere, pomoću kojih se veza uvek može uspostaviti. Npr., da navedemo kako se nekad to radilo, ako «Šiptari» organizuju neke proteste ovih dana, opozicija se ne sme pomerati. Inače sinhronizuje akcije sa Šiptarima. Ako se pomeri to je dokaz saradnje. Što je onda dokaz da su izdajnici i špijuni.

Vremenom, ova tehnika se tako usavršava da realnost više uopšte ne mora da postoji kao podloga za političku delatnost. Svi opisi se već unapred znaju. Veći deo se naprosto izvlači prema potrebi, a ostala realnost postoji samo ako ide u prilog našoj političkoj opciji, a ne postoji ako ne ide.

Uvrede upućene drugima i uvređenost onim što govore drugi je samo naličje želje da smetnje realnosti ne postoje u političkoj borbi. Jer čovek koga uvredimo zapravo više ne želi da razgovara sa nama i, kao, ni mi ne želimo sa njim. Posledica čega je da se ne razgovara, tako da kao istina može da važi svaka izmišljotina.

U ovako udešenoj političkoj sceni pri promeni vlasti se mora menjati i celokupna istorija utvrđena dotada. Uspesi se preobraćaju u sunovrate, napredak u propast, sporazumi u izdajstva i prodaje, standard u bedu.

S realnošću nestaje i mogućnost nezavisne kritike. Svi su od nekoga instruisani, rade u nečijem interesu, žele nešto da postignu, povezani su sa nekim i ništa ne rade slučajno.

I tako sve dok napetost između izmišljenog sveta i realnosti ne postane prevelika i situacija pukne u nekom prelomnom događaju. Ali tragovi pređašnje konfuzije ne nestaju lako.

Nedemokrate nastavljaju sa istom politikom. I opet je sve novo oličenje propasti i zla. Ali se sada pojavljuje i nova mogućnost, sada mogu, ako im neko pomene nedemokratsku prošlost i to da nijednom rečju nisu napravili odmak od nje, da to tumače kao vređanje svojih birača, stvaranje podela u društvu, nemanje sluha za Drugog itd. Dobra ova demokratija, tu vam niko ništa ne sme reći čak iako ste još juče baš vi sprečavali njeno uspostavljanje i relativizovali je na sve moguće načine.

Realna podela na demokratsko i nedemokratsko, paralelna je svim drugim vrednosnim podelama: istinito-neistinito, ispravno – neispravno, dobro-loše i izraz je želje za poboljšanjem društva. Ukinuti tu podelu jednako   je ukidanju i ovih drugih podela, a nije teško uvideti čemu bi to vodilo kada bi sve bilo istinito ili sve dobro. Kako bi izgledala nauka ako ne bi postojala sloboda da se kaže da nešto nije istina? E, ali kažete vi podela na dobro i loše, a tu smo kod demokratije, nije takva, tu «svako ima svoje mišljenje» Sve je jednako dobro i loše. Ali to i jeste predmet našeg spora. Humanističke nauke u tom slučaju možemo baciti na đubre. Ali i ostale nauke, jer je istinito - neistinito varijanta opozicije dobro – loše. (2)

Vrednosne podele su motor napretka, jer se u njima nalazi so naših saznanja i istraživanja. Ali mogu biti i motor nazatka ako su vrednosti formirane prema željama koje ugrožavaju prava drugih. S druge strane, negiranje smisla vrednosnih podela je sigurno na strani nazatka i izraz je želje da realnost i znanje ne ograničavaju naše želje, koje u tom stanju uvek idu preko prava drugih.

Postoji li neka viša vrednost koja bi mogla da nas spreči da, ako priznajemo da ima smisla govoriti o demokratiji i nedemokratiji kao nečem određenom, i ako postoje nedemokratske stranke, kažemo da one postoje? Ne postoji. Istina je univerzalna vrednost koja se može ograničiti samo uslovima neke specifične situacije koji su uvek jednokratni i nikad ne prerastaju u princip (3). Nijedna vrednost ne može biti viša od vrednosti istine, jer je realnost neophodno sredstvo za svaku vrednost.

Ustvari niko ne može biti demokrata ako ne priznaje ovaj stav. Jer   su pravila demokratije o konkurenciji stranaka koje se slobodno formiraju i o uređenoj i slobodnoj raspravi među njima stvorena zato jer se pretpostavljalo da je slobodna rasprava uslov koji vodi utvrđivanju realnosti. Realnost ili istina je ta vrednost iz čijih uslova nastaju pravila demokratije.

Ali se tu krije i zamka moderne demokratije, popularna kod nas. Šta ako slobodu rasprave koristimo   samo zato da svoje želje predstavimo kao realnost? Šta ako slobodnu raspravu koristimo isključivo zato da forsiramo stavove za koje smatramo da idu u našu korist i da negiramo stavove koji govore o činjenicama koje nam štete? Slobodna rasprava se zahteva da bi eventualno iskrivljenje realnosti kojoj je svako sklon bilo modifikovano putem govora ljudi koji nisu u našoj poziciji. Odnosno, da bi se nesavršeno znanje unapredilo putem ideja do kojih su došli drugi ljudi. Ali šta ako otvorivši slobodnu raspravu dobijete samo bujicu wishful thinking-a u kojoj prepoznajete samo gole želje sagovornika bez ikakvog odmaka ka realnosti? Šta ako jasno vidite da dok bi vi želeli da postoje drugi, drugi ne žele da postojite vi. Ako smatraju da je dokaz istine ako su glasniji ili brojniji od vas?

Ova sam pitanja postavio da bi se videlo da se demokratija ne može svesti na formalna pravila. Nema tih formalnih pravnih pravila koja ne bi mogla biti zloupotrebljena. Za demokratiju   je potrebno intelektualno   poštenje. Ona podrazumeva da razdvojite svoje želje i realnost. Da shvatite da tako konstituisana realnost treba da bude kriterijum vašeg političkog rada. Da preuzmete odgovornost za određene promene u toj realnosti ili za održavanje onoga što je dobro. Da govorite tako da se vidi da je smisao vaših reči u otkrivanju istine, nezavisno od vaših političkih interesa i želja.

Tako sam se ja dobro pomučio da pokažem da načelno protivljenje podeli na demokratsko i nedemokratsko ponašanje nije opravdano. U ime demokratije se ne može odbacivati podela na demokratsko i nedemokratsko. Naravno, da je bolje da sve stranke u zemlji budu privržene demokratiji, ali to se neće desiti tako što ćemo zažmuriti na njihove poteze ili tako što ćemo zabraniti da se o demokratiji razmišlja ili što ćemo spustiti kriterijum demokratije. To se neće desiti tako što ćemo situaciju zamračiti toliko da se sve krave pokažu crne.

Na kraju, tek posle ove argumentacije , može da se napravi sasvim prozaična pretpostavka o tome kako je ova priča kod nas nastala. Naime, pošto je DSS mala stranka koja će u budućem rasporedu snaga biti nekome manjinski partner, pretvaranje radikala i socijalista u «demokrate» povećava koalicioni kapacitet DSS-a. Iz DSS-a sada mogu da povećavaju težinu svojih zahteva pretnjom da će napraviti koaliciju sa radikalima, što ne bi mogli ako bi oni važili za nedemokratsku stranku. To je glavni razlog cele priče. Drugi način da se postigne isti cilj, je da se ne negira ispravnost ocenjivanja nečije demokratičnosti, nego da se predstavi kriterijum demokratije i onda prema njemu ocene radikali, ali bi tim putem bilo mnogo teže postići cilj njihovog uključivanja među demokrate, ako će taj kriterijum iole da prati ono što se o demokratiji danas može znati.

Fusnote:

1. Ovakav način razmišljanja potvrđuje jedno gostovanje tadašnjeg Predsednika SANU Dejana Medakovića neposredno pre prelomnih izbora 2000-te godine na Televiziji Palma. Tu je on, na pitanje o tome u ime koje demokratije nastupa ondašnja opozicija i da li je to opravdano, odgovorio (navodim po sećanju): “Znate kako, neki demokratiju shvataju ovako , neki onako, tu se ne može ništa određenije reći”. U predvečerje 5. oktobra. Predsednik SANU. Odbija ne samo da podrži neku određenu stranu u politici, ne samo da oceni strane u politici ili njihove postupke, nego i da se založi za bilo kakav   princip, navodeći da se o njemu ništa ne može znati. Kad se ovo zna, onda se ničemu ne treba čuditi što se dešava kod nas.

2. Gde su inače te nauke, danas, kod nas?

3. Neki misle da to nije tako. Na primer, Aleksandar Vučić u emisji Upitnik (RTS, 25.01.05.) sa potpredsednikom DS-a Slobodanom Gavrilovićem kaže: “Ovde moram da se složim sa vama, iako to nije politički ispravno”. Dakle, politička ispravnost nalaže da se ne složimo sa tvrdnjama političkog protivnika, nezavisno od toga da li su istinite ili nisu. Na ovom primeru se može pokazati da oznaka nedemokrate nije nepravedna u smislu da se neko optužuje za nešto što ne može da promeni. Ovde ta promena nije teška. Dovoljno je reći: Promenio sam mišljenje, sada mislim da se treba složiti sa nekim, ako je rekao istinu, nezavisno od interesa moje stranke i mojih želja.

(01.03.05.)

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM